Iskrenog sam uvjerenja da je savremeni pogled na masovnu i svaku drugu kulturu, u kojoj je najveći grijeh nekom nešto “spojlovati”, veoma negativno uticao na kvalitet filmova i serija (mada i šireg spektra TV programa). Takvom stanju su u najvećoj mjeri kumovala tri uspješna ostvarenja režisera M. Najta Šjamalana, kao i popularnost serije “Izgubljeni” (Lost). Iako su prve sezone te serije zaista odlične, iako su pomenuti filmovi (prije svega “Šesto čulo” – The Sixth Sense) vrhunska ostvarenja, doveli su do pojave po kojoj se sva priča svodi na momenat obrta, na momenat iznenađenja. Sve drugo postaje nebitno, svaka stvar u radnji, te svaki lik uključen u nju je samo sredstvo koje treba da nas dovede do “šokantnog” preloma.

Ako uživate u tome i ako je takav vid zabave prikladan za vas, to je sasvim u redu, ali onda preporučujem da ne čitate ovaj tekst dok ne pogledate seriju iz naslova ili pročitate makar prvi od tri romana Liju Cisina iz njegove trilogije “Besjede o Zemljinoj prošlosti”. Ukratko rečeno, biće spojlera.

“Problem tri tijela” je serija koja se pojavila na Netflixu 21. marta. Nju su adaptirali Vajs i Beniof, kreatori koji na svojim plećima nose prvobitni uspjeh i kasniji spektakularni neuspjeh serije “Igra prijestola” (Game of Thrones) te su im visina budžeta i kvalitet literarnog predloška nudili priliku da se “iskupe”, da naprave nešto istinski veliko i novo što će pokazati da su poslednje dvije sezone HBO-ove serije o dvorskim intrigama i zmajevima bile samo nesrećan slučaj. Nažalost, niti su se iskupili, niti su se “zakucali”, ostali su negdje u nedefinisanoj mediokritetskoj sredini.

Trend u blokbasterima i filmovima visoke produkcije dvadeset i prvog vijeka, što su u dobroj mjeri pratile i serije, jeste iskupljenje zlikovaca. Tako su junaci, klasični “pozitivci” sve više bili zanemarene površne dobrice koji će izvojevati pobjedu, ali generalno neće biti pretjerano interesantni. S druge strane negativci su dobijali sve više prostora, oni su problematični likovi koje možemo razumjeti, sa kojima se možemo identifikovati. Štaviše, neki od njih su doživljavali kompletan ciklus iskupljenja, pa su snimani filmovi u kojima klasični negativci dobijaju ulogu junaka, u kojima iz njihovog ugla pratimo čitavu priču.

Dobar primjer za to je Diznijeva “Grdana” (Maleficent) koja u tumačenju Anđeline Džoli oslikava potpuno drugačiju radnju bajke o Trnovoj Ružici, gdje svjedočimo priči koja bi se slobodno mogla zvati “ko je oklevetao Grdanu”. Uprkos budžetu i medijskoj mašineriji, film nije dobro prošao kod kritike, ali jeste zaradio pozamašnu svotu novca.

Negativci su se takođe istakli u Nolanovoj Betmen trilogiji i bili su vrijedna opozicija maskiranom detektivu. Pogotovo je pažnju zavrijedio Hit Ledžer kao Džoker, u roli koja je i danas uticajna i koja je na svoj način prevazišla same filmove. Nažalost, nešto fali i Džokeru i Bejnu i Ras al-Gulu. Svaki od njih predstavlja interesantnog lika, ali nijedan prosto nije smio ići do kraja. Nolanov Betmen predstavlja metaforu za američku spoljnu i unutrašnju politiku toga doba, i zbog toga su i neprijatelji morali biti na samom kraju karikaturalni. Fatalizam Ras al-Gula ne može da važi za Gotam/Njujork, Džokerovo oslanjanje na haos i primitivne ljudske nagone biva pobijeđeno od strane okorelih zatvorenika koji su ipak patriote a Bejnov pokret koji na početku juriša na bogataše i nejednakost je samo maska koja skriva destruktivnu namjeru aktiviranja nuklearne bombe. Zbog toga Betmen može i da prisluškuje sugrađane i da kidnapuje zlikovce u stranim zemljama i da, na kraju krajeva, eliminiše teroriste. Niko od tih negativaca ne može da prođe kao pozitivan lik iz straha da bi to naškodilo dobroj prirodi glavnog junaka.

“Problem tri tijela” imao je priliku da stvori takvog lika, da prenese na TV ekrane osobu koja u priči jeste negativac, ali istovremeno u svakom smislu može biti shvaćena kao, u najmanju ruku, neutralna. Ta osoba bi tako bila “sveti gral” te potrage za savršenim negativcem, osobom koja nije karikaturalno zla, već koja iz drugog ugla može biti potpuno pozitivna. Radi se o Je Venđije, o osobi sa kojom (u pozadini doduše) počinju i serija i knjiga. Ona je, u knjizi kao i u seriji, izdajnik ljudske rase. Sticajem okolnosti, Je Venđije je preuzela “uzde” komunikacije u trenutku ostvarenja kontakta čovječanstva sa naprednom a udaljenom vanzemaljskom rasom. Iako ju je sagovornik iz daleka upozorio da kontakt sa njima znači i invaziju tuđina na Zemlju, ona bez mnogo razmišljanja odlučuje da potvrdi kontakt i pozove strance u taj pohod. U svakom smislu, ovo je čini izdajnikom.

