Rasizam – fenomen modernog doba

Rasizam se može izraziti i iskusiti na različitim razinama. Činjenica da se ne cijeni druga rasa ili religija dio je etičkog koncepta rasizma. Ovo je relativno noviji fenomen koji se pojavio u renesansi, a posebno se razvio u 18. i 19. stoljeću.

Fenomen neprihvaćanja, s druge strane, postoji oduvijek i gotovo se može smatrati konstantom u ljudskom ponašanju, zajedno sa sebičnošću i uskogrudnošću koji se čak mogu pojaviti i unutar iste obitelji. Stoga ne iznenađuje da sva moralna učenja svjetskih filozofija i religija promiču toleranciju i bolje razumijevanje drugih.

Pojmovi odvojenosti i segregacije postojali su u davna vremena u vrlo različitim oblicima od onih koje poznajemo danas. Ipak, čak i kad se narod ili čovjek smatrao drugačijim, ovaj pojam nikada nije postao grupna ideologija.

Tako su za Rimljane s jedne strane bili oni koji su bili civilizirani, a s druge strane bili su barbari, drugim riječima, svi ostali. Ali ta segregacija nije bila ni etnička ni vjerska: radilo se o tome jesu li određeni pojedinci ili narodi integrirani u civilizaciju ili ne. U tom smislu, barbarin je jednostavno bio stranac, a uz taj pojam nije bio vezan nikakav vrijednosni sud. Barbarin se, međutim, mogao integrirati i asimilirati te postati punopravni rimski građanin. Tek nakon pada Rimskog Carstva stranac je postao “zao”. U 5. stoljeću barbari su napali Carstvo i uništili ga. Tada se izraz “barbar” počeo odnositi na “uništavatelja”, što je značenje koje nije bilo dio izvornog izraza.

U usklađenom društvu, razlike se smatraju izvorom dinamike, originalnosti i sklada. U staro­egipatskom društvu, na primjer, postojalo je devet etničkih skupina koje su živjele zajedno u harmoniji, a važno je bilo biti Egipćanin. Pravni principi, na kojima je država bila uređena, učinili su je multikulturnim društvom i na toj je razini društvo bilo uspješno.

Rim je imao tamnopute afričke generale. Važno je bilo biti Rimljanin, a nije bila važna boja kože. Rimsko Carstvo razvilo je ideju “građanina svijeta”. Nakon njegova pada, što se dogodilo s ovom velikom idejom svijeta u kojem su se sve rase i sve religije mogle slobodno kretati i izražavati?

Čovjek je oduvijek bio svjestan razlika; one su dio našeg svakodnevnog postojanja. Međutim, jesu li razlike negativne ili su, naprotiv, izraz raznolikosti, i kao takve obogaćuju?

S dolaskom srednjeg vijeka, religija i politika postaju nerazlučive, a politička i vjerska moć jednake. Tada se pojavila nova vrsta razlike, povezana uz religijski aspekt. Pokušaj homogenizacije svijeta rezultirao je pojavom novih razlika, što je ljude učinilo vrlo defanzivnim prema vlastitom načinu razmišljanja, a iz tog suviše uskog pogleda proizašla je nemogućnost poimanja da bi i drugi mogli biti u pravu.

Vjerska ili etnička netrpeljivost cvjetala je i proširila se u 18. stoljeću, kada su razvijene sve tehnike znanstvene klasifikacije. Nakon razvrstavanja minerala, biljaka i životinja, u inventar je ušao i čovjek. Razvoj biologije pridonio je razvoju rasizma temeljenog na fizičkim razlikama. Razmišljanje da su razlike drugoga prirođene i stoga fiksne potaknulo je ideju da se “drugi” ne može razviti. Tako je Zapad u 18. stoljeću došao na ideju da je “divlje” narode potrebno zatvoriti u rezervate ili ih istrijebiti. Diderotova¹ enciklopedija definirala je riječ “divljak” (franc. sauvage) kao “barbarske narode koji žive bez zakona, bez policije, bez religije i koji nemaju određeno mjesto stanovanja”. Etimološki je objasnila upotrebu riječi izvedene od silvaticus [od šume], jer su, prema Enciklopediji, divljaci općenito živjeli u šumama, dajući za primjer Ameriku koja je navodno još uvijek bila uglavnom naseljena divljim narodima. Nema kralja, nema vjere, nema zakona, nema vatre niti doma. Na prvi pogled, niz negacija podrazumijeva divlje stanje, odnosno prirodno stanje društva.

Antropologija u vrijeme prosvjetiteljstva bila je posebno značajna jer je nastojala dati detaljan opis tek otkrivenog postojanja divljih naroda, kako bi ga bolje suprotstavila civiliziranom europskom svijetu. Ono što je zanimalo filozofe u to vrijeme bilo je otkriti značenje ljudske povijesti u odnosu na razvoj europskih naroda. Čineći to, “pobrkali su rasne pojave sa sociološkim i psihološkim tvorevinama ljudske kulture” (Claude Lévi-Strauss, Rasa i povijest) i nastojali smjestiti suvremene divlje narode među povijesne pretke modernog čovjeka.

