Upravo loša savjest čini život zanimljivim – Kjerkegor

Dnevnik zavodnika 

Zar je jedino um kršten?
Zar su strasti bezbolne?

Iz posvema ličnih razloga učisto sad prenosim onaj prijepis, koji sam tada ispisao uzburkana srca i u najvećoj žurbi. Pa ipak, moram priznati, da jedva savlađujem strah, koji me u ovom trenu obuhvaća. Proživljavam još jednom užase onih sati i grižnju savjesti, koju ne mogu ušutkati čak ni tada, kad sebi predočujem, da je ona ladica ipak bila otvorena.

Nije bio zaključao svoj pisaći stol, sasvim protiv svoga običaja. Ladica je bila izvučena. Bilo je u njoj mnoštvo papira, a odozgo je ležala neka knjiga u velikom četvrtformatu, koja je nosila rukom pisani naslov »Comentarius perpetuus IV«. Ne bih se osjećao ponukanim da otvorim tu knjigu — ili bih se barem othrvao iskušenju — da nije taj čudnovati naslov potaknuo moju radoznalost.

No ne, neću sebe u to uvjeravati. Svakako, naslov  je bio čudnovat, ali on je bio pobudio moju pažljivost, tek kad sam letimičnim pogledom razabrao, što je na papirima bilo zapisano. Bili su to prikazi erotskih situacija, bilješke o ljubavnim odnosima i nacrti za pisma, koji su na prvi pogled mogli izgledati kao skice, ali su se kasnije pokazali kao umjetnička djela rijetke profinjenosti.

Danas poznajem lukavo srce toga pokvarenog čovjeka, pa kada se danas prenesem u onaj položaj, kada odjednom sagledam sva lukavstva pretvaranja i kad ponovo stanem pred onaj pisaći stol tada mi se čini, da sličim nekom policijskom agentu, koji je, prodrijevši u sobu nekog krivotvoritelja, otključao njegovu ladicu i sada na razbacanim listovima, koji naokolo leže, nalazi pribilješke, neki ornamenat, neki potpis ili riječi, koje su se otisnule na bugačici. Agent sve to zadovoljno promatra; on zna, da je zločinca zatekao, ali istovremeno se mora diviti lukavstvu i marljivosti onog, pred čijim se tragovima nalazi. Tada, doduše, nisam sve to shvatio, za policijskog agenta nedostajala mi je svaka izvježbanost u pronalaženju tragova, pa i svako pravo. Ono, što sam učinio, bilo je sasvim nedopustivo, i ja sam to znao i odviše dobro. No u tom trenu nisam ništa mislio, kao što je to u takvim slučajevima najčešće. Kada se doživi nešto snažno potrebno je dulje vrijeme, dok se hladno rasuđivanje oslobodi ukočenosti i pođe prema nepoznatom tuđincu, da bi ga istražilo i prozrelo. Dobro uvježbana sposobnost razmišljanja zna se brzo snaći, slična nekom pisaru u uredu za putnice, vrlo je vješta da prepoznaje najčudnovatije likove, ništa je ne može iznenaditi. No premda sam razborit čovjek, tada se u prvom trenutku nisam mogao svladati. Sjećam se samo, da sam problijedio, da sam se gotovo onesvijestio te da sam stoga bio u veliku strahu.

Da je odjednom ušao i našao me onesviješćenog s njegovom ladicom u ruci! No upravo loša savjest čini život zanimljivim.

Nije me baš naslov toliko zapanjio; sudeći po tom naslovu knjiga nije trebala da sadrži drugo doli izvode iz pročitanog; to je i bilo donekle vjerojatno, jer je on bio marljiv i dobro načitan. No, ta knjiga sadržavala je sasvim nešto drugo, bio je to dnevnik, vođen sa pomnom brižljivošću. A čim sam samo nešto iz njega pročitao, postalo mi je jasno, da je naslov bio ukusno i s duhom izabran.

