“Srce tame” – Džozef Konrad – Pripovijetka Josepha Conrada „Srce tame“ niz desetljeća pripada kanonu moderne svjetske i evropske književnosti, čak se na jedan način uzima i kao jedno od karakterističnih stvaralačkih mjesta koje nagovještava, i u sebi nosi bitne oznake nadolazećeg perioda umjetničke proze, moderne (pripovijetka je prvi puta objavljena u časopisu, 1899. godine, da bi, godinu dana kasnije bila objavljena kao zasebna knjiga).

Za prozu Josepha Conrada, po rođenju Poljaka (pravim imenom Teodor Jozef Konrad Nalecz Korzeniowski, rođen je 1857. u mjestu Berdičev, tadašnjoj poljskoj pod ruskom vlašću, današnjoj Ukrajini, a preminuo u Engleskoj, 1924.), kaže se da predstavlja jedan od uzora suvremene proze, opus kojega su rijetki prozaici engleskog jezika 20. stoljeća dosegli, a kojega nitko nije premašio.

Usvojivši, po rođenju, uz matični poljski i francuski jezik (Conradovi su pripadali poljskom nižem plemstvu), Joseph Conrad bio je, zajedno s roditeljima, zarana osuđen na progonstvo, zbog očeve pobune protiv ruskoga cara, a veoma je rano ostao bez oba roditelja. Takav ga je put sudbine odveo ispunjenju romantične želje – ploviti morima, i već se je u 21. godini života, nakon što je prvi put stigao na tlo Velike Britanije, ukrcao na engleski brod kojim će ploviti oceanima, egzotičnim obalama istočne Azije, malajskog i indonezijskog otočja, ruba Australije, u dubinu afričkog kontineta, uzvodno rijekom Kongo. Na tim će putovanjima pustolov, kozmopolit, Slaven apsorbiran Zapadom, Conrad, učiti i usvojiti jezik na kojemu će, dvadesetak godina kasnije, postati jednim od najvećih majstora književnog izraza. Plovidbu će napustiti 1894. godine, zbog narušenog zdravlja. Posvetit će se književnosti, živeći na jugu Engleske narednih trideset godina. U književnosti se javlja u životnoj dobi od 37 godina, a neka od njegovih znanih djela su romani i pripovijetke „Crnac s Narcisa“(1899.) „Lord Jim“ (1900.), „Nostromo“ (1904.), „Tajni agent“ (1907.), „Slučaj“ (1913.), „Pobjeda“ (1915.), „Pred zapadnjačkim očima“(1911.)…

Mnoga se njegova djela zbivaju u egzotičnim krajevima, donoseći neobične i nove teme u umjetničku prozu i književnost. To su prije svega, kao i u pripovijetci „Srce tame“, djela koja se površinski ponegdje i podudaraju sa konvencijama pustolovnih priča, no koja su zapravo višestruko simbolična i donose problematiku rasizma na prvo mjesto, problematiku koju Conrad obrađuje na i umjetnički i ljudski moralno dorastao način, involvirajući u svojim djelima autonomne umjetničke tehnike, od tehnike pripovijedanja, do načina iznošenja događaja, pripovijedanja koje je češće bazirano na nagovještajima, atmosferi, impresionističkom načinu interpretacije u kojemu se neka konkretna, predmetno iskustvena zbilja pomiče u grozničavo, halucinantno stanje, što rezultira snažnom dramatikom koja se stvara unutar djela, koja pred čitaoca postavlja cijeli niz pitanja.

Pripovijetka „Srce tame“, kao i druga djela Josepha Conrada, po prvi puta umjetničkom prozom prikazuju Europljanina kao kolonijalnog gospodara. Tema tropskog putovanja, traumatičnog putovanja u srce Afrike, jest tema „Srca tame“, koje je u stvari jedno svjedočanstvo o pljački i ugnjetavanju. Pripovijetka donosi epizodu putovanja belgijskog broda na rijeci Kongo. Putovanje afričkom prašumom, o kojemu svjedok putovanja, mornar imena Marlow pripovijeda posadi svoga broda, iznoseći u priči vlastiti doživljaj, gledišta i osjećaje, jest putovanje u srce tame, srce nepoznatoga unutar Afričkoga kontinenta, prašume koja je simbol kaosa, opasnosti, potpune odvojenosti od svih nazora i utjecaja civilizacije, ali i srce tame civiliziranog, zapadnog čovjeka, koji će u ovom prostoru, potaknut divljinom i odsustvom zakona i kontrole, vođen pohlepom i željom za moći, dotaknuti samo središte srca vlastite tame.

