Večiti dijalog Čoveka i Mefistotela

Večiti dijalog Čoveka i Mefistotela – Dr. Faustus -Tomas Man

Cijeloga sam dana, boležljivo li sam ja stvorenje, preležao u mraku sa svojom glavoboljom i više sam se puta gušio i morao ispljuvavati, kako je već to kad su teški napadaji, ali se prema večeri nenadano i gotovo naglo poboljšalo. Mogao sam u sebi zadržati juhu koju mi je donijela mama (»poveretto!«), a zatim sam odobrovoljen popio i čašu onoga rumenoga (»bevi, bevi!«) i odjednom sam stekao takvu sigurnost da sam sebi priuštio i cigaretu. Mogoh i izaći, kako je dan ranije bilo dogovoreno. Dario M. htjede nas uvesti dolje u klub viših građana Praeneste, predstaviti nas i pokazati prostorije, bilijar i čitaonicu. Nismo dobroga čovu htjeli povrijediti, pa smo mu to odobrili — što je na kraju palo na samoga Sch. jer je mene ispričao napadaj. Dignuvši se s večere, on bez mene, a uz Darija korača kisela lica niz ulicu onim građanima od motike i malograđanima, a ja ostadoh kod sebe.

Sjedio sam osamljen ovdje u dvorani, sasvim uz prozore zatvorene kapcima, preda mnom dužina prostorije, sjedio uz svoju svjetiljku i čitao u Kierkegaarda što je napisao o Mozartovu Don Juanu.

Odjednom osjetih da me pogodila britka hladnoća, onako kao kad netko zimi sjedi u sobi koja se ne grije; u tili čas jedan se prozor otvori okrenuvši se prema studeni. A nije mi došla odostrag, s one strane gdje su prozori, nego me napala od sprijeda. Trgnuh glavu od knjige i gledam u dvoranu, vidim da se Sch. svakako već vratio, jer ja više nisam sam: Netko sjedi u sumraku na ležaljci od konjske strune, ležaljci koja sa stolom i stolcima blizu vrata stoji otprilike posred prostorije, ondje gdje jutrom dobivamo svoj zajutrak — sjedi u kutu ležaljke prebacivši nogu preko noge, ali to nije Sch., neki je drugi, manji od njega, nikako nije tako pristao i uopće nikakav pravi gospodin. Međutim, hladnoća me neprestano spopada.

»Chi è costà!«, to povikah iz nešto stegnutoga grla, poduprvši se rukama o naslone stolca, tako da mi je knjiga s koljena pala na pod. Odgovara miran, spor glas onoga drugoga, mogao bih reći školovan glas s ugodnom nosnom rezonancom.

»Samo ti govori njemački! Hajd’ napolje s tim jezikom, samo s finim staronjemačkim, bez ikakva zabašurivanja i licemjerja. Razumijem ga. Baš je to moj pravi, moj omiljeli jezik. Ponekad razumijem uopće samo njemački. Uostalom, uzmi ogrtač i šešir i pokrivač. Hladno je kod tebe. Cvokotat ćeš zubima, makar i nije tako da se moraš prehladiti.«

»A tko to govori meni ti?«, upitah uzbuđen.

»Ja«, reče on. »Ja, po milosti. Ah, ti tako misliš zato što nikome ne govoriš ti, čak ni svojemu humoristu, gentlemanu, osim onom s kojim si se igrao kao dijete, onom vjernom prijatelju koji te zove imenom, a ti njega ne nazivaš tako, je li? Hajd’ ostavi se toga. Pa među nama je takav odnos da govorimo jedan drugome ti. Hoćemo li?

Hoćeš li uzeti nešto toplo?«

Žurim u polusvjetlo, ljutito se zagledavam u njega. Muškarac je, mršavko na izgled, ni izdaleka tako velik kao Sch., ali i nešto manji od mene — sportsku je kapu navukao preko uha, a na drugoj strani crvenkasta mu se kosa diže od sljepoočica uvis; crvenkaste trepavice obrubljuju upaljene oči, lice nekako boje sira, a vršak nosa pomalo nakrivljen; na poprečno ispruganu košulju od trikoa prebacio kariran kaputić s prekratkim rukavima, iz kojih su virile ruke sa zdepastim prstima; hlače odvratno priljubljene uz tijelo, i žute, iznošene cipele koje se više ne mogu nalaštiti. Pravi štrici. Svodnik. A glas i artikulacija jednoga glumca.

»Hoćemo li?«, ponovio je.

»Želim prije svega da znam«, rekoh drhtavim glasom i svladavajući se, »tko se to drznuo te provalio ovamo i smjestio se kod mene.«

Prije svega«, ponovio je on. »Prije svega nije ni tako loše. Ta ti si preosjetljiv za bilo čiji posjet koji smatraš neočekivanim i nepoželjnim, Pa ja ne dolazim da te uzmem sa sobom u društvo, da ti polaskam, da te odvedeni na muzičke sastanke otmjena svijeta. Nego dolazim da se s tobom porazgovaram o poslovima. Hoćeš li uzeti svoje stvari? Nema nikakva razgovora uz cvokotanje zubi.«

Još sam sjedio nekoliko sekunda ne ispuštajući ga s očiju. A studen me, dolazeći od njega, spopada, britka studen, te se osjećam nezaštićen i gol u svome lakom odijelu. Radi toga sam pošao. Doista sam ustao: prolazim kroz najbliža vrata na lijevoj strani, ondje gdje je soba u kojoj spavam (druga takva soba tamo je dalje na istoj strani), uzimam iz ormara zimski kaput što ga u Rimu nosim kad puše tramontana, a morao sam ga ponijeti sa sobom jer doista ne znam gdje bih ga ostavio; stavljani i šešir na glavu, grabim putnički pokrivač i, tako opremljen, vraćam se na svoje mjesto.

