Tako je govorio Karamustra

Slučajno sam ugledao taj plakat sklanjajući se od kiše koja je počela lijevati iz natmurenog neba, svojom sumornom bojom nadmašujući i moje neraspoloženje. Žena i ja smo prilično slobodoumnih nazora, no njeno je slobodoumlje ovaj put prevazišlo moje. Upravo sam saznao da me vara s mojim najboljim prijateljem. I dok sam šećući vagao opcije za budućnost, vrijeme se učas natmurilo i iz sivih nebeskih poljana započe iznenadni pljusak. Sklonih se trkom pod nadstrešnicu lokalnog Doma kulture, sabirući i oduzimajući u sebi sve potencijalne budućnosti, od kojih će jedna – inicirana mojom odlukom – krenuti aktuelnim tokom. Razvod ili pravljenje ludim dok joj ne dojadi; možda „trojni pakt“ pa dok ide nek ide kako ide; ili možda revanš u obliku vlastite ljubavnice; ili… Jedna moja odluka, kao što rekoh, promijenit će budućnost najmanje troje ljudskih bića zapletenih u aktualno klupko sadašnjosti. Izbor je bio moj, i ja sam samo vagao mogućnosti.

Trebalo je nešto vremena da mi otupjeli mozak reagira na podražaj jednako otupjelog pogleda koji je nezainteresirano počivao na omanjem plakatu, sa prilično neizražajnim naslovom: „Ezoterijska fizika i struktura svemira; predavač – Eugen Karamustra“. Po obrazovanju sam fizičar, doduše propalog tipa – onog što se bavi proučavanjem odbojnosti srednjoškolske mladeži prema prirodnim naukama više negoli otkrivanjem prirodnih tajni, no svejedno možete (nadam se) shvatiti koliko me – barem načas – razgalio ovaj naslov. Oduvijek su me oduševljavali ljubitellji ezoterije, čuvari i prijenosnici tajnog znanja kroz vijekove povijesti. Masoni, okultisti, iscjelitelji, alkemičari, astrolozi, teoretičari zavjera i bulumenta drugih noraca, koji opskrbljeni laptopima, mobitelima najnovije genracije, digitalnim satovima i ostalim praktičnim produktima znanosti, šire skrivene tajne prošlih vremena (kako li su ih samo otkrili ako su bile skrivene?) u ovo koje ih je beznadno pokopalo u zaborav. Barem u većine razumnih stvorova, kako sam smatrao. Pogled mi s datuma predavanja klizne na ručni sat i oboje se naprosto poklopilo sa prostornovremenskom koordinatom moje malenkosti. Pa, dobro, pomislih, ovaj pljusak neće tako brzo prestati i ništa me ne košta da odsjedim taj sat vremena, slušajući gluposti koje me možda odvrate crnih razmišljanja. I tako uđoh.

Omanja dvorana bijaše do četvrtine puna; oko tridesetak zaljubljenika ezoterije u tišini je slušalo izlaganje čovjeka srednjih godina, koje je – čini se – započeo pred koju minutu. Moram priznati da me iznenadio njegov sasvim obični, rekao bih gotovo akademski izgled, s obzirom da sam mistike nekako uvijek zamišljao s glavama obavijenim turbanima, kako mrka pogleda, umotani u plašt s motivima sazvježđa, samouvjereno izlažu otkrića koja su nekako uspjeli iskopati ispod naslaga vijekova. Ovaj je, međutim, djelovao sasvim uobičajeno, kao bilo koji profesor koji studentima tumači osnove kvantne mehanike ili teorije relativnosti, a pritom se ama baš ništa nije pozivao na hermetičke spise, Hermesa Trismegistosa i masu ezoterijskih adepata. Govorio je sasvim razložno, i na svoje veliko iznenađenje otkrih u njegovom izlaganju unutarnju logiku materije koju nam je predstavio – možda stoga što je nekim čudom rezonirala s mojim domaločasnim mislima. Pokušat ću ukratko prenijeti srž stvari o kojoj je govorio.

Započeo je s uobičajenim obrazlaganjem o slobodi ljudskog izbora između hrpe potencijalnih mogućnosti; to me je zapravo i zaintrigiralo te počeh pažljivije pratiti njegove riječi, jer sam do maloprije i sam propitivao buduće moduse vlastitog djelovanja. Zbilja je začudno kako nas tek vlastite preokupacije mogu zainteresirati za nešto preko čega bi uobičajeno prešli bez ikakvog zanimanja. Realnost je samo kompleks potencijalnih mogućnosti, govorio je, iz hrpe kojih vlastitim odlukama biramo jednu koja će predodrediti i naš naredni izbor. Život nije ništa drugo negoli svakočasni izbor koji iz mnogih mogućnosti bira tek jednu, a ta se nakon toga grana na niz podjednako potencijalnih grana iz koji ćemo morati odabrati neku koja će nas odvesti samo do slijedećeg skupa mogućnosti. I, tako ad infinitum, odnosno – od rođenja do smrti individue. Ovo me odmah podsjetilo na nekad popularnu, no napuštenu Everettovu teoriju o grananju multiverzuma u kojem se bezbroj mogućih svemira neprestano grana u nove i nove mogućnosti od kojih smo uvijek svijesni samo jedne – one u kojoj se u dani čas nalazimo. Ništa novoga, stari moj, kopiraš napuštene znanstvene teorije naučnika, prodajući ih publici kao ezoteričnu tajnu vjekovima dostupnu samo posvećenim adeptima. No, onda je spomenuo – barem stručnjacima – naširoko poznati EPR paradoks, i počeo o takozvanoj kvantnoj prepletenosti koja omogućava trenutačne veze među „neizmjerno“ udaljenim objektima, praktično beskonačnim brzinama. Počeo je s rušenjem teorije relativnosti; doduše – ni tu nije bio prvi jer su kvantni fizičari pokusima utvrdili postojanje takve pojave. Ne znajući, doduše, kako da je uklope u racionalni sklop objedinjenja relativnosti i kvantne fizike.

Ono što sam pričao o izboru aktualiteta iz skupa potencijalnih mogućnosti – koji je to veći što je sistem kompleksniji – ima svoju potvrdu i na fundamentalnom fizikalnom nivou. Dapače, nastavio je, rješava i problem navodno beskonačno brzog širenja interakcija koji je pred fizičare postavio EPR paradoks. Pa je potom ponešto pretjerano popularno, ne mogu reći i nekorektno – svakako shvatljivo, jer je govorio totalnim laicima – objasnio suštinu ove fizikalne pojave koja je postala predmet bezbrojnih diskusija među stručnjacima, nastavljajući one između Einsteina i Bohr-a. Zamislite da imate dva štapićasta magneta, još bolje – magnetske igle – sa svojim sjevernim (N) i južnim (S) polovima. U osnovi, fizičari govore o elektronima sa svojim spinovima – veličinama koje pomalo naivno možemo zamisliti da karakteriziraju smjerove njihove rotacije (u smjeru i protivno kretanju kazaljki na satu) – ali je Karamustrino izlaganje dobro dočaralo suštinu problema. Približimo li magnete dovoljno blizu jedan dugome, postoje dvije mogućnosti njihovog spontanog povezivanja. Ako je prvi magnet okrenut svojim sjevernim polom prama vama, drugi će se postaviti uz njega tako da njegov sjeverni pol bude okrenut od vas (naravno, eliminiramo li sve vanjske utjecaje, poput magnetskog polja Zemlje, recimo). To je posljedica činjenice da se raznoimeni polovi međusobno privlače. Druga je mogućnost, da južni pol prvog magneta bude okrenut ka vama, što izaziva okretanje istog pola drugog magneta od vas. Postoje daklem dvije potencijalne mogućnosti uzajamne orijentacije dva magneta, koje možemo opisati jednostavnim skupom (N1S1-N2S2, S1N1-S2N2). U konkretnom slučaju – mjerenju, pokusu – ako znate da je sjeverni pol (N) jednog magneta okrenut ka vama, to automatski podrazumijeva da će se prema vama okrenuti južni (S) pol onog drugog. I obratno, dakako.

Sad nastupa problem. Imamo dva tako usmjerena magnetića (N1S1-N2S2), a onda ih razdvojimo udaljivši drugoga proizvoljno daleko, ali tako da možemo izmjeriti (bolje rečeno, zapaziti) njegovu orijentaciju u odnosu na prvi magnet koji je ostao u našoj blizini. Promjenimo njegov smjer prema nama – tako da nam je sada bliži južni pol (S1) – istovremeno opažajući orijentaciju udaljenog parnjaka. Toliko udaljenog da se tokom mjerenja nikakvo međudjelovanje – izazvano promjenom usmjerenja prvoga – nije moglo proširiti do njega. I, na naše veliko čuđenje – zapažamo da je i drugi magnet okrenuo svoju orijentaciju – oni su sad uzajamno posloženi na način (S1N1-S2N2)! Kako je „beskrajno“ udaljeni magnet mogao znati za promijenjenu orijentaciju prvoga i prilagodoti joj se, kad nikakva fizička informacija o tome nije mogla tijekom mjerenja stići do njega? To je suština EPR paradoksa oko kojeg su se generacije fizičara prepirale desetljećima, sve dok eksperimentalno nije dokazano da se opisano zaista i zbiva.

Sve je to, manje više – naravno, u strogom znanstvenom obliku – poznato fizičarima. Sem objašnjenja, dakako. A njega je dao ezoterijski fizičar, kako je pisalo na plakatu pored njegovog imena, Karamustra. Već klasična kvantna mehanika potvrdila je činjenicu da su pojava i njen opažač nerazdvojno povezani. Eksperimentator načinom postavljanja svog pokusa (što možemo popularno prevesti kao – načinom postavljanja pitanja prirodi) utječe na stvarnost, na rezultat samog eksperimenta. I taj se utjecaj ne može smanjiti ispod granice dane Heisenbergovim relacijama neodređenosti, podučio je laičku publiku njihov predavač. Realnost je daklem sinteza pojave i utjecaja čovjeka na istu. Pojava sama po sebi, nezavisna od utjecaja opažača, naprosto ne postoji. No, ja – kazao je – tvrdim još i više. Jedino što je neovisno od promatrača, daklem savršeno objektivno, lišeno bilo kakvog njegovog utjecaja, su samo mogućnosti – potencijali koje čovjek svojim djelovanjem (pokusima na mikrofizikalnom nivou ili izborom modusa ponašanja u socijalnoj sferi) promovira u ono što za njega postaje jedino vidljiva stvarnost. Čovjek je upravljač prirodnih i društvenih pojava! On ih iz virtualnog svijeta potencijalnosti svojim djelovanjem promovira u aktualni svijet koji naziva stvarnošću. Dakako, to me odmah podsjetilo na kompjuterski program čije se daljnje odvijanje zbiva u zavisnosti od izbora ponuđenih opcija, što je Karamustra odmah i potvrdio. Čim čovjek izabere jednu opciju od ponuđenih (recimo, orijentaciju bližeg mu magneta) isti čas joj se – trenutačno, beskonačnom brzinom – prilagođava, prema prirodnom zakonu joj odgovarajuća veličina iz skupa potencijalnosti koji se odnosi na promatranu pojavu. Naravno, što je sustav složeniji, obimniji je i skup potencijalnih mogućnosti koji odgovaraju konkretnom čovjekovom postupku. U svijetu elementarnih čestica skučeniji, u makrosvijetu – a posebno u socijalnim odnosima – on je toliko širok da je teško predvidjeti neposrednu posljedicu nekog ljudskog izbora.

Upravo kada sam ga htio prekinuti, ukazavši na nelogičnost njegovog izlaganja, preduhitrio me neki mladić iz publike, što samo svjedoči da i među laicima postoje stvorovi sa sivom moždanom masom. Njegova primjedba išla je na paleontološku činjenicu da je svijet postojao i davno prije pojave ljudi, pa ovi nikako nisu mogli svojim odlukama utjecati na smjer njegove povijesti. Zabavljala me mogućnost da je predavač doveden u škripac, sabijen u logički ćorsokak iz kojega se neće iskobeljati. No, uzalud, ovaj se blago nasmijavši nije dao smesti. Dobro pitanje – replicirao je – priznajem da možda nisam bio dovoljno jasan, a možda je krivica i do vašeg previše antropocentričnog sagledavanja stvari. Naime, u svemu tome čovjek sa svojim izborom je sasvim nevažna stavka. Ono bitno je, izbor koji vrši bilo koja interakcija među objektima svemira, bez obzira na stupanj svijesti koji posjeduju. Daklem, bilo koje međudjelovanje među tjelesima izabire iz skupa potencijalnih mogućnosti onaj rezultat koji upravo toj interakciji i odgovara. Svijesni ljudi svakako raspolažu s većom mogućnošću uzajamnih interakcija nego spomenuti magnetići, naprosto opisanih opširnijim skupom mogućih ishoda. Što ih, na kraju krajeva – za razliku od međudjelovanja neživih tjelesa – dovodi u mnogobrojnije situacije određene voljom subjekata, kojih ishod mogu samo s većom ili manjom sigurnošću pretpostavljati. Moglo bi se reći da se svemir, do pojave svijesnih bića razvijao otprilike linearno, pravocrtno slijedeći upute strogih prirodnih zakona, dok je tek svijest razgranala taj deterministički put na vjerojatnosnu osnovu. Koja zavisi o izboru; dakako, za svaku jedinku o ličnom, a za cijelu vrstu o interferenciji svih pojedinačnih odabira. Ne smetnimo s uma kako mi nismo jedina svijesna bića, ali svakako da širina i kvaliteta svjesnosti povećava opseg mogućih djelovanja – tumačio je s jedva prikrivenom nadmoćnošću bića upućenijeg u materiju od nas, običnih amatera. Ne zadržavajući se dalje na problemu kojeg je smatrao riješenim, bez prekida je nastavio.

Među fizičarima, učinilo mi se da me ošinuo značajnim pogledom, no to je bilo samo ničim opravdano samoljublje propalog prirodoznanstvenika, poznate su takozvane Planckove veličine. One određuju, govorio je, skalu na kojoj treba tražiti konačne, elementarne a fundamentalne odgovore o strukturi svemira. Jedna od tih veličina je takozvana Planckova frekvencija; karakteristika nekog još nepoznatog periodičnog procesa u prirodi. Iznosi oko 10^43 Hertza – brojka koju čini jedinica sa četrdeset i tri nule iza nje – titraja u jednoj sekundi. Pretpostavimo li da svemir nije ništa drugo nego jedan ogromni kompjuter koji očitava interakcije objekata u prirodi, izdvajajući prema njima iz liste potencijalnih mogućnosti odgovarajuće vlastite reakcije; on bi to mogao činiti upravo spomenutom frekvencijom. Sjetimo li se da naši najsuvremeniji računari rade tek na taktu od nekoliko gigahertza (1GHZ – jedinica iza koje slijedi devet nula), to rječito ilustrira informatičku snagu vasione-kompjutera. Snagu sasvim dovoljnu da jednostavne procese praktički trenutačno procesuira, dok za složenije treba i proporcionalno veće vrijeme. Za donošenje odluka, rekli bismo mi ljudi…

Vraćajući se kući nakon predavanja, ponovno utonuo u more vlastitih problema; još i više no do tog časa sam dvojio što učiniti, ne znajući zasigurno predvidjeti učinke svoje odluke. Potencijalna budućnost široko se otvarala predamnom; samo sam morao povući jedan od mnogobrojnih okidača, da utonem u nepovratno more realnosti. Mnogo kasnije, kada sam razriješio svoje intimne probleme na način koji se čitatelja ne tiče, razmišljao sam ponovno o Karamustrinom predavanju. Na prvi pogled, čovjek je slobodan u izboru potencijalnih opcija koje će ga navoditi do drugog skupa potencijalnosti,…, i tako redom – iz kojih će ustvari formirati realnost svoga života. Neki jednostavni izbori (poput okretanja magneta prema ili od sebe, kao u opisanom primjeru) dovest će do reakcije povezanih objekata praktički trenutno. Što je sistem kompleksniji, to se više veličina mora uzajamno podesiti pa će se realiteti uspostavljati usporenije. Ali, ostaje jedno neriješeno, bitno pitanje na kojega ni naš ezotrični fizičar nije odgovorio. Tko ili što postavlja setove potencijalnih opcija iz kojih mi svojim izborom formiramo stvarnost? Opet smo se na neki način vratili do skupa početnih uvjeta prema kojima se – uz naše učešće – sve odvija. Tko je njihov Autor? Prema čijem programu slobodno izabiremo iz seta unaprijed podastrtih odluka? I…, ako čovjek tek vlastitim djelovanjem aktualizira neku potencijalnost zapretenu u strukturu vasione, tko li to njega – čovjeka – aktualizira kao arbitra budućnosti cijelog svemira?

I dok se moja pametna ženica, neopterećena suvišnim pitanjima koja ne nalaze odgovora, podaje strastima i slastima života dajući svojim izborom doprinos realnoj opstojnosti svega postojećeg, njenog blesavog mužića više ne zanimaju raspleti takovrsnih banalnosti. Dao se u potragu za Autorom cijele ove kompleksnosti koje je on tek sitni element, upravljan vlastitim, ali i izborima svih sužitelja planete. Kako osjećam da polako ludim, ovime završavam svoj kratki izvještaj o jednom čudnom danu koji je promijenio smjer mog života. Dobronamjerno vas upozoravam, zapazite li ikada plakat s najavom predavanja Eugen Karamustre, nastojte se savladati da ne uđete u dvoranu, jer time ćete inicirati realnost iz koje više nikada nećete naći izlaza.

Ladislav Babić

  Društvo, Ladislav Babić