Ono što je interesantno jeste da ona tu izdaju nije učinila da bi se obogatila, niti da bi postala neki budući kolonijalni upravnik na Zemlji. Štaviše, bliski susret sa tim udaljenim zavojevačima se neće dogoditi još nekoliko vjekova te samim tim ni ona, niti bilo ko koga će tokom svog života upoznati, neće postojati. Istovremeno, njeno djelovanje je potpuno razložno, potpuno utemeljeno i mnogi bi mogli da se identifikuju sa njom. Tako je serija mogla tretirati ovo standardno pripovjedačko pitanje – zašto neko postaje izdajnikom, šta dovodi do izdaje, i na kraju, da li je izdajnik nužno i negativac?

Je Venđije svjedoči Kulturnoj revoluciji iz najgoreg mogućeg ugla, gledajući kako njenog oca, uvaženog naučnika, ubijaju Crvene brigade tokom javnog linča. Ona prolazi kroz “rehabilitacije” teškim radom, izdaju je i potkazuju na svakom koraku i uviđa da “revolucija” nije to za šta se izdaje. Istovremeno saznaje da ostatak svijeta živi druge vrste nepravdi, druge vrste ljudskog razaranja koja nastaju iz pohlepe, i njena odluka je potpuno razumna – ljudska civilizacija nema drugog puta do u uništenje sebe i svijeta oko sebe i zbog te činjenice je potpuno opravdano tražiti pomoć, vođstvo sa bilo koje više instance.

Nažalost, sva ta motivacija nije našla smislen put do serije. Djeluje da je i scena Kulturne revolucije oslikana iz političkih, a ne motiva radnje, dok su kasniji “udari” na lik Je Venđije uglavnom mlaki. Najveći promašaj, koji fanovi knjige mogu smatrati i uvredom, jeste oslikavanje svih koji se raduju dolasku vanzemaljaca, kao zabludjelih kultista, kao sektaša koji su svoje vjerske potrebe “nahranili” postojanjem druge rase. Ne postoji nikakva nijansa niti osmišljena motivacija u njihovom djelovanju.

Druga tema koja je zasluživala obradu jeste pitanje “udaljene” invazije. Pomenuti vjekovi koji dijele čovječanstvo od dolaska “neprijatelja” jedan su nov i originalan koncept. Bilo da se radi o knjigama, filmovima ili serijama, vanzemaljci su obično tu i predstavljaju izazov “za danas”. Ovdje se radi o nekome koga će dočekati neki potpuno drugačiji ljudi od nas, nacije koje će se možda zvati drugačije, strukture o kojima ništa ne znamo. A opet, imamo osjećaj dužnosti prema njima. Taj koncept, koji bi mogao biti blizak aktuelnom problemu odnosa sa klimatskim promjenama, u seriji je samo zagreban.

Svjedoci smo nekoliko dijaloga između različitih aktera koji na neki način tretiraju to pitanje, ali uopšte ne djeluje da su kreatori serije ozbiljno razmislili o tome kako je ova dilema interesantna, kako može povesti i radnju i njene likove u više pravaca, kako predstavlja jednu temu koja se može naći u svakom žanru ali posebno dobro funkcioniše u naučnoj fantastici. Umjesto toga imamo zaključak koji se vodi na “nepobjedivost i postojanost ljudskog duha koji prevazilazi sve prepreke”. Nemam ništa protiv toga, volim ga i u “Forest Gampu”, i u “Velikoj ribi”, i u hiljadu drugih ostvarenja, ali to nije morala biti poruka ovdje, postojale su druge prilike.

Najčudnija odluka od svih u ovoj adaptaciji jeste razdvajanje glavnog lika iz knjiga, Vang Mijaoa, u dva karaktera – doktorku Čeng i doktorku Salazar. Sve drugo, i promjene lokacije, nacije, pola, sve to možemo razumjeti potrebom da serija bude lakša za razumijevanje kod zapadne publike, ali razdvajanje jednog lika u dva je potpuni promašaj. Adaptacije inače imaju problem da daju prostor svakom liku iz knjige i oblikuju ga do kraja, zbog toga često dva knjiška junaka postaju jedan na filmu, ali ovo razdvajanje je nešto potpuno nerazumljivo. Samim tim su i likovi na ekranu prazniji i površniji, jer su njihova iskustva, kao i aspekti njihovog karaktera prosto prepolovljeni. Serije nemaju dovoljno vremena nijednog lika da prenesu na način na koji može knjiga, kamoli jednog koji se, prostom diobom, pretvorio u njih par.

Sve ovo ne čini TV adaptaciju “Problema tri tijela” niti lošom niti užasnom. Sve je ovo čini propuštenom prilikom. I s obzirom na to da je izašla u istom periodu kada druge dvije adaptacije koje se dešavaju na Dalekom istoku – “Šogun” u produkciji Diznijeve podružnice “FX”, po romanu Džejma Klavela, i druga sezona “Poroka Tokija” (Tokyo Vice) HBO produkcije po memoarima Džejka Adelstina, Netflix je prosto omanuo. Serija je gledljiva, zabavna, rado ćemo pratiti i drugu sezonu, ali se ni po čemu ne ističe.

Sve ono po čemu je Liju Cisin postao izuzetan savremeni autor naučne fantastike nije stiglo u seriju. Sve ono po čemu je knjiga izuzetna, serija je samo zagrebla. Kao što je već rečeno, djela naučne fantastike imaju priliku da svakodnevna pitanja, bila ona o odnosu prema klimatskim promjenama ili o problematici izdaje, kroz hiperbolisanu stvarnost prenesu kudikamo vjernije i snažnije od drugih žanrova. Nažalost, umjesto društvenih tema, umjesto sociologije i filozofije u temeljima jedne naučno potkovane priče, dobili smo pristojnu akciju, solidnu scenografiju i ništa više. Zato, nema iskupljena ni za Vajsa, a bogme ni za Beniofa.

Stefan Đukić

  Film, Liju Cisin, Problem tri tela, Serija, Stefan Đukić, Velike priče