On odgovara zaista izvanredno sadržaju knjige. Pisac je sebi postavio zadatak, da živi pjesnički. Imao je visoko razvijeni organ, da iznalazi ono zanimljivo i gdje bi to našao, znao je svoje doživljaje pjesnički oblikovati. Tako nije njegov dnevnik u doslovnom smislu točan, nema tu naprosto neke priče, on ne govori u indikativima, već, tako reći, u konjuktivima.

Sigurno je, da je mnogo toga napisano, pošto se već odavno odigralo, ali usprkos tome prikazivanje je vrlo živo, i sve se odigrava upravo neposredno pred nama.

No bilo bi promašeno iz toga zaključiti, da je pisac imao literarnih namjera. Knjiga ima za nj sasvim privatno značenje. U svakom slučaju, to nije književno djelo, koje bi bilo namijenjeno tisku, a i svaki pojedini njegov dio nedvojbeno pobija takvu pretpostavku. Kako tada objasniti, da taj dnevnik ipak ima strogo literarni karakter? Odgovor može biti samo ovaj: onaj, koji ga je pisao, imao je literarni temperamenat, nije bio tako bogat ili — ako hoćete — tako duševno siromašan, da bi mogao zbilju odvojiti od poezije. Poetsko postaje tada samo neki višak, koji biva pridodan realnosti.

On ga prima u poetskim situacijama zbilje, da bi ga ponovo ispoljio u pjesničkoj refleksiji. Užitak je bio cilj čitava njegova života — pa nije teško prihvatiti, da je i u tome nalazio užitka. Bit će, da je najprije lično uživao u estetskom, a potom estetski u ličnosti. Tako se objašnjava dvoznačnost njegova literarnog stava, koja je odgovarala njegovu cjelokupnom načinu života.

Kao što se u kazalištu iza scene naslućuje druga, zamagljena zbilja, tako postoji i u pozadini svijeta, u kojem živimo, druga, nježnija zbilja, koja nije vezana zakonima sile teže — neki svijet više realnosti, no što je naš. Mnogi ljudi, koji tijelom borave u ovom svijetu, nisu u njemu zavičajni, nego u onom drugom; nikada ih zbilja sasvim ne prožima, uvijek iznova izbjegnu njenu zahvatu — to bi se isto tako dobro moglo nazvati nekom vrsti zdravlja kao i bolesti. Svakako, da je i on bio jedan od tih ljudi — on, koga sam znao, a da ga zapravo nisam poznavao. Nije pripadao zbilji, a ipak je u njoj djelovao, uvijek ju je tražio; i kad god mu se činilo, da ju je dohvatio, već ju je nadmašio. Nije ga rukovodilo dobro, ali ja još ni sada ne bih htio tvrditi, da je bio zao. Njegova bolest bila je neka exacerbation cerebri, neka vrst mozgove prenapetosti. Nekom pre nadraženom duhu realnost ne može — ili može samo na tren — dovesti dovoljno građe.

Realnost mu nije predmet suviše velikog napora, njegova bolest nije slabost, već suvišak snage. Čim mu zbilja nije više davala impulse, dospio je do bezgraničnosti. To je bilo, valjda, ono što se na njemu moglo činiti zlim. Samo u tome, što je bio sam toga svijestan, mogu da otkrijem nešto poput grijeha.

Poznavao sam djevojku, o kojoj se većinom govori u dnevniku. Ime Cordelia je pravo, samo što se nije zvala Cordelia Wahl, a iz toga zaključujem, da je uglavnom ostavio svojim licima imena, ali im je, iz razumljivih razloga, izmijenio prezimena. Ne znam, da li je zaveo i druge djevojke, ali nalazim u njegovim bilješkama nagovještaje, iz kojih se to može zaključiti. Za njega je karakteristično, da se nije služio uvijek istom metodom, bio je upravo suviše duhovit za zavodnika u običnom smislu riječi. Iz njegova dnevnika također proizlazi, da je katkada sebi stavljao sasvim svojevoljne ciljeve, recimo da ulovi neki pogled ili pozdrav i da u takvim situacijama nikada nije prelazio taj cilj: baš postizanje njegove namjere pružalo mu je najviši užitak. Njegov talenat mu je pomogao da privuče neku djevojku i da je veže uza se; često mu je to bilo dovoljno, i tada ne bi više ništa poduzimao, da uživa u posjedu, koji je postigao. Mogu sebi predstaviti kako je dovodio djevojke do te točke, kad nije više mogao sumnjati, da mu ne bi dale sve; kad bi došao tako daleko, odjednom bi prekidao, a da se ne bi vezao, ni rekao odlučnu riječ.

