Tajanstveni ciklusi ljudskog života – Naš je život dugačka cesta. Kad si mlad, čini se beskonačnom, a ti živiš s osjećajem da je sve ispred tebe i da ti je na raspolaganju mnogo vremena, toliko mnogo da čak ne znaš kako ga iskoristiti i čime ga ispuniti. Na zalasku života, kad si najveći dio ove ceste već proputovao, osvrćeš se unazad i vidiš da su godine proletjele u tren oka. Spoznaješ da vremena baš i nije bilo tako mnogo, a ostalo ga je sasvim malo.

Dugu cestu života čovjek gradi sam prema obra­scima koje određuju priroda i sudbina. Ti obrasci puta predviđaju razdoblja djelovanja i mirovanja, bezbrojne mogućnosti, zadaće i iskušenja koje pruža svaka etapa kako bi se, prije svega, onaj koji putuje usavršavao i razvijao. Što će od svega toga čovjek iskoristiti i kakav će biti krajnji ishod toga puta, ovisi o njegovim vlastitim snagama i težnji da shvati zašto i u ime čega ga gradi. To je filozofski pristup temi koju razmatramo.

Ciklusi životnih dobi

U filozofiji, određena životna dob jedno je od razdoblja, etapa ili ciklusa u razvoju čovjeka. Početak svake etape praćen je fiziološkim promjenama u organizmu, no to je samo vidljivi dio ledenog brijega. Mnogo je zanimljivije ono što se istovremeno odvija na psihičkom i mentalnom planu i kako to utječe na način čovjekovog života. Za filozofiju je ključno još jedno pitanje: što se u svakom ciklusu zbiva na području duhovnog razvoja čovjeka i kakav to utjecaj ima na njegovu sudbinu i životnu ulogu.

Shvaćanje životne dobi može biti vrlo konkretno, no u isto vrijeme i relativno. Smisao koji joj čovjek daje ovisi o tome što u životu smatra važnim.

Ako smatramo da je životna dob broj rođendana, potvrdu nalazimo u tome što naše fizičko tijelo postupno no ipak neprekidno stari, što je prirodan proces. Ukoliko svoju sreću vidimo u tome da što duže izgledamo mladi i lijepi, nemamo se čemu veseliti jer naša će sreća biti kratka – čak i najbolji plastični kirurzi prije ili kasnije ostaju bespomoćni pred moćnim zakonima prirode.

Možda pripadamo onima za koje postoje dvije životne dobi: “mladost”, koja traje dokle smo slobodni, dokle živimo za sebe, brižljivo izbjegavajući odgovorno­sti, napore, iskušenja i donošenje odluka; i “završetak mladosti”, kad “sretan” život završava jer se pojavljuju različite odgovornosti, problemi i ozbiljne životne zadaće, što postaje uzrok kroničnih depresija i nezadovoljstva sobom.

U tom slučaju, po svoj prilici, mi jednostavno odbijamo odrasti. Neki psiholozi takve ljude nazivaju starom djecom… Nimalo pohvalno, tim više što nas drugi ne smatraju mladima, nego dirljivo bespomoćnima ili smiješnima, čak i ako nemamo puno godina.

A možda predodžbu o životnoj dobi u prvom redu vezujemo uz stanje duše i svijesti, a ne uz fiziološke promjene ljudskog organizma. U tom je slučaju naše stajalište duboko filozofsko.

Mlad je onaj koji bez obzira na dob ima živo srce, živ i istraživački um, onaj tko njeguje mladost duše. Njegov život ispunjen je smislom koji nalazi zahvaljujući neprekidnim traženjima i nastojanjima, snažno, suptilno i duboko proživljavajući sve što mu se događa, zahvaljujući bogatstvu njegovog unutarnjeg svijeta. Prebrzo stari čovjek ma koje dobi ako mu je srce tvrdo, duša i um obamrli, a život lišen smisla.

Mlad ostaje svatko tko ne priznaje i savladava prepreke i ograničenja koji ometaju iskazivanje najboljih osobina uma, duše i srca. Star postaje svatko tko upada u zamku takvih ograničenja i okolnosti.

U skladu s mnogim drevnim i suvremenim filozofskim i religioznim učenjima, astrološkim i psihološkim koncepcijama, život čovjeka uređen je slično životu prirode i svemira. To je samo jedan veliki ciklus postojanja unutar drugih, još većih ciklusa tajanstvenog procesa evolucije koje ne može pojmiti ograničeni ljudski um.

Drevni filozofi govorili su o sedam važnih sedmo­godišnjih životnih ciklusa (počevši od rođenja), a u svakom od njih daju se prilike za razvoj jednog od sedam planova postojanja čovjeka. Na ovaj način čovjek tijekom života dobije sve mogućnosti za cjelovit i svestran razvoj duha, uma i tijela.

Ovu drevnu koncepciju bitno je proširila suvremena astrologija, osobito škola humanističke astrologije švicarskog astrologa Alexandera Rupertija. On životnu dob naziva plodnim tlom u kojem dozrijeva duboko iskustvo i budi se čovjekova svijest, otkrivaju se bogatstva njegove duše dok prolazi prirodne etape svog razvoja. On ističe da u raznim dobnim ciklusima jedan te isti događaj često dobija potpuno drugo značenje: mijenja se njegov smisao, mijenjaju se reakcije čovjeka, pouke koje treba izvući i kvalitete duše i uma koje treba otkriti.

Astrolog Dane Rudhyar nalazi zanimljivu vezu između potpunog ciklusa cjelovitog razvoja čovjeka tijekom života i potpunog osamdesetčetverogodišnjeg ciklusa planeta Urana. Ciklus Urana, vezano uz život čovjeka, astrolozi dijele na različite etape: govore o sedam ciklusa po dvanaest godina, o dvanaest ciklusa po sedam godina i o tri ciklusa po dvadeset osam godina. Najčešće proučavaju dvanaest ciklusa po sedam godina. Rudhyar savjetuje da se proučava prvih deset sedmogodišnjih ciklusa od godine rođenja do sedamdesete godine jer nakon toga na drugoj razini započinje ponavljanje onog što je već bilo prijeđeno.

Godine “ispita”

Ako se ciklus Urana podijeli na tri razdoblja po dvadeset osam godina, tada za razvoj čovjeka ključnim postaju godina rođenja, dvadeset osma, pedeset šesta i osamdeset četvrta godina života. Nazivaju ih kritičnim, prijelomnim u najdubljem smislu riječi, jer upravo se u tim godinama dobivaju najsnažnija iskušenja kojima se podvlači crta ispod onog što je već bilo proživljeno, prijeđeno. U njima je hamletovsko pitanje “biti ili ne biti” najistinskije.

O tome kako će se položiti ovi životni ispiti ovisi hoće li se korjenito promijeniti sudbina čovjeka, hoće li zakoračiti u nov život ili će ostati u starom, osuđujući svoju dušu na polagano, pa makar i neprimjetno ­umiranje.

Od rođenja do sedme godine

Malo, tek rođeno dijete još nije prilagođeno novim uvje­tima života u materiji i zato mu, kako kažu predaje, sudbina daje prijatelja i pomoćnika, nezemaljsko biće – anđela čuvara. Prema drevnim tradicijama, svako dijete do sedam godina ima svog anđela čuvara. On štiti malenog od svih životnih opasnosti sve dok se ne ­osamostali i, što je najvažnije, pomaže mu održati vezu s nebeskim svijetom, odakle je dijete došlo, i sa svijetom njegove vlastite duše. Ukoliko pažnja djeteta ne bude u potpunosti okupirana materijalnim stvarima i strastima, ako njegova duša ne ogrubi i ako sačuva neposrednost i čistoću, tada veza s anđelom čuvarom može biti početak formiranja njegovog unutarnjeg svijeta. Tako nastaju ­prva pitanja o smislu života, o tajanstvenom i čarobnom.

Sve se ovo odražava u igrama, crtežima, pričama djeteta i iz njih roditelji mogu dobiti vrijednu informaciju o drugoj, skrivenoj strani života svoga mališana.

Takva unutarnja osjetljivost, sposobnost gledanja očima srca i osjećanja da je duša postojeća i stvarna, dostiže vrhunac u petoj godini da bi se zatim naglo sma­njila, a poslije sedme godine potpuno iščezla, ukoliko se u dječjoj svijesti ne učvrsti do početka školske dobi.

Sve ostalo nije toliko važno, uz jedan dodatak: ne povlađujte prkosu svog djeteta! Još prije škole dijete treba shvatiti da nije središte svemira. Ukoliko mu ne uspijemo usaditi elementarno razumijevanje onog što smije, a što ne smije, nakon toga bit će vrlo teško izaći s njime na kraj, a emocionalne pljuske mogu potrajati cijeli život.

Razdoblje do sedme godine izuzetno je važno jer će se ono što se tada događa odraziti na daljnji život. Na primjer, ako u ovoj dobi u dječjoj hrani nema kalcija, kasnije će trpjeti organizam. Ukoliko će u životu djeteta nedostajati ljubavi, topline i roditeljskog autoriteta, druženja i razumijevanja, tada će cijeli daljnji život čovjek osjećati uskraćenost i s velikim će naporom graditi veze s drugim ljudima, pokušavajući se prilagoditi društvenoj okolini. No, ako u ovoj dobi djetetu nedostaje hrane za dušu, cijeli njegov život može proći uzalud, tada možda nikada ne shvati zašto se rodio i zašto živi.

Od sedme do četrnaeste godine

U ovoj dobi dijete počinje sasvim jasno osvještavati svoje nutarnje “ja” i odvajati sebe od svoje okoline. Istovremeno, u njemu se postepeno budi važna potreba: procjenjivati, rasuđivati, ponašati se kao odrasli i težiti da ga takvim i ostali doživljavaju.

Mudrost srca zamjenjuje logikom glave, a unutarnji dijalog s dušom bića i stvari – dijalogom s vanjskim svijetom. Svoj doprinos u ovoj značajnoj promjeni u svijesti daju televizija, škola, obitelj i okolina koja ga okružuje, tj. cijeli sustav odgoja, sustav normi i pravila društvenog ponašanja, te zakoni koji odražavaju konkretnu životnu stvarnost koju on treba postepeno savladati.

Zato je u ovoj dobi osobito važna uloga roditelja i odraslih poput učitelja i nastavnika čiji se autoritet ne treba temeljiti na izrazitom kažnjavanju niti izrazitom nagrađivanju, nego na dubokom uzajamnom povjerenju, gdje je onaj koji zna više uzor, svojevrstan ideal, a onaj koji zna manje onaj koji taj uzor prepoznaje i slijedi.

U ovom životnom ciklusu u djetetu se bude glavni energetski resursi i potencijali – zato ono postaje vrlo aktiv­no, dinamično, pokretno, pri čemu isto tako aktivan, dinamičan i pokretan postaje i njegov um i unutar­nji svijet. Malo odraslih primjećuje duševnu glad koja se budi u tom uzrastu, rastuću žudnju za zna­njem. Dijete sve zanima, od uređenja svijeta do građe automobila. Njegova je znatiželja goruća, iskrena, zarazna. Ona pruža značajnu mogućnost i roditeljima – postupati kao nekada, vratiti se u mladost, osjetiti neobičan, istin­ski interes za sve što se događa. A najljepše je od svega kad odje­dnom prestanemo razlučivati tko koga potiče na otkriva­nje – dijete nas svojim djetinjim interesom i sposobnošću čuđenja ili mi njega zanosom odraslog čovjeka u kojem je ponovno oživjela duša djeteta.

Propustivši tu šansu moguće je da svoje dijete osudimo na nedarovit život.

Od četrnaeste do dvadeset prve godine

Svaki životni ciklus ima svoje probleme, no kriza tinejdžerskog razdoblja razlikuje se od svih ostalih. Svojim razmjerima, dramatičnošću i brojem onih koji je prolaze ona podsjeća na pravu tragediju – ma koji Shakespeare!

S jedne strane burne reakcije, hirovi, proživljavanja, nepredvidljivo ponašanje i razmišljanje, romantični zanosi i ozbiljno oduševljenje čas za jedno, čas za drugo, te istovremeno depresija, pasivnost, lijenost, zatvorenost, proživljavanja zbog upravo otkrivenih kompleksa, obilježavaju tinejdžersku dob.

Sve ovo bukti zato što je naš junak, bez obzira na ubrzan rast, fiziološko sazrijevanje i vidljive ­vanjske pro­mjene, u mnogočemu još uvijek dijete – naivno, uznemireno i u dubini duše željno da se za njega brinemo, štitimo ga i obranimo od životnih poteškoća. S druge strane, on odlično razumije da je djetinjstvo završilo. U svojim očima i, što je posebno važno, u očima okoline on mora vidjeti da je već odrastao čovjek. Prevlada li u tinejdžeru dijete, odrastao se čovjek u njemu odmah pokušava osloboditi tog djeteta nastojeći ga sakriti.

Sve ovo postaje uzrok zbunjenosti i nesigurnosti u sebe. Pokušavajući to sakriti i želeći izgledati sigurno, tinejdžer ide iz krajnosti u krajnost i ponaša se neprirodno.

Doživljaj sebe idealiziran je, a zahtjevi prema sebi i okolini pretjerani. To se u prvom redu odnosi na vanjski izgled koji postaje glavni predmet brige.

U ovom uzrastu posebno ga muči osjećaj manje vrijednosti po pitanju spolnosti. Što odjednom nije u redu sa mnom? Slično pitanje često si postavljaju tinejdžeri, a pokušaj da na njega odgovore rađa dodatne komplekse i patnje: strah, sramežljivost, smetenost, bojazan da neće biti na visini, strahovanje da će neharmonične proporcije i nedostaci njihovog tijela izazvati ruganje…

U ovoj životnoj dobi roditelji ne smiju dijete ostaviti bez podrške i dopustiti da se samo bori s problemima. Ravnodušnost neće pomoći prevladavanju ovakvih kriza. Smireni, ozbiljni razgovori umirit će tinejdžera, pomoći mu da se snađe u mnoštvu pitanja i, što je najvažnije, da se ne vrti u krugu sličnih proživljavanja. Roditelji trebaju pokazati da u životu odraslog čovjeka postoji nešto drugo, važnije, zanimljivije i zanosnije… Inače riskiramo da odgojimo neurotičnog i samim sobom bolesno okupiranog čovjeka.

Kako bi tinejdžeru pomogli u otkrivanju novih obzora, nije potrebno ništa izmišljati: njegov unutarnji svijet po­stojano će se obogaćivati i puniti najrazličitijim interesima, suptilnim doživljajima ljepote, romantičnim maštanjima i snovima. Odrasli mu samo trebaju pomoći u otkrivanju bogatstva njegovog unutarnjeg svijeta. On je u osnovi nepopravljivi romantik i idealist u duši. Proživljava uzvišene osjećaje i zanose, pa ako zbog toga ponekad osjeća snagu da pomiče planine, treba mu to dozvoliti.

Duša tinejdžera plodno je tlo na kojem niču prve klice autentičnih sposobnosti, talenata, težnji i otkriva­nja. Poslije će one oblikovati njegovu unutarnju bit i smisao života.

I najvažnije: ako je na prethodnoj etapi djetetu bio potreban roditelj-učitelj, sada mu je potreban roditelj-prijatelj. Potreban mu je onaj koji može postati ogledalo njegovih osjećaja i doživljaja, onaj kome može povjeriti svaku tajnu. Tinejdžer se otkriva samo onome koji je taknuo neku suptilnu strunu njegove duše, njegovog unutarnjeg svijeta. S ostalima će se ponašati formalno, tanano osjećajući licemjerje i neiskrenost, shvaćajući ponekad pokušaj približavanja kao napad na sebe… Kao odgovor rađa se otuđenost koja može prerasti u buntovništvo. Roditelji se prema tinejdžeru trebaju odnositi kao prema odrasloj osobi, ne zaboravljajući da mu se treba približavati polako, iskreno i ne zahtijevajući ništa zauzvrat.

Po pravilu, sve se sretno završava u osamnaestoj, devetnaestoj godini dostizanjem punoljetnosti. Pred mladićem i djevojkom već je novi zadatak – postati samostalan, neovisan kako fizički, tako i psihički, osobito u odnosu prema roditeljima i obitelji.

Od dvadeset prve do dvadeset osme godine

Smatra se da u ovoj dobi mlad čovjek može već u potpunosti odgovarati za svoje postupke. Može se vjenčati, glasovati, izabrati profesiju i zanimanje, raditi i izdržavati sebe, živjeti samostalno. Evo one dugoočekivane slobode: biram koga hoću, radim što hoću, postajem gospodar vlastite sudbine i upravljam njome vlastitim odlukama; ako želim – radit ću gluposti, ako ne želim – svladat ću se, nada mnom nitko ne stoji, nikome ne moram polagati račune! Sve je to tako, no postoji i jedno malo “ali”.

U ovoj dobi vrhunac dostiže složeni proces postajanja “punopravnim članom društva”. S odraslim mladim čovjekom društvo više ne postupa u rukavicama, ono skida sve maske i postaje vidljivo da vladaju nemilosrdni zakoni džungle i da su pred njim doista samo dva puta: ili se prilagoditi tim zakonima, prihvatiti ih kao nužno zlo, ukoliko čovjek želi živjeti mirno i sretno, ili se ipak boriti za vlastitu individualnost i moralne kriterije znajući da u svakom trenutku riskira da ga ti isti zakoni unište.

To je suština krize životnog ciklusa od dvadeset prve do dvadeset osme godine, to je najvažniji zadatak velikog ispita zrelosti – preživjeti na neki način, ali ne izgubiti dušu. U ovoj borbi za preživljavanje licem u lice sudaraju se dva osnovna životna načela: materijalno i duhovno. Daljnja sudbina čovjeka ovisi o tome koje će se od njih pokazati snažnijim, koje će pobijediti. O našoj sudbini može odlučiti jedan bljesak intuicije, jedan čin po zapovjedi srca, no isto tako možemo je vlastitim rukama uništiti ukoliko naša intuicija, naša duša i srce “ne prorade” u ključnom trenutku.

U ovoj dobi nalikujemo ljudima koji se pripremaju za gradnju kuće. Sve što se u ovoj etapi s nama događa, sva naša nastojanja, otkrića i spoznaje postaju “građevnim materijalom” kojeg prikupljamo u zrncima. Izgradnju samog zdanja počinjemo tek u sljedećem ciklusu života, no to činimo upravo iz ovog materijala kojeg smo sakupili u razdoblju od dvadesetprve do dvadesetosme godine, što je važno shvatiti. Poslije toga bit će puno teže pronaći elemente koji nedostaju.

Od dvadeset osme do trideset pete godine

Često čujemo frazu: “Ja sam sebi postavio rok – trideseta godina. Do tada trebam mnogo toga postići: provoditi se i uozbiljiti, nauživati se slobodnog života i stvoriti obitelj, proživjeti na račun roditelja i pronaći dobro plaćen posao, obraniti magisterij, možda čak i doktorat.”

Kao da poslije tridesete godine života sve završava i ono što do tog roka ne uspijemo postići, teško ćemo dostići kasnije. Kao rezultat toga, čine se brojne krupne pogreške, prihvaćaju se brza rješenja, rađa mnoštvo konflikata i kompleksa. Želimo istovremeno sjediti na nekoliko stolica, želimo imati sve i odjednom – i ne postižemo ništa. Naš se život pretvara u stalnu trku i užurbanost, dani su raspoređeni po minutama, a ipak nemamo dovoljno vremena. Isto si tako često dozvoljavamo drugu krajnost – rutinu, dosadu, pasivnost, sve do periodične depresije čiji je uzrok vanjski i unutarnji umor.

No, u rijetkim trenucima kad zastanemo, progovara naša druga priroda stjerana negdje duboko u podsvijest. Na površinu izbija duša romantika, pjesnika, umjetnika i u tim se trenucima ne prepoznajemo. Postoji samo vrlo snažna, neobjašnjiva nutarnja sjeta.

Duša traži da istinski voli i da bude voljena, traži čistoću srca i čistoću odnosa, traži pustolovine, traži ljepotu u svim njenim očitovanjima. Glazba, stihovi, knjige, priroda – sve to iznova postaje važno. Ponekad na površinu izbije naša duša filozofa i učenika žednog spoznaje. Odjednom sebi počinjemo postavljati pitanja o Bogu, smislu života, o sudbini, odjednom spoznajemo kako je uzak naš vidokrug i koliko smo zanimljivog propustili i koliko toga ne znamo. Želimo učiti, upoznavati, razvijati sposobnosti i talente, otkrivati svijet i ljude.

Zadatak je životne dobi od dvadeset osme do trideset pete godine u tome da ne zatomimo ove duboke i iskrene potrebe i stremljenja duše, da ih pronađemo, razvijemo i učvrstimo.

Jer na ovaj nam način sudbina daje priliku da pronađemo sebe, otkrijemo svoj put, otkrijemo ovu ili onu ograničenost svog smisla života. Upravo u ovoj dobi njega je najlakše uvidjeti i, koliko god to bilo čudno, upravo nam u ovoj dobi životne prilike dozvoljavaju da makar malen dio toga što smo otkrili i ostvarimo.

Ukoliko propustimo priliku, ukoliko naša druga priroda ne dobije hranu nužnu za razvoj, do trideset pete godine posljedice će biti skoro minimalne: u sadašnjem i daljnjem životu ostat će samo duboka sjeta i nezadovoljstvo sobom. No, već u sljedećem životnom ciklusu, nakon trideset pete godine, oni se mogu pretvoriti u duboku krizu – poznatu “krizu srednjih godina”.

Prilike u ovoj životnoj dobi ne padaju s neba, nego dolaze uz temeljito preispitivanje svega što je bilo do tada i praćene su prilično složenim iskušenjima.

Sve se nagomilava – s jedne strane, puno važnih i složenih problema koje je potrebno istoga trena riješiti, pri čemu svi uobičajeni, stereotipni načini njihovog rješavanja više ne vrijede. S druge strane, sudbina odjednom šalje mogućnosti kojih ranije nije bilo. Svaka od njih ima svoje za i protiv, a mi trebamo napraviti izbor točno znajući da je on jedini ispravan i dugoročan.

Uistinu, izbor koji činimo uvijek je jedan: ili glava ili srce. Ukoliko biramo stabilan, miran život ne obazirući se na potrebe duše i srca, osuđujemo se na prazan i besmislen život. Ako biramo potrebe duše i srca, žrtvujemo mnogo toga što bi nam osiguravalo siguran i spokojan život.

Naš izbor treba biti svjestan i samostalan. Odgo­varajući za svoje odluke i postupke sami trebamo shva­titi je li ili nije ispravan, jesu li nam prioriteti pogrešni. Ispravnu odluku nije moguće donijeti ako ne odgovorimo na dva vječno aktualna pitanja: “Što me u dosadašnjem životu ne ispunjava i zašto?” (kriterij su potrebe duše i srca) i “Što je za mene najvažnije, zašto, za što i radi koga živim?” (isti kriterij).

Nije lako pronaći svoj put. Potrebno je naoružati se strpljenjem i upornošću jer predstoji nam dug put pokušaja i pogrešaka. Najvažnije je ne predati se prije vremena i ne prihvaćati kompromise s vlastitom dušom, srcem ili savješću. Uspjeh je uvijek nagrada za hrabrost, upornost, vjeru, strpljenje i, naravno, ljubav.

Ovako ili onako, ukoliko su se do ovog razdoblja u čovjeku stalno sukobljavali materijalni i duhovni principi, u ovoj je životnoj dobi on već zreo da definitivno i bespovratno bira jedno od toga. Ne govori se uzalud da su svi životni ciklusi koji slijede svojevrstan nastavak ciklusa od dvadeset osme do trideset pete godine i da ono što slijedi u mnogočemu ovisi o tome kako smo proživjeli ovo ključno razdoblje našeg života, što smo u njemu otkrili i koje smo si prioritete odredili.

Od trideset pete do četrdeset druge godine

U ovom razdoblju čovjek proživljava poznatu “krizu srednjih godina” ili krizu sredine života koja je prirodni nastavak isprazno proživljene prethodne, ključne etape života, tužna posljedica svih u njoj propuštenih prilika.

Iznova počinjemo razmišljati o onome o čemu je trebalo ranije razmišljati i postavljamo si pitanja na koja je trebalo ranije pronaći odgovore.

Ovakve krize svatko proživljava na svoj način. No, prije ili kasnije dušu ponovno počinju mučiti pitanja: “Čemu sve ovo? Je li to moj život? Kojim putem idem? Zašto postojim? Zašto uopće sve?” Čovjek se iznutra, a ponekad i izvana, osjeća vrlo usamljen. A više od svega pritišće osjećaj da vremena za “pravi život” ostaje malo i da ga je potrebno što više štedjeti “za poslije”.

Procesi koji se zbivaju u vrijeme krize samo su posredno vezani uz vanjske okolnosti. Zato se mnogi psiholozi slažu da ovakve krize nisu dobne nego duboko duhovne.

Kako je govorio C. G. Jung, u ovoj dobi čovjek po­­no­vno dobiva mogućnost da čuje glas svoje duše, svoje Biti. On sam i njegov život trebaju se korjenito promijeniti i za to postoje svi uvjeti. Duhovnost treba zauzeti mjesto racionalnosti, mudrost srca treba zamijeniti logiku uma.

Doista, kriza srednjih godina još je jedna prilika da se sve promijeni. Ako se ona uspješno savlada, a mi pronađemo karike koje nedostaju, one koje su nužne da naš život dobije novi smisao, rezultat može biti dubok duhovni preporod, širenje svijesti, novo viđenje svijeta i vlastite uloge, stjecanje individualnosti. Ovo potvrđuje iskustvo mnogih poznatih ljudi koji su negdje u četrdesetim godinama proživjeli teške duhovne krize. Isto tako, negdje u četrdesetim godinama mnogi ljudi mijenjaju obitelj, profesiju, način života i počinju od nule.

Nažalost, nerijetko čovjek uspijeva prespavati ovu priliku, ugušiti glas svoje duše. No od sebe se ne može pobjeći. Tužne posljedice čekaju onoga kome se to dogodi. Takvi ljudi mogu postati sitničavi, zlobni i rastreseni starci čiji će usamljeni životi biti ispunjeni samo bolestima, ogovaranjima i čekanjem smrti.

Čak ni za one koji su već našli smisao života i djelovanje koje ih ispunjava, ovo razdoblje ni na koji način nije jednostavno. Nije dovoljno naći smisao, nije dovoljno znati kuda idemo i što hoćemo, sada treba sa svim tim biti usklađen. U ovom slučaju kriza srednjih godina očituje se kao bolna spoznaja o neskladu između uzvišenosti i ljepote djelovanja ili usmjerenja koje je čovjek izabrao i njegovih realnih sposobnosti i mogućnosti. I ponovno počinju ista duboka preispitivanja i pokušaji da posta­nemo bolji i djelujemo bolje, nadiđemo granice znanja i mogućnosti, razbijemo stereotipe. I opet isto nastojanje da drugačije čujemo glas duše, da na nov način otkrivamo druge ljude i svijet koji nas okružuje.

Od četrdeset druge do četrdeset devete godine

Nije tajna da se u ovoj dobi odnosi s bliskim ljudima obično pretvaraju u naviku, gube svojstvenu im topli­nu, nježnost, dubinu i snagu. Svaki odnos periodično zahtijeva preispitivanje, obnavljanje i preporod. Ova dob pruža jedinstvenu priliku da se to učini jednom zauvijek ili na nov način zavoli svoje voljene ukoliko su sve ove godine naši osjećaji izdržali sva iskušenja. I zato treba ponovno odgovoriti na pitanje: “Što nas povezuje, spaja, što nas drži zajedno? Navika? Ovisnost o drugome? Materijalna korist? Prijateljstvo? Ljubav? Odgovornost za druge? Zajedničke aktivnosti, težnje, snovi? Ili sve to i nešto drugo, treće?”

Ukoliko smo u prethodnom ciklusu uspjeli jednom zauvijek odgovoriti na pitanje što je najvažnije u našem životu, tada u ovoj dobi jednom zauvijek treba odgovoriti na pitanje: “Što je najvažnije u mojim odnosima s bliskim ljudima i svijetom koji me okružuje?”

Ova dob pruža jedinstvenu priliku iznova upoznati ljubav, njene najrazličitije oblike i stanja, i ojačati spone srca koje nas povezuju s drugim ljudima.

Bračni parovi, koji su znali zajedno proći kroz sve krize, sredinom četrdesetih godina osjećaju obnavljanje osjećaja i odnosa, ne zato što neočekivano postanu bolji, nego jednostavno prestanu jedan drugoga okrivljavati za vlastite probleme.

Mi smo potrebni drugima.

U ovoj dobi ljubav može postati ne samo životnim osloncem, nego i neiscrpnim izvorom stvaralačkog nadahnuća i snage.

Zahvaljujući sigurnosti da nismo naprosto iskorišteni, već da smo potrebni drugima, u nama se može roditi mnoštvo novih ideja, pothvata i stvaralačkih planova koji će mnogima pomoći.

S obzirom na izvanredne mogućnosti koje nam se otkrivaju u ovoj dobi, potrebno je ne samo shvatiti da ljubav pripada svakoj dobi, nego i da ljubav nikada ne treba zamijeniti surogatima. Zato ne treba zaranjati u virtualni svijet serija i ljubavnih romana, i ne treba graditi iluziju da će to zamijeniti ono što je u životu propušteno. Također – što se osobito tiče muškaraca – ne treba misliti da će poznanstvo s mladom osobom, pred kojom se moguće potvrđivati, osjećati čovjekom koji još nije izgubio fizičku privlačnost i potencijal mladosti, automatski “osigurati” ljubav. Ne pokušavajte pobjeći od svoje dobi, ne uvjeravajte sebe i druge da ste mladi, što je zapravo istina. Zrele godine posjeduju svoju ljepotu i snagu koje malo koga ostavljaju ravnodušnim.

Od četrdeset devete do pedeset šeste godine

Ukoliko tijekom prethodnih četrnaest važnih godina čovjek uspješno riješi zadatke koje je pred njega posta­vljala sudbina, ukoliko se prestane grčevito hvatati za fizičku mladost i ne nastoji je vratiti pod svaku cijenu (ponekad čineći od sebe predmet ismijavanja), ukoliko svoje godine nosi s dostojanstvom i plemenitošću, tada će ga sudbina za to bogato nagraditi. Oduzimajući mladost tijela, ona vraća mladost duše.

I život doslovno počinje iznova, postaje mnogo interesantniji nego ikad prije. Svakodnevni život svjesno se stavlja u drugi plan, a svi skriveni snovi mladosti, koji su se prije činili neostvarivi, ponovno imaju utjecaj i nalaze svoj izraz u novim traganjima, pothvatima i otkrivanjima.

Često se upravo u ovoj dobi rađaju genijalne ideje, izumi i djela u kojima se u potpunosti očituju sve duhovne snage i stvaralački potencijali već mudrog čovjeka, sakupljeni tijekom mnogih godina.

Pred nama je zreo i iskusan mladić, s vatrom u očima, sa zanimljivim idejama i pogledom na svijet, s entuzijazmom, životnom radošću i dinamičnošću na kojoj se može pozavidjeti. Nije Platon bez razloga davao prednost ovoj dobi, a ljudima koji su znali iskoristiti njene prilike i dostići vrhunac svog duhovnog i stvaralačkog razvoja dodjeljivao važnu ulogu u svojoj idealnoj državi.

Kad su brojne ljude ove dobi, koji su pronašli sebe i živjeli ispunjenim životom, pitali bi li se željeli vratiti u mladost, oni su to uvjerljivo i kategorički odbijali.

Sve ostale varijante prolaska životnog ciklusa od četrdeset devete do pedeset šeste godine blago rečeno ne nadahnjuju i ponekad imaju vrlo tužne posljedice. Kao po pravilu, čovjek bježi u prošlost, jako se voli sjećati kako je onda bilo dobro i kako je sada loše, i ništa ne čini kako bi to promijenio. Ponekad postaje sličan ostarjelom, inertnom, pasivnom, lijenom i prkosnom tinejdžeru, ponekad životom izmučenom stvorenju na koje se svalio sav jad svijeta, koje optužuje državu i vlastito okruženje za sve svoje nedaće, zahtijevajući da mu se vrati sve što je on nekada žrtvovao.

Od pedeset šeste do šezdeset treće godine

Sada posebno važno i zastrašujuće postaje pitanje koje je do tog vremena živjelo negdje duboko u podsvijesti: “Što će ostati iza mene? Komu ću prenijeti sve što sam proživio, shvatio, dostigao? Tko će nastaviti moje djelo, tko će podizati stablo koje sam posadio?” Aktualno posta­je nasljeđivanje, prijenos iskustva, produženje voljenog djela. I ova dob pruža svoju jedinstvenu priliku – učvrstiti veze s onima koje s istinskom radošću možemo nazvati svojim istomišljenicima, štoviše i nasljednicima.

Jesen života je kao jesen godine…

Ako se ne izoliramo i grčevito ne hvatamo za svoje sitne probleme i potrebe, to je posebno lijepo, sretno i ispunjeno razdoblje života. Nalazimo srodne duše, ukoliko ih do tada nismo našli, ili iznova upoznajemo one koji su svih ovih godina bili pored nas. Osjećamo posebno jedinstvo, čvrste veze duša i srca (koje nitko do smrti ne može razoriti) sa svima koji su s nama gledali ili gledaju u istom smjeru, dijeleći ideje, stavove, teškoće, radosti i žalosti, ostvarujući pothvate.

Životna etapa od pedeset šeste do šezdeset treće godine pruža priliku da nađemo svoje jato, svoju duhovnu obitelj. Ovo je još jedna sretna potvrda toga da naš život ima smisao jer vrlo duboko i snažno iznova spoznajemo zašto i radi koga živimo i živjet ćemo, dokle god imamo snage.

Zato ova dob u čovjeku otkriva posebnu kvalitetu osobnosti ili se ona, ukoliko je već probuđena, nastoji u potpunosti izraziti – kvalitetu učitelja.

Čovjek darežljivo dijeli svoje iskustvo, znanja, ljubav, osjećajući duboku odgovornost za one koji ostaju poslije njega i uči druge u prvom redu vlastitim primjerom i načinom života. Ovo daje posebnu snagu: doslovno niotkuda javljaju se duhovni, mentalni i energetski resursi koje čovjek do tada nije ni naslućivao i koji se inače nikada ne bi pojavili. Ovo mu daje osobitu nutarnju lje­potu, profinjenost, plemenitost koje obasjavaju i njegovu vanjštinu. Privlači ljude koji mu se ne mogu ne diviti. “Kako je ovo krasan čovjek!” govore o njemu, a ove riječi daleko rjeđe o sebi čuju puno mlađi ljudi.

Oprez: da ne bismo propustili priliku ove životne dobi, ne smijemo se ograničavati samo na pokušaj da učvrstimo rodbinske veze ili odluku kome ćemo ostaviti teško stečeni imetak – inače možemo doživjeti jako i duboko razočaranje.

Svi ostali načini prolaženja ovog životnog ciklusa ni u čemu ne donose veselje, a problemi već očitog starenja samo se pojačavaju. Netrpeljivost, prkos, eksplozivne emocije, bolesti, tvrdi stavovi, stari strahovi i stereotipi, dogmatizam, ovisnost svake vrste – sve to postaje velik problem.

Od šezdeset treće do sedamdesete godine

Prije utonuća u zimski san i novog proljetnog buđenja, priroda veseli naša srca ljepotom zlatne jeseni. Životna dob od šezdeset treće do sedamdesete godine zlatna je jesen našeg života kad trebamo očitovati najbolje, najljepše, najsnažnije i najvrednije što možemo dati, zahvaljujući čemu će nas zauvijek pamtiti. To je svojevrstan rezultat svih proživljenih godina, ocjena i pokazatelj kvalitete puta kojim smo prošli. Naše fizičko i psihičko stanje, naše djelovanje u ovoj životnoj dobi ovisit će o tim rezultatima i toj ocjeni. Unutarnje zadovoljstvo zbog prijeđenog puta daje mogućnost otkrivanja novih duhovnih i stvaralačkih potencijala koji dobivaju oblik ukupnog završnog životnog postignuća. Očajanje izazvano spoznajom da nije sve bilo dobro, a sada se ništa ne može promijeniti, može postati strahovitom kočnicom. Ovo je stanje vrlo opasno ukoliko čovjek odbija shvatiti da upravo na kraju života može vrlo lijepo sve početi ispočetka.

Zato treba osluhnuti vrijedan savjet: nužno je očitovati i iskoristiti najbolje kvalitete duše, uma i srca, primijeniti svo nakupljeno pozitivno iskustvo. Ovo je iznimno važno i jako potrebno kako bismo dostojno završili životno djelo, ukoliko smo ga imali, ili ga pronašli ukoliko smo cijeli život proživjeli besmisleno – ovo je jedinstvena prilika za okajati sve, nadoknaditi propušteno, pronaći nutarnje smirenje i dostojanstveno otići.

Ovo je već i vrijeme gubitaka – umiru prijatelji, rodbina, voljeni… Približava se vrijeme kad u svakom trenutku i nas mogu pozvati. Nužno je postupno se pripremiti za susret s vječnošću i definirati svoj stav prema smrti. U svakom slučaju, nekorisno je predavati se strahu, užasu i poricanju ili prikrivati sve ove osjećaje maskom ravnodušnosti. Što brže shvatimo da od smrti još nitko nije pobjegao, ne zato što je smrt kraj, nego zato što je to prekrasan susret s vječnošću i nastavak postojanja, to će se brže pred nama otvoriti još jedna jedinstvena prilika ove dobi. Na zalasku života, kad vrijeme već ide prema svome kraju, a još smo uvijek ovdje, naša duša dobiva mogućnost otkrivanja novih tajni postojanja iza granica materijalnog svijeta, skrivenog smisla života koji se nalazi iza granica fizičkih oblika i osjeta, logike i intelektualnih teorija, života koji se nikakvim riječima ne može objasniti, ali se zato može doživjeti srcem u predvorju susreta s vječnošću.

Planet Uran

U astrologiji Uran ima veliko simboličko značenje. To je tajanstveni pla­net velikih duhovnih doživljaja kako na kolektivnom, tako i na individualnom planu. Uran istovremeno nadahnjuje i poziva na traženje puta, smisla, velikih istina i uzvišenih ideala i snova, na nadilaženje granica prostora i vremena, na nove ideje i stvaranje. On čovjeka vodi u dubinu njegove vlastite duše, prema spoznaji samoga sebe. Taj put nije pasivan, nego stvaralački i dinamičan. Putem nadilaženja iskušenja i poteškoća, Uran vodi otkrivanju i drukčijem promišljanju, dubokim promjenama, otkriću novih obzora; pomaže viđenju cjeline još na početku puta i nadahnjuje na uporno i strpljivo prevladavanje svih vanjskih i unutarnjih ograničenja. Uran u čovjeku budi ono najvrednije – njegovu individualnost.

Mladost i starost dva su kraja dugačke ceste života. “Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla”, imamo prilike slušati od različitih ljudi i ne složiti se uvijek. Nije li prerano za uzdi­sanje i jadikovanje? Zašto mladima oduzimati divnu mogućnost koju daje život: učiti, upoznavati i tijekom mnogih godina otkrivati bezgranične sposobnosti svoje duše i svog uma? Zašto zakidati stare i oduzimati im mogućnost djelovanja i stvaranja samo zbog poodmaklih godina? Zbog čega su oni tijekom dugih godina usvajali gradivo života i pobjeđivali sebe ako ogromno iskustvo koje su sakupili nikome nije potrebno i nemaju ga kome prenijeti?

Poslije sedamdesete godine

Ukoliko smo proživjeli ispunjen život i iskoristili mnoge prilike koje nam je sudbina davala, tada poslije sedamdesete godine život tek počinje, ali sada daleko, daleko iza područja svakodnevice.

Veliki je njemački pisac J. W. Goethe rekao: Sretan je čovjek koji može povezati kraj svog života s njegovim početkom. Ovome možemo samo dodati riječi američkog psihoterapeuta Carla Whitakera: Bernard Shaw je rekao da je mladost tako prelijepo vrijeme života da ga je sramota potratiti u mladosti. A ja bih ovdje dodao da je starost tako prekrasno doba da je sramota čekati ga tako dugo.

Epilog

Veliki životni ciklus od godine rođenja do sedamdesete godine dijeli se na dvije osnovne etape: uzlaznu i silaznu (svaka od njih dijeli se na pet sedmogodišnjih ciklusa), a vrhunac, točka preokreta iz jedne u drugu jest dob od trideset pet godina.

Uzlaznu etapu nazivaju još i etapom mladosti ili proljećem života jer do trideset pete godine na vidjelo izlaze sve životne snage i potencijali. Jung ovo naziva “etapom ekstroverta”: sva čovjekova energija, svi njegovi psihički, mentalni i stvaralački potencijali usmjereni su prema van. Glavni ciljevi koji se postavljaju do trideset pete godine najčešće su povezani s rješavanjem zadaća na društvenom planu: obrazovanje, brak, obitelj, materijalno blagostanje, društveni status, karijera, međusobni odnosi.

Glavni problem ovog razdoblja, koji često postaje uzrok ozbiljnih pogrešaka i propusta, površnost je i užurbanost ili, suprotno, rutina, odsutnost dubokih i snažnih unutarnjih promišljanja koja bi mogla promijeniti daljnju sudbinu čovjeka.

Poslije trideset pete, započinjanjem silazne etape, čovjek se čak fiziološki postupno mijenja, a energija, dinamičnost, izdržljivost, mladenački žar i strastvenost sve su slabiji i slabiji. Mnogi pogrešno misle da je to početak nutarnjeg starenja, ne shvaćajući da je to velika prilika za tešku, ali korjenitu promjenu života. Od sada pa nadalje sve snage i sav razvoj čovjeka usmjereni su prema dubini njegove duše. On mora drugim očima promotriti samoga sebe i svijet koji ga okružuje, otkriti ono što ranije nije vidio i nije shvaćao, i mijenjajući se u skladu s tim izgraditi nove, ozbiljnije i dublje kriterije. To je zadaća ove etape.

Psiholozi ne govore slučajno o vrlo teškim krizama srednje dobi i istovremeno o mogućnosti nutarnjeg preporoda i obnove. Zadaća koja stoji pred čovjekom nije lagana: on mora izraziti sve mentalne, stvaralačke i duhovne potencijale koji su već sazreli u njegovom unu­tarnjem svijetu i traže utjelovljenje. Ovo se tiče svih aspekata života: međusobnih odnosa, posla, obitelji, stvaralaštva, planova, snova i stremljenja duše.

Čovjek dobiva priliku ostvariti sva skrivena maštanja mladosti, ne onako kako ih je tada vidio, nego u drugoj, novoj formi, ponekad neočekivanoj, no uvijek realnijoj i koja više nadahnjuje dušu.

Autor: Jelena Sikirić
S ruskog prevela Marijana Starčević Vukajlović

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

  ciklusi, Društvo, Nova Akropola, Život