Godine 1739. grof de Buffon u svojoj Povijesti prirode vrlo je jasno označio razdvajanje između čovjeka i životinje. Pritom je nastojao objasniti uzroke varijacija u ljudskoj vrsti. Kriteriji koje je Buffon prepoznao bili su boja kože, oblik i visina, ukratko, ono što je nazvao “prirodnim” karakteristikama. Dok su prva tri kriterija fizički i vidljivi, “prirodni” također uključuje tumačenje kulturnih ponašanja. Ali, da bi se objasnile varijacije koje proizlaze iz jedinstva ljudskog fenomena, bilo je potrebno vjerovati da su se ljudska bića postupno razlikovala od izvornog modela degeneracijom kako su se udaljavala od umjerenog pojasa. “Jer”, piše Buffon, “model ili jedinica na koju je potrebno upućivati sve ostale parametre boje i ljepote nalazi se u ovom podneblju.” To su, dakle, prema Buffonu, slučajni uzroci koji uzrokuju da se nacije koje nastanjuju Zemlju razlikuju, čime se širi jaz između civilizirane Europe i svijeta divljaka. Zbog napretka koji pokazuje civilizirana Europa, divljaci se moraju uvjeriti, kako je rekao Buffon, da ponovno postanu dio prirode čovjeka.

Dakle, s obzirom na degeneraciju divljaka, Europa je htjela preuzeti ulogu da ih povede u viši zakon. To je postalo izgovor za kolonijalna osvajanja.

Ako je Voltaireov cilj bio drugačiji, njegovi su zaključci odražavali Buffonove u tome što je Europu postavio na vrh civilizacije. Vidio je među stanovnicima Zemlje takve razlike da je vjerovao da divlji ljudi pripadaju drugoj vrsti. Na temelju ovih različitih kvaliteta, koje su tako čudno varirale, Voltaire je proglasio superiornost kulturnih nacija i logiku dominacije nad cijelim svijetom. A ako je protestirao protiv zvjerstava osvajača, to je bilo zato što je želio da civilizacija trijumfira ne nasiljem, već samo zakonom i razumom. Divljak je uvijek suprotnost civiliziranom čovjeku, i vrlo je često sveden na kvalitetu primitivca. Gledano na ovaj način, povijest je divlje narode smjestila u povoje čovječanstva i postavila Europu za misionara civilizacije nakon što je bila misionarka religije. U ime superiornosti civiliziranog čovjeka nametnut je napredak i njegov poredak.

Pojava i realnosti zapadnog rasizma u 20. stoljeću

Iza privida velike otvorenosti kriju se neki ne baš jasni stavovi. Razlika se naizgled uvažava i prihvaća kao normalna, ali ako se pojavi konkretan problem, onda postaje jasno da je zapravo postojao uspavani osjećaj, na trenutak potisnut: razlika se tolerirala, odnosno podnosila se, ali nije prihvaćena. Da bismo se adekvatno nosili s ovim problemom, potrebno je prije svega u potpunosti prihvatiti razlike, a ne ih samo tolerirati. Rasizam nastaje kao rezultat poteškoća koje svaka osoba doživljava u prihvaćanju drugih, voljno ili nehotice odbijajući se otvoriti drugima.

Ljudi lako padaju u navike: rutina, udobnost i nespremnost na preispitivanje ideja, silno nas ograničavaju. Taj teret predrasuda, kojih većinom nismo svjesni, prepreka je otvaranju drugome. Ljudi dišu isti zrak, dijele isti planet, imaju isto porijeklo, istu majku (Prirodu). Naš fizički, psihološki i duhovni ustroj je zajednički. Naša iskustva su nas promijenila, ali naši se putevi nisu promijenili. Istina je da je svako ljudsko biće različito zbog svojih vanjskih i unutarnjih ciljeva, a to se može vidjeti i u njihovoj psihologiji, senzibilnosti, ukusima itd. Ništa manje nije istina da postoji zajednički nazivnik, a to je čovječnost. Taj zajednički korijen stvara savez, ali dinamika koja je svojstvena životu neminovno stvara razlike. Moramo biti oprezni s homogenizacijom, jer ona često uključuje nestanak i uništenje. Ne inzistira li Claude Lévi-Strauss na činjenici da svaka težnja homogenizaciji neizbježno povlači za sobom poništenje? Raznolikost iskustava omogućuje nam da razvijemo neosporne kvalitete preživljavanja. Sve ljudske skupine nečim su doprinijele ljudskom iskustvu. Razvijanje jedinstvene kulture rezultiralo bi planetarnom katastrofom. To je razlog zašto pojedine međunarodne organizacije pokušavaju promicati različitost, ali ne i segregaciju.

Svi sustavi koji imaju za cilj homogenizirati društvo dovode do toga da ono gubi svoju individualnu kvalitetu. To je slučaj s kolektivnim društvima koja ne dopuštaju širenje ljudskih potencijala; lišavaju milijune ljudi mogućnosti zadržavanja živog sjećanja na višestruke mogućnosti. Njihova tendencija je svijet bez korijena, prazna ploča.

¹ Denis Diderot; francuski književnik i filozof iz 18. stoljeća.

Autor: Fernand Schwarz
S engleskog prevela: Sofija Stepanovska

Izvor: Nova Akropola