Svi smo mi protagonisti u nekom filmu

Svi smo mi protagonisti u nekom filmu, samo to još uvijek ne znamo.

Astrofizičar, Neil deGrasse Tyson, na premijeri drugog dijela Dine (Dune), naučno-fantastične sage reditelja Denisa Villeneuvea, izjavio je kako naučna fantastika ima moć da direktno ispriča priču koja je, citiram, ogledalo onoga što se dešava u našoj kulturi

Istoimeni roman (Dina) po kojem su urađena prva dva dijela filma, objavljen je prije šest decenija. Autor, Frank Herbert je još tada imao uvide u posljedice neokolonijalne pohlepe koja vodi u sunovrat. On je kroz naučno-fantastični roman, čija se radnja odvija u dalekoj budućnosti, na udaljenoj planeti, ispričao priču, ili bolje rečeno, kroz priču upozorio na sve ono što se dešava danas, kako reče Tyson “u našoj kulturi”.

Otimanje zemlje, prekomjerna eksploatacija resursa, ekstremno i bezobrazno bogaćenje, tlačenje naroda, vjerski fanatizam, miješanje religije i politike, ekologija, oskudica pitke vode… To su glavne teme romana, odnosno filmske adaptacije Dine.

Zvuči poznato?

Naravno!

Otvorite bilo koji domaći ili strani portal, pustite vijesti na tv-u i prepoznaćete sve elemente Herbertove Dine. Sve je isto, samo što se to danas zove demokratska eksploatacija resursa, demokratsko bogaćenje, demokratsko otimanje i demokratsko tlačenje i ubijanje!

Pojavu lažnih proroka (kao da ima i onih koji to nisu) Herbert je tematizirao u svom drugom romanu – Mesija – čiju adaptaciju za filmsko platno, Villeneuve priprema za 2026.

PORUKE U FILMU

Film u sebi krije više istine od bilo koje priče koju nam propovjedaju politički, ekonomski, naftaško-tehnološki, vojni, ekološki i mnogi drugi proroci. Za razliku od njihovih priča, u filmu možemo pronaći scenario i ljude sa kojima se možemo identifikovati i čiju patnju možemo osjetiti, bez obzira što se radnja odvija s one strane filmskog platna.

Gledajući Dinu (oba dijela) nije mi bilo teško da se identifikujem sa fikcijskim Fremenima (stanovnici Dine koji se bore za slobodu) na Arakisu. Njihovu borbu sam doživio kao svoju. Svako od nas je imao, ili će imati neke svoje borbe za osvajanje (unutrašnje) slobode. Kroz tu borbu ga sigurno neće voditi propovjed sa neke govornice, međunarodnog samita, ili predizbornog govora. Mnogo je realnije da sa sobom u mislima ima Stilgara, vođu Fremna sa Arakisa, koji u jednom dijelu filma kaže: I don’t care what you believe, I believe – Nije me briga u što ti vjeruješ, ja vjerujem!

Kroz čitav film se prožima ideja o tome kako je Stilgarova vjera nepokolebljiva. Bez dubokih uvjerenja, ljudi poput Stilgara ne bi postojali, ni s one, ni s ove strane filmskog platna. Stilgar je za mene simbol borbe u onim bitkama, čak i kada je borba gotovo izgubljena.

Dina je inspirisala mnoge druge autore i snažno uticali na razvoj pop-kulture. Zahvaljujući Frenku Herbertu (i Akiri Kurosavi), danas imamo Star Wars univerzum koji je snažno uticao na mnoge generacije koje su odrastale uz serijal. Iz svijeta u kojem postoji vječita borba između dobra i zla, Sitha i Jedija, izvukli smo mnoge poruke koje su postale dio identiteta mnogih od nas. Kakav bi samo svijet bio da su nam političke vođe poput Jode ili Obi Van Kenobia.

RAZOTKRIVANJE RASIZMA

Za razliku od naučne-fantastike čiji sam veliki ljubitelj, drama je mnogo opipljivije područje, pogotovo ako ima elemente komedije. Sa dramom se mogu stopiti i obrisati onu tampon zonu koju pravi filmsko platno. Ako je kvalitetno urađena, od prvog minuta postajem jedan od protagonista i tada više ne gledam film, već ga proživljavam svim čulima. American Fiction, u kojem glumi uvijek odlični Jeffrey Wright, je film koji je imao tu moć da me od prvog minuta uvuče u svoju radnju. Kroz lik Theloniousa Ellisona (Monah), koga igra Wright, ispričana je priča o latentnom rasizmu koji postoji u svijetu filma i književnosti u SAD-u.

Ellison, glavni lik u filmu, je jako cijenjen afroamerički autor i kategorički odbija da u svojim knjigama na stereotipan način prikaže kulturu iz koje dolazi. Način na koji piše “o svojima” dovodi ga do toga da on nema nikakvu popularnost, jer, publika traži rep, bande, ulicu, težak život i sve ono što je tipičan kliše za afroameričku zajednicu. I ne samo publika. Od njega sve ovo traži i njegov urednik! Pod pritiskom, Ellison napiše super stereotipnu knjigu, koja ima još super stereotipniji naslov – FUCK!

Neočekivano za njega, ali očekivano za sve ostale, knjiga doživljava ultra popularnost koja na kraju dobija i svoju filmsku adaptaciju.

American Fiction je snažan film i jedan je od onih koji je uspio da još jednom ogoli američko društvo. Afroamerikanici su se odavno oslobodili lanaca, ali još uvejk nisu uspjeli da svojim oslobodiocima skinu okove stereotipa i predrasuda. Iako film obiluje elementima komedije, naterao me je da ozbiljno promislim o romskoj zajednici koja pati od istih problema. Koliko god se trudili, obično dva, tri puta više od ostalih, mi se ne možemo osloboditi stereotipa. Romi se na filmu i književnosti prikazuju isključivo i jedino kroz stereotipe. Vjerujem da bi nastupio kulturološki šok kada bi bilo drugačije. Film u kojem su Romi protagonisti (veoma rijetko), a da nema kadra u kojem je čovjek sa cigaretom sa koje visi pepeo ispod velikih brkova nije film. Jer, nema filma bez patnje, blatnjave ulice, gladi, nemaštine, polugole djece, lanaca, tetovaže, pucnjave, konja, šatora i žena u dugim haljinama.

Poznato?

Da li je dovoljno da kažem “Dom za vješanje”? Nije? Ok, evo još jedan: “Epizoda u životu berača željeza”.

Ok, skontali ste…

Ne znam koliko su ljudi spremni da čuju zašto se ovo dešava? Za Rome je odavno definisan društveni okvir i ko god se usudi da izađe iz njega, ili ponudi novi, srušiće postojeći sistem. Zamislite društvo u kojem više ne postoji riječ(i) “ciganluk”, ili “ciganska posla”?! Društvo u kojem svako reaguje na ove riječi. Društvo koje se stidi i gadi kada čuje nekoga da ih izgovara. Nastao bi šok jer biste iz jezika počeli da istiskujete univerzaliju kojom opisujete sve ono za šta nemate kognitivnu sposobnost da artikulišete riječima koje se obično nalaze u svakom riječniku. Ljudi bi postali svjesni da su te riječi uvrijedljive. A dok fantaziram o ovakvom društvu, shvatam da jedino što mogu da uradim – trenutno – je da pišem i pričam o tome, sa željom da mi se još neko pridruži.

Zapravo, nije problem stalno govoriti o društvu punom predrasuda, pa makar bio i sam. Problem je da društvo prihvati ono što je izrečeno, a to zahtjeva da se Romi prikazuju bez šatora i konja. Kao što napisah, vjerovatno bi tada nastao kulturološki šok. Ko bi onda konje, čija bi djeca bez odjeće trčala po blatnjavoj ulici. Ko bi zaboga odbio da se pokori “društvenim konvencijama normalnog”!? Nestao bi čitav jedan identitetski element koji bi izazvao lavinu promjena, na koje naše društvo nije spremno. I zbog toga, ne talasaj, nego piši kako stereotip zapovjeda! Helem, potpuno sam svjestan da se ljudi nikada neće odreći svojih predrasuda, jer to je zona komfora.

Bio bih jako sretan kada bi se neki bh. umjetnik režisersko-književnog karaktera usudio da “prekrši kodeks” i upusti se u avanturu stvaranja novog narativa o Romima kroz knjigu, ili film, i pritom ne mislim na onu jadnu kopiju serije Alo, alo – Konak kod Hilmije. U njoj je lik Durmiša (Rom koji radi kod Hilmije) hodajući stereotip. Oličenje svih predrasuda koje samo čitaoci i komentatori na klixu znaju o Romima. No, to je ta umjetnička sloboda, tekovina koja umjetnika oslobađa bilo kakve odgovornosti, pogotovo one koja nas oslobađa da budemo ljudi.

ZAKLJUČAK

Film je moćan medij i ne treba ga gledati samo kao umjetničko djelo. Film je također i društveno-politički fenomen. U njegovim međuredovima kriju se poruke koje ni jedan zvaničnik, ili zvaničnica neće izreći javno. Uvjeren sam da je gledanje filmova isplativija investicija za budućnost od slušanja tzv. nosioca demokratskih vrijednosti, koji se trude da nas uvjere da sve gore navedeno rade zbog demokratije, ili pod okriljem umjetničke slobode.