Dugo vremena nisam pisao tekstove, ali kada sam završio sa gledanjem ove serije osjetio sam da moram nešto napisati, jer je toliki utisak ostavila na mene. Vjerujem da sam, kao i mnogi drugi, prilikom traženja nove zanimacije za gledanje, uvijek nailazio na The Wire, gdje su je mnogi opisivali kao jednom od najznačajnijih televizijskih serija. Čak i kada je potražite na IMDb-u, ako Vam je to neko mjerilo, uvijek je pri samom vrhu, sa prosječnom ocjenom preko 9.

I tako sam jednom prilikom skinuo prvu sezonu i rekao sebi da ću je napokon pogledati. Ali od toga je prošlo preko dvije godine i uvijek sam je ostavljao sa strane, jer nikada nisam bio previše zainteresovan za policijske serije. Ali poslije jedne epizode podkasta Šesta lična, kada sam ponovo čuo pohvale od strane Miloša i Edina, odlučio sam joj napokon pružiti šansu. I nisam požalio. Zato što to nije još jedna policijska, krimi serija. Mnogo više je od toga.

Za početak je bitno znati da su dva kreatora, David Simon i Ed Burns, imali ogromno iskustvo i poznavali materiju iz prve ruke. Burns je bivši detektiv, koji je godinama radio na slučajevima vezanim za ubistva i narkotike, a poslije toga i kao nastavnik u osnovnoj školi. Sa druge strane, Simon, idejni tvorac, bio je dugogodišnji novinar, koji je pisao o istim događajima, tako da su imali mnogo zajedničkih tema. Vrijedi napomenuti da su surađivali i na miniseriji The Corner iz 2000. godine, gdje po nazivu možete zaključiti o čemu se radi.

Kada su i proširivali priču na nova polja, sa kojima nisu bili u potpunosti upoznati, dovodili su ljude koji su usko vezani sa istom, tj. bivše radnike, političare, novinare, nastavnike i slično. Ništa se nije radilo bez opširnog istraživanja. Sve to je bila jedna velika podloga pomoću koje su mogli da prikažu realnu sliku Baltimora i svih njegovih institucija.

Prva sezona se otvara sa kultnom scenom, u kojoj vidimo McNulty-a kako priča sa očevicom ubistva čovjeka pod imenom Snot Boogie. Ta dva lika se kasnije neće spominjati, ali imamo dvije rečenice koje otvaraju cijelu priču:

”Why’d you let him play? Got, this America, Man.”

Ta fraza, kao i riječ ”The Game”, koja se spominje vjerovatno u svakoj epizodi, na savršen način daje prvu sliku Amerike. Igra ima svoja nepisana pravila, svako je može igrati, ali za mnoge ona donosi fatalne rezultate.

Prva sezona prikazuje ulične ratove za uglove, čovjeka na vrhu Avona Barksdale-a, njegovu desnu ruku Stringer Bell-a, kao i sve ostale pijune i vojnike. Unutar policije sastavljen je tim koji pokušava da sruši njihovu imperiju. U drugoj sezoni vidimo jedan značajan zaokret, koji je bio nešto novo u tadašnje vrijeme televizije, gdje je radnja sa ulice prebačena prema ekonomiji, luki, njenim radnicima, sindikatu i svim financijskim malverzacijama koje se polako razotkrivaju.

U trećoj sezoni se uključuje politika, a upoznati smo i sa novom, hladnokrvnom ekipom na čelu sa Marlom Stanfield-om, koji beskompromisno gazi ka tronu. U četvrtoj se prikazuje sistem školstva i svi njegovi nedostaci, dok u petoj, zadnjoj sezoni vidimo i uticaj novinarstva i medija. Svaka sezona dodaje jedan novi sloj društva kako bih donijele jednu veću, širu poruku, ne samo o Baltimoru, nego o cijeloj Americi.

Mnoštvo nevjerovatnih likova koji se pojavljuju u seriji prikazuju, na jedan brutalan način, korumpirani sistem koji vlada godinama i kako ga određeni pojedinci svojim postupcima samo čime još ”jačim”. Kako koriste svoje pozicije za lične igre i osvete. Takođe vidimo korijen tih problema, kako oni nastaju i kako su pojedinci dospijeli tu gdje su sada. To možemo vidjeti na primjeru druge sezone i kako raspad ekonomije podstiče posao sa drogom, gdje ljudi, usljed egzistencijalnih životnih problema, ulaze u taj posao u nadi da će pronaći dodatni način zarade.

Slično tome, četvrta, emocionalno možda i najteža sezona, koja je zacementirala status klasika, prikazuje koliko se zanemaruje i koliko je apsurdan sistem školstva, gdje nastavnici nemaju nikakav uticaj na djecu koja već u ranim godinama izbjegavaju časove kako bi prodavali drogu na ulicama.

Iako naporima Preza i ostalih nastavnika neki od njih i pokažu spremnost da uče, opet to ne sprovedu na pravi način jer jednostavno ne znaju za bolje, ne znaju za život van Baltimora. Okruženi su svakodnevnim ubistvima i samo je pitanje kojeg će sledećeg drugara vidjeti kako nepomično leži na ulici. Nemaju nikakav odnos sa roditeljima, jer se većina njih usljed siromaštva pretvorila u ovisnike ili dilere. Rijetki su likovi, poput Namonda, koji se uspjevaju izvući iz ralja ulice i dati nam neki tračak nade.

Cijela serija je puna određenih paralela, ako to tako mogu nazvati, koje na savršeni način opisuju i nadovezuju priče pojedinih likova. Jimmy od prve epizode ima problema sa alkoholom i održavanjem zdrave veze. To kasnije vidimo i na primjeru Kime. Vidimo kako Michael postaje novi Omar, a Duquan nažalost novi Bubbles. Avon i Marlo nakratko imaju pomisao za promjenom ali shvataju da je njihov cijeli život igra, The Game, i da će zauvijek biti ulica ili zatvor.

D’Angelo i Wallace imaju istinsku želju za promjenom, ali im drugi to ne dopuštaju. Kasnije na primjeru Cutty-a vidimo kako bih to možda izgledalo da su se uspijeli izvući. Čak se i Stringer želio udaljiti od ulice i preći na poslovnu stranu, ali biva kažnjen za sve svoje postupke iz prošlosti. Niko od njih nije savršen, nikome se ne pripisuje uloga heroja, ali upravo u tome, u njihovoj autentičnosti i ranjivosti leži razlog zbog kojeg se toliko vežemo za neke od njih.

Svi oni čine jedan začarani krug, neuspjeha ili pakla, iz kojeg je skoro pa nemoguće izaći. Na neki način, izbor pojedinca da uđe u svijet kriminala nekada nije njegov direktan izbor već nuspojava drugih okolnosti. Vidimo koliki je uticaj društva i značaj porodice. Sve zajedno pokazuje kompleksnost problema i koliko je teško naći riješenje. Simon i Burns su prikazali da je ”američki san” mrtav i da kapitalizam nemilosrdno gazi sve ljudske vrijednosti. Kako je uništena srednja, radnička klasa. Ovakav tip serije, koji je u današnje možda i rijetkost, zahtjeva konstantnu pažnju, poput čitanja knjige. Ali svakako, preporučujem da je pogledate.

Za kraj moram napisati nekoliko legendarnih citata, koji će zauvijek ostati uspisani u istoriji malih televizijskih ekrana:

– Man, money ain’t got no owners. Only spenders. (Omar Little)

– I got the shotgun. You got the briefcase. (Omar Little)

– A man got to have a code. (Omar Little)

– It’s Baltimore, gentlemen. The Gods will not save you. (Ervin Burrell)

– No one wins. One side just loses more slowly. (Roland Pryzbylewski)

– A life, Jimmy, you know what that is? It’s the shit that happens while you’re waiting for moments that never come. (Lester Freamon)

za P.U.L.S.E Nebojša Vasić

  Film, Nebojša Vasić, The Wire, Tv serije