Kao što je prije sjedio, tako i sada sjedi na svome mjestu.

»Vi ste još ovdje«, rekoh okrećući uvis ovratnik svoga kaputa i zamatajući koljena pokrivačem, »pa i nakon toga što sam ja izašao i vratio se? Čudim se tome. Po mojoj jakoj slutnji, naime, vi niste ovdje.«

»Nisam?«, upita kao da se za to školovao, s rezonancom u nosu. »Kako nisam ovdje?«

Ja: »Jer je u najvećoj mjeri nevjerojatno da netko navečer sjedne ovdje uz mene, govoreći njemački i propuštajući tu hladnoću, i tobože radi toga da bi sa mnom porazgovarao o poslovima o kojima ništa ne znam i neću da znam. Mnogo je vjerojatnije da je u meni izbila neka bolest i da ja svoju groznicu s hladnom drhtavicom, zbog koje se zamatam u pokrivač, u svojoj omamljenosti izbacujem iz sebe na vašu osobu i vidim vas, i to činim samo zato da u vama gledam izvor svoje drhtavice.«

On (mimo i uvjerljivo, smijući se kao glumac): »Kakve li besmislice! Kakve to govoriš inteligentne besmislice! Baš je to ono što se na dobrom staronjemačkom kaže šenutost. I tako izvještačeno! Pametna izvještačenost, kao da je ukradena iz tvoje opere! Nego mi sada ovdje, u ovome času, ipak ne pravimo nikakve muzike. Osim toga, to je prava hipohondrija. Samo nemoj, molim te, umišljati da boluješ od nekakvih slabosti! Budi malo ponosan i nemoj odmah otjerati od sebe svojih pet osjetila! U tebi nije izbila nikakva bolest, nego si, nakon one zerice napadaja, u najboljem mladenačkom zdravlju. Uostalom, oprosti, ne bih htio biti netaktičan, jer što zapravo znači zdravlje? Ali baš tako, dragoviću moj, ne izbija bolest. Nema u tebi traga groznici, a i nema nikakva povoda da bi morao biti u bilo kakvoj groznici.«

Ja: »A zatim — ta vi sa svakom trećom riječi koju izustite otkrivate svoju ništavnost. Vi govorite samo ono što je u meni i što izlazi iz mene, a ne iz vas. Vi svojim načinom govora majmunirate Kumpfa, ali pri tome baš ne izgledate tako da biste ikada bili na kakvu sveučilištu, na kakvoj visokoj školi i da ste uz mene sjedili na klupi najrevnijih đaka. Vi govorite o sirotu gentlemanu i o onome kojem govorim ti, čak i o takvima koji su mi govorili ti sasvim nezasluženo. Još ste mi govorili o operi? Odakle biste vi sve to mogli znati?«

On (opet se smije uvježbano i kimajući glavom kao da je posrijedi kakva dražesna dječja igra): »Odakle bih ja to mogao znati? A ti ipak vidiš da znam. Iz toga pak zaključuješ, što za tebe nije časno, da ti to pravo ne vidiš, je li? Pa to doista znači svu logiku postaviti na glavu, onu logiku koja se uči na visokoj školi. Umjesto da iz moje informiranosti zaključiš da ja nisam utjelovljen, radije bi morao zaključiti da sam ne samo utjelovljen, nego da sam baš onaj za koga me već cijelo vrijeme držiš.«

Ja: »A za koga ja vas držim?«

On (pristojno predbacujući): »Ta idi, pa ipak to znaš! Ne bi trebalo da se tako pretvaraš i da sve radiš kao da me nisi već dugo vrijeme očekivao. Ti znaš isto tako dobro kao i ja da naš odnos nužno zahtijeva da jednom ipak porazgovaramo. Ako jesam — a mislim da si sada sporazuman s time — onda mogu biti samo jedan. Misliš li na to tko sam ja i kako mi je ime? Ta ti još iz svoje visoke škole nosiš u pamćenju sve one budalaste nadimke, znaš za njih još iz svoga prvoga studija prije negoli si Sveto pismo gurnuo pod klupu ili objesio na klin. Imaš ih sve povezane na konopcu i možeš između njih birati — mene nazivaju gotovo samo takvima, samo tim ljupkim nadimčićima, kojima me, da tako kažem, s dva prsta draškaju ispod podbratka: to dolazi otuda što je moja popularnost kao u prave njemačke korenike. Čovjek se nekako s njome i pomiri, s popularnošću, jel’ istina, premda je nije tražio i u sebi je osvjedočen da ona počiva na nesporazumku. Ona nam uvijek laska, uvijek je ugodna. Potraži dakle, ako me baš hoćeš nekako nazvati, premda ti ljude većinom uopće ne zoveš po imenu, jer ti, po svojoj nezainteresiranosti, i ne znaš njihova imena — potraži, rekoh, po miloj svojoj volji neko ime između