Prvi Domovinski rat

Ubrzo nakon stupanja na tron, Pavlov dvadesettrogodišnji sin Aleksandar upada u vihor povijesnih zbivanja nakon kojih bi i najprizemniji malograđanin izrastao u vrsnog filozofa. Čitatelji Tolstojevog „Rata i mira“ će se sjetiti scene u kojoj knez Andrej Bolkonski, jedan od glavnih junaka romana koji prolazi transformaciju od strogog oficira do osobe na korak od budističkog prosvjetljenja, nakon teškog ranjavanja u porazu ruske vojske u bitci s Francuzima kod Austerlitza 1805. godine promatra visoko nebo s plivajućim oblacima kroz koje se vidi plavetnilo beskonačnosti i shvaća ispraznost zemaljskih ambicija ljudi kao što je Napoleon.

Sujetno vojno junačenje je za njega odavno izgubilo svaki smisao kada se sedam godina kasnije ponovno našao nasuprot Napoleona u najvećoj bitci prvog ruskog Domovinskog rata kod sela Borodino. Razmišljanja Bolkonskog o dugu prema svojoj zemlji predstavljaju malu školu patriotizma: on bi proživio miran i materijalno osiguran život da se neprijatelj nije pojavio duboko u njegovoj domovini s namjerom da zauzme, porobi, ubije i spali sve što je Bolkonskom drago. Kao i deseci tisuća vojnika na Borodinu, Bolkonski gubi život u bitci čiji je ishod najpoštenije proglasiti neriješenim.

Međutim, nakon brojanja gubitaka, zapovjednik ruske vojske general Kutuzov odlučuje odstupiti kako bi popunio redove. Temeljito opustošena Moskva je prepuštena Francuzima, ali ruski imperator Aleksandar ostavlja Napoleonov poziv na pregovore o miru bez odgovora. Shvativši kako je u strateškom smislu ostvario jedno veliko ništa, Napoleon se vraća otkuda je došao, ostavljajući za sobom jezivi trag smrznutih i pobijenih francuskih vojnika. Nakon osamnaest mjeseci europske kampanje, ruska vojska je u Parizu.

Po prvi puta u povijesti Rusije, deseci tisuća pripadnika iste generacije ruskih ljudi imaju prilike vidjeti život na Zapadu, što je iskustvo koje će još jednom, ovog puta nepovratno, razdijeliti rusko društvo na ljude koji vjeruju da je njihova domovina dobra upravo takva kakva jest i one koji smatraju kako je krajnje vrijeme da se nešto promijeni.

Kraj Napoleonskih ratova ujedno predstavlja trenutak od kojeg se počinje gomilati neprekinuti niz uzroka sloma monarhije 1917. godine. U bijesnom potezanju konopa između utopijskih vizija socijalne pravde i reakcionarne vlasti, Rusija će se čitavo stoljeće spoticati preko mrtvih tijela vlastitih građana, carskih namještenika i dvaju monarha.

U Rusiji je bilo malo Bolkonskih koji su se imali prilike nasladiti materijalnim udobnostima i društvenim statusom prije otiskivanja u filozofske vode. Pod grmljavinom više od tisuću topova na Borodinu su jurišale mase ljudi koje nitko nije pitao što misle o metafizičkim konceptima državnosti i vojne slave. Iako je u Rusiji o pitanjima unutarnje politike razmišljao zanemariv broj ljudi, neki su primijetili da veličanstveni vojni trijumf Ruske imperije stoji u jarkom kontrastu s mizernim uvjetima života većine njenih stanovnika. Nakon što su se natrpjeli nevolja od obje strane u Domovinskom ratu (strategija spaljene zemlje koju je primjenjivala ruska vojska prilikom povlačenja od Smolenska prema Moskvi je podrazumijevala uništavanje sve imovine koja bi mogla koristiti neprijatelju), seljacima su sjeli za vrat veleposjednici željni da za njihov račun povrate izgubljeno materijalno blagostanje. Vojnike koji su se vratili iz europskog pohoda je u domovini dočekao novitet takozvanih vojnih naselja, neobične smjese kasarne i kolhoza koju je načelnik Imperatorskog ureda general Aleksej Arakčeev čak uspio učiniti profitabilnom i dovoljno produktivnom da proizvede rezerve zrna za slučaj lošeg urođaja (više od stotinu godina kasnije, kolektivizacija sela u režiji boljševika je donijela apokaliptičan ishod). Vojna naselja su imala i svoju tamnu stranu, jer je vojni režim sa svojim uredbama o vremenu ustajanja, stupanju i brak i dojenju djece izluđivao oko 400.000 ljudi koji su se našli u ovoj neobičnoj vojno-feudalnoj instituciji. Uglavnom, tko god je naivno vjerovao da narod koji je u borbi bajunetima po nekoliko puta gubio i zauzimao iste rovove na Borodinu ima pravo na određene nade u skore temeljite promjene političkog i gospodarskog ustroja inertnog ruskog društva, grdno se prevario. Aleksandar je bio jedan samozvanih liberala koji su u stvari duboko vezani s konzervativnim tradicijama kojima imaju zahvaliti za svoj visoki status. Njegova administracija je porodila dva progresivna zakonodavna projekta, – nacrt zakona o oslobođenju seljaka od feudalnog jarma i, ni manje ni više, prijedlog ustava parlamentarne monarhije, – te obje inicijative sahranila u ladicama. Koliko god se Aleksandar savjetovao, administrirao i uređivao, za četvrt stoljeća njegovog vladanja u Ruskoj imperiji se nije pojavio niti jedan slobodan čovjek. Jedan od Aleksandrovih najistaknutijih suradnika, državni tajnik Mihail Speranski, napisao je kako u Rusiji vidi samo dva sloja ljudi: robove imperatora i robove veleposjednika. „Prvi se smatraju slobodnima samo u usporedbi s drugima, istinski slobodnih ljudi u Rusiji nema, osim beskućnika i filozofa,“ napisao je Speranski. Pritom se ne radi o tome da Aleksandar nije znao kako urediti slobodno društvo – dok su osnove društvenog uređenja Ruske imperije zaostale u srednjem vijeku, njene kolonije Poljska i Finska su pod vladavinom ruskog imperatora uživale ustavom zajamčene građanske slobode i vodile unutarnje poslove posredstvom parlamenta.

Liberali pokušavaju državni udar

Najbolji dokaz da je Aleksandar zakasnio s reformama je pojava novog građanskog sloja s do tada nezabilježenom razinom socijalne osviještenosti, dovoljno masivnog da isplanira (kako se pokazalo, ne previše temeljito) i izvede ozbiljan pokušaj liberalnog prevrata. Ideje o oslobođenju naroda od feudalne ovisnosti su u višim slojevima ruskog društva do tada smatrane predmetom nedostojnim ozbiljnog razgovora, a insinuacije o pravima običnih građana i seljaka na sudjelovanje u političkom životu su tretirane s kombinacijom zgražanja i pokroviteljskog podsmjeha. Prema pukovniku Pavlu Pestelju, voditelju jednog od tajnih oficirskih društava formiranih nakon povratka ruske vojske s ekspedicije po Europi, politički ustroj Rusije je bio toliko zapušten da ga je bilo moguće samo u potpunosti raspustiti i imenovati privremenu vladu dok se stvari ne dovedu u kakav-takav red. Pukovnik Sergej Trubeckoj, kojemu je bila namijenjena uloga uvjetnog diktatora u privremenoj vladi, sastavio je programski manifest koji je uključivao slobodu štampe, ukidanje robovlasničkih odnosa, ekonomske slobode te jednakost svih građana pred zakonom. Aleksandar je znao za postojanje tajnih oficirskih društava, ali nije našao razlog da se obruši na nositelje liberalnih ideja, vjerojatno iz razloga što mu je pobjeda nad Napoleonom osigurala dovoljan politički kapital do kraja života. Njegov brat i nasljednik Nikolaj Pavlovič takav kapital nije posjedovao, pa je svoju legitimnost odlučio poduprijeti na uobičajeni način – silom.

