Iako je bolest jedan od najvećih uzroka patnje, može nas motivirati da se suočimo sa sobom, preispitamo vlastiti život i krenemo u potragu za njegovim smislom. Mnoge su ljude upravo teške bolesti navele da promjene svoj život i osjećaju se življima nego ikada prije. Zašto? Zato što su odlučili na bolest gledati ne kao na zlu kob, nego kao na ono što ona uistinu jest, a to je prilika za promjenu.

Božanstvena medicina

Sve više modernih stručnjaka, kao i tradicionalna medicina, naglašavaju upravo transformacijsku ulogu bolesti. Dr. med. Petar J. Stanković u svojoj knjizi Božanstvena medicina kaže: 

Bol, tuga, bijeda, materijalna oskudica i nesreća zapravo su pozitivni čimbenici, neophodni za usavršavanje ljudske osobnosti. U materijalnom izobilju, miru i blagostanju nikada ne možete stvoriti jake karaktere. Naprotiv, u nesreći, nevolji i opasnosti postoji neograničena mogućnost da naše “ja” dođe do svog punog izražaja.

Ako se osvrnemo na ostavštinu brojnih drevnih filozofa koji su život shvaćali kao školu u kojoj se učimo izraziti ono najbolje od sebe, vidimo da su upravo teške situacije dobre prilike za takav iskorak. Bilo koja vrsta boli sugerira nam potrebu za nekom vrstom promjene. U slučaju zdravstvenog problema često će se među liječničkim uputama naći i savjeti za promjenom režima prehrane, kretanje i sl. No, osim usmjerenja na promjenu raznih vanjskih faktora, bilo bi dobro proniknuti i u to koje nutarnje promjene ova bol traži od nas. Što nam bol govori? Jer, bez obzira na to što mnogi vanjski faktori neminovno utječu na nas, dr. Stanković nas podsjeća: 

Najgori higijenski uvjeti nikada ne mogu imati tako kobne posljedice kao depresivno i očajno raspoloženje, pogotovo ako je u kombinaciji s drugim negativnim mislima kao što su zavist, zloba i mržnja.

Čovjek je kompleksno biće, briga oko hrane i higijene na fizičkom planu ne bi smjela ići nauštrb brige o psihičkoj higijeni i hrani za dušu. Dr. Stanković dodaje:

 Sav naš psihički nesklad u biti je produkt našeg samoljublja, taštine i pohlepe, a očituje se kao strah, zloba, mržnja, ljubomora, zavist, nesloga, nemir pa i radost. Da, i radost ulazi u tu skupinu ako je to radost u današnjem smislu riječi, tj. egoistički obojena radost… Radost, prava radost je nešto sasvim, sasvim drugo. To je zadovoljstvo koje osjećamo zbog uspjeha, zdravlja, napretka i sreće naših bližnjih… A pod bližnjima ne mislimo samo na one koji su nam bliski, nego i na one koji bi nam to trebali biti…

Zato je put harmonizacije nešto što traje, nešto što se uči, nešto čemu, na kraju krajeva, život i služi. Stoga, prema mišljenju dr. Stankovića, to i ne možemo riješiti npr. samo promjenom prehrane. Moramo osvije­stiti svoj način života. Što je to što nas zaokuplja, što želimo, čemu se nadamo, s kakvim mislima i osjećajima se družimo tijekom dana?

 Stoga se glavni zadatak mora sastojati u djelovanju na naše želje, u smislu da one budu prirodne i normalne. Sam organizam, doveden u ispravno stanje, najbolje će osjetiti koja vrsta hrane mu odgovara i samo se time treba voditi. Kako žudnja ovisi o stanju našeg psihičkog života, mentalna hrana bit će odlučujući čimbenik u pravilnoj regulaciji tjelesne prehrane.