A ishod bi bio ipak isti, nesretnica, koja je postala žrtvom takvog eksperimenta, mora osjećati dvostruko okrutnim, da se njena posljednja pripravnost nema na šta pozivati; njeni osjećaji zapliću se u nerazmrsivo klupko, ona se koleba između predbacivanja i opraštanja, a kako taj odnos nije zapravo postao zbiljom, to ona jedva može biti sigurna, da njen doživljaj nije bio samo mašta. Nikome se ne može povjeriti, jer ne bi znala, što da mu priopći. San se još može ispričati, ali to što bi ona imala kazati nije san; no čim hoće o tome da govori, da priopći svoj jad, rasplinjuje se sve — to ona sama osjeća — ni u šta. Nitko to ne može shvatiti, čak ni ona, a ipak je to tišti kao neka krivnja.

To je jedna sasvim posebna vrst prevarenih djevojaka; nije to ona nesretnica, koja je izopćena iz društva i koja se smatra odbačenom, jer takva osjeća zdrav, razumljiv bol, i kada je srce prepuno, može, ako hoće, da se izbjesni ljubavlju ili mržnjom. No kod ove naše vrste prevarene, nije nastala nikakva vanjska vidljiva promjena.

Ona živi i dalje kao što je i dosada živjela, poštovanje prema njoj nije izgubljeno; a ipak — čak ona sama ne može to rastumačiti ni drugima objasniti — ona je izmijenjena. Nije slomljena, kao što su to inače zavedene, ali se, zaplašena, povukla u sebe, nepristupačna drugima, a sama sebi ipak strana.

A zavodnik? Kao što njegov put ne ostavlja traga (ja bih to ovako izrazio: njegove noge opet odnose sa sobom trag, koji su bile utisnule u zemlju), tako ni njegova vještina zavođenja ne traži vidljive žrtve. On je za običnog zavodnika suviše bespredmetan. On se samo od slučaja do slučaja zaodijeva nekim, tako reći, parastatskim tijelom — tada je sama čulnost. Ali čak i u priči o Cordeliji stvari stoje tako, da bi on skoro mogao reći, kako je on zaveden i katkada se moralo čak i nesretnici činiti, da je tako. Svagda je njegov trag tako nejasan, da nijedan dokaz nije dovoljno valjan.

Ono individualno je kod njega samo prigodno; on se pomlađuje, zbacuje sa sebe individuum, kao stablo lišće; lišće vene.

A kako stoji sa misaonim svijetom toga čovjeka?

Vjerujem, da se netko, tko druge uvijek obmanjuje, mora konačno sam u sebi obmanuti. Što bi, naime, bilo drugo zavesti nekog u bludnju, do dovesti ga dotle, da je u zabludi s obzirom na sebe sama. Podlo je krivo uputiti putnika, koji je izgubio put, ali još je gore nekog toliko zaslijepiti, da sam zaluta. Zalutali se putnik tješi time, što nalazi uvijek nove točke, koje podstiču njegovu nadu u to, da će napokon ipak još razabrati, gdje se nalazi; ali tko je sam u sebi zalutao, kreće se u strogo ograničenom području ukrug i ne nalazi nikakav izlaz, koliko god bio toga svijestan. Onaj, koji druge vodi krivim putem, mora, mislim, i sam da je izgubio put. Ne mogu sebi predstaviti ništa mučnije od intriganta, čija se savjest odjednom probudi, i čija se sva oštroumnost okreće protiv njega samog. Šta mu vrijedi hiljadu skrovišta njegova labirinta? Tu nalazi izlaz, zaplašen žuri k izvoru svijetla — ali što mu se pričinjalo kao izlaz, samo je novi ulaz. Ne mora biti zločinac — suviše često se događa, da postaje žrtvom svoje intrigue — a ipak ga pogađa strašnija kazna negoli zločinca.

Muke kajanja nisu ništa prema svijesnom ludilu lutanja.

Međutim, i ta je kazna neki estetikum. Da, kad bih upotrebio izraz »probudila se njegova savjest«, bila bi ta fraza možda odviše moralistička. Savjest je samo nadmoćna svijest, možda ga ne optužuje, jedino ga drži budnim i ne dozvoljava mu ni trena počinka u njegovoj neumornoj i besplodnoj jurnjavi. Nije ni pomjerio pameću, jer misli, koje se u svojem mnoštvu suprotstavljaju njegovu razmišljanju, nisu se još ukrutile u sterilne oblike vječnog ludila.

No, i jadna Cordelia ostaje bez počinka, možda mu oprašta, ali nema mira. Uznemiruju je sumnje. Zar nije ona prekinula zaruke, zar ne snosi ona krivnju za svu nevolju, zato što je njen ponos tražio nemoguće? Ona se kaje; ali ni u takvom kajanju nema smirenja. Njene je misli rješavaju krivnje i prebacuju je na njega; ta on ju je lukavo pridobio za svoj plan! Zatim mrzi, njeno srce se oslobađa time, što proklinje; ali ni u tome ne može naći mira. Iznova se bude predbacivanja. Ona, sama grešnica, čija krivnja nije ništa manja, mrzila ga je zato, što ju je obmanuo! Iskrsavaju uspomene, sjeća se doživljenih lijepih trenutaka, egzaltira se tim predodžbama.

Sada više ne vidi u njemu zlotvora ni plemenitog čovjeka, nego i ona uživa estetski. Ona ga shvaća nekom clair-voyance, koju pothranjuje njen estetski osjećaj.

Možda je ovo najgore, što joj je nanio: probudio je u njoj mnogoglasnu refleksiju, tako ju je preobrazio, da više ne sluša smjerno jedan glas, već istovremeno sluša koncert protivurječnih glasova. Jednom mi je poslala pisamce, u kojem je upotrebila slijedeći izraz: »Bio je katkada toliko potpuno duh, da sam se, kao žena, osjećala nemoćnom; onda je opet bio toliko čulan, toliko sav strastan, da sam pred njim drhtala. Čas je sa mnom ophodio kao s nekom stranom osobom, čas mi se potpuno povjeravao, ali, kad bih ga zagrlila, iznenada bi se izmijenio, i ja sam držala u svojim rukama oblak. Već prije no što sam ga upoznala, čula sam za takav način govora, ali tek on me naučio da to shvatim. Mislim na njega, dok se služim tim riječima, a sve svoje misli mislim po njemu. Uvijek sam voljela glazbu; on je bio neusporediv instrumenat, neusporediv u rezonanci i širini tonaliteta; u njemu je bilo mjesta za sve osjećaje i raspoloženja; nisu mu bile nepoznate ni visine ni dubine; bio je kao vjetar, čas je rušio kao orkan, čas je blago pirkao. Nikad nisam govorila, a da moje riječi ne bi doprle do njega, a ipak mogu isto tako reći, da nisu nikad prodrle do njega. Nikad se nije moglo spoznati, kako su djelovale. Slušala sam tu glazbu sa neizrecivom tajanstvenom i blaženom strepnjom, koja je dolazila iz mene, a ipak nije bila moja; bila je zanosna svojim uvijek novim harmonijama.«

Seren Kjerkegor

Izvor: Fenomeni

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Filozofija, Seren Kjerkegor