Predaja vlasti bi u svakom slučaju bila problematična, jer je Aleksandar umro 1825. godine u sumnjivo ranoj dobi ne ostavivši za sobom nasljednika, a najstariji od preostala tri brata u nasljednom redu, veliki knez Konstantin Pavlovič, uložio je znatne napore kako bi izbjegao krunu koja je njegovog oca stajala života. Novi nasljedni red je utvrđen za života Aleksandra tajnim manifestom čija je objava nakon njegove smrti predstavljala iznenađenje za većinu dvorske elite, pa je čak i Nikolaj Pavlovič, koji je prema manifestu trebao naslijediti prijestol, zajedno s visokim državnim dužnosnicima prisegnuo na vjernost starijem bratu prije nego što je postalo jasno kako je novi car u stvari on. Dolazi do tragikomične i za javnost teško razumljive situacije u kojoj je bilo potrebno ponoviti prisegu Nikolaju, što je predstavljalo priliku kakva se pretendentima na promjenu državnog poretka mogla pružiti samo jednom u životu.

Nešto prije 11 sati ujutro 26. prosinca 1825. godine, pred zgradom Senata u Petrogradu se počinju okupljati vojnici Moskovske regimente s namjerom da prisile novog cara na prihvaćanje nacrta ustava i decentraliziraciju vlasti. Ključni dio plana se sastojao u sprječavanju članova državnog Senata da prisegnu Nikolaju, pa su ustanici bili prilično zatečeni kada se ispostavilo da su senatori već obavili tu formalnost i razišli se kućama. Nakon što u pokušaju pregovora s frustriranim ustanicima stradava gubernator Petrograda i heroj Domovinskog rata Mihail Miloradovič, u centru glavnog grada imperije počinje bitka s primjenom artiljerije u kojoj pogiba oko tisuću ustanika. Šestomjesečna istraga završava osudom petero glavnih organizatora pobune na smrt vješanjem i slanjem više od stotine ljudi na prisilne radove i progonstvo u Sibir, dok je za sretnije osuđenike bio rezerviran prolazak kroz špalir od tisuću vojnika s palicama. Ovakvo iživljavanje nad ljudskim mesom je bila Nikolajeva omiljena metoda održavanja armijske discipline, radi čega je dobio nadimak “palkin” (rus. palka=palica; u priči Lava Nikolajeviča Tolstoja „Nikolaj palkin,“ lik starca koji je služio u vojsci za vrijeme Nikolaja se prisjeća: „A kako su tukli palicama – ne bi prošlo niti tjedan dana a da nisu na smrt izbili jednog ili dvojicu iz pukovnije.“)

Progonom „Dekabrista“ Nikolaj je na samom početku svojeg vladanja temeljito pomeo liberalni pokret, a ruska država je postavljena na tronožnu ideološku osnovu pravoslavlja, apsolutizma i narodnosti. Pojavljuju se upravni odjeli koji pokrivaju sve aspekte društvenog života, od agrarnog pitanja do kazališnih programa, dok sudstvo bilježi neslavan rekord od 33 milijuna neriješenih postupaka. Već i vrapci na grani znaju kako je patriotizam često obrnuto proporcionalan poštenju, pa u Ruskoj imperiji bez obzira na pravoslavlje i narodnost tek tri od ukupno 54 gubernatora ne uzimaju mito.

Apsolutizam i opozicija 

Ako je ranije izloženi slučaj Radiščeva bio neobičan jer se gomila prašine podigla radi samo jedne knjige, tada je slučaj Petra Čaadajeva upravo bizaran i pokazuje koliko je ideja nedodirljivosti apsolutističke vlasti u Rusiji na početku 19. stoljeća očvrsnula. Čaadajev u Rusiji tijekom čitavog života nije izdao ništa osim jednog pisma, a i ono je naštampano s nekoliko godina kašnjenja, 1836. godine u tjedniku „Teleskop,“ kojem je to pismo zapečatilo sudbinu. Heroj Borodina kao i Dekabristi Pestelj i Trubeckoj, Čadajev se nije zadržavao na vanjskim manifestacijama ruskog duha, već je zasjekao do same srži ruske nacionalne povijesti:

„Povijesno iskustvo za nas ne postoji. Stoljeća i pokoljenja su za nas prošli besplodno… Usamljeni na planeti, mi svijetu nismo dali ništa, ništa od svijeta nismo preuzeli, u masu ljudskih ideja nismo unijeli niti jednu misao, ničim nismo sudjelovali u napretku ljudskog razuma, a ono što nam je pripalo od tog napretka smo iskrivili. Govoreći o Rusiji, svi pretpostavljaju da govore o državi nalik na sve druge; u stvari, to uopće nije tako. Rusija je potpuno odvojeni svijet, podređen vlasti, samovolji, fantaziji jednog čovjeka. Zove li se on Petar ili Ivan, nije bitno: u svim slučajevima se radi o istom – utjelovljenju samovolje.“

Jasno je da se nakon ovakvih riječi Čaadajev mogao pozdraviti s činovničkom karijerom. Umjesto lagodnog kancelarijskog života i prilike za punjenje džepova sveprisutnim mitom, Čaaajev je proglašen ludim i stavljen pod stalni policijski nadzor. Pošto čovjeka visokog roda i heroja ruskog Domovinskog rata nije bilo moguće izbaciti iz visokog društva, Čaadajev se nakon povratka u javnost mogao vidjeti na prijemima, gdje je njegova suzdržana pojava služila nijemim prijekorom intelektualnoj i moralnoj nemoći galerije voštanih figura od koje je bila sastavljena ruska društvena elita.

Pripadnike strukture vlasti je u pismu Čaadajeva vjerojatno najviše zabrinula ideja da bi se društva trebala mijenjati u skladu s povijesnim iskustvom. Rastućoj birokraciji nije bilo u interesu da se bilo što mijenja u političkom sustavu koji osigurava stabilnu rentu, a radi svoje sljepoće i nezgrapnosti dozvoljava izvlačenje dodatnih materijalnih koristi iz službenih položaja. Međutim, čak i opozicijske ideje čija je popularnost rasla u četrdesetim godinama 19. stoljeća su bile zasnovane na prilično konzervativnim vizijama ostvarivanja društvenog blagostanja okupljanjem oko vjekovnog instituta seoske općine, čiji se život mogao učiniti idiličnim samo beznadežnim sanjarima. Definicija ruskog socijalizma se ionako razrađivala u hodu, a njegov glavni zadatak se nije sastojao u ostvarenju nekakvog jasno definiranog cilja, već u pružanju ideološkog pribježišta za ljude koji nisu mogli podnijeti ustajalu atmosferu u ruskom društvu za vrijeme vladavine Nikolaja I, uključujući i one koji nisu imali nikakvog razloga da se brinu za osobno blagostanje.

Jedan od takvih ljudi je bio Aleksandar Herzen (1812-1870.), vanbračni sin bogatog moskovskog veleposjednika, kojeg je slučaj Čadajeva iznimno potresao. Herzen nije mogao razumjeti društveni sistem koji od ljudi zahtjeva da se ponašaju kao nemoralni idioti, što je bio slučaj s doktorom i policijskim dužnosnicima koji su svakodnevno sastavljali izvještaje o duševnom stanju Čaadajeva u skladu s očekivanjima vertikale vlasti. Nekoliko godina kasnije, Herzen će osobno imati priliku svjedočiti bizarnim anegdotama u režiji besvjesne carske birokracije: nakon što je carska policija rastjerala neformalni kružok kojem je pripadao, Herzen je protjeran u gradić Vjatka istočno od Moskve, gdje je obavljao funkciju savjetnika gubernijske uprave u čije dužnosti je spadalo potvrđivanje policijskog izvještaja o samom sebi kao o čovjeku koji se nalazi pod policijskim nadzorom. „Ništa gluplje nije moguće zamisliti,“ napisao je Herzen i uskoro zauvijek napustio Rusiju.

