Srpsko-hrvatski dijalog. Kako su nam se dogodili poslednji ratovi? Ko je za njih kriv? Hoće li Srbi ikada oprostiti Hrvatima, a Hrvati Srbima? To su pitanja iz prošlosti, na koja odgovore treba da donesu pogledi, u određenoj meri zajednički, u budućnost. 

Jergović:

Danas je, vjerojatno si to vidio ako gledaš televiziju, Šešelj spalio hrvatsku zastavu, na što su ovdje ponovo pali u ekstazu, i na mah su opozvali – to jest pozvali na konsultacije – hrvatskog veleposlanika u Beogradu. Ništa Hrvate neće tako oduševiti, toliko ih iznutra obasjati, učvrstiti ih na njihovom putu i u svakom pogledu razrahatleisati i usrećiti kao kad Srbin zapali hrvatsku zastavu. Još bi im milije bilo kada bi zapalio i nešto konkretnije, recimo živog Hrvata, na primjer iz Subotice ili iz Beograda. Ta paljevina zastave podiže ih iz proljetne depresije i iz njihove vjekovne mrzovolje i tuposti pitbul terijera koji se prežderao živih janjećih džigerica, pa sad ne zna kud bi sa sobom. Općenito, da nije Šešelja, hrvatska politička elita, a s njom i hrvatski nacionalisti svi i svuda, bili bi zadnjih mjeseci za dvadesetak postotaka lošije raspoloženi.

Mene sve to uznemiri pa unezvjeri, raštima me na pola sata, pa moram da prilegnem i odspavam, a nakon toga da čitam nešto što nema veze s Hrvatima i sa Srbima, recimo Vrtoglave godine Philippa Bloma, briljantnu knjigu o Europi između 1900. i 1914. i o društvenim raspoloženjima, običajima, svakodnevici i tehnološkoj euforiji koji su nas uveli u Veliki rat, koji se do u beskraj, evo, nastavio sve do danas, premda smo u školi učili da je završio 1918. i da se zove Prvi svjetski rat. Ali meni se, brate, čini da se Šešelj ne bi danas bavio spaljivanjem hrvatske zastave da je ijedan rat u ovim krajevima, uključujući onaj Veliki, ikada završio. Suprotno školskim udžbenicima, većina ratova jednom započne, ali nikada ne završi. Ili ne završi prije nego što se ne istroši i ne ugasi civilizacija unutar koje su buknuli. A ponekad ni tada.

Recimo, srpski ustanci, prvi i drugi, također nikada nisu završili, premda Otomanske imperije odavno već nema, kao ni svijeta protiv kojeg su se ustanici digli. I, eto, preko Philippa Bloma, toga sjajnog Europljanina, opet se ja vratih na Srbe i Hrvate i na Šešelja.

Čini mi se da tebe drži trajno gađenje u odnosu na tip živoga organizma i socijalne pojave kakvu Šešelj predstavlja.

To je kao neki tvoj kolumnistički gard, ali čini mi se i privatni stav. Iako u tvojim romanima ima kojekakvih gadova, bitangi i ništarija, takvi se obično pojave kao figure u komediji, satiri i burleski. Gledaš na njih sa strane, rugaš im se ili ih puštaš da se oni rugaju tebi, ali se uglavnom ne udubljuješ u njihove egzistencije i životne razloge. Jesam li u pravu? Ovo te pitam jer ja otkad sam ih postao svjestan, još krajem osamdesetih, svih tih bakterijskih, infektivnih nacionalističkih pojava, najprije među Srbima, a onda i među Hrvatima, imam neku nastranu potrebu da ih pokušam razumjeti, da pokušam osjećati ono što oni osjećaju. Recimo, šta je to u Vojislavu Šešelju što ga navede da prvoga aprila 2015. pred javnom institucijom Republike Srbije spaljuje hrvatsku zastavu. Reći ćeš da on to radi da bi srpskim vlastima pravio probleme.

Ali to i nije neko objašnjenje. Uostalom, šta čovjeka koji je preturio šezdesetu preko leđa, a da u životu ništa nije napravio, osim što je nabrao desetak godina robije, što komunističke što europske, navodi da vlastima, svejedno kojim, pravi probleme?Razumio bih da mu je cilj da postane nekakav ministar,predsjednik mjesne zajednice ili rimski car. Ili barem da postane mučenik. Ali ništa od toga on više ne može biti. Kažu da je teško bolestan. Bit će da jest. Ali čak je i to u njegovom slučaju posve neuvjerljivo.

Šta je to što bi u Šešeljevom slučaju bilo uvjerljivo? Šta se događa u njegovoj glavi i tko je on, zapravo? Šta mu prvo na um padne kada se ujutro probudi? I tko su svi ti ljudi, oni tamo i ovi tu, koji jedni drugima čine radost i veselje tako što im pale zastave, ili im rade još nešto puno gore? Na kraju krajeva, šta Šešelj kaže ženi i djeci kada ih vidi? Šta je njegova intima? To ne znam i ne razumijem, još od vremena kada sam ga na nekim video-snimcima gledao kako drži govore i protjeruje Hrvate iz Hrtkovaca. 

