Bliski susreti treće vrste: Spilberg izvan ovoga svijeta

Čarobnjaštvo Stevena Spielberga proradilo je do kraja u Bliskim susretima treće vrste (1977). Upravo je u Close Encounters of The Third Kind Spielberg definirao ono što zovemo “spielbergovskom” magijom i oblikovao moderni “sense of wonder” filmski doživljaj unutar blockbuster-kinematografije i šire koji se još uvijek pokušava replicirati na velikom i malom ekranu (možda najizrazitije u filmu Super 8 i seriji Stranger Things). Za to je Spielbergu bila dovoljna samo jedna scena, tj. jedan jedini kadar Bliskih susreta treće vrste. Dječak stoji ispred otvorenih vrata kuće i gleda u jarko (izvanzemaljsko) svjetlo što dopire izvana, kao da je sunce svanulo usred noći. Kadar je za Spielberga značenjski interpretativan na više razina.

Close Encounters Of The Third Kind; režija: Steven Spielberg uloge: Richard Dreyfuss, Cary Guffey, Melinda Dillon, Francois Truffaut; 1977.

IMDb rejting: 7.6/10

Redatelj je definitivno otvorio vrata “spielbergovskog” filmskog svijeta. Zemaljsko je često suočeno s onozemaljskim u tom svijetu (Dvoboj, Ralje, Indiana Jones, E.T. – izvanzemaljac, Jurski park…), odnosno običan čovjek doživljava “bliski susret” s nečim vrlo neubičajenim. Taj susret nerijetko je promotren širom raširenim dječjim očima zaigranog filmaša. Spielberg odbija odrasti i savršeno prenosi osjećaj dječjeg čuđenja i uzbuđenja pred nečim nepoznatim (šarena svjetla prodiru iz sivih oblaka, teretni brod nasukan nasred pustinje Gobi), bilo to “nepoznato” prekrasno i bojazno ili oboje simultano.

Close Encounters Of The Third Kind nije hororski intoniran kao Duel i, još više, Jaws, ali Spielberg neko vrijeme skriva da alieni nisu neprijateljski nastrojeni, suprotno E.T.-ju, tj. tek je u finalu jasno da nisu zli i da je Spielberg snimio vjerojatno najmiroljubiviji blockbuster ikad bez smrti i razaranja, krajnje oprečan Independence Dayu, direktnu preteču Abyssa, Contacta i Arrivala. Pritajena jeza vreba u šačici početnih kadrova, primjerice kad izvanzemaljci dođu po malog Barryja (Cary Guffey), sinčića glavnog ženskog lika Jillian Guiler (Melinda Dillon), ili u trenutku njihova obrušavanja na kamionet “everyman” protagonista Roya Nearyja (Richard Dreyfuss).

Misteriozna crvena svjetla gutaju Jillianinu kuću i kućanski aparati luduju kao u “haunted house” hororu pred kozmičku otmicu dječaka, a Royev kamionet će doživjeti priličnu trešnju i levitirati. Nezgodno i nelagodno, posebice za dječje okice kojima su Bliski susreti treće vrste primarno sagledani. Najmoćnije scene u Close Encounters of The Third Kind, SF-ovske i dramske, snimljene su iz perspektive malog Barryja ili Royevih klinaca. Barry se budi usred noći nakon što njegove pospane igračke ožive/upale se u nazočnosti aliena, majmun koji lupa činelama, autići, tenkići i aviončići na baterije…

Kad nisu djeca u kadru, tu je Roy kao odraslo dijete, predstavljen kako sinu objašnjava zadatak za školu preko preko njegove igračke (vlakića na baterije) i predlaže klincima da odu u kino na Pinokija. Roy je dječji sanjar zagledan u nebo i zvijezde, više nego u obitelj, pečatirajući klasičnu karakterizaciju doslovno ili figurativno odsutnog oca iz Spielbergova filma, simboličnog tate mnogih njegovih budućih klinaca, mladića ili uopće likova (Indiana Jones). Nakon što prvi put ugleda nevjerojatna sjajna svjetla na nebeskom svodu, Roy samo čeka kad će opet zasjati i svjetlucave letjelice u obliku kornet-sladoleda od naranče i školjki nanovo proletjeti iznad njegove glave. “Nećeš vjerovati što sam vidio. Vidio sam nešto prošle noći što ne mogu objasniti”, saopći on supruzi Ronnie (Teri Garr) s kojom odlazi gledati svjetla na noćnom nebu.

“Nekad smo dolazili na ovakva mjesta da bi gledali jedno drugo i ljubili se”, opaža Ronnie. Kad se njih dvoje (po)ljube, Roy drži oči otvorene i uperene u zvjezdano nebo koje ga privlači poput magneta. Naime, pod utjecajem izvanzemaljske sile, izgledajući kao da je “pukao” od stresa (ostao bez posla), Roy će od pjene za brijanje, pire krumpira i zemlje početi graditi brdo nalik Vražjem tornju u Wyomingu gdje će se alieni na koncu konca ukazati i sletjeti u nezaboravnoj završnici filma. “S tatom se nešto čudno događa”, zasuzi za večerom disfunkcionalne obitelji njegov najstariji sin Brad (Shawn Bishop) gledajući oca kako pireom opsesivno oblikuje Devils Tower na koji frapantno nalikuje 850 metra visoko usamljeno brdo Zir na Ličkom polju, vidljivo s lijeve strane autoceste Split-Zagreb, netom prije “Macole”.

Prilikom svake vožnje prema Zagrebu i natrag, osobito u noćnim satima, lako je zamisliti Zir umjesto Vražjeg brda. Lako je projicirati čarobna svjetla iz finala Bliskih susreta treće vrste, jednog od primjer(e)nih pokazatelja “spielbergovske” magije “wow” faktora u audiovizualnom smislu, s predivnom glazbom Johna Williamsa (pamtljiva tema od pet tonova zarazne melodije) i krasno staromodnim specijalnim efektima Douglasa Trumbulla (minijature). Završnica je “light show” blještavih boja, kao da je “sunce izašlo prošle noći i pjevalo” na koncertu Krawtwerka i Pink Floyda koji je svirao i još uvijek svira nadu, zajedništvo i optimizam, potrebnu u ova beznadna, otuđena i pesimistična vremena, čak i više u odnosu na post-vijetnamske sedamdesete godine prošlog stoljeća.

To je snaga Spielberga i filmske magije izvan ovoga svijeta – da gledatelj i sam mašta inspiriran njegovim filmovima i nakon gledanja (p)ostane dobar/bolji filmofil i čovjek. Close Encounters Of The Third Kind je jedno od najinspirativnijih Spielbergovih ostvarenja. Toliko je inspirativan da je važnu sporednu ulogu vođe francuskog tima znanstvenika Claudea Lacombea odigrao legendarni “novovalovski” redatelj Francois Truffaut (400 udaraca, Jules i Jim) i time potvrdio važnost filmofilskog sanjarenja. Ovo je film koji bi trebalo staviti u kapsulu i poslati u svemir da ga druga bića pogledaju ako žele ostvariti “prvi kontakt” s nama Zemljanima, ali i obratno. Film koji bi trebali gledati i ljudi da bolje razumiju ne samo aliene, već i jedni druge za zajedničko dobro.

“Odakle su dolazili zvukovi”, pitaju znanstvenici okupljenu svjetinu u Sjevernoj Indiji i umjesto verbalnog odgovora dobiju stotine prstiju uprenih prema nebu, a Lacombe slabo govori engleski i treba prevoditelja. Bliski susreti treće vrste su SF o važnosti komunikacije koja nadilazi kulturu, jezik i svemir. Komunikacije preko pokreta rukama, glazbe i pokretnih slika – filma.

Kad izvanzemaljski brod počne reprodukcijski oponašati i naštimavati melodiju za komunikaciju, u jednom trenutku se čini kao da će zasvirati tema Ralja. Spielberg je dosta petljao po filmu i opstoji nekoliko verzija. U jednoj je prikazao unutrašnjost svemirskog broda iz perspektive Roya, što djeluje suvišno i ubija misteriju. Roya je, inače, trebao glumiti akcijaš Steve McQueen, ali srećom nije jer bi lik u njegovom tumačenju bio drukčiji.

 Marko Njegić

Izvor: Filmofil

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Bliski susreti treće vrste, Film, Filmofil, Spilberg