Njegovo ime vjerojatno ne bi ostalo zapamćeno kao simbol ljevice da 1851. godine u nesreći na moru nije izgubio majku i sina, a 1852. prilikom poroda suprugu i novorođenog sina, nakon čega seli u London i osniva „Slobodnu rusku tipografiju“. Čovjek koji je u djetinjstvu sklapao oči uz priče ranije spomenutog ratnog heroja Miloradoviča (u svojim memoarima „Prošlost i razmišljanja,“ Herzen piše:

„Jako sam volio priče grofa Miloradoviča, on je govorio izuzetno živo, s izraženom mimikom, uz gromki smijeh, i ne jednom sam uz te priče tonuo u san na kauču iza njegovih leđa.“)

1855. godine počinje izdavati časopis „Polarna zvijezda“ s naslovnicom na kojoj se između lica petorice obješenih Dekabrista pojavljuje i ubojica Miloradoviča Petar Kahovski. Drugi časopis, „Zvono,“ postaje prilično popularan među visokim carskim dužnosnicima (nema ništa zanimljivije nego čitati o sebi, makar u negativnom kontekstu), a vjerojatno najvažnije Herzenovo djelo je „Prošlost i razmišljanja,“ svjedočanstvo čovjeka koji se nije mogao smiriti s društvenim okolnostima bez obzira na sve privilegije koje su mu stajale na raspolaganju. Herzen je ostao zapamćen kao nasljednik Dekabrista i jedan od glavnih ideoloških oslonaca ruskih revolucionara sredine 19. stoljeća, ali kao što to često zna biti slučaj s ljevicom, niti on nije bio pretjerano siguran u svoj cilj: 

„Što smo mi to zapravo propovijedali, teško je reći. Ideje su bile nejasne, govorili smo o Dekabristima i Francuskoj revoluciji, zatim o Saint-Simoneu i toj revoluciji, propovijedali smo ustav i republiku, čitanje političkih djela i okupljanje sila cijelog društva…“ Identificirati problem je bilo puno lakše: „Jedna od najtužnijih posljedica Petrovog zaokreta je razvoj činovničke klase. Umjetno stvorena klasa, neobrazovana, gladna, bez ikakvih sposobnosti osim „služenja,“

bez ikakvih znanja osim kancelarijskih uniformi, ona čini neku vrstu građanskog svećenstva koja sveto služi na sudovima i u policiji i siše krv naroda tisućama žednih i nečistih ustiju.“ Herzenovo vrijeme je još daleko od zaključka moderne ekonomije kako je glavni cilj društva povećanje kupovne moći svih kućanstava, pa je njegova glavna motivacija bila estetska odbojnost prema postojećem sistemu, što nije neobično za dječaka koji je Voltairea dobio u ruke prije Biblije.

S obzirom da se Herzen izvukao bez većih posljedica, mogao bi se steći krivi dojam o prirodi Nikolajevog režima. Kao podsjetnik na čari života u despotizmu može poslužiti primjer Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji je radi pohađanja nevinih okupljanja petkom navečer kod izvjesnog Mihaila Petraševskog izveden pred streljački vod, da bi mu u trenutku kada je očekivao smrt bilo priopćeno kako je kazna zamijenjena četverogodišnjim boravkom u kaznenom logoru. Uvjeren da proživljava svoje posljednje trenutke, tog 22. prosinca 1849. godine na Semjonovskom trgu u Petrogradu Dostojevski otvara vrata paralelnog svemira u kojem se vrijeme nevjerojatno rastegnulo: njemu se čini da tih nekoliko minuta koje su ostale do smrti predstavljaju cijelu vječnost te u mislima odvaja dvije minute za oproštaj s prijateljima, dvije minute za posljednje misli o svojem životu, i računa kako mu ostaje još dovoljno vremena da posljednji put osmotri svijet oko sebe. Da je Dostojevski tada strijeljan, za sobom bi u grob odnio opis intimnog doživljaja mračnog usuda o kojem govori junak njegovog romana „Idiot“ knez Miškin:

„Ubojstvo na temelju presude je neizmjerno užasnije od razbojničkog ubojstva. …svu posljednju nadu, s kojom je deset puta lakše umirati, potpuno oduzimaju; tu je presuda, i u njenoj neizbježnosti i leži sva ta užasna muka, i od nje na svijetu ne postoji veća… Čemu takvo iživljavanje, bezobzirno, nepotrebno, suvišno?… Ne, s čovjekom se tako ne smije postupati!“

Naravno, opsjednutost unutrašnjim užasom čovjeka osuđenog na smrt ima smisla samo u okviru kršćanskog viđenja svijeta, gdje izmučena duša nastavlja postojati u nekom drugom svijetu – u suprotnom, kakve bi važnosti mogla imati muka čovjeka koji u sljedećem trenutku nestaje bez traga? U tom smislu je zanimljivo kako je u očima režima jedan od osnovnih grijeha grupe Petraševskog bilo dijeljenje kopija pisma literarnog kritičara Visariona Bjelinskog piscu Nikolaju Gogolju, koji se pred kraj karijere iz satirika pretvorio u pristalicu feudalnog ustroja u Rusiji. Pored kritike ruskog političkog života, u pismu Bjelinskog se može pronaći i svetogrdna tvrdnja kako je religioznost ruskog naroda vrlo relativna:

„Po Vama je ruski narod najreligiozniji na svijetu: to je laž! Osnova religioznosti je predanost, poštovanje, strah pred bogom. A ruski čovjek izgovara ime Božje češući stražnjicu.“

Razmišljanja Čaadajeva, Herzena i Bjelinskog se mogu nazvati „zapadnjaštvom,“ jednim od dva glavna smjera društvene misli u Rusiji sredinom 19. stoljeća. Na drugoj strani političkog spektra su stajali takozvani „slavenofili,“ neformalna grupa pristalica „posebnog puta“ i sudbinske predodređenosti Rusije za velika ostvarenja. Radi odbacivanja Petrovih reformi na kojima se osnivala moderna carska vlast u Rusiji, slavenofilima nije bilo suđeno da pronađu zajednički jezik s vlastima, baš kao niti zapadnjacima, čije je zalaganje za intenzivni razvoj kapitalizma prijetilo pojavom osviještene građanske klase. Iako su ideje zapadnjaka bile daleko konkretnije, obje ideologije su zapele u sferi metafizike i nikada nisu proizvele opipljiv rezultat, s rijetkim izuzecima poput rječnika ruskog jezika na kojem je ruski leksikograf iz redova slavenofila Vladimir Ivanovič Dalj radio više od pola stoljeća. Bilo je tu i većih intelektualnih promašaja. Kada je Nikolaj Černiševski u svojem hit-romanu iz 1863. godine „Što činiti“ pokušao dočarati kako bi trebalo izgledati socijalističko društvo budućnosti, svojoj junakinji Veri Pavlovni je dodijelio ulogu mudre organizatorice proizvodne komune koja svoje izvanredne tržišne rezultate ostvaruje u kapitalističkom okruženju, a njen bivši muž Dmitrij Lopuhov po znanja o efikasnoj proizvodnji za potrebe izgradnje socijalizma odlazi u Sjedinjene Američke Države, domovinu laissez-faire doktrine.