Basara:

Srbija je, Miljenko, šešeljizovana pre Šešeljevog uspona, Šešelj je samo – budući inteligentan čovek – u nacionalističkom rasulu video svoju šansu i počeo da govori i radi ono što se istinski tvorci šešeljizma – i dan-danas ugledni svati – nisu usuđivali da govore i rade, ne iz nekog suštinskog neslaganja nego zato što, narodski rečeno, nisu za to imali muda. Šta je, konačno, ideja (i praksa) okupljanja svih Srba ovoga sveta nego svedočanstvo da Srbi u Srbiji nisu u stanju da stoje na okupu, to jest da izgrade održiv državni sistem i da prestanu da se iscrpljuju u seriji manje-više krvavih građanskih ratova. Neki kažu da je Šešelj genije zla, ja, međutim, mislim da je u pitanju stravičan mediokritet. Njegovo zlo je multiplikovano i hipertrofirano zlo zlih jetrva, tipa „dabogda umro”, radovanja kad komšiji crkne krava, uživanja u paljevini komšijskih zastava i sličnihzluradosti. To, razumljivo, ne umanjuje nijedno njegovonepočinstvo. Da su okolnosti bile bolje, Šešelj bi u najgorem slučaju terorisao neki pravni fakultet ili neki opštinski sud, kao što bi Hitler – da su ona vremena bila bolja – širio antisemitizam po gornjoaustrijskim krčmama. Stvar je tu jasna, kada nestane vrlina – a vrlina nije ritualno izgovaranje i pisanje politički korektnih mantri – onda se na istorijskimpozornicama pojavljuju – Biblija ima lepo ime za takve tipove – sinovi pogibli.

Od Krleže do Pekića: šta čitaju vlastodršci

Jergović:

U načelu se slažem oko tvoje karakterizacije komunističkog poretka u Jugoslaviji. Jest, u pravu si, u odnosu na sve prethodno, a još i više na sve što je došlo poslije, bio je to uređen sistem, s razvijenim, dobro zasnovanim i utvrđenim etičkim principima i s gotovo platonovskim uvažavanjem umjetnosti i kulture, osobito književnosti. Nipošto ne zaboravljajmo da je pisac kojeg je Tito čitao, osim što ga je želio za prijatelja, bio Miroslav Krleža. (Uostalom, negdje je, jednom davno, ne sjećam se više gdje, objavljen spisak knjiga iz Titove biblioteke dok je djelovao u ilegali, koju je teglio sa sobom iz stana u stan. Načinila ga je jugoslavenska kraljevska policija, a na tom je spisku, pamtim, bilo vrlo zanimljive literature; čak sam jednu knjigu prvi put i čitao jer sam je tamo vidio: Henri Barbusse – Oganj.) S demokracijom u Hrvatskoj je vođom, vrhovnikom, da ne kažem poglavnikom, postao Titov general Tuđman, koji je, pak, svojim piscem s noćnog ormarića smatrao Ivana Aralicu.

Dakle, društvo je najednom palo od Krleže na Aralicu, što je prilično dubok pad. Nakon Tuđmana predsjednikom je postao Stjepan Mesić, koji se za sve svoje vladavine pohvalio čitanjem jednoga jedinog pisca: Paula Coelha, kojega je jednom prilikom i primio u predsjedničkim odajama. Ne mislim da je Coelho ni bolji ni lošiji pisac od Aralice – svi loši pisci su, zapravo, isti. Međusobno se mogu razlikovati samo oni koji su dobri. Ali Coelho je, barem s visine čitateljskih ambicija, još trivijalniji odAralice. Tuđmanov as si je barem umišljao da je veliki pisac, pa onda takav umišljaj mogu imati i njegovi čitatelji. Kod ubogog Brazilca nema ni toga. Nakon Mesića, u Hrvatskoj je na red došao Ivo Josipović. E, taj se sasvim očistio od književnosti. Niti je što čitao, niti je knjige spominjao. Potrebe za kulturnomautoidentifikacijom, to jest za šepurenjem pred narodnim masama, taj je zadovoljavao hodajući po koncertima ozbiljne muzike.

Premijer Zoran Milanović, pak, socijaldemokrat kao i Josipović, na književnost i kulturu gleda mrko i s bijesom, tako da u tri i pol godine mandata nijednom nije bio niti na jednoj kulturnoj priredbi, sve dok nije zagustilo, pa je, podržavajući Josipovića u predizbornoj kampanji, otišao skupa s njim na premijeru Krležinog Vučjaka, u Hrvatskom narodnom kazalištu, u režiji Ivice Buljana. Nagurali su se skupa s pratnjom u carskoj loži Franje Josipa – koji je, ne znam znaš li to, u svim kazalištima u monarhiji, od Lavova do Sarajeva, imao svoju ložu, pa ako slučajno navrati na predstavu da ima gdje da sjedne – i na kraju su, bez obzira na sav Milanovićev trud da pobijedi svoje gađenje prema kulturi, izgubili predsjedničke izbore. Tako je za predsjednicu došla Kolinda Grabar Kitarović, koja je dosad spomenula dvoje književnika: Dimitrija Demetra i Nives Celzijus.

Eto, to ti je, dragi moj Basara, hrvatsko putovanje kroz dvadeseti vijek, uključujući i tranziciju iz socijalizma u vražjumater: od Miroslava Krleže, preko Ivana Aralice do Nives Celzijus. I s te strane, da, naravno, u pravu si da je razlika između sustava čiji su tvorci čitali Krležu, i kad ga ne bi razumjeli, i sustava čiji se tvorci razumiju jedino s Nives Celzijus, čak i kada je ne čitaju, zapravo neopisiva i uveliko nespoznatljiva.