Cilj putovanja o kojemu Marlow veoma impresivno, slikovito i pronicljivo pripovijeda, sve u svrhe dočaravanja strahota i težina, pogibeljnosti, zlosretnosti jednog ovakvog, po svojoj suštini i biti amoralnog putovanja, jest doći do kolonijalnog istraživača i beskurpuloznog trgovca bjelokosti Kurtza, i vratiti ga iz dubine prašume, u kojoj je u potpunosti izgubio svoje moralne i civilizacijske okvire, natrag k civilizaciji.

Način pripovijedanja, za kojega se autor s razlogom odlučio, jest posrednički, odnosno neizravan – čitalac upija impresije mornara Marlowa, i tako, kroz njegovo viđenje putovanja i svih momenata koji tijekom njega iskrsavaju, a u kojima se prirodno divljaštvo konfrontira s nasilnom prinudom, s ugnjetačkom administracijom, kažnjeničkim redovima, sistematskim izvlačenjem bogatstva u bjelokosti, na način koji izbjegava svaki pamfletizam, biva suočen sa brojnim, mnogostrukim pitanjima koje djelo pred njega stavlja.

Upravo u toj mnogostrukosti i jest najava književnoga perioda modernizma, gdje su simbolički i višeznačno postavljeni odnosi svjetla i tame, prirode i društva, iracionalnog i organskog, civiliziranog i artificijelnog. Modernistički je i način gdje se iskustvo predstavlja kroz isprekidane nagovještaje ili fragmente, i gdje se ono nevidljivo, neizrecivo i stvarno predočavaju kroz dojmove i percepcije. Također, karakteristika modernizma je i sudjelovanje pripovjedača u radnji – on se u pripovijedanju oslanja na svoje pamćenje i utisak događaja. Smisao nastaje u atmosferi nastaloj pripovijedanjem, u impresijama koje ta atmosfera proizvodi u subjektivitetu primaoca. Teoretičar Tzvetan Todorov smatra da se pustolovnost ovoga djela ne nalazi u samoj akciji, već u interpretaciji činjenica, koju Marlow vrši od početka do kraja priče.

Kraj priče donosi i njen vrhunac – posada preživjelih na brodu stiže nakon svih tegoba i „noćnih mora“ do – kako su im svi svjedoci susreta sa osobnosti Kurtza prenijeli – izvanredno karizmatičnoga trgovca slonovom kosti, koji se urođenicima Konga nametnuo kao gospodar. Oko ličnosti Kurtza se je, uistinu, isplela svojevrsna legenda, u kojoj se isprepliću veličanstvene strane njegove ličnosti, sa onima demonskima, koje na koncu prevladavaju, zaokružujući ga kao biće opsjednuto žudnjom za moći. Ovdje dolazimo do ključnoga mjesta u djelu, koje nije u suprotstavljanju svijeta bijelaca i domorodaca, objedinjenih grčem nasilja, već u rastvaranju, objelodanjivanju granica čovječnosti unutar čovjeka, a što se oslikava kroz lik samoga Kurtza, koji je i intelektualac sa izraženim umjetničkim i duhovnim sklonostima, vještinama i znanjima.

Sam pripovjedač, mornar Marlow, također na dvoznačan način doživljava Kurtza – divi mu se, ali ga se i užasava, mrzi ga, ali ga i sažalijeva. Kao savršen primjer ljudskoga protuslovlja, Kurtza posada broda zatiče u službenom svojstvu moćnoga poglavice koji vlada urođeničkim plemenima, a čije je konkretno fizičko stanje obavijeno apsolutnom nemoći. Na smrt bolestan trgovac – eksploatator bjelokosti i ljudima Kurtz, spomen čijega imena tjera strah u kosti ljudima uokolo sebe, unutar sebe je kukavica, osoba koja se grozi susreta sa sobom, sa odgovornosti za ono što je godinama provodio lišen bilo kakvog nazora i kontrole, sa zlorabljenjem svoje situacije i poništenjem ljudskosti unutar sebe. On se ne želi vratiti natrag u civilizaciju, jer bi taj povratak značio pogled u vlastito lice, dok mu, sa druge strane, sučelice stoji lice smrti, jednako ga tako ispunjavajući grozom i strahom.

Predočen u mnogobrojnim pričama kao čovjek izvanrednih moći, sposobnosti, hrabrosti i drugih vrlina, Kurtz je – kako to često biva u životu samome – biće potpune suprotnosti od onoga kakvim ga se društveno prezentira – krajnje pasivan, slab, kukavički karakter koji je popustio pred okolnostima dopustivši da „srce tame“ prodre u njega. On je, zapravo, utjelovljenje zla, zemaljskoga demonizma.

„Ali i đavolska ljubav i nezemaljska mržnja prozretih tajni svojatale su tu dušu natopljenu iskonskim osjećajima, lakomu na lažnu slavu, nestvarne časti i sve prividnosti uspjeha i moći… Vidio sam na tome licu izraz mrka ponosa, nemilosrdne sile, kukavna užasa – izraz snažnog i beznadnog očaja. Je li on u tom odsutnom trenutku potpune spoznaje proživio još jednom svoj život u svakoj pojedinosti čežnje, iskušenja i podavanja? Više se nisam približio tome izvanrednom čovjeku, koji je osudio pustolovine svoje duše na ovoj zemlji“, kazat će pripovjedač, dodajući, malo kasnije: „Šaljiva li je stvar život – taj tajanstveni sklop nemilosrdne logike s jalovom svrhom. Najviše čemu se možete od njega nadati jest neka spoznaja o samome sebi – koja dolazi prekasno – žetva neugasivih kajanja.“

Cijelo putovanje Marlowa i posade, boravak u postajama, popravak parobroda, samo su pripreme i okvir za susret s Kurtzom. Čitalac očekuje da će se pri njegovom susretu s njim konačno razjasniti tko je Kurtz, i na koji način je proveo toliku moć nad urođenicima, no kada dođe do tog susreta, Kurtz je već na samrti, objašnjenje izostaje. Pripovjedač kao da ne želi doći do same radnje, ustanovljuje kritika, on izbjegava reći ono što bi trebao. Kraj djela je otvoren, kako bi svaki čitatelj sam oblikovao smisao djela, što je također jedna od karakteristika književne epohe modernizma. Istovremeno, jasno je da su granice čovječnosti unutar čovjeka samoga ono što čini srž djela.

Naslovna sintagma „Srce tame“ cijeli se niz puta ponavlja unutar samoga djela, kao što se ponavljaju i atmosferične slike, prikazi prirode kao neke vrsti izokrenute, rasvijetljene utrobe ljudske prirode – tajnovite, zlokobne, pune skrivenih zakutaka i mračnih prijetnji, mogućnosti pogibelji i pogibelji koje se javljaju tako reći ni zbog čega – zbog nečijega hira, volje za moći, slabosti, straha, ljubomore…

Tako ova, samo naizgled pustolovna, zapravo psihološka pripovijetka bogate, višestruke simbolike, u sebi nosi segmente i visoke, vrsne poezije, neke vrsti epopeje o putovanju u nepoznate predjele, i drame – prema uzoru na klasične tragedije – koje prezentiraju svu iracionalnost, bolest ljudske prirode koja je, u konačnici, vrlo često vođena nagonima i bezbožnosti, svojom mračnom, destruktivnom stranom. To strahovito mjesto – „srce tame“ – u divljini džungle, posve izvan svakog utrtog puta, dostignuća, svjesnosti i znanja civilizacijskih, zapravo je alegorija na tamu, ono nesvjesno u ljudskoj prirodi, za koje čovjek vjeruje da ga je upoznao i obuzdao, da njime vlada, no koje ga – i na razini individualne, i na razini kolektivne svijesti, uvijek iznova usisava u vrtloge destruktivnosti.

Boraveći u „srcu tame“ – onome mračnome predjelu vlastite duše – upravo kao i na mračnome predjelu zemaljske kugle, za koju, precjenjujući svoje moći, vođen nabusitom oholosti vjeruje da je njome davno ovladao, svaki čovjek, bio dobar ili zao, može sresti, upoznati ubojicu u sebi. Samo će prepuštenost nemilosrdnosti i prijetnjama prirode, gladi i strahu od čovjeka napraviti neprepoznatljivo biće, životinju sposobnu da ubije da bi preživjela. Svaka vjera, nada, čovjekoljublje umiru, nestaju u suočenju sa ovim okrutnostima – ostaju gole stjenke, ispražnjena posuda nečega u čemu je nekada stanovalo ljudsko biće, biće duha, koje je njegova pohlepa dovela do bijede i propasti, do svjedočenja vlastitoj tragediji. Veličanstvenost, bujnost, snaga, genijalnost, sve ono zadivljujuće svakoga života, a još dodatno onih iznimnijih, kakav je u pripovijetci simboliziran u liku Kurta, istječe, blijedi, topi se i nestaje poput brzaca rijeke u dodiru sa smrti.

Sam autor, Joseph Conrad, o svom veličanstvenom djelu, koje je, uz njegova druga djela, ostavilo velik trag u književnosti, između ostaloga zato jer su, kako je zapisao profesor Milivoj Solar, „izuzetnom uvjerljivošću i vještinom zacrtala problematiku i književnu tehniku koja će se začudnom učestalošću ponavljati u idućih sto godina svjetske proze“, zapisao je slijedeće:

„Toj tami valjalo je dati zlosutnog odjeka, neki njezin poseban tonalitet, stalnu vibraciju koja bi, kako sam se nadao, trebala lebdjeti u zraku i donekle se zadržati i pošto je odjeknula i posljednja nota.“

I odista, i nakon odjeka posljednje note „Srca tame“, čitalac će ostati obavijen snažnom, dojmljivom vibracijom kakve su sposobna proizvesti izvanredna djela. Ta se vibracija dojmila mnogih svjetskih čitatelja ove novele, pa je „Srce tame“, između 1973. i 1987. godine doživjelo svojih 27 izdanja. Popularnosti teksta svakako je doprinijela i svojevrsna ekranizacija, film američkog redatelja Francisa Ford Coppole, „Apokalipsa danas“ (1979.), koji predstavlja slobodnu interpretaciju ove pripovijetke.

Djelo se snažno dojmilo i filozofkinje Hannah Arendt, koja o njemu piše u svome čuvenome djelu „Porijeklo totalitarizma“. Arendt je u svojoj knjizi istaknula da je „Srce tame“ najbolji rad koji govori o pravom iskustvu rase u Africi, o razlikama između lokalaca i Europljana, koji su na lokalno stanovništvo gledali sa svoje etnocentričke perspektive. To je rezultiralo nepojmljivim masakrima, desetkovanjem kongoanskog stanovništva. Afrika se punila Europljanima koji su se osjećali „viškom“ na svom kontinentu, a ideja nadređenog položaja nad domorocima zvučala im je privlačno. Arendt ističe da Conrad u svom „Srcu tame“ inzistira na tome da je cijela Europa doprinijela stvaranju Kurtza, i njemu sličnih. Ona smatra da Conrad razumije kako je rasizam razorio ideju ljudskosti, kao i kako su se oni koji su se doživljavali predstavnicima moralno superiorne civilizacije zakazali na dvije strane – s jedne strane, postali su zvijeri, a sa druge, njihovi su zločini postali prihvatljiv način djelovanja. Tama koju su Europljani pronašli u Africi je njihova vlastita, a oslobodila ju je nesposobnost da se odoli vlastitoj moći.

Autor: Tatjana Gromača Vadanjel

Prometej.ba

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Džozef Konrad, Književnost, Srce tame