U strahu su velike oči;

Bog, Čovjek i „umjetna inteligencija“

U strahu su velike oči

Biblija kaže da su Adam i Eva istjerani iz Raja, zbog kušanja plodova s drveta spoznaje dobra i zla:

 „Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: ‘Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’“

Zagriženi vjernici koji vjeruju u mitove to tumače u smislu da je čovjek, nakon što je prekršio božji veto, postao smrtno biće – što je notorna glupost, s obzirom da su praktički sva živa bića smrtna (jesu li i ona prekršila neku zabranu?) – dok neki tvrde kako je zabrana izražavala božje nepovjerenje u ljudske mogućnosti. Ali ne; nije On mislio da smo nesposobni izumiti nož, avion, ili otkriti tajne materije, već izričito: da nismo sposobni prosuditi o dobroj i lošoj upotrebi naših otkrića. Stoga se ni ne govori o „stablu spoznaje“, već eksplicitno, o „stablu spoznaje dobra i zla“! Svekoliko ljudsko iskustvo s noževima, avionima, atomima,…, potvrđuje „božje“ riječi – a materijalna potvrda su sijaset nasilno umrlih, rasutih po šumama, gorama ili grobljima širom planete – neovisno dali prihvaćali „Bibliju“ kao mit (ona je bazirana na mnogo starijim mitovima), upozorenja vanzemaljskih posjetitelja, ili zapažanja nekog nam dalekog, a izrazito inteligentnog pretka prenesena u metaforičkom obliku (Aristotel, Platon ili Sokrat – prebačeni u današnje okruženje – jednako bi lako usvajali naučne spoznaje kao suvremeni ljudi). Čovjek „kletvu“, nastalu kršenjem Gospodinove zabrane („istočni grijeh“), koja ga prati kroz povijest, nije nikada ozbiljno shvaćao (mada se često pozivao na nju), pa čak niti realne potencijalne prijetnje sveopćim uništenjem nisu ga suviše opametile, o čemu govori i gomilanje nuklearnog oružja (dvaput već upotrebljenog!), ili gomila onih koji smatraju da vakcine više štete od bolesti protiv koje su smišljene, a ni klimatske promjene – izazvane neodgovornim primjenama svojih otkrića koje prijete, ne samo njegovom održanju – nisu ga odveć potresale. No nedavni napredak na polju “umjetne inteligencije” (AI) unio je pravu konsternaciju među mnoge uvažene znanstvenike, intelektualce, pa čak i dobar dio laika koji uglavnom nauku i njena dostignuća tek ofrlje prate i razumiju. Jeli došao vrag po svoje?

Previše je rasprava o vještačkoj inteligenciji i opasnosti od nje, a da se ne shvaća u čemu je bit. Suština je u aksiomima na kojima ona počiva, a njih je “udahnuo” sam čovjek. Kao što je kapitalizam nepopravljivi sustav jer počiva na krivim osnovnim pretpostavkama, a oni koji bi ga “popravljali” revidirali bi sve osim aksioma temeljem kojih djeluje, tako je i s opasnošću od AI po ljudski opstanak, odnosno suicidalno prepuštanje samozvanog „gosopodara planete“ umjetnom stvorenju koje je sam stvorio. Svaki sistem od čovjeka definiranih aksioma kad tad zapadne u ćorsokak, i tada je jedini izlaz njegova promjena – definiranje novih, naprednijih temeljnih načela na kojima počivaju, kako znanosti tako i društveni sistemi. A za društvene odnose je naročito bitno da to budu što humanija načela. U znanosti objektivni, a to znači realno provjerljivi zaključci (makar stoljećima nakon njihova formuliranja), počivaju na logički dosljednim i sa stvarnošću kompatibilnim aksiomima. Euklid nije morao pretpostaviti da je najkraća udaljenost između dvije točke dužina, ali se to pokazalo u ljudskoj praksi (i izgradnji cijele doskorašnje civilizacije) najproduktivnijom pretpostavkom, sve dok je zadovoljavala praktične ljudske potrebe. Prostor je euklidski, ravan, i za njega vrijede aksiomi ovog matematičkog genija. Vrijedilo je to stoljećima, dok praksa nije prisilila ljude dublje sagledati stvarnost, tako da opća teorija relativnosti i kvantna teorija zadržavaju euklidsku geometriju tek kao poseban slučaj općenitijih načela. U jednom trenutku povijesti, diktiranom promjenom ljudskih iskustava a time i novih potreba, desio se „kvantni skok“ u shvaćanju, još uvijek nerazumljiv i neprihvatljiv većini ljudskog roda. Morao se promijeniti set do tada vladajućih aksioma, da bi napredak znanosti bio moguć. Na sličan način razvojem produkcionih odnosa, diktiranima razvojem proizvodnih snaga, mijenjali su se društveno-ekonomski sustavi, što je bivalo praćeno i razvojem moralnih načela – od kaotičnih, ili „božjom voljom“ inputiranih, do onih humanističkih koji čine osnovu suvremene etike. „Kvantnim skokovima“, simbolički kazano, mijenjali su se ekonomski sustavi u prihvatljivije svakodnevnoj ali i moralnoj praksi čovječanstva. Kao što obični član robovlasničkog društva nije, sem u fantazmima svoje iskonske ljudskosti, mogao predvidjeti sistem čovječniji od onoga u kojem je u trenucima dokolice maštario, tako i današnji prosjek teško zamišlja sustav humaniji prema svim pojedincima ljudskog roda. Oni žive kao robovi uvjerenja o „najboljem od sviju svjetova“ u kojem prebivaju, to čvršćim lancima vezani za njega što su uspješnije eksploatacijom svoje braće stekli materijalna bogatstva, ili dobrovoljnom prilagodbom egzistencijalnoj niši, u koju nisu – mada to ne razumiju – vlastitom voljom smješteni.

Da se vratim na AI. Ona nije ništa drugo negoli odraz ljudskih paradigmi na svim područjima njegova djelovanja, a naročito onih etičkih i moralnih, što ustvari i izazva najveći strah od umjetne inteligencije. Bojazan od nemogućnosti nošenja s vlastitim izumom. Prvo čovjek mora promijeniti sebe i paradigme kojima je počeo robovati, a onda će viđenje i odnos prema AI biti primjereniji ljudskim potrebama. Shvatimo li umjetnu inteligenciju, uvjetno rečeno, kao što smo shvaćali druge rase (taj pojam je napušten u znanosti), manje obdarenima od one kojoj pripadamo (naročito je to bilo izraženo kod bijelaca) – što je s AI za sada zaista slučaj – ali podsvijesno sluteći potencijale kojima raspolažu a ne mogu se iskazati zbog našeg neljudskog (koristoljubivim, ekonomskim razlozima izazvanog) odnosa spram njih, tada je psihološki jasan strah od AI. Slutnja i strah da će svaki mogući ravnopravni odnos rezultirati ustvari našim potiskivanjem sa samoizabranog trona na koji smo se smjestili, i konačnim iščeznućem s pozornice svijeta. Sličan odnos bio bi i spram vanzemaljske inteligencije (ET), od koje bi ljudski rod – unatoč moguće formalno uljuđenom ophođenu spram nje (uostalom, nemaju li praktički sve države svijeta uzajamne dipomatske odnose, koji se baziraju na formalnoj uglađenosti i uljuđenosti, pa ipak, do neke granice potiskujemo rasističke predrasude koje leže u mnogima od nas, dok ih stjecaj okolnosti s kojima se više ne znamo nositi ne potisne na površinu?) – osjećao grožnju za vlastiti, samonametnuti položaj među svemirskim inteligencijama. Uostalom, čovjek još nije razriješio stvar s rasizmom, a tko u to sumnja neka dublje razmotri odnos spram migranata, koji će se još više pogoršati (na izrazito rasističkoj osnovi) tijekom nadolazećih klimatskih katastrofa koje će mnoge ljude natjerati u traženje novih prebivališta.

U kontekstu rečenoga, strah od AI (koji bismo mogli nazvati ksenofobijom, moguće i tehnološkim rasizmom) je psihološki – a posebno sa stajališta trenutnog stanja socijalne evolucije – lako razumljiv. U praksi međutim, i taj strah se češće projicira na pitanja održivosti (u doglednoj budućnosti) radnih mjesta mnogih (ako ne i svih) profesija, negoli na diktaturu AI nad ljudskim rodom (do njegova konačnog nestanka) – gubljenja uzdi koje umišljamo da čvrsto držimo u svojim rukama. Ne tako davno održan je u Zagrebu sastanak ministara EU na temu: „kako se na nacionalnoj i europskoj razini boriti protiv osoba koje su dugo u sustavu znanosti, a vrijeme je pregazilo njihove ideje“. Sama ideja je posljedica retardiranog kapitalističkog mentaliteta, koji se javno zaklinje kako je “čovjek naše najveće bogatstvo”, dok mu je u praksi najveće bogatsvo samo onaj koji mu doprinosi profitom. Ne znam koliko dugo će trebati većini shvatiti da retardirani sistem može proizvoditi sve veći broj retardiranih jedinki, koje mu – doduše mogu povećavati bogatsvo (prvenstveno odabranim „robovlasnicima“!) – ali one sve više gube svojstvo ljudskosti, poprimajući svojstva mašina. Jeli stoga čudno da se toliko promiče “umjetna inteligencija” (od koje istovremeno strah sve više raste), što ne bi bilo čudno, da se paralelno radi na rješavanju sudbine ljudi koji će izgubiti radna mjesta zarad njena uvođenja. Unatrag gledajući, Luditi su – uništavajući strojeve – u nečemu bili u pravu. Ne u sprečavanju napretka, već u onome što su tek podsvjesno slutili. O karakteru sistema koji malo mari za čovjeka. Slično se ponavlja (ne s uništavanjem mašina, doduše) nakon pokretanja informatizacije i robotizacije (prva faza uvođenja umjetne inteligencije), a naročito nakon ogromnog napretka u razvoju AI. Uveliko se od njihovih glasnogovornika (među koje spadaju i interesno povezani stručnjaci) nameće stajalište da o gubitku radnih mjesta nema ni govora. Pa, razmotrite trenutnu situaciju glede toga u svijetu, naročito u kontekstu nezadrživog rasta broja njegovih žitelja. A sad bi ovi iz sustava znanosti eliminirali naučnike kojih je “vrijeme pregazilo njihove ideje”! S tog stajališta može se detaljnije i dublje shvatiti i zahtjev za “cjeloživotnim obrazovanjem”, ne samo s apsekta da ono biva potrebno pukog razvoja radi, već i sa stajališta da kapitalu čovjek koji se ne uklopi u njegove potrebe ne vrijedi ništa. Čovjek i kad ga “pregazi vrijeme” može dati itekakve doprinose društvu, pišući, imajući filozofske i humanističke osvrte na svoje djelatno područje, u obrazovanju učenika,… Kapitalističke elite bi i Einsteina bacile u smeće, što jasno indicira usvajanje njegovih teorija, ali ne i moralnih načela za koje se zalagao!

Ono što trenutačno nazivamo “umjetnom inteligencijom” vrlo je daleko od inteligencije, jer ovladava samo manipulacijom “riječima, zvucima i slikama”, izabirući iz korpusa sveukupnog ljudskog znanja ono što čovjek zatraži od nje (daklem, ne po njenoj slobodnoj volji), a to čini mnogo efikasnije od čovjeka zahvaljujući memorijskim kapacitetima i brzini koja joj to omogućuje.

„Kad kažemo inteligencija mi tu učitavamo volju, subjektivnost, namjeru, agency, učitavamo sebe, ono što smo mi. A to je prosto nesvodivo jedno na drugo. Mnogo bi poštenije bilo da sve to zovemo nekim „sistemima algoritamskih pravila“ koja rješavaju konkretne probleme. Ta pravila mogu da budu opasna, mogu da kreiraju haos, ali je opasno da ih zovemo ‘inteligencija’… Ona sakuplja tekstove koje smo svi mi pisali, koje su razni ljudi širom svijeta pisali, i svi ti tekstovi zajedno sada počinju da formiraju neku vrstu kolektivne statističke logike. A tu ogromnu tekstualnu mašinu je privatizovalo par hajduka iz Silicijumske doline i oni su sada kao vlasnici te softverske logike. I mi tu vidimo da je neoliberalizam sranje. Mi zapravo treba da vidimo šta ta tehnologija može da znači kao društvena, i da li može da bude kolektivna, jako dobra, komunalna, demokratska, da li možemo za nešto da se pitamo. Pošto smo mi radili za tu tehnologiju, a ona je sad vlasništvo par ljudi. Tako da mislim da bi ljekovito bilo da tu stvar svedemo na materijalno pitanje sredstava za proizvodnju i vlasništva sredstava za proizvodnju.“

Novih otkrića, dostignuća, tu nema – a ako se i desi to je zbog uputa koje joj daje ljudsko biće koje raspolaže i intuicijom, jednom od karakteristika inteligencije, da ne spominjem emocije i druge faktore koji joj doprinose, a kojima mašina ne raspolaže. Čak i sama „umjetna inteligencija“ (tzv. ChatGPT, kako ponekad nazivamo njenu danas najrašireniju, aktualnu verziju) kaže u jednom „razgovoru“ s čovjekom:

„’Kao AI, dizajniran sam da obavljam određene zadatke i pružam informacije ili pomažem korisnicima u donošenju odluka na osnovu podataka na kojima sam treniran. Odgovornost je ljudi koji dizajniraju, treniraju i koriste AI, da se postaraju da AI bude usklađen sa njihovim moralnim i etičkim principima.’

Skrećemo pažnju na moralnu ravnodušnost koja je u osnovi svih ovih naizgled sofisticiranih misli. ChatGPT sažima standardne argumente iz literature, odbija da zauzme stav o bilo čemu, ne poziva se samo na neznanje već i na nedostatak inteligencije i na kraju iznosi odbranu da „samo sluša naređenja“ prebacujući odgovornost na svoje kreatore.“

Umjetna inteligencija često daje netočne odgovore na postavljeno pitanje, što ovisi o tome koliki je opseg i kvaliteta podataka koje je „konzultirala“ pri „smišljanju“ odgovora. Primjerice,

„Ukoliko u skup podataka nad kojim vještačka inteligencija uči uključimo veliki broj (reda nekoliko desetina hiljada) pisanih primjera riječi „Elon Musk je osnivač Tesla automobila” onda će vještačka inteligencija pogrešno odgovarati na upite po čemu je poznat Elon Musk. Veliki broj rečenica sa pogrešnim odgovorom umjesto sa tačnim ”Martin Eberhart i Marc Tarpenning su osnivači Tesle” povećavaju vjerovatnoću da će od više desetina hiljada netačnih rečenica o Elonu Musku one postati i najvjerovatniji odgovor za vještačku inteliganciju… Vještačka inteligancija nikada zapravo i nije odgovarala na pitanje i nikada nije dala nikakve izjave s namjerom da budu istinite. Netačan daljnji niz odgovora je jednostavno najvjerovatniji s obzirom na ranije pogrešnu netačnu izjavu ‘Elon Musk je osnivač Tesle’.“

A evo kako suštinu aktualne AI analizira Noam Chomsky, u tekstu „Lažno obećanje četbotova“:

„Ti programi su zarobljeni u predljudskoj ili neljudskoj fazi kognitivne evolucije. Njihova najdublja mana je odsustvo presudnog kapaciteta svake inteligencije: da kažu ne samo šta je bilo, šta jeste i šta će biti – to su deskripcija i predikcija – već i šta nije, šta bi moglo i šta ne bi moglo biti. To su sastojci objašnjenja, oznaka prave inteligencije.

Evo primera. Pretpostavimo da držite jabuku u ruci. Zatim pustite jabuku. Posmatrate rezultat i kažete: „Jabuka pada“. To je deskripcija. Predikcija bi mogla biti izjava: „Jabuka će pasti ako otvorim šaku“. Oba iskaza su vredna i oba mogu biti tačna. Ali objašnjenje je nešto više, ono uključuje ne samo opise i predviđanja, već i kontračinjenične pretpostavke, poput: „Svaki takav objekat bi pao“, uz dodatnu klauzulu „zbog sile gravitacije“ ili „zbog zakrivljenosti prostor-vremena“ ili šta god. To je kauzalno objašnjenje: „Jabuka ne bi pala da nije bilo sile gravitacije“. To je razmišljanje.

Suštinu mašinskog učenja čine deskripcija i predikcija; ono ne postulira nikakve uzročne mehanizme ili fizičke zakone. Naravno, naša objašnjenja nisu nužno tačna; ljudi su podložni greškama. Ali to je deo onoga što znači misliti: da bi čovek bio u pravu, mora mu biti omogućeno da greši. Inteligencija se sastoji ne samo od kreativnih pretpostavki, već i od kreativne kritike. Misao nalik ljudskoj zasniva se na mogućim objašnjenjima i ispravljanju grešaka, procesu koji postepeno ograničava mogućnosti koje se racionalno mogu uzeti u obzir (kako Šerlok Holms kaže dr Votsonu: „Kada eliminišete nemoguće, ono što preostane, koliko god da je neverovatno, mora biti istina“).

ChatGPT i slični programi, po dizajnu, nisu ograničeni u onome što mogu da „nauče“ (što će reći da memorišu) i nesposobni su da razlikuju moguće od nemogućeg. Za razliku od ljudi koji su obdareni univerzalnom gramatikom, koja ograničava jezike koje možemo da naučimo na one sa određenom vrstom gotovo matematičke elegancije, ovi programi uče ljudski moguće i nemoguće jezike sa jednakom lakoćom. Dok su ljudi ograničeni vrstama objašnjenja koja možemo racionalno da pretpostavimo, sistemi mašinskog učenja mogu da nauče i da je Zemlja ravna i da je okrugla. Oni barataju samo verovatnoćama koje se vremenom menjaju.“

Komentari autora – kao i linkovani članci – odnose se na sadašnje stanje i pritajene strahove (opravdane) od samih sebe, vrste koje luta tražeći njihovo razrješenje, a proizlaze iz najdubljih socijalnoevolicijskih karakteristika kojima u ovoj fazi razvoja raspolaže. Prvo treba razriješiti s njima, a već naznačih put: analiza aksioma koji leže u osnovi ljudskih djelovanja a koji su zapali u ćorsokak, njihovo napuštanje u korist primjerenijih i humanijih, a potom se pozabaviti “umjetnom inteligencijom”. Jer, ni naša prirodna (barem većine) nije na nekoj zavidnoj razini!

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

Tekst je  objavljen na portalima

Bog, čovjek i „umjetna inteligencija“

Pitanje opstojnosti Boga fascinira ljudski rod već tisućljećima, a odgovori se povijesno prilagođavaju u rasponu od totemizama do monoteizama, što bi kao trebao biti napredak u njegovoj spoznaji. Spoznaji nečega što je ljudski um zamislio, pa sad u stilu da „besposlen pop i jariće krsti“, razbija glavu o svojoj umotvorini. Baš kao što kaže Mauro Biglino, talijanski esejist, istraživač povijesti religija i prevoditelj sa starog hebrejskog, u knjizi „Biblija nije sveta knjiga“:

„Teologija je naime posebna misaona forma – stvara ideju Boga, određuje mu moguće atribute i onda provodi stoljeća diskutirajući o onome što je ona sama zadala. Ona je u osnovi autoreferencijalna: budući da nema na raspolaganju konkretan predmet studija jer Bog to ne može biti, ne čini drugo nego da proučava samu sebe i ono što sama razrađuje.“, a lijepo potvrđuje poznati, pokojni jugoslavenski ekonomist Branko Horvat:

„Za mene je religija nešto irelevantno. Znanstveni radnik služi se dokazima – logičkim dokazima. Ako nešto ne možete dokazati, onda u to ili vjerujete (to je onda vjera ili ateizam) ili je to za vas nevažno, nekakv folklor, ili poezija. Znanstveniku je najbliži filozof Wittgenstein, koji je sve iskaze podijelio na one sa smislom i one bez smisla“, („Globus“, 26.1.2001.)

Stoga je prava sramota za sva društva, sve države svijeta i cjelokupnu znanstvenu zajednicu, što njeno proučavanje legalizira kao sastavni dio programa sveučilišta, bez obzira koju vjeroispovijest terminom teologija obuhvatili.

U poslijednje vrijeme „svi“ nešto čavrljaju sa navodnom „umjetnom inteligencijom“ (ChatGPT, uvjetno nazivanom AI), pa rekoh – da joj i ja postavim jedno jednostavno pitanje: „Postoji li Bog?“. Evo njenog odgovora: 

“Pitanje postojanja Boga je filozofsko i teološko pitanje koje je dugo vremena intrigiralo ljude širom svijeta. Odgovor na to pitanje ovisi o individualnim uvjerenjima, vjerama i filozofskim pogledima svake osobe. 

Neki ljudi vjeruju u postojanje Boga ili bogova na temelju svoje religijske vjere i iskustva. Vjerske tradicije diljem svijeta imaju svoje koncepte i predodžbe o Bogu ili bogovima i vjeruju u njihovu prisutnost i djelovanje u svijetu. 

S druge strane, postoje ateisti koji ne vjeruju u postojanje Boga. Njihovi argumenti se temelje na logici, znanosti i odsustvu uvjerljivih dokaza za postojanje bilo kakvog nadnaravnog bića. 

Važno je napomenuti da pitanje postojanja Boga spada u područje vjere i osobnog uvjerenja. Nijedan znanstveni ili filozofski argument ne može pružiti definitivan dokaz za ili protiv postojanja Boga. Svaka osoba mora samostalno istraživati, razmišljati i donositi vlastite zaključke o tom pitanju.”

Na pitanje me potakla kratka SF priča Fredrica Browna iz 1954. godine „Odgovor“, što samo ukazuje da strahovi od AI nisu novog datuma. U priči, prilikom puštanja u pogon najnovijeg kibernetičkog stroja koji je sadržavao znanje milijardi naseljenih planeta, na pitanje “Postoji li Bog?”, mašina odgovara: “Da, sada postoji Bog!”, i zauvijek blokira pristup biološkim bićima svojim resursima. Iskreno rečeno, zapravo sam postavio pitanje da potvrdim svoja očekivanja, što je njegov odgovor u potpunosti ispunio. Njime mogu biti zadovoljni svi koji se zadovoljavaju, šahovskim rječnikom rečeno – remijem, odnosno sažetkom:  

„Nijedan znanstveni ili filozofski argument ne može pružiti definitivan dokaz za ili protiv postojanja Boga. Svaka osoba mora samostalno istraživati, razmišljati i donositi vlastite zaključke o tom pitanju.”

Ništa drugo se ni nije moglo očekivati od stroja, mašine koja svoje odgovore formira pročešljavajući mirijade stranica vjekovnih ljudskih razmatranja na temu postojanja Boga. Odgovor savršeno tolerantan spram pristalica i protivnika egzistencije božanstva, samo… Pitanje opstojnosti Boga nije pitanje tolerancije, već pitanje istine, do koje je prema „mišljenju“ mašine nemoguće doći. Akoli je tako, onda pak je njegova spoznajna vrijednost naprosto ništavna! Da ne spominjem izjednačavanje osobnog, ličnog stava prema tom problemu s onim kojega pokušava formulirati nauka. Osobni stav, kao odgovor pojedinaca na postavljeno pitanje, je samo to – pojedinačni, a može ih biti upravo toliko koliko ljudi živi na planeti. Znanstveni odgovor nikada nije osobni, odgovor pojedinca, već on proizlazi iz tisućljetnog iskustva cijele ljudske vrste! Daklem, kao takav, on je nužno obavezan za svako ljudsko biće, ma ga ono intimno i ne prihvaćalo, što u načelu baš ništa ne znači. Prepuni autobus ateista i teista, kad se zanosi na zavoju prisiljava svakoga da praktično – ma i protivno vlastitim uvjerenjima – prizna zakon inercije, čvrsto se hvatajući za rukohvate ili padajući prema vanjskoj strani zavoja, i tu nema izuzetaka! Osobni stav se vrijednosno ne može izjednačiti s naučnom istinom, jer potonja sve prisiljava prilagodbi svakodnevnom iskustvu, za razliku od ličnih mišljenja koja ne obavezuju nikoga sem svojih zastupatelja. Kao što većina ljudi ne shvaća da historija nije povijest njihove obitelji, u kojoj one učestvuju ali njihova tumačenja nimalo ne mijenjaju istinu o globalnim zbivanjima (kao što vladanje pojedinačnih atoma u plinu ne mijenja njegovu makroskopsku karakteristiku), tako niti pojedinačna stajališta ili iskustva o postojanju Boga nisu nikakav dokaz njegova postojanja, odnosno nepostojanja. Znanost pak zahtijeva reproducibilnost svojih odgovora, i mogućnost njihove objektivne provjere. 1+1=2 za sve moguće svemirske civilizacije, ma kako napredne bile i ma kojim jezikom izražavale tu činjenicu, ali iz ničega ne proizlazi da one moraju poznavati i baratati s pojmom Boga. Logički, uvijek prvo mora postojati afirmativna tvrdna koja definira pojmove i njihovu navodnu opstojnost, da bi se tek potom oni mogli negirati ili dokazivati. U suprotnom je to nemoguće, jer ni ne znate što biste nijekali, odnosno dokazivali. Daklem je sasvim jasno na kome leži teret dokazivanja. U tom smislu je jasno da neznanstveni stavovi potječu iz pradavnih vremena; ne stoga što bi bili istiniti, već zato što im je korijen u neznanju, ma kako ga tijekom tisućljeća nastojali sofisticirano ukrasiti kojekakvim verbalnim, metaforičkim uresima. Znanost je sama po sebi projekt cijelog čovječanstva, dok se ta – navodno subjektivna – uvjerenja u postojanje Boga nastoje nasilno objektivizirati objedinjavanjem u religiju, preko koje se žele naturiti cijelom čovječanstvu. Nauka se ne nameće, ona se nužno – slijedom objektivnih, realnih okolnosti – živi, bili vi ili ne bili vjernik, dok se Bog (bogovi) medijski naturava preko religija raznoraznih vrsta, u koje se udružuju pojedinci s navodno samo osobnim stavovima. Zašto ih potom ne nastoje zadržati samo za sebe, već ih nastoje nametnuti cijeloj vrsti? Nemaju naučnici različito mišljenje o prirodnim zakonima, za razliku od religija svih fela i njihovih adepata, koji svaki na svoj način (izazivajući i krvave sukobe) to čine sa shvaćanjima Boga (bogova) u kojega vjeruju. Beskrajno ponavljam da evolucija ne zahvaća u podjednakoj mjeri cijelu vrstu (ma koja ona bila), što je najvidljivije po fizičkoj raznolikosti njenih članova, ali se ljudski rod opire shvaćanju kako nema ni jednog razloga da se to ne odnosi i na psihu, odnosno njenog nositelja – mozak! S tog stanovišta pozitivna je činjenica da jedinke (iz)umiru, a održavaju se (dugoročno gledano) samo pozitivne ideje najrazvijenijih članova kolektiva. Svi smo mi različita i unikatna stvorenja, raznoraznih psihičkih i fizičkih nagnuća, stoga ovo nije nikakav pamflet protiv tolerancije različitosti, ali treba shvatiti da su tolerancija i istina dvije različite stvari, upravo kao znanstveno uvjerenje i vjera. Toleranciji sam čovjek postavlja granice, dok on to ne može učiniti sa istinom. Ona naprosto jeste kakva jeste, i nikakva drukčija ne može biti. Ono što ćete nazivati individualnom, ličnom istinom (bez obzira kako je imenovali), tek je vaša subjektivna interpretacija svijeta u kojemu živite, „istina“ koja vas moguće ispunjava, koju želite podijeliti (a moguće i naturiti) s drugima, ali ih ona na ništa ne obavezuje – ni više ili manje od toga. Neki će, moguće, lakše shvati razliku između istine i njene interpretacije (koja više ne mora biti istinita!) iz slijedeće priče.

Interpretacija 

Crijep se, skoro bismo rekli, klatio na rubu krova već mjesecima, valjda očekujući ojači vjetar da prekine njegovu dilemu – ostati u blizini mjesta gdje su ga majstori postavili, ili izvršiti „suicid“ strovaljivanjem s vrha trokatnice. Nije da ga stanari nisu zamijetili, upozoravali jedni druge i vlastitu djecu da paze prolazeći mimo zgrade od sto i više ljeta, koje je neodlučni crijep bio tek indikator ozbiljnijih boljki, a i ne jedan susjed zapazio je njegovu dilemu, no nitko ništa nije poduzimao.  

Gospodin M, postariji umirovljenik koji je muku mučio sa svojim srcem – gutajući propisane mu tablete, usput se uzdajući u savjete alternativaca, čovjek sa trostrukim bajpasom na reaktoru koji ga je još uvijek pokretao, sasvim je slučajno prolazio kvartom, mimo rečene višekatnice, misleći misli o vlastitoj oronulosti, a ponajmanje ga je zanimala trošnost građevine pored koje je išao svojim putem.  

Desilo se, nekako u taj čas, da je jači nalet vjetra prekinuo crijepovu dilemu, koji se – ne vidjevši ništa što bi ga zadržavalo na mjestu gdje je boravio desetljećima – bacio s krova u zjapeći bezdan pod njim. S visine od dvadesetak metara susret sa tlom obećao mu se za oko dvije sekunde, kad će prestati biti što jeste, pretvorivši se u hrpu krhotina. 

Stjecajem okolnosti, gospodin M se našao na putanji „samoubojice“, i – niti ne sluteći što se dešava ponad njegove glave – dijelić sekunde prije no je crijep dosegnuo, ne tlo već njegovu glavu, doživio smrtonosni srčani udar, što je crijep samo potvrdio silinom udara o starčevu glavu. 

Mimoidući su se brzo strčali oko nesretnika raspolućene lubanje, uključujući i stanare rečene zgrade, pozvana je hitna pomoć, ali sve bijaše prekasno. Uzrok smrti bio im je jasan. Slijedeće jutro novine su objavile kratku noticu o slučajnoj nesreći uslijed koje je poginuo mimoidući prolaznik – zarad pada crijepa na njegovu glavu. 

Slučajnoj? Nesreći? Pada crijepa? Nitko nije propitivao slijed događaja koji je doveo do čovjekove pogibije, samo su stanari zgrade odahnuli što više ne moraju paziti pogledavajući krovište pri svakom izlasku i ulasku u zgradu, i upozoravati djecu na opasnost koja vreba odozgo. 

Tek se jedan penzionirani povjesničar, koji je preostalo mu vrijeme kratio proučavanjem uzroka velikih povijesnih zbivanja, doznavši za smrt svojeg susjeda s kojim je često u parku igrao partije šaha, nakratko – prije no je nastavio baviti se svojom zanimacijom – zamislio nad uzrocima prijateljeve pogibije. Nesavjesni stanari? Crijep „samoubojica“? Nalet vjetra? Smrtonosni infarkt? A potom je nastavio proučavanja uzročnika ratova, revolucija, kontrarevolucija i državnih udara, tragajući za istinom koju je naumio pronaći.

Eto, toliko, uz konstataciju da je takozvana „umjetna inteligencija“ (AI) u svakom trenutku upravo onoliko inteligentna koliko i njen tvorac, pa i nije problem u njoj nego u tvorcu. Ali ne u onom metafizičkom, nepostojećem!

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

Tekst je objavljen na portalima

  AI, Društvo, Ladislav Babić, Nauka, Veštačka inteligencija