(…)

A zna li se šta čita Toma Nikolić? Nijednom ga nisam uhvatio da besjedi o književnosti. Vučić, opet, voli spominjati pisce i citirati književna djela. U jednom televizijskom intervjuu prije nekoliko mjeseci spominjao je „mudrog i velikog” Boru Pekića. Baš tako, Boru, a ne Borislava.

I vrlo ga je precizno citirao. A ja se nisam mogao ne sjetiti Rakovice 1991, i onih, čini mi se izvanrednih, izbora u kojima je Šešelj pobijedio Pekića. U simboličkom smislu bio je to važan događaj, jedan od najvažnijih u našim posrnućima u blato. Ne mislim da je nužno čovjeku da objašnjava svoje mijene, niti da se pravda za prelazak s jedne na drugu stranu kanjona, za troskoke preko bezdana, ali morao bi onda da bude oprezan pa da Borislava Pekića ne zove Borom, jer je dotični bio Bora, i bio je živ, baš, eto, u to vrijeme kada su se stvari nekome činile drukčijima nego danas.

Kako je propala (kafana) “Oluja”

Jergović:

Danas sam se nekim poslom vozio do Velike Kladuše i Cazina. To ti je od Zagreba na sat i pol vremena vrlo opuštene vožnje, toliko opuštene da imaš vremena da zagledaš svaku kuću i svaku ruševinu. I da misliš o tome kako na minimalno različitim geografskim širinama teku različiti, međusobno vrlo udaljeni vremenski tokovi.

Ovako ti ide taj put: davno sagrađenom autocestom pođeš do Karlovca, i onda se provezeš kroz grad i nastaviš kao da ćeš starim putem prema moru. Na izlazu iz Karlovca je Turanj. Tokom četiri godine rata to je karlovačko predgrađe izgledalo kao Hirošima. Hrvati su bili tu utvrđeni, a Srbi su udarali artiljerijom iz okolnih sela. Jedno od onih ratišta koja su tokom rata bila najživlja, rijetki su bili duži periodi mira, pucalo se već i po navici, nakon što je krajem 1991. propao pokušaj osvajanja Karlovca i cijepanja Hrvatske na dvoje. U međuvremenu je Turanj dobrano obnovljen, i sve je puno patriotskog znakovlja, hrvatskih grbova, natpisa i mramornih ploča, svakovrsne domoljubne galanterije. Cilj je, naravno, da se ne zaboravi, ali mnogo više od toga – da se ne daj Bože ne oprosti.

Nakon Turnja polako gasi se civilizacija. Prije Tušilovića – nekadašnje crne tačke u cestovnom saobraćaju – kafančugačudovišnih dimenzija, s još većim natpisom: Restoran Oluja. Kada sam prošli put ovuda prolazio, a bilo je to prije sedam-osam mjeseci, zlurado sam primijetio još jedan natpis: „Prodaje se”. Biva, nije bilo dovoljno gostiju, posjetilaca i turista, pa gazda prodaje objekt. Isti natpis i dalje stoji, samo što su sad i daske zakucane preko vrata, i započelo je propadanje junačnoga ugostiteljskog objekta.

Ne vjerujem baš da je propao zbog imena, propao je zbog pustoši pokrajine u kojoj se zatekao, ali ga ime, eto, nije spasilo. I ne samo da Oluja nije mogla spasiti kafanu nego se i Tušilović, i Krnjak, i Budačka rijeka, i cijeli ovaj kraj doima nekako nespašenim. Tu je, je li tako, prije dvadeset godina prošla Oluja, a za njom je i dana današnjega ostala samo pusta zemlja. Na svakoj drugoj kući piše isto ono – „Prodaje se”, nigdje nećeš vidjeti ni dunuma obrađene ili okopane zemlje, iako se neki zlosretnici okolo voze na traktorima. Ovo je bio vrlo izmiješan kraj, srpsko selo, pa hrvatsko selo, pa miješano selo, pa hrvatsko selo, pa srpsko… Tako je bilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, i bilo je vrlo krvavo tu: na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga… A onda je 1991. opet bilo krvavo, i još jednom 1995. Sada je, uglavnom, kao u grobu. U hrvatskim selima nekoga još i vidiš ispred kuće, a u srpskim osmrtnice na ponekim vratima, i poneki starac koji izgleda kao da mu je tristo godina, baš kao da je tu od vremena Vojne krajine. Nepogrešivo možeš razlikovati tko je Srbin, a tko Hrvat. Hrvati se voze na traktorima, ili trijebe korov oko svojih kuća, u rasparenim maskirnim uniformama. Jedan ima prsluk, drugi hlače, treći jaknu.

Dugo sam mislio da im je to naprosto radna odjeća. Kao što su se nekad na traktorima vozili u radničkim kombinezonima, koje bi dužili u tvornici, pa ih ne bi razdužili, sada se na traktorima voze u ratničkim kombinezonima, koje su isto tako zadužili, pa ih nisu razdužili. Ali nije tako: nose oni te uniforme da bi im se po šarama vidjelo tko su. One su znak njihovih zasluga i njihovog očaja u odnosu na one koji više nemaju svojih zasluga, nego im je ostao samo očaj.

A onda nekih tridesetak kilometara samo pusta sela.

(…)

Uzalud je Tuđman bosanske Hrvate pokušavao naseliti u Knin i u Dalmatinsku zagoru, ostajali su samo dok ne riješe papire za Ameriku i Kanadu. Lakše je čovjeku u totalnoj tuđini nego tugdje si na tuđem, a netko te uvjerava da je sve tvoje. Koliko god bili slabe društvene svijesti i loše sorte, svi ti naši patriotizmu skloni seljaci negdje duboko u sebi zaziru od tuđe imovine. I ono što je u ratu kupljeno, na svaki je način tuđe. A u miru dobar seljak zemlju ne prodaje…

Uvijek se tako osjećam nakon što prođem ovaj komad puta. Nevjerojatan je taj Kordun. Tu je sve koncentrirano na malom prostoru i u deriviranom obliku. A najgore je što vidiš kako je to bio lijep kraj, i onda žališ za njim, iako nisi odavde.

Basara:

Pominješ kordunsku pustoš, koja se još može opravdati nedavnim ratom, ali kako drugačije – osim paničnim bekstvom unapred – objasniti pustoš u Banatu, a sve više i u Bačkoj, regijama u kojima se odavno nije ratovalo.

U Banatu se, Miljenko dragi, solidna (i povelika) kuća sa nekoliko jutara zemlje može kupiti po ceni polovnog automobila (4.000-7.000 evra), a kupaca je vrlo malo.

Ili nimalo. Poneki zanesenjak proda stan u Beogradu ili Novom Sadu, kupi kuću i od ostatka para živi. Kako objasniti pustoš koja se širi istočnom Srbijom? Tu na desetinama i desetinama kvadratnih kilometara nema nastanjene žive duše. Jedan visoko pozicionirani srbijanski političar, da ga baš ne imenujem, dovoljno će biti da kažem da je drugovao sa hrvatskim prezidencijalnim skladateljem, žalio mi se da je to – pazi sad – bezbednosni problem! Kao što bi ti rekao – biva, kad nagrnu Bugari, neće imati ko da brani rodnu grudu. To, svakako, jeste veliki problem, ali ne bezbednosni. Problem je, osim što ima metafizičku dimenziju, u tome što su političarevi prethodnici – a i njegovi mentori – straćili basnoslovnu energiju (i uzgred milione života) da bi proširili zemlju koja je – izuzimajući Beograd i nekoliko većih varoši – praktično nenastanjena, neiskorišćena i načisto zaparložena.

Jednom sam, dok sam bio na Kipru, došao u Srbiju na odmor, pa sam na nekoliko dana svratio i u Bajinu Baštu. U povratku zastanem na vrhu takozvanog Debelog brda da u kafani – obrati pažnju na ime – “Tri vetra” popijem kafu i nekoliko rakija, moglo mi se, imao sam diplomatski pasoš. Lepo neko beše avgustovsko popodne, od onih kada temperaturi ne treba ni stepen dodati ili oduzeti; sedim u bašti “Triju vetrova”, pijuckam rakiju i gledam uokolo. A ima se odatle šta videti. Kad je vedro, pogled puca do Beograda. Uživam, tako, u dobroj rakiji i prijatnoj temperaturi (sutra valja leteti na Kipar, a tamo je još pakleno) i u jednom momentu shvatim da u krugu od nekoliko kilometara oko kafane ima više šume, trave, voćki, svakakvih ptica i životinja nego na celom Kipru, koji je veličine Crne Gore. Taj kraj je, inače, takođe nenastanjen.

Toliko nenastanjen da nema mreže mobilne telefonije, jer nema nikoga ko bi telefonirao.

Gde su ti ljudi? Verovatno u azbestnim zgradama u Valjevu. Da, dragi moj Miljenko, došli smo do toga da se iskorenjenost, bekstvo od zemlje i prirode, smatra uspehom u životu.

Patriotizam i monarhija

 Jergović:

Prošlo je od toga i trideset godina, ali sjećam se vrlo živo kako sam pročitao u jednoj knjizi o Prvome svjetskom ratu da su obične ljude u rat vodila dva motiva: odanost vladaru i osjećaj časti. Pa su onda, pisalo je, bosanski i hrvatski Srbi bili hrabri i požrtvovani habsburški vojnici i oficiri, čak i onda kada su osjećali otpor prema austrougarskoj politici ili su, recimo, bili osviješteni pobornici južnoslavenskoga ujedinjenja, pa i proširenja Srbije na Bosnu i prečanske krajeve. Jednako tako, premda u nešto manjem broju, jer ih je manje i bilo, Srbijanci njemačke ili austrijske narodnosti, Hrvati, Dalmatinci, katolici ove ili one zavičajnosti i nacionalnog porijekla, koji su se poženili u Srbiji, ili su došli u Srbiju kao činovnici (češće) obrenovićevskih ili karađorđevićevskih vlasti, nisu 1914. godine bježali preko granice kući, niti su se pasivizirali i čekali rezultat rata, nego su se časno i odano odazivali na vojne pozive ili se javljali kao dobrovoljci.

Naravno, nemoguće je ustanoviti u kojoj su mjeri oni bili pobornici ujedinjenja, ali njihovo političko uvjerenje nije bilo povezano s pravim razlozima njihova postupanja. Ili, na malo drukčiji način gledano: Dimitrije Tucović (inače jedan od menizanimljivijih likova naših povijesti u dvadesetom stoljeću) bio je žestoki protivnik rata, ali čim se zaratilo bio je dobrovoljac… Ne samo da nisam razumio kakvu bi to odanost moj pokojni djed Franjo Rejc mogao osjećati prema Franji Josipu nego mi je u ona doba cijela stvar djelovala nekako srednjovjekovno i zastrašujuće pomaknuto, nastrano na način onih ljudi koji vjeruju u uroke ili se bave prizivanjem duhova. Kažem ti, dragi Basara, stvar je bila tako šokantna da sam zapamtio vrijeme (kasna noć) i mjesto (moja soba s pogledom na Trebević) kada sam pročitao ovo što sam upravo parafrazirao. Ama zapamtio sam – što i nije neko čudo, jer takve stvari čitalac vazda pamti – i mjesto (desna strana, donja trećina stranice) na kojem je tanevjerojatna stvar pisala.

Nisam ni kao klinac baš bio neki patriot, niti sam ikada u sebi osjetio poriv da ginem za domovinu, ali mi se nekako podrazumijevalo da iza mobilizacijskog poziva stoje grb, zastava, domovina i nacija u širem smislu (dakle, tada Jugoslavija). Ono je bilo čudno, a ovo, eto, nije.

Trebati će da prođu godine, i da se nanovo prolije more krvi („more krvi” je Titova fraza), pa da mi u pamet najednom dođe kako je mnogo prirodnije dati riječ starome Franji Josipu, ilistarome kralju Petru, već kako ti je određeno mjestomstanovanja ili famoznom zavičajnošću, nego svim domovinamai nacijama ovoga svijeta. Prvo je, možda, pogrešno, ali drugo je sasvim sigurno pogrešno.

Prvo je podaništvo, drugo je nacionalizam. Prihvatljivije je biti podanik nego nacionalist. Najbolje bi, vjerojatno, bilo biti građanin. Ali do toga mi nikada nismo došli, o tome ne možemo niti sanjati. Svatko tko je pokušao u nas da bude građanin, politički, socijalno, a često i fizički je likvidiran kaoluđak, probisvijet, ekscentrik.

Basara:

Lepo si primetio da nacionalizama nije bilo dok je na svetu bilo časti, lojalnosti i držanja do zakletve i date reči.

Svega toga danas nema – ili je krajnje retko – a to zaključujem i na osnovu toga što je i sama reč čast gotovo izašla iz upotrebe. Verovatno ti nije promaklo – često si, nažalost, u toj situaciji – da kada nitkovi, kojima se nitkovluk otvoreno spočitne, potraže zaštitu od države, u svojim sumornim tužbama ne pominju uvredu časti nego „duševne bolove”.

Takvima država (i državni sudovi) maltene redovno izlaze u susret, jer su današnje države i napravljene za takve i po meri takvih. I zato – takođe zasluženo – i propadaju. Zato što nacionalizmu i nacionalnim državama opšti ton daje društveni talog; na pomen, recimo, Srbije nikome sa strane neće pasti na pamet Danilo Kiš nego Vojislav Šešelj. Da sve bude crnje i gore, tu nema nikakve nepravde, Šešelj i šešeljizam su realnost Srbije, Kiš je tu bio jedan od izuzetaka.

Iznenadio bi se, Miljenko dragi, koliko šešeljizma ima i u taboru onih koji su najglasniji u kritici Šešelja, među onima koji zagovaraju „evropske vrednosti”. Šešeljizam, što će reći –zadrtost, osionost, sebičnost, nasilnost, upropašćava sve, pa i najbolje ideje. Upravo zato – zbog prikrivenog, sveprisutnog šešeljizma – u Srbiji ništa dobro ne može da se primi i da potraje.

Videlo se to još davnih godina kada je Šešelj do nogu potukao Pekića na izborima u Rakovici. Ah, pa da, bila je to greška, Rakovica je radničko naselje – takve su se postizbornejadikovke čule, a meni ni dan-danas nije jasno kakve veze ima što je Rakovica radničko naselje.

Ne kažem da se u Rakovici neguje kult čitanja, ali svi su u Rakovici – nije ona naseljena idiotima – dobro znali ko je Pekić, a ko Šešelj, pa su ipak glasali za Šešelja. Zato što su mu slični, zato što razmišljaju kao on i što nasilje i otimačinu posmatrajukao legitimne stvari.

Poznajući većinu onovremenih, „demokratskih” persona dramatis, nisam baš siguran da je u pitanju bila greška. Podozrevam, štaviše, a podozrevao sam još u ono vreme, da je Pekić, sjajan pisac, ali grandiozni naivčina, namerno žrtvovan i poslat mečki na rupu, da bi se parlamenta dokopali oni koji su docnije lošu politiku pretvorili u dobar posao. Svi su ti svati svoje kandidature istakli u „slavskom pojasu” (slično Biblijskom pojasu u Americi), što će reći u opštinama Stari grad, Vračar i Savski venac, išli su na sigurno, jer u tim opštinama živi (i glasa) takozvani građanski Beograd – nemoj se sad začuditi – najnazadniji društveni sloj u Srbiji. Neću da pominjem imena – ne strahujem od tužbi nego mi je više muka – ali između ogromne većine tih, naoko uglađenih, naoko dibidus evropskih dilbera i Šešelja, osim u nastupu i terminologiji, nikakve razlike nema. To je takozvana „nacionalna” inteligencija, sa svojim familijama, konkubinama i svojom klijentelom i poslugom, ambicioznim mufljuzima pristiglim iz selendri i palanki. Tu se, u tim opštinama i po tim bezbožnim slavama začela i negovala (i još uvek se neguje) ideja Velike Srbije i osvete nad svima „koji su nas klali“. Ako dobro pamtim, Šešelj je, dok je živeo u Sarajevu, bio marksista. Došao im je Vojislav kao naručen, oberučke su ga dočekali i (nešto manje izdašno) potpomogli; u njemu su videli operativca koji će ispuniti njihove vlažne nacionalne snove, pa ako zabrlja, kao što je zabrljao, sve će se olomiti o njegovu glavu, kao što se i olomilo.

Drina, Skelani i Ginter Gras

Jergović:

Uzgred, nikada nisi pričao, a ja te nisam pitao: kakvi su vaši odnosi s ljudima s druge strane Drine? Kako se na njih gleda, šta se o njima govori, ima li uvriježenih mišljenja, predrasuda, zavičajnih stereotipizacija? Mora nešto od toga biti. Inače, ja jedva da sam Drinu u životu i vidio. Svih drugih sam se rijeka više nagledao, Mure, Drave, Morače i Tare, pa čak i Timoka, a o Dunavu, Uni, Vrbasu i Savi da ne govorimo, ali Drina, skoro ništa. Tako se udesilo da mi Drina stalno ostaje mimo puta.

Čitam, i ovi se naši raspisaše o Günteru Grassu. Hrvati se prisjećaju kako je 1991. godine Grass bio protiv preuranjenog priznanja Hrvatske. Pa onda kažu, da ga mrtvog uvrijede, kako nije ni čudo, jer je u mladosti bio esesovac, a poslije, eto, postao veliki ljevičar. To je neobično kod ustašoida: iako protiv Waffen Schutzstaffela, načelno, nemaju ništa, čak izdaju i časopis Vojna povijest, u kojem hvale ratovanje SS-a na Istočnome frontu 1941. i 1942. godine, ističući, naročito, visoki esesovski moral, kada je diskvalificirati nekog ljevičara, a naročito ako je taj Günter Grass, onda im se, najednom, ne sviđa SS.

Naravno, kada govorim o Hrvatima, ti dobro znaš na koje i kakve Hrvate mislim, i ne trebam naglašavati kako ima i onih drugih, koji ne samo da su čitali Güntera Grassa nego su, možda, i ljevičari. (Uzgred, tužno stanje našega svijeta sastoji se u tome što je ljevičarstvo, ali doista, pokazatelj normalnosti, premda je prekoviše i abnormalnih ljevičara.

Ali normalnog desničara, e, to se ne može naći! Da stvar bude gora, to se sve više, kao simptom, zapaža i u Europi.

Ne samo da ne postoje nego su sve više postali i nemogući, desni moralisti, konzervativci na način Paula Claudela, ili na jedan malo drukčiji način Ceslawa Milosza. Ono što je danas lijevo, katkad je i napredno. Sve što je danas desno, nužno je postalo nazadno. Ili se to meni samo čini, iz moje žalosne provincijalne perspektive…)

Basara:

Niko, Miljenko dragi – maltene dok nije zapucalo – ni u Bajinoj Bašti niti preko, u Skelanima, nije Drinu doživljavao kao neku stvarnu granicu; niti je bilo ikakvih nesporazuma između Srba i tada u Skelanima većinskih muslimana. Skelani su, zapravo, bili neka vrsta predgrađa Bajine Bašte. Skelanima najbliža varoš u Bosni, Srebrenica, udaljena je pedesetak kilometara izlokanom, makadamskom džadom, tako da su Bošnjaci (u B. B. se tako oduvek govorilo i odnosilo se na sve stanovnike Bosne) praktično sve poslove – osim administrativnih – obavljali u Bajinoj Bašti, od koje ih je delila samo ćuprija. Mnogi su tu bili i zaposleni, uglavnom u komunalnom preduzeću ili su radili kao takozvani „spoljni momci” u kafanama, ili pak kao sezonski radnici, na građevini i na njivama.

Subotom i nedeljom su dolazili u bioskop, a mi smo – nešto učestalije – uzvraćali noćnim odlascima u dve skelanske kafane koje su, za razliku od srbijanskih, radile dok god je bilo gostiju. Čak je i tu vladala uzorna nacionalna ravnopravnost. Jedan se bircuz zvao „Kod Feride“, drugi se zvao „Kod Stojke“. Sigurno su imali zvanična imena, ali ih niko, pa ni ja, nije znao, tako da ih nisam ni zaboravio.

Idemo kod Feride, idemo kod Stojke, to je bilo dovoljno.

Evo, iskrsnu i jedno bizarno sećanje: kod Feride je dugo godina radila jedna konobarica koja – iz nekog razloga – nije imala nos.

Da ga je put počem naneo u taj kraj, drug Tito bi bio vrlo zadovoljan: bilo je to vaistinu bratstvo-jedinstvo bez napetosti, uspavana rutina socijalizma i blagoslovena balkanska dosada sa diskretnim primesama orijenta. Sa obe strane Drine, da ne bude zabune.

 Inflacija ljudskih prava i nove državice

Basara:

Ne idealizujem ja monarhije, daleko od toga, nisu one bile nikakvo „zlatno doba”, još su manje bile mesta lagodna za život, ali ne mogu da se otrgnem utisku da je nelagodnost bivanja na ovom svetu naglo porasla sa usponom politika (i tehnika) koje su radile na tome da se život učini što lagodnijim. Vratimo se načas u starozavetna vremena.

Ondašnji Jevreji nisu više mogli da podnose neposredni autoritet Jahve, pa su Boga umolili da im postavi careve, Božije pomazanike. A Bog im je – računajući da je bilo kakav autoritet bolji od nikakvog – izašao u susret. I to je tako guralo do Francuske revolucije. Posle te revolucije, iz koje se rodio nacionalizam, ljudi naprosto nisu više hteli da podnose nikakav autoritet. Od tada naovamo, neprestano su tražena (i dobijana) raznorazna „ljudska” prava, a ta „pravaška” manija je u naša vremena poprimila groteskne oblike. Po meni, čovek ima pravo da živi, slobodno i neometan od drugih. I nema nikakvo drugo„pravo“. Uzmimo, recimo, „pravo na posao”.

To pravo je upropastilo više nezaposlenih nego sve nezaposlenosti ovoga sveta, jer to apstraktno pravo nikoga ni na šta ne obavezuje. Znam primere – pogotovo to beše uzelo maha sedamdesetih godina – diplomiranih istoričara umetnosti i arheologa koji su straćili (u najdoslovnijem smislu) živote u pokušajima da se zaposle „u struci” i s vremenom se pretvarali u čemerne i samosažaljive mučenike „prava na posao”.

A kakva nam tek sve „prava” nije obećavala bivša SFRJ? Državice nastale na njenim razvalinama – osim u čisto formalnom smislu, zbog usaglašavanja sa standardima EU – nešto su skromnije u obećanjima, ali su zato štedrije u osećanjima. Gledam svih ovih poratnih godina Srbiju i Hrvatsku kako se pretvaraju u države (ako to nije preteška reč) koje se ne zasnivaju na pravu i racionalnosti nego narazularenim emocijama. Hrvatsku štampu (i uopšte medije) slabije pratim, ali srpskih što se tiče, garantujem ti da bi najcrnji neprijatelji Srbije poželeli upravo ovakve novine i televizije koje ionako sluđeni narod neprestano bombarduju bombardovanjem iz 1999, neprestano ga ozračuju osiromašenim uranijumom, neprestano ga opominju na opasnost od uranijumskih kancera, bez prestanka mu prikazuju prizore bede, čemera i ojađenosti, i tako ga od rane zore pretvaraju u gomilu zombija nesposobnih za bilo šta drugo osim samosažaljenja i agresivnosti.

I to još nazivaju patriotizmom.

 Jergović:

A lijepo si to rekao govoreći o inflaciji ljudskih prava: čovjekima pravo da živi slobodan i neometan od drugih.

I meni se, brate, čini da je tako, i da bi se te riječi mogle u kamen uklesati, pa da se kaže kako mimo tih tvojih deset riječi drugih ljudskih prava nema i ne može biti. Ali sve što je u tih deset riječi ima da bude nepovredivo. E, kad bi tako moglo, a ne može izgleda nigdje, i kad bi bilo zemlje koja bi srcem, pameću, ustavom i policijskim pendrekom garantirala to što si izrekao, ta bi zemlja sa stanovišta pojedinca bila najpravednija zemlja na svijetu. Meni se čini da se priča o ljudskim pravima usitnjava, upojedinjuje, mrvi i konačno svodi na neku vrstu sektašenja, gdje je ženi najvažnije da budu poštovana ženska prava, homoseksualcu homoseksualna prava, invalidu prava osoba s posebnim potrebama, a kretenu prava nepušača (za ovo se malo šalim, a malo, brate, i ne…), tako da nikome od njih više ne bude stalo za pravo čovjeka da živi slobodan i neometan od drugih.

Usitnjavanjem ljudskih prava također se ide u – fašizam. Baš sam to gledao prije dva-tri mjeseca, odmah nakon predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, na kojima je izabrana ultradesna kandidatkinja, koja odbija koncept građanina i promovira koncept državljanina, antifašističku borbu promatra isključivo kao uvod u komunističku diktaturu (pa Titovu bistu izbacuje iz kancelarije), grubo vrijeđa sekularnu narav republike, a pred kamerama u kancelariju dovodi fra Jozu Zovku – ultradesnog hercegovačkog fratra, koji je patentirao međugorska ukazanja – da na očigled republike blagoslovi i poškropi i nju i njezin ured (ne znam je li obišao baš sve prostorije nekoliko hiljada kvadrata prostranih predsjedničkih dvora). E, nakon svega toga neke ovdašnje feministice – među njima čak i jedna moja draga prijateljica – proglasile su civilizacijskim dosegom to što je Hrvatska dobila predsjednicu. Hoće reći, predsjednika bez muških spolnih obilježja i organa. Znači li to da bi i Pavelić bio dobar, samo da je bio žena? Ili Hitler? Ako ne znači, volio bih da mi netko objasni zašto ne znači.

Ljudska prava ne smiju se mrviti i usitnjavati. Ali čim to nekome pokušaš reći, onda ti ovdje uzvrate da si muškišovinist, ili da si homofob, ili da, naprosto, pretjeruješ.

Obljetnice i godišnjice, zaborav i oproštaj

 Jergović:

Srpska glupost nije ista kao, na primjer, madžarska, austrijska ili hrvatska. Po pameti i zloći Srbi i Hrvati su, nema u to nikakve sumnje, braća rođena, što na um padne jednom, pastće i drugom, ali po gluposti se bitno razlikuju.

Srpska je glupost, koliko ja trenutno vidim, plića, hrvatska je dublja. Srpska je glupost anarhična, razbojnička i džeparoška, a hrvatska je glupost gotovo redovno – utemeljena na pravu. Recimo, otkako su Hrvati ušli u Europsku Uniju, pa su se oslobodili svake potrebe za pristojnošću i prikrivanjem svoga kretenizma, ponavile su se razne tvrdnje i teorije, nalik srpskoj s Berlinskim zidom, samo još malo mračnije.

(…)

Gledam jučer na televiziji Aleksandra Vučića i Milorada Dodika (na RTS-u, jer za HTV nemam ni živaca, ni želuca, HTVpogledam samo kad sam u Beogradu).

Govore u Donjoj Gradini, povodom godišnjice proboja iz koncentracijskog logora u Jasenovcu. Donja Gradina dio je jasenovačkog kompleksa koji se nalazi s bosanske strane Save. I onda Dodik kaže kako se Srbi neće osvećivati, ali neće ni zaboravljati. Ako se Srbi neće osvećivati, a što su onda radili u Vukovaru, Prijedoru, Srebrenici, te u logorima na Manjači ili u Omarskoj? Zašto su tri i pol godine bombardirali Sarajevo? I zašto su Mladić i Karadžić više puta spomenuli osvetu za Jasenovac, ako se Srbi, kako Dodik kaže, neće osvećivati? Ili su se već osvetili, pa zato neće? Vučić je sav tronut govorio o pognutim glavama i o glavama onih koji dignuta čela idu na klanje. Nešto u tom smislu. Obojica su poneseno govorili o stradanju Srba i, naravno, Jevreja. I Hrvati, uključujući i ustašoide, vrlo rado stradanju Hrvata pribrajaju stradanje Židova. O stradanjima nekih trećih ne bi ništa rekli ni jedni ni drugi.

Basara:

Muka me obuzme – više fiziološka nego psihološka – uvek kad nastupi sezona godišnjicâ pokolja i kada vidim ne samo političare, koji su i po prirodi i po dužnosti propalice, nego i patrijarha srpskog kako po stratištima deklamuje otrcanu mantru: „Oprostićemo, ali nikada nećemo zaboraviti.” Političari to, naravno, ne znaju, ali bi patrijarh nesumnjivo morao znati da oprostiti znači samo jedno – zaboraviti! Tu nema mesta ni za kakvo „ali“. Ako nisi zaboravio, nisi oprostio nego si se lažno predstavio kao vrlinski čovek, hrišćanin, istovremeno negujući u srcu mržnju i grehu zlopamćenja pridodajući greh licemerja.

Oprostiti, naravno, nije lako, kao što nije lako – iako se na prvi pogled čini da jeste – voleti bližnjeg; da je tako, ovaj svet bi bio podnošljivo mesto, hrišćanstvo bi cvetalo i ne bi dolazilo u situaciju da odsustvo ljubavi prema bližnjem nadomešta apstraktnom ljubavlju prema celom narodu. Pre neki dan ti napisa da je zasluga Francuske revolucije što je podanike preobrazila u građane; možda u Francuskoj i jeste, ali ja – osim možda u Sloveniji – ni u jednoj državici nastaloj na razvalinama bivše Jugoslavije ne vidim nikakve građane, ne vidim čak ni podanike, vidim samo amorfnu masu labavo povezanu nuždom, interesima i – nešto snažnije – mržnjom prema svemu što je izvan nacionalnih granica, jezika i pisma. I, da, neiskrenom „ljubavlju” iz računa prema izvan graničnim ličnostima, državama i udruženjima koji, iz sopstvenog računa, laskaju lokalnim idiotizmima.

Spočitneš li ovdašnjim patriotima neukus, blasfemičnost i – što je najbednije – besramnu zloupotrebu mrtvih u dnevnopolitičke svrhe, nabusito će ti odgovoriti da radiš (naravno, za račun Vatikana, Kominterne, Brisela… itd.) na zatiranju „kolektivnog pamćenja”. Što je apsurdno, jer se u Srbiji, osim ratova, pokolja i bombardovanja, ništa drugo i ne pamti. Ta morbidna, svakodnevna propaganda funkcioniše na nesvesnom nivou, budi mračne porive, raspiruje sebičnost i, posledično – nasilje. Tamo negde početkom (ili možda sredinom) devedesetih, napisao sam u nekom članku da će se mržnja – u to vreme usmerena na Bošnjake i Hrvate – kada se ratovi završe, vratiti na mesto nastanka i završiti u autodestrukciji. To je bilo neumitno, neizbežno, kao zakon fizike. Ne može se nekažnjeno mrzeti i razarati, ne može se – bar ne bez jezivih posledica – biti svirep prema drugima, a samosažaljiv prema sebi, svome i svojima.

Nedeljnik

Tekstovi o politici na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Hrvatska, Istorija, Politika, Srbija