Ovaj nas pristup odvraća od bavljenja isključivo simptomima i usmjerava nam pažnju na razumijevanje uzroka. Okreće nas prema unutra. Prema doktoru Stankoviću,

bolest je posljedica nepravilne prehrane, nepravilna prehrana je rezultat pokvarenih želja, a pokvarene želje su proizvod psihičkog nesklada koji nastaje zbog nedostatka čiste ljubavi. A ljubav je nematerijalna, neopipljiva, nemjerljiva i nedostupna eksperimentalnom znanstvenom ispitivanju, a ipak stvarna, toliko stvarna da u njeno postojanje mogu posumnjati samo oni koje nije zahvatila ili toga nisu bili svjesni. Ljubav je glavni pokretač života i ujedno neizostavni sastojak duševne hrane… I zato istinsku sreću može stvoriti samo nesebična ljubav, ljubav koja daje sve, a ne traži ništa…

Bolest kao put

No, dokle god mislimo da smo žrtve loše sreće ili nezgodnih gena, nećemo preuzeti odgovornost za uspostavu harmonije unutar sebe. Psiholog Thorwald Dethlefsen i liječnik Ruediger Dahlke u knjizi Bolest kao put predstavljaju nam ideju bolesti kao pomagala u našem nutarnjem ozdravljenju: 

Bolest čovjeka čini izlječivim. Bolest je točka zaokreta, na kojoj se nevolja može pretvoriti u spas. Da bi se to dogodilo, čovjek mora zaustaviti svoju borbu i umjesto toga naučiti čuti i vidjeti što mu bolest ima za reći. Pacijent mora osluhnuti vlastitu nutrinu i upustiti se u komunikaciju sa svojim simptomima ukoliko želi doznati njihovu pravu poruku… Ozdravljenje je uvijek povezano s proširenjem svijesti i sazrijevanjem.

A sazrijevanje podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Nadalje, Dethlefsen i Dahlke predlažu odustajanje od lova na krivce jer se vlastite odgovornosti rješavamo kroz projekciju krivnje na uzrok…

Dijete, primjerice, za ostvarenje svojih problema koristi roditelje, braću, sestre i učitelje, odrasla osoba svog partnera, djecu i kolege na poslu. Vanjski uvjeti čovjeka ne čine bolesnim, ali čovjek koristi sve mogućnosti da ih stavi u službu svoje bolesti. Tek će bolesnik od stvari napraviti uzroke. Bolesnik je počinitelj i žrtva u jednoj osobi, on pati samo od vlastite nesvjesnosti. 

Ako skinemo odgovornost sa sebe, može nam se činiti da smo si olakšali, skidajući teški teret s leđa. No stvar je u percepciji. Odgovornost možemo shvaćati kao teret ili kao slobodu da učinimo vlastiti izbor.

Tjelesne promjene najniža su točka ovog procesa, koji bi osvještavanjem ponovno trebao krenuti prema gore. Dethlefsen i Dahlke tako kažu da na primjer 

sukob izbjegnut u psihi (sa svim bolovima i opasnostima) iznuđuje na tjelesnoj razini svoje opravdanje kao upalu, a problem infekcije ne sastoji se – kao što to vjeruju fanatici steriliteta – u postojanju uzročnika, nego u sposobnosti da se s njima živi. Već se ta tvrdnja može doslovce prenijeti na razinu svijesti, jer i ovdje nije bitno da čovjek živi u svijetu bez klica, to jest problema i konflikta, nego da je sposoban živjeti s konfliktima.

Bolest nije kazna i život nije nemilosrdan. Ne želi da se utapamo u patnji, želi da rastemo. Suočavajući nas s određenim konfliktima, pruža nam priliku da ih nadiđemo. Kako? Upravo koristeći bol koja nam može pomoći razumjeti da toliko željeni sklad ne možemo uspostaviti dok ne ostavimo neku našu slabost i ne napravimo korak prema jačanju neke naše humane kvalitete. One koja upravo vapi da sazre i podari svoje plodove.

Autor: Doris Toić

Izvor: Nova Akropola