Sumer – zemlja majstora znanja
Moj otac i otac moga oca su prije mene ovdje razapeli svoje šatore. Već dvanaest stoljeća pravi vjernici, naselili su se u ovoj zemlji i nijedan od njih nikada nije čuo o nekoj podzemnoj palači, pa ni oni što dođoše prije njih.
I gle! Uto dođe neki Franak iz neke zemlje, daleke mnogo konaka puta, i upravce će na mjesto i uzme štap i zacrta jednu crtu ovamo, a jednu crtu onamo. Ovdje je, kaže on, “palača”, i tamo, kaže on “jesu vrata”, i pokaže nam što je za svega našeg života ležalo pod našim nogama, a da o tom i ne slutismo. Čudno! Čudno! Jesi li to naučio iz knjiga, iz čarolija, ili od svojih proroka? Kaži, gospodine! Kaži mi tajnu te mudrosti.
Ove je riječi šeik Abd-er-Rahman polovicom 19. stoljeća uputio engleskom istraživaču Henryju Layardu, jednom od mnogih arheologa-avanturista koji su se uputili u traganje za zaboravljenim zemljama i gradovima Asirskog i Babilonskog Carstva o kojima su postojali zapisi antičkih autora i neobične priče iz biblijske Knjige Postanka.
Područje između rijeka Eufrata i Tigrisa, koje su Grci nazvali Međuriječje (današnji Irak), spominje se u Knjizi postanka u vezi s Edenom – rajem na zemlji. Govori se i o tome kako se Noini sinovi Šem, Ham i Jafet nakon potopa naseljavaju u zemlji Šinear u kojoj je kasnije vladao Nimrod, silan lovac i prvi velmoža. On je izgradio Babilon, Erek, Akad i Kalne. Zatim je Ašur podigao Ninivu, Ir i Kalah. Bog je srušio Kulu babilonsku i pomiješao je ljudske jezike kako se jedni s drugima ne bi mogli razumijevati. Na kraju je zapovjedio Abramu i Lotu da odu iz Ura kaldejskog i nasele se u Kanaanu.
Mnoga od ovih imena i mjesta dugo su se vremena smatrala nepostojećima, mitskima, sve do otkrića Asurbanipalove biblioteke u asirskom glavnom gradu Ninivi. Odgonetanjem i prevođenjem klinastog pisma otvoren je prozor u svijet drevnih kultura Mezopotamije. Kao u filmu koji se vrti unatrag, razotkrila se povijest Asiraca, Babilonaca, Akađana i do tada potpuno nepoznatih i zaboravljenih Sumerana.
Tko su bili Sumerani?
Iako znamo da su na širem području Mezopotamije postojale kulture stare devet tisuća godina prije Krista, još uvijek nije dovoljno rasvijetljeno podrijetlo Sumerana.
Danas prevladava pretpostavka kako je pradomovina Sumerana područje oko Kavkaza ili Kaspijskog jezera i da pripadaju indoeuropskoj skupini naroda. Međutim, zanimljivo je da njihov jezik ne nalikuje nijednom od izumrlih ili živih jezika. Sami Sumerani ili Crnoglavi narod, kako su sami sebe nazivali, govore da su tu od stvaranja svijeta, a njihovi mitovi i legende vezuju se podjednako uz močvarno podneblje, dolinu ispresijecanu rijekama, kao i uz visoke planine. Prema pisanju Berosa iz 3. stoljeća, koji prepričava stari sumerski mit, sve spoznaje Sumerana potječu od Oanesa, vođe “ljudi-riba”. U davna vremena on je svakog jutra izlazio iz mora zajedno s drugim ljudima-ribama, kako bi Sumerane podučavao svim znanjima, a uvečer bi se vraćao u more. U predaji se spominje i Dulmin, sveti otok ili raj na zemlji gdje je započelo stvaranje.