Ovo za socijaliste kultno djelo (Lenjin je za roman Černiševskog izjavio kako ga je „temeljito preorao“) predstavlja neugodno svjedočanstvo kratkovidnosti autora i njegovih sljedbenika: upravo u slobodi da se usred kapitalističkog društva organizira proizvodnja zasnovana na principima komune se sastoji prednost slobodnog tržišta pred socijalističkim društvenim uređenjem, u kojem nikakvo odstupanje od centralno zadane organizacije proizvodnje nije dopušteno. Nepromišljenost Černiševskog je gotovo sigurno posljedica okolnosti u kojima je roman pisan (samica Petropavlovske tvrđave u Petrogradu), ali i dubljeg problema koji je mučio sve ljude željne društvenih promjena. Kao što je naslutio Herzen, pravi izvor budućeg revolucionarnog bjesnila se krio u frustraciji, jer „…gotovo sve naše fantazije su završavale u Sibiru ili pogubljenjem i gotovo nikada trijumfom“. Osjećaj odbačenosti i isključenosti iz društvenog života kod nove generacije ruskih mladih ljudi koji nisu bili prezauzeti preživljavanjem na bojnom polju da bi razmišljali o nekakvom višem smislu stvara nepodnošljivu frustraciju. Čovječanstvo postoji tisućama godina i očigledno nema cilja prema kojem bi se trebalo kretati, pa se nameće pitanje zbog čega svi mi ovdje trošimo vrijeme? U boga, kao što je jasno iz pisanja Bjelinskog, u stvari nitko u Rusiji ne vjeruje: ljudi tek ispunjavaju isprazne rituale za svaki slučaj, iz sujevjernog straha da bi ih bilo kakvo odstupanje od tradicije moglo koštati i to malo mira i zadovoljstva koje imaju u životu. Isti razlog drži seljake u pokornosti i građane u primirenju s carskom vlašću. Ukoliko se pokaže da je čitava struktura ruskog života besmislena, u narodu bi se mogao pojaviti bijes s kakvim se niti jedna ruska vlast do tada nije susrela. U romanu Fjodora Dostojevskog „Braća Karamazovi“ otac četvero braće Fjodor Karamazov predlaže da se konačno ukloni sva ta mistika s ruske zemlje, „pa bi se svi glupani konačno urazumili“ i istina bi pobijedila, na što njegov sin Ivan odgovara:

„Da, ali ako ta istina pobjedi, vas će prvog isprva opljačkati, a zatim… ukloniti.“

 

Frustracija i terorizam

Pojava ruskog političkog terorizma sredinom 19. stoljeća je tema koja zahtijeva nekoliko tomova temeljite socijalne i psihološke analize, tim više što su radikalni pokreti poput grupe „Zemlja i sloboda“ pokazivali za samoproglašene socijaliste neobične karakteristike konzervativnih, čak prapovijesnih ideologija, u kojima središnje mjesto pripada zemlji kao osnovnom resursu budućeg društvenog razvoja. U pozadini ideologije revolucionara se nazirala ideja primitivne preraspodjele dobara, pri čemu nije bilo jasno u kojoj mjeri i prema kojim kriterijima bi se ta preraspodjela trebala obaviti. Jedino što je revolucionarima bilo jasno jest da trenutni politički i ekonomski ustroj treba nepovratno sahraniti, makar po cijenu vlastitih života. Dobru ilustraciju fanatizma ruskog revolucionarnog pokreta predstavlja sudbina imperatora Aleksandra II. (1818-1881.), koji je preživio šest atentata, uključujući pokušaj dizanja u zrak Zimskog dvorca i posebno sramotnu epizodu u kojoj je Aleksandar Solovjov, bivši učitelj povijesti i zemljopisa i pripadnik organizacije „Zemlja i sloboda,“ na prilazu Zimskom dvorcu ispalio pet hitaca u vladara svih ruskih zemalja dok se ovaj u bijegu bacao lijevo-desno poput zeca. Aleksandar je na kraju 1881. godine stradao u temeljito isplaniranom atentatu usred Petrograda koji je uključivao bombe zakopane pod površinom ulice i grupu rezervnih atentatora-bombaša za slučaj da originalni plan ne uspije. Najbolji opis psihologije koja pokreće ovo divljaštvo se još jednom može pronaći kod Dostojevskog: u romanu „Demoni,“ spletkaroš i osebujan sociopat Petar Verhovenski okuplja oko sebe petorku čiju lojalnost namjerava učvrstiti sudjelovanjem u ubojstvu bivšeg revolucionara Šatova. Otužni život marginaliziranog provincijskog društva odjednom uznemiravaju skandali i nasilje, nakon čega sve ponovno tone u jednak besmisao, s time da su moralne granice očigledno pomaknute u do tada nepoznatom smjeru. Dostojevski ovog puta nije odigrao ulogu proroka, već je sadržaj romana izgradio na stvarnom događaju, ubojstvu moskovskog studenta Ivana Ivanova od strane čovjeka koji je predstavljao utjelovljenje demonske ideje o uništenju postojećeg društva. Život Ivanova je krajem 1869. godine progutala mračna urota u režiji autora pamfleta „Kateheza revolucionara,“ anarhista Sergeja Nečajeva.

Ljudi poput Nečajeva su razlog iz kojeg je stara generacija revolucionara poput Herzena počela naslućivati nejasne obrise katastrofe. Nečajev, također bivši nastavnik porijeklom iz siromašne obitelji, utjelovljuje stihijsku prirodu revolucije i opijenost dubinom provalije koja će uskoro početi gutati ljudske živote. Revolucija više nema za cilj poboljšanje uvjeta života, već svu emocionalnu, misaonu i fizičku energiju ulaže u uništenje. U novoj filozofiji revolucije nema mjesta za strah za vlastitu kožu niti bilo kakve životne užitke.

„Revolucionar je osuđen na propast. Za njega ne postoje osobni interesi, poslovi, osjećaji, povezanosti, imovina, pa čak niti ime. Sve u njemu je obuhvaćeno jedinim i isključivim interesom, jedinom mišlju, jedinom strašću – revolucijom,“ piše Nečajev.

Djelatnik revolucije ne osjeća nikakvu moralnu obavezu prema društvu, njegovim zakonima i običajima. Za njega je postojeće društvo neprijatelj koji ne zaslužuje milost, i ukoliko revolucionar nastavlja živjeti u njemu i koristiti se njegovim institutima, on to čini samo radi jednog cilja – njegovog totalnog uništenja. Čak i fiziku, kemiju i medicinu revolucionar izučava samo zato da bi bio efikasniji u svojoj rušilačkoj misiji. Ovdje se očigledno radi o raskolu među starim i novim nositeljima revolucionarnih ideologija. Dok ljudi poput radikalnog socijalista Mihaila Bakunjina smatraju kako će izgradnja svijeta u kojem će svatko imati jednake materijalne preduvjete trajati stotinama godina, Nečajev i njemu slični se u potpunosti predaju ideji uništenja postojećeg društva po cijenu vlastitog života. U svojem djelu „Federalizam, socijalizam i antiteologizam“ (1868), Bakunjin piše:

„Socijalist se, naprotiv, oslanja na svoje pozitivno pravo na život i na sve intelektualne, moralne i fizičke naslade. On voli život, on se želi u potpunosti nasladiti životom… on nikada neće izjaviti da je život čovječanstva potrebno prinijeti u žrtvu i da je smrt najslađa sudbina.“

Čitajući ove redove, teško je povjerovati kako je Nečajev mogao izazvati simpatije Bakunjina prilikom njihovog susreta u Ženevi 1869. godine, tim više što je Bakunjin vrlo brzo shvatio kako se radi o lažovu i spletkarošu. Razlog je vjerojatno bio povezan s Bakunjinovim osjećajem kako Nečajev predstavlja posljednju šansu da za svojeg života vidi provođenje barem dijela svojih ideja u život. U pismu Nečajevu 1870. godine, Bakunjin piše:

„…naša prva kampanja, započeta 1869. godine, je izgubljena, mi smo razbijeni… Rekao sam sebi i Ogarjovu da nemamo zašto čekati drugog čovjeka, da smo obojica stari, i da je teško vjerovati kako ćemo sresti nekog sličnog, predodređenijeg i sposobnijeg od Vas…“

Politička konjuktura druge polovice 19. stoljeća čini divljaštvo Nečajeva još manje shvatljivim, pošto je nakon smrti Nikolaja I. 1855. godine u Rusiji nastupio period liberalizacije koji je kulminirao oslobađanjem seljaka 1861. godine. Istina, do osnivanja prvog ruskog parlamenta je trebalo čekati još 45 godina, ali revolucionare nikakvi parlamenti više nisu zanimali. Nakon što je njihov prosvjetiteljski „Pohod u narod“ završio krajnje neslavno – umjesto da se radosno priključe revolucionarnom pokretu, seljaci su agitatore često predavali policiji – revolucionari odlučuju kako je sreću narodu potrebno nametnuti.

Lov na cara

Djelatnost novog pokoljenja ruskih revolucionara sredine 19. stoljeća se zasnivala na individualnom teroru, iako je malo tko od njih vjerovao da bi ubojstva niza carskih dužnosnika mogla donijeti političke slobode. Mladi atentatori su djelovali iz najrazličitijih motiva u kojima se najviše isticao prijezir prema ljudskim životima, uključujući i vlastiti, svojstven ljudima koji smatraju da nisu u dovoljnoj mjeri priznati društvom. Dmitrij Karakozov, neuspješni student iz osiromašene dvorjanske obitelji i izvršitelj prvog pokušaja atentata na Aleksandra II. 1866. godine, na ispitivanju je rekao kako ga je na atentat potakla spoznaja o svojoj bolesti radi koje je prvo razmišljao o samoubojstvu, a zatim pomislio kako bi bilo lijepo svoju smrt uložiti u svojevrstan poklon narodu. Karakozov je vjerovao kako bi nakon ubojstva Aleksandra II. vlast prešla u ruke njegovog brata Konstantina Nikolajeviča, koji se u svoje slobodno vrijeme bavio razradom prijedloga ustava. Međutim, Karakozov nije imao ništa protiv uvođenja određene doze kaosa u sistem, o čemu govori i to što je jedna od revolucionarnih grupa kojima je pripadao nosila naziv „Pakao“. Stjepan Halturin, još jedan neuspješan student i izvršitelj najspektakularnijeg pokušaja ubojstva Aleksandra II. detonacijom prokrijumčarenog eksploziva u podrumu Zimskog dvorca, završava u revolucionarnim krugovima slučajno, nakon što je zajedno s ukradenom putovnicom ispario i njegov plan odlaska u Ameriku. Član radikalne organizacije „Narodna volja“ Grigorij Goldenberg, ubojica harkovskog gubernatora Kropotkina 1879. godine i sudionik pokušaja atentata na Aleksandra II. (ovog puta postavljanjem bombe pod željezničku prugu), u zatvoru je nasjeo na šarm Ministra unutarnjih poslova Mihaila Loris-Meljikova te na 80 stranica sastavio detaljan izvještaj o ruskom revolucionarnom pokretu, nakon čega se objesio. U svojoj ispovijedi prije smrti, Goldenberg je napisao kako je očekivao da će policija prestati zatvarati revolucionare kada se upozna s njihovim plemenitim ciljevima.

Članica „Narodne volje“ Vera Figner nije imala takvih iluzija, tako da ju smrtna presuda za sudjelovanje u organizaciji terorističkih napada izrečena sudom 1884. godine nije nimalo iznenadila. Kazna je odmah promijenjena u doživotno progonstvo, pa je Figner poživjela do 1942. i imala priliku organizirati udruge za pomoć zatvorenicima komunističkog režima. Ništa bolje od smrtne presude nije očekivala niti Sofija Perovskaja, kćer bivšeg gubernatora Petrograda koja je 1. ožujka 1881. dala signal o promjeni trase imperatorske kočije kako bi se rezervna postava atentatora stigla ispriječiti na njenom putu.

„Ja nimalo ne žalim zbog svoje sudbine,“ napisala je Perovskaja majci iz zatvora, „i savršeno mirno ju prihvaćam, pošto sam odavno znala i očekivala da će tako prije ili kasnije ispasti.“

Jednako fanatično kao primirenje Perovske sa smrću zvuči i inzistiranje Andreja Željabova, jednog od vođa „Narodne volje,“ da ga se osudi zajedno s ubojicama Aleksandra II. bez obzira na to što se u vrijeme ubojstva nalazio u zatvoru. Sin vojnog liječnika Sergej Stepnjak-Kravčinski, još jedan neuspješan student i sudionik „Pohoda u narod,“ bio je nešto pragmatičniji od svojih suboraca, pa je nakon ubojstva načelnika petrogradske policije Nikolaja Mezencova 1878. godine poduzeo mjere da izbjegne sudbinu mučenika te napustio zemlju. Pristalica korištenja bombi i dinamita u borbi s carskom vlašću, Stepnjak-Kravčinski se od većine revolucionara razlikovao odabirom protivnika – za njega glavni neprijatelj nije bila carska vlast, već buržoazija:

„Mi smo socijalisti. Naš cilj je uništenje postojećeg ekonomskog ustroja, uništenje ekonomske neravnopravnosti… Stoga je politički poredak sam po sebi za nas potpuno nebitan.“

 

Terorističko podzemlje i tajni agenti

Dio građanske javnosti je gajio određene simpatije prema revolucionarima, pa je tako 1878. godine porota uz glasno odobrenje publike u sudnici oslobodila 29-godišnju Veru Zasulič od krivične odgovornosti za tri hica ispaljena u tijelo petrogradskog gradonačelnika Trepova, koji je jedva preživio. Slučaj Zasulič nije prvi u kojem su rječitost odvjetnika i patetika porote zamaglili jednostavno pravno pitanje. Puno je teže shvatiti naivnost carske policije koja se krajem 19. stoljeća počela upetljavati u špijunske igre s terorističkim grupama, često se oslanjajući na doušnike sumnjive kvalitete kojima je na ime suradnje s vlastima bilo dopušteno da godinama nesmetano obavljaju svoj krvavi zanat na ulicama gradova Ruske Imperije. Suradnja s carskom policijom je barem jednom doušniku omogućila da se popne na sam vrh hijerarhije terora u Rusiji. Evno Azef, sin židovskog postolara iz Grodnenske gubernije na zapadu Ruske imperije, na fakultetu u Karlsruheu upoznaje ruske studente-socijaliste te odlučuje popraviti svoj materijalni položaj prodajom informacija o ruskom revolucionarnom pokretu u inozemstvu carskoj policiji. Od 1892. godine počinje Azefova igra za obje ekipe dostojna najnapetijeg špijunskog trilera. Upadljivo neprivlačan debeljko s buljavim očima i rasčupanim brkovima uskoro dolazi na čelo organizacije koja u to vrijeme ima neosporan primat na polju terorizma, vojnog krila stranke Socijalista-revolucionara (SR, „Eseri“). Eseri i njihovi simpatizeri početkom 20. stoljeća organiziraju krvavu ministarsku bakanaliju koja je prorijedila redove činovnika spremnih da zauzmu bilo kakvo istaknuto mjesto u carskoj administraciji. Ubojstva ministara počinju 1901. godine, kada simpatizer Esera Petar Karpovič ispaljuje hitac u zatiljak Ministru prosvjete Nikolaju Bogolepovu. Sljedeći je stradao Ministar unutarnjih poslova Dmitrij Sipjagin, kojeg je 1902. godine u lobiju Marijinskog dvorca u Petrogradu ustrijelio anarhist prerušen u oficira.

Dvije godine kasnije, član vojnog krila esera Jegor Sozonov bombom ubija Sipjaginovog nasljednika Vjačeslava Pleve, a njegov kolega Ivan Kaljajev 1905. godine paklenom napravom raznosi kočiju s moskovskim gubernatorom Sergejem Aleksandrovičem, ujakom imperatora Nikolaja II. O političkom terorizmu u Ruskoj imperiji izvještavaju novinske agencije širom svijeta, i malo koja informacija zanima javnost više od identiteta glavnog organizatora terorističkih napada. Pored čeličnih živaca, Azef ima i beskrajno povjerenje svoje organizacije i nikada nije doveden u situaciju da poriče glasine o svojoj dvostrukoj ulozi. Međutim, kada je urednik petrogradskog ljevičarskog častopisa „Prošlost“ Vladimir Borcev od bivšeg načelnika carske policije Alekseja Lopuhina saznao kako je Azef policijski agent, stvari su se počele komplicirati. Eseri isprva ne vjeruju Borcevu, kojemu Vera Figner na svojevrsnom sudu časti savjetuje da se ubije. Sve je lakše od prihvaćanja činjenice da se na samom vrhu organizacije koja se plemenito bori za svrgavanje carskog režima nalazi agent-provokator carske policije. U svojem izvještaju o „predmetu Azefa“ u parlamentu početkom 1909. godine, Premijer Petar Stolipin, posljednji reformator carske Rusije, kaže:

„Zamislite, gospodo, užas zavedenog na kriminalnu stazu idealista, mladog čovjeka ili djevojku spremne žrtvovati svoj život, kada se pred njima otkrije sva prljavština revolucionarne vrhuške.“

Nakon što je Azef konačno provaljen, članovi centralnog komiteta vojnog krila Esera, ubojice koje su ostavile dugačak trag leševa po ulicama gradova Ruske imperije, iz neobjašnjivih razloga ne uklanjaju provokatora, već mu daju jedan dan da prizna svoju povezanost s carskom policijom. Azefu je to dovoljno da napusti svoj stan u Parizu i nestane u smjeru Berlina, gdje se uspješno prekvalificirao u proizvođača grudnjaka i korzeta te umro prirodnom smrću.

Carska policija, radnički pokret i pravoslavni svećenik 

U kategoriju lakovjernih duša čije zaigravanje s teroristima je nanijelo nemjerljivu štetu ruskom društvu spadaju i mecene iz svijeta gospodarstva i kulture. U toj grupi se ističe slavni ruski pisac Maksim Gorki, koji je početkom 20. stoljeća na prikazivanju svojih drama zarađivao prilične sume. Gorki je mogao provesti čitav život uživajući u svim blagodatima dostupnim financijski neovisnim ljudima, ali se umjesto toga odlučio spetljati s novom, unaprijeđenom organizacijom političkih diverzanata: boljševičkom frakcijom Ruske socijal-demokratske radničke partije (RSDRP), osnovanom 1903. godine, nakon što se RSDRP na drugom kongresu razdvojila na grupu profesionalnih revolucionara (boljševici) i umjereniju socijalističku frakciju (menjševici).

Aranžman kojeg je Gorki zaključio s ovom marginalnom grupom je bio zasnovan na ljudskom povjerenju i solidarnosti, što je u odnosima između beskrupuloznih terorista i prostodušnog autora moglo završiti samo financijskom katastrofom za posljednjeg. Autorske honorare od prikazivanja drama Gorkog u europskim kazalištima je skupljao boljševički agent koji je sumu dijelio na tri dijela: 40% je izdvajano za kupnju oružja za potrebe boljševika, 40% je isplaćivano na račun autora, a 20% je agent zadržavao za svoje usluge. Za ulogu agenta-posrednika u ovoj transakciji Gorki je iz nekog razloga odabrao izvjesnog Aleksandra Lazareviča Parvusa, emigranta iz  židovskog  štetla Berazino na području današnje Bjelorusije te člana RSDRP i njemačke Socijal-demokratske partije.

Čovjek koji je uživao zvjezdanu reputaciju među europskim socijalistima je Gorkog i boljševičko krilo RSDRP prvom prilikom bezobzirno pokrao, što je predstavljalo toliko neugodan skandal da Gorki o njemu u javnosti nije prozborio niti riječi do 1930. godine. Parvus je hladno prisvojio 130.000 zlatnih njemačkih maraka, kao i novac štrajkaškog savjeta petrogradskih radnika, i za sobom nije ostavio nikakve račune koji bi makar fiktivno pokrili stvar. Takav čovjek je bio upravo predodređen za poslovni uspjeh, pa je Parvus nakon ispuhavanja revolucionarnog zanosa u Rusiji našao namještenje kao predstavnik poduzeća Krupp u Turskoj te tijekom Prvog svjetskog rata namlatio ozbiljan novac na preprodaji oružja i sirovina. Parvus 1915. godine ponovno počinje zarađivati na ideologiji, ovog puta od njemačke vlade koja je tražila u kontakt s radikalnim ruskim socijalistima u emigraciji radi njihovog ubacivanja u Rusiju s ciljem rasplamsavanja revolucije.

Upravo Parvus je njemačkoj vladi preporučio Lenjina i boljševike kao prave ljude za ovaj posao. Bez obzira što su ga ljudi iz boljševičkog okruženja bezobzirno pljačkali i iskorištavali (nakon što mu je Gorki 1904. godine poslao 700 rubalja za izdavanje novina „Naprijed“, Lenjin je posredniku Aleksandru Bogdanovu, jednom od vodećih ruskih ideologa socijalizma, napisao: „Izvlačite od Gorkog makar pomalo.“), Gorki je ostao naivčina do kraja života. Kada su ga 1933. godine pozvali na otvaranje Bjelomorskog kanala, u čiju je gradnju tijekom dvije godine ugrađeno do 110 tisuća smrti glađu izmučenih zatvorenika, Gorki je sa suzama ganuća na očima pokroviteljski pohvalio djelatnike zloglasne OGPU (služba za osiguranje društvene sigurnosti, prethodnik Ministarstva unutarnjih poslova): „Vragovi, ni sami niste svjesni što ste učinili.“

Ljude s dirljivo naivnim pogledom na društvo je početkom 20. stoljeća bilo moguće pronaći i u kabinetu ruskih carskih ministara. Prilikom stupanja na dužnost umjesto ubijenog Ministra unutarnjih poslova Vjačeslava Pleve, Petar Svjatopolk-Mirski je trabunjao o povjerenju u društvene institute i „stanovništvo u cjelini“ te je čak uspio postići da vrijeme njegovog mandata ostane zabilježeno kao epoha proljeća u ruskom društvenom životu, što je pomalo pretenciozna ocjena s obzirom da je Svjatopolka-Mirskog svega godinu dana nakon stupanja na dužnost s ministarskog mjesta pomela prva ruska revolucija 1905. godine. Najčudniji aspekt revolucije 1905. godine je njena potpuna nepovezanost s političkim natezanjima oko društvenog ustroja i prepucavanjima oko metafizičkog smisla ruske povijesti. Nevolja se počela zakuhavati kada su radnici tvornice Putilova, jednog od najvećih poslodavaca u Petrogradu, krajem 1904. godine zatražili skraćivanje radnog vremena, što s obzirom na šestodnevni radni tjedan i prosječno 11,5 sati rada dnevno nije bio nerazuman zahtjev.

Nakon što pregovori s upravom propadaju, radnici zaustavljaju proizvodnju i najavljuju mirnu demonstraciju. 9. siječnja 1905. godine na ulice Petrograda izlaze rijeke radnika predvođene osnivačem organizacije „Skup ruskih tvorničkih radnika Sankt-Peterburga,“ mladim svećenikom i crnokosim ljepotanom Grigorijem Gaponom, koji je političku karijeru počeo pod pokroviteljstvom posebno ustrojenog odjela policije za upravljanje radničkim savezima. Demonstracija je trebala završiti pred Zimskim dvorcem, gdje bi radnička delegacija predala peticiju s očajničkom molbom za poboljšanje položaja radnika imperatoru Nikolaju II.

Međutim, nitko iz redova vlasti se nije spremao primati bilo kakvu peticiju u naelektriziranoj atmosferi radničkog protesta. Umjesto toga, nervozni odredi konjice bez upozorenja nasrću na procesiju, a nakon što se demonstranti ne razilaze, vojska sasvim gubi živce i počinje pucati po svemu što se kreće. Stradavaju stotine ljudi. Odsutstvo političkog takta vladajućih struktura se u ovakvim situacijama skupo plaća, pa se po Rusiji ubrzo proširio val radničkih štrajkova i pobuna koji je kulminirao ustankom u moskovskom radničkom kvartalu Krasnaja presnja, gdje je radnička milicija pod zaštitom improviziranih barikada deset dana izdržavala artiljerijske udare carske vojske.

U vrijeme prve ruske revolucije, u Petrogradu je vladao strah od banditizma koji čini večernji boravak na ulicama nesigurnim, a željeznički i telekomunikacijski promet su kontrolirali radnički savjeti, pa u Ruskoj imperiji odjednom nekakav provincijalni disident Lav Trocki odlučuje hoće li telegram stići s jednog kraja zemlje na drugi. Nikolaj II. pod pritiskom radničkih pobuna u kolovozu 1905. godine izdaje manifest o osnivanju parlamenta, a zatim i Oktobarski manifest, kojim stanovnicima daruje građanske slobode savjesti, govora, okupljanja i osnivanja stranaka.

Propust vlasti u siječnju 1905. godine je tim tragičniji što je osnovni razlog Gaponove demonstracije bio otkaz četvorici radnika tvornice Putilova, nakon kojeg je uslijedio dugačak niz neuspješnih apela sve višim instancama koji je prisilio Gapona na očajnički potez za spašavanje svoje reputacije među radnicima. Paradoksalno, ruske revolucionarne partije su prema demonstraciji 9. siječnja bile nastrojene kritički. RSDRP je ljubomorno optužila Gaponov sindikat da manipulira radnicima – to pravo je, kako će uskoro postati jasno, RSDRP željela rezervirati za sebe – a Esere je Gapon zainteresirao tek nakon 9. siječnja, kada im je palo na pamet kako bi bilo sjajno iskoristiti Gaponove sljedbenike kao topovsko meso u planiranom masovnom ustanku.

Plan je bio prilično ozbiljan: uz financijsku pomoć Japana, s kojim je Rusija u to vrijeme bila u ratu, ruske revolucionarne grupe su organizirale morski prijevoz gotovo 20.000 komada oružja u Finsku. Jedini razlog iz kojeg to oružje nikada nije zapucalo po ulicama ruskih gradova je što se stara ruina od broda SS John Grafton u rujnu 1905. godine nasukala u blizini finske obale, nakon čega je dignuta u zrak. Biti upetljan u takve poslove je samo po sebi značilo nositi glavu u torbi, a Gapon je svoju situaciju pogoršao pomirenjem s carskim vlastima, pristavši na tajnu financijsku potporu vlade u zamjenu za preusmjeravanje radničkog pokreta u mirne vode.

Kada je postalo jasno da od revolucije ovog puta neće biti ništa, Eseri se riješavaju kompromitiranog i beznadežno zapetljanog Gapona, čije tijelo je 30. travnja 1906. godine pronađeno na kraju konopca u dači sjeverno od Petrograda. Rezultat godine ispunjene nasiljem i političkim kaosom je spoznaja političke nemoći carske vlasti, iznuđeni zakon o osnivanju prvog ruskog parlamenta te dokaz opravdanosti političkog terorizma, koji se nakon završetka radničkih ustanaka nastavio nesmanjenom žestinom.

Nastavak političkog terorizma

Ranije spomenuta partija RSDRP je početkom 20. stoljeća u Rusiji bila tek jedna od brojnih radikalnih skupina koje su se oslanjale na terorizam kao glavno sredstvo političke borbe. U velikom broju slučajeva, redove ovakvih grupa su popunjavali radikalizirani mladi ljudi čija motivacija za provođenje terora nikada nije do kraja razjašnjena. Tako se među najpopularijim teorijama o izvorima političkog terorizma u Ruskoj imperiji našla i ona o nekoj vrsti teško objašnjive židovske zavjere protiv postojećeg društvenog poretka, što predstavlja rezultat uobičajene intelektualne lijenosti koja korelaciju interpretira kao uzročno-posljedičnu povezanost.

U radikalnom revolucionarnom pokretu je zaista sudjelovao veliki broj Židova: otac Crvene armije Lev Trocki je rođen kao Lev Davidovič Bronstein, Lenjinov dugogodišnji suradnik Lev Kamenjev je Lev Borisovič Rosenfeld, pravo ime člana politbiroa Komunističke partije Grigorija Zinovjeva je Hirsch Apfelbaum, šef menjševičke struje RSDRP Julius Martov je Julij Osipovič Cederbaum, pa i sam Aleksandar Parvus je u stvari Israel Lazarevič Gelfand. Židova je bilo i u ranijim pokoljenjima revolucionara – Evno Azef je iz židovske obitelji, kao i njegov prethodnik na čelu vojnog krila partije Esera Grigorij Geršuni.

O značaju židovskog porijekla Lenjinovog djeda po majci je također proliveno prilično mnogo tinte, iako pretpostavka da je Lenjinov revolucionarni fanatizam uzrokovan njegovim razvodnjenim židovskim porijeklom predstavlja odraz krajnje istraživačke nemoći. Međutim, „židovski element“ nije igrao nikakvu ulogu u ustanku Dekabrista, atentatori na cara Aleksandra II. su bili Rusi i Poljaci, najistaknutiji teroristi sredine 19. stoljeća Sofija Perovskaja i Andrej Željabov nisu Židovi, kao niti Vera Figner, Marija Spiridonova ili ubojica Ministra policije Vjačeslava Pleve i član vojnog krila Esera Jegor Sozonov.

Na kraju krajeva, Josif Visarionovič Staljin, daleko najsmrtonosnija pojava koju je ispljunuo ruski revolucionarni pokret, porijeklom je bio Gruzijac, kao i dobar dio njegove klike – na primjer, član Politbiroa Sergo Ordžonikidze ili posljednji Staljinov Ministar unutarnjih poslova Lavrentij Berija. Glavni motiv većine terorista je bio osjećaj odbačenosti i bezizlaznosti, koji je sigurno bio izraženiji kod pripadnika nacionalnih skupina koje su ciljano marginalizirane, kao što je to bio slučaj sa Židovima, čiji se život u Ruskoj imperiji odvijao unutar strogih fizičkih i administrativnih granica. 

U knjizi „Socijalna povijest Rusije za vrijeme imperije,“ ruski povijesničar i sociolog Boris Mironov (r. 1942.) piše kako je među najaktivnijim revolucionarima prognanim u Sibir između 1907. i 1917. godine svega 40% bilo ruske nacionalnosti. S obzirom na omjer broja radikalnih revolucionara i ukupnog broja stanovnika određene nacionalnosti, relativno najaktivniji su bili Latvijci, koje na ljestvici prate Židovi, Poljaci, Armenci i Gruzijci. U svakom slučaju, ono što je izdvajalo RSDRP od ostalih partija nije imalo nikakve veze s nacionalnim porijeklom njenih članova.

Klica buduće Komunističke partije Sovjetskog Saveza je sadržavala korozivnu smjesu fanatične ideologije, besvjesne ambicije i ciničnog pragmatizma koja je ionako mikroskopsku stranku već u prvim godinama postojanja raskolila na dvije frakcije, boljševičku i menjševičku (od riječi „boljše“ = „više“ i „menjše“ = „manje“, u skladu s razinom ambicija članova odgovarajućih frakcija). Boljševička frakcija RSDRP na čelu s Lenjinom je bila sastavljena od klike beskrupuloznih prevaranata koji su glumili privrženost socijalnim idealima dok su istovremeno sanjali globalni građanski rat.

Teroristi poput Geršunje, Sozonova ili Spiridonove su bili u stanju bez žaljenja poslati na onaj svijet stotine carskih ministara, ali nikome od njih ne bi palo na pamet da na oltar revolucije prinese živote milijuna ljudi, što je za boljševike bio ujedno i cilj i sredstvo – oni su smatrali kako sama priroda revolucije zahtijeva da priličan broj ljudi isčezne sa zemlje, pošto će se njihov karakter odupirati prilagodbi zahtjevima vrlog novog društva.

Uz to, lideri boljševičke frakcije RSDRP su stotinama i tisućama frustriranih ljudi, okorjelih bandita i ubojica ponudili neodoljivu faustovsku pogodbu: ukoliko svoje usluge stave u službu partije, njihova nedjela će biti osvijetljena plemenitom idejom oslobođenja radničke klase. Tako se boljševička frakcija RSDRP redovito obraćala razbojnicima poput Simona Ter-Petrosjana, koji je 26. lipnja 1907. godine usred bijela dana na prometnom Jerevanskom trgu u Tbilisiju izveo spektakularan bombaški napad i pljačku kočija s carskim novcem, ostavivši za sobom tijela ubijenih i ranjenih civila i kozaka iz osiguranja.

Uspjeh pljačke je svakako bio neočekivan, pošto je policija izmijenila put kočije u skladu s dojavom doušnika o planiranom napadu. Međutim, i ovaj doušnik je igrao za obje ekipe, tako da je njegova dojava o lažnom mjestu napada navela carsku kočiju ravno u klopku. O identitetu tog doušnika se i danas nagađa, ali postoji velika vjerojatnost da se radilo o izvjesnom Josifu Visarionoviču Džugašviliju, sitnom banditu i dostavljaču eksploziva za potrebe razbojničkih aktivnosti partije na Kavkazu, kasnije poznatom pod svojim partijskim pseudonimom Staljin. Bilo kakvo uzbuđivanje oko činjenice da istaknuti boljševik istovremeno radi za policiju je kod Lenjina izazivalo prijezirni osmijeh.

Na kraju krajeva, dok je Lenjin u javnosti isticao odustajanje boljševičkog krila RSDRP od nasilnih „eksproprijacija,“ boljševička trojka u sastavu Lenjin-Bogdanov-Krasin je u tajnosti od ostatka partijskog tijela planirala nastavak pljački i kuhala eksploziv u „tehničkom odjelu pri Centralnom komitetu Partije“ (terminologija boljševika vrvi od ovakvih suptilno indikativnih eufemizama). To jest, Lenjin niti u unutarnjim partijskim stvarima nije imao nikakvih skrupula.

U godini kada je izvedena pljačka u Tbilisiju, razne terorističke grupe su ubile 1.231 osobu širom Rusije. Boljševička frakcija RSDRP se nije posebno isticala niti po broju, niti po profilu izvedenih terorističkih akcija. Dok su se boljševici bavili prozaičnim pljačkama i isisavanjem novaca iz novčanika lakovjernih mecena, tri člana danas zaboravljene grupe „Savez socijalista-revolucionara maksimalista“ su 12. kolovoza 1906. godine u 14:00 sati savladala osiguranje na ulazu u vikendicu Premijera Petra Arkadijeviča Stolipina na Apotekarskom otoku u Petrogradu i ubacila paklene naprave u predvorje. Eksplozija je ostavila zijevajuću rupu u masivnom tijelu dvokatnice, ubila 27 i ranila desetke ljudi, među kojima i Stolipinovu 12-godišnju kćer i trogodišnjeg sina. Ovaj trijumf terora je revolucionarne pokrete gotovo pomeo s lica zemlje, jer su se konačno namjerili na krivu osobu.

Nakon eksplozije na Apotekarskom otoku, Premijer Stolipin pokreće do tada neviđenu antiterorističku operaciju. U sljedećih godinu i pol dana, tročlani vojni sudovi vješaju 1.139 ljudi optuženih za terorizam, što je još uvijek dvostruko manje od broja žrtava terora u istom periodu. Sudski postupci bez prava žalbe su uznemirili javnost, ali Stolipin nije nimalo dvojio da je upravo to način za borbu s ljudima koji žele „dostići najviše savršenstvo jednim skokom s bombom u rukama u smjeru vlasti“.

Kada je zastupnik partije Konstitucionalnih demokrata Fjodor Rodičev na sjednici parlamenta u studenom 1907. godine vješala nazvao „stolipinskom kravatom,“ Premijer ga je izazvao na dvoboj koji je izbjegnut samo zahvaljujući brzoj isprici Rodičeva. Stolipinu su teroristi na kraju ipak došli glave, ali ne bez pomoći carske administracije. Posljednjeg reformatora Ruske imperije je 18. rujna 1911. godine u pauzi između činova opere Rimskog-Korsakova „Bajka o caru Saltanu“ u Kijevskom teatru opere i baleta ustrijelio 24-godišnji Dmitrij Bogrov, još jedan iz dugog niza policijskih doušnika u redovima radikalnih revolucionarnih organizacija.

Izvedba opere je upriličena povodom 50-godišnjice oslobađanja seljaka te komešanje u parteru s galerije promatra sam Nikolaj II. Ovaj povučeni, polusvjesni čovjek je vjerojatno slabo razumio okolnosti koje su dovele do toga da Bogrov kartu za svečanu predstavu dobije od carske policije, a motive Bogrova za ubojstvo Stolipina nije mogao objasniti niti sam Bogrov: njegova pisma svjedoče tek o neuravnoteženom čovjeku koji teško podnosi isprazan život. „Postao sam očajni neurastenik,“ pisao je Bogrov u pismu prijatelju krajem 1910. godine. „Općenito, sve mi je temeljito dosadilo i želio bih napraviti nešto ekstravagantno.“ Stječe se dojam da je Bogrov želio što prije napustiti ovaj sujetni svijet te pritom što snažnije zalupiti vrata za sobom.

Tako se još jednom sve analize ruskog revolucionarnog pokreta vraćaju Dostojevskom i osjećaju poniženja radi kojeg njegovi junaci poduzimaju očajničke korake (u jednom od njegovih djela se može pronaći nezaboravna uznemirujuća teza kako je ljudsko stanje prirodno, ali svejedno uvredljivo). Tu nema mjesta trezvenom promišljanju o ekonomskom ili kulturnom razvoju, jer je prije svega potrebno riješiti taj problem s postojanjem: da li tu postoji ikakav smisao ili je ljudski život igra bez cilja? Ukoliko je istina ovo drugo, tada je primitivni životinjski instinkt za preživljavanje jedino što nas zadržava na ovom svijetu.

Međutim, kao i sve ljudske karakteristike, instinkt za preživljavanje je kod raznih ljudi različito izražen, pa tako postoje pojedinci kojima je pogled u ponor smrtne propasti privlačniji od zamorne svakodnevice. Ruski terorizam predstavlja izazov nebesima kako bi se bog konačno ukazao, razmjestio ljude na njihova mjesta te riješio pitanje dobra i zla. Pošto odgovor na izazov ne stiže, ruski revolucionar smišlja sve veće i veće gadarije, ubija sve smjelije, upliće se u sve prljavije skandale i pritom iskorijenjuje sve ljudsko iz svoje prirode.

Povezivanje boljševika s banditskim svijetom u tom smislu predstavlja logičan završetak procesa u kojem je vrijednost ljudskog života potpuno degradirana, bilo da se radi o životu revolucionara ili njegove žrtve. Bez obzira na marksističku teoretsku podlogu, ruska revolucija je prije svega psihološki fenomen – da nije bilo Marksa, na ideološki pijedestal bi bio uzdignut Herzen, Černiševski ili idol iz nekog ranijeg vremena, a samoproglašeni nositelji plemenitih ideja bi se s jednakom žestinom bacali u ponor smrti. Ovakvo mentalno stanje je teško nazvati filozofijom, još manje ideologijom, a s njime je apsolutno nemoguće izgraditi normalno društvo. Stoga nije čudno što se ruski revolucionarni pokret našao potpuno zatečenim kada mu je nakon Oktobarske revolucije vlast pala u ruke.