Sve te priče samo dodatno intrigiraju podrijetlo onih koje će njihovi civilizacijski nasljednici zvati “Učeni” (akadski: Shumeru) i čija će se zemlja dugo vremena nakon njihovog nestanka s povijesne pozornice zvati Svetom (babilonski: Kaldeja – Sveta zemlja, i kaldeo – svećenik), a čiji će jezik, poput latinskog u srednjem vijeku, biti jezik učenih. Sumerani su svoju zemlju nazivali Kalam što je jednostavno značilo “Zemlja” (u smislu državne strukture) i Ki-en-gi – “Zemlja majstora znanja/čitanja”.
Malo povijesti
Prvu zajednicu Sumerana o kojoj imamo potpunije povijesne podatke1 činila je skupina od četrnaest gradova-država s jedinstvenom kulturom, religijom i pismom, povijesno smještena u tzv. ranodinastički period (otprilike između 2800. i 2500. g. pr. Kr.). Značajna središta tog vremena bili su gradovi Eridu, za koga Sumerani tvrde da je najstariji od svetih gradova i kamo je sišlo prvo kraljevstvo s Neba prije 400 000 godina; zatim Ur (Grad) s poznatim kraljevskim grobnicama, prema predaji sveti grad na otoku; Uruk (biblijski Ereh) u kome je vladao Gilgameš (biblijski Nimrod); Nipur, glavno vjersko središte u kome se u kasnijim vremenima obavljala krunidba kraljeva, a gdje je pronađena najstarija velika biblioteka; pretpotopni grad Sipar kojim je vladao Ziusudra, sumerski Noa, onaj koji je preživio veliki potop, te Kiš, Šurupak, Lagaš i drugi.
U ime božanstva, gradom je upravljao ensi (upravitelj), koji je mogao biti samostalan ili podložan lugalu (veliki čovjek, kralj), upravitelju više gradova. Upravitelj je bio i vrhovni sudac i prvosvećenik, ali su osim njega postojale i skupštine i “vijeća staraca” koja su sačinjavali ugledni građani. Stanovnici su se udruživali u zajednice prema zanimanjima od kojih su najcjenjeniji bili pisari, svećenici, vojnici, umjetnici i pomorci. Nad svima su stajali: glavni nadzornik, nu-banda, glavni ekonom, agrir i prvosvećenik hrama, sanga.
Za Sumerane gradovi nisu pripadali ljudima nego bogovima, a glavna je građevina svakog grada bio hram posvećen jednom od bogova sumerskog panteona. Oko hrama se uzdizao sveti dio grada s kompleksima građevina namijenjenih onima koji su se brinuli za potrebe božanske obitelji i pratnje. Oko tog kompleksa bio je smješten utvrđeni dio grada za stanovanje, a van zidina prigradska naselja. Dalje se širila obradiva zemlja s vrtovima, voćnjacima, pašnjacima i poljima ispresijecanim često plovnim kanalima za navodnjavanje (neki su bili široki preko dvadeset metara).
Nakon Sumera
Oko 2500. g. pr. Kr. na pozornici Mezopotamije pojavio se najstariji povijesno zabilježeni veliki osvajač, osnivač Akadskog Carstva koje će se proširiti od Sredozemnog do Perzijskog mora. Njegovo ime Sargon zapravo je titula u značenju “Pravedni kralj” (akadski: Šaru-kin), a uz njega su vezane brojne legende. Poput židovskog Mojsija je kao dijete bio pušten u košari niz rijeku, odgojila ga je prvosvećenica u Kišu, gdje je kasnije postao vojni zapovjednik na dvoru sumerskog vladara Ur-Zababe.
Akadsko Carstvo potrajat će oko tristo godina i taj će semitski narod u potpunosti preuzeti sumersku kulturu, mijenjajući jedino nazive bogova i premještajući prijestolnicu u Akad, grad čija je prostorna lokacija još uvijek nepoznata. To je doba daljnjeg razvoja kulture, a sumerski će se utjecaj proširiti daleko izvan granica carstva, u Afriku, Egipat i područje Inda, gdje se trgovalo s gradovima Mohenjo-Daro i Harapa.
Otprilike 2200. g. pr. Kr. s Istoka nezadrživo prodire divlji narod Guta rušeći Akadsko Carstvo. Oni vladaju Mezopotamijom stotinjak godina i u potpunosti su asimilirani u kulturu društva. Tada započinje tzv. “renesansa Sumera”. U tom su razdoblju zapisane mnoge sumerske himne i epovi, izgrađeni brojni hramovi i palače, skulpture i zidne slikarije, produbljene znanstvene i filozofske spoznaje. Jedan od prvih gradova koji se oporavio od naleta Guta bio je Lagaš u kome je Gudea, upravitelj Lagaša, okupio građane “kao sinove iste majke” i sagradio jedan od najljepših i najkulturnijih gradova svog vremena. Slično kao što će to učiniti Lorenzo de Medici tri i pol tisućljeća kasnije u Firenci, i Gudea je imao kiparsku radionicu iz koje su izašla remek-djela sumerske umjetnosti. Nakon njega vladar Ura Ur-Namu, iza kojeg je ostao i najstariji poznati pisani zakonik, osvaja sva područja Sumera i Akada, a njegov sin Šulgi vodi Sumer i Akad do vrhunca moći. Najpoznatiji je arhitektonski spomenik toga vremena zigurat u Uru.
To razdoblje od nekih stotinjak godina predstavljalo je posljednji uzlet Sumera koji će postepeno nestati s pozornice svjetskih događanja, ali njegova će kultura nadživjeti vlastite graditelje. Godine 1894. pr. Kr. jedno od amorićanskih plemena osniva naselje u “struku” Mezopotamije, mjesto gdje su Eufrat i Tigris najbliže jedan drugom. Sumerani su ga zvali Ka-dingir-ra, a Akađani Bab-ilim, što na oba jezika znači “Božanska vrata”. Stotinjak godina kasnije, njegov vladar Hamurabi (babilonski: Hamurapi – “Bog je iscjelitelj”) stvara Prvo babilonsko carstvo koje preko Akađana preuzima sumersku kulturu, ponovno mijenjajući imena bogova, a sumerski jezik postaje jezikom učenih.
Prodorom Hetita, koji oko 1600. g. pr. Kr. ruše Babilon, i dolaskom Kasita s područja današnjeg Irana, stvara se Asirsko Carstvo na sjeveru i Babilonsko-Kasitsko na jugu. Od toga vremena, mnoga znanja i umijeća postupno opadaju. Godine 626. pr. Kr. Nabukodonosor II., potpomognut kaldejskim svećenicima s juga, osniva Novobabilonsko Carstvo i gradi drugi Babilon koji će postati čuven po svojoj veličini, raskoši i moći te po svojoj Kuli babilonskoj. No to neće potrajati dugo jer će 529. g. pr. Kr. Perzijanci u nezadrživoj plimi pokopati sve dotadašnje države, religije i običaje, ali kao i mnogi prije njih, preuzeti mnoge elemente, ovaj put asirsko-babilonske kulture, umjetnosti, organizacije države i zakonodavstva te stvoriti veliku perzijsku državu od Indije do Grčke.
Ostavština
Naša zapadna ili europska civilizacija preuzela je mnoge elemente civilizacija Bliskog istoka – Egipta i Mezopotamije, i zato nam se njihove spoznaje i umijeća čine bliskima i poznatima. I kada tvrdimo da su naši civilizacijski korijeni nastali pod utjecajem Grčke i Rima, trebamo znati da su njihovi izvori u dalekoj prošlosti Bliskog istoka.
Odatle dolaze prva poznata urbana naselja, utvrđeni gradovi, tekuća voda i sustavi kanalizacije. U graditeljstvu: prvi poznati stupovi, lukovi, prelomljeni svodovi, fasade s nišama, prve monumentalne građevine – zigurati. Današnje crkve imaju organizaciju prostora kakvu su imali hramski kompleksi Mezopotamije. U likovnoj umjetnosti najstariji mozaici, zidno slikarstvo, najstarija keramika i predmeti od metala te skulpture u punoj plastici, iako u Mezopotamiji nije bilo ni kamena ni metala.
Oni su postavili temelje zakonodavstvu, osnovna načela uređenju države, sustave poreza, javne radove. Uspostavili su stajaće vojske i dali osnove vojne taktike, imali prva bojna kola, obrambene zidine i prve napadačke sprave. Gradili su strateške putove s putokazima, imali organiziranu poštu, stvorili razgranat sustav navodnjavanja i plovne putove.
Njihove znanstvene spoznaje bile su temelj svim kasnijim tradicionalnim i modernim znanostima. Razvili su pismo, astrologiju, astronomiju, matematiku i numerologiju, medicinu i filozofiju, alkemiju i nezaobilaznu magiju. Od njih potječe podjela neba na zviježđa, dvanaest znakova zodijaka, te podjela na godine, mjesece, tjedne, dane, sate i minute. Znali su izračunavati pomrčine, poznavali su putanje planeta, stvorili su prve sprave za mjerenje položaja nebeskih tijela kao što su gnomon, polos, alidada, armila i drugi. Pisali su prve horoskope ili “tablice sudbina”, sanjarice i poljodjelske kalendare.
Brojevima i geometrijskim tijelima pridavali su mistične i simbolične vrijednosti, ali su se matematikom znali itekako praktično služiti u rješavanju problema u poslovanju, graditeljstvu i računanju vremena. Imali su utvrđene sustave mjera za duljinu, težinu, zapreminu i površinu. Poznavali su kvadratne i korijenske brojeve i vršili matematičke operacije s devet decimala, što je u Europi bila nepoznanica do XVII. st., a geometrijske probleme rješavali su računskim putem. Oni su podijelili krug na 360 stupnjeva, a kutove na stupnjeve, minute i sekunde.
U medicini su ostavili prve pisane dijagnoze i recepture za liječenje. Imali su liječnike, kirurge i veterinare. Obavljali su operacije na oku bakrenim nožem, mogli su izvaditi živac iz zuba, amputirati udove, znali su za krvotok, itd. Postavili su prve propise o ishrani i higijeni.
Poznavali su “galvanski” članak i elektrolizom dobivali elektrum, “bijelo zlato”, spoj srebra i zlata.
U filozofiji su ostavili prve pisane rasprave o smislu postojanja, pitanja o prolaznosti, besmrtnosti i sudbini. U književnosti prve himne, priče i ljubavne pjesme, nezaobilazni ep o Gilgamešu, komična i satirična kazališna djela. Bili su izuzetni administratori i vodili su evidencije o svemu što se radilo ili posjedovalo.
Ako i ovo nije dovoljno, dodajmo još da desetci tisuća pločica s klinastim pismom još uvijek čekaju prijevod, još uvijek nisu otkopani svi telohi2, nisu otkriveni svi izgubljeni gradovi, a tko zna kakva nas otkrića još čekaju. Recimo i to da Sumerani nikad nisu tvrdili da su sve to izmislili, i ako su oni i Egipćani za nas povijesno prvi, to je samo zato što ne znamo za nekog starijeg. Oni su sami tvrdili da su ta znanja preuzeli od drugih, kao što su to činili i njihovi nastavljači nakon njih, svaki put dodajući ponešto svoje na sporom putu evolucije. Čovječanstvu su davali daleko veću starost od one koju mu daje današnja znanost. Njihova rodoslovlja kraljeva sežu 460 000 godina u prošlost, razlikujući periode prije i poslije velikog potopa.
Svijet i ljudi
Iako se klima na području koje danas zauzima Irak u posljednjih četiri tisuće godina znatno promijenila i postala više pustinjska nego prije, ni u vrijeme Sumerana nije bilo lako živjeti. Mezopotamija je mogla postati raj na zemlji jedino golemim naporom ljudi koji su močvarno i naplavno područje velikih rijeka uspjeli podrediti svojim potrebama. Na području Sumera nije bilo nalazišta bakra, niti kvalitetnog kamena ili drveta, ali je snaga volje sve to uspjela nadomjestiti. Mezopotamija je oduvijek bila na sjecištu putova Istoka i Zapada i zato je povijest Mezopotamije povijest ratova i razaranja, ali uvijek i novog uzdizanja. Ljudi koji su tamo živjeli imali su snage i sposobnosti nametnuti se svojom kulturom svima koji su ih dolazili osvojiti.
Uzmemo li za primjer tekst koji prenosi razgovor između zabrinutog oca i sina koji ide u školu za pisara, u kojem otac kori sina zbog toga što radije luta ulicama negoli uči, mogli bismo reći: sasvim obični ljudi, kao i mi danas.
Kada danas čitamo sumerski ep o Gilgamešu, odajemo priznanje dubokoj misaonosti autora, ljepoti stila, filozofskom razmišljanju i idealizmu. Ep završava neobično, nedorečeno, samo kratkom rečenicom koja bi prije mogla biti uvod u nova događanja, nego završetak priče sa slavljenjem junaka i sretnim završetkom na kakav smo navikli.
Sumerani su voljeli svijet u kome su živjeli i prirodu koja ih je okruživala, a možda su je i razumjeli daleko bolje nego mi. O tome svjedoče njihovi gradovi, naselja i građevine koje su izgledom i funkcionalnošću bile potpuno skladno uklopljene u prirodu. O tome svjedoče pjesme pune pohvala i ljubavi prema prirodi i njenim zaštitnicima, božici majci Inani i bogu Dumuziju, pastiru svega živoga. Za njih nije postojalo ništa mrtvo. Cijela priroda bila je prožeta dahom života, sve je imalo volju i osobnost. Da bi se razumjela priroda, bilo je potrebno shvatiti osobnost, svojstva i volju predmeta, pojava i bića, bilo je potrebno spoznati ime, božansku snagu i izvor bića, njegov ME putem Ploča sudbine koje su definirali veliki bogovi Enlil i Enki, snage kozmičkih vjetrova i voda pod zaštitom Anua, božanske riječi, vladara Neba i duhovnog oca svega što živi.
Običan je čovjek održavao taj kontakt putem svog duha zaštitnika, svog osobnog božanstva, koji mu je osiguravao uspjeh, ako bi se čovjek trudio izvršavati svoje životne obaveze. Sa simpatijom čitamo “žalbe” osobnim božanstvima zbog nepravdi koje nezasluženo padaju na glave njihovih marljivih štićenika. Sumerani su bili skroman i jednostavan narod, ali njihovi su mudraci znali pronaći put do visokih intelektualnih, umnih i duhovnih visina i, što je još važnije, znali su ostaviti modele, metode i putokaze koje svatko tko to zaista želi može slijediti. To je, uostalom, zapisano u epu o Gilgamešu.
1 Datiranje povijesnih događaja nije precizno i prema različitim autorima varira u intervalu od sto do pet stotina godina.
2 teloh – umjetni brežuljak. U Mezopotamiji je postojao tisućljetni običaj da se stare građevine, naročito hramske, građene od nepečene opeke, jednostavno poravnaju i na tako napravljenom podestu grade nove. Tako su vremenom nastali brežuljci od ilovače visoki i do sto metara.
Autor: Jerko Grgić
Izvor: Nova Akropola
Sumer – zemlja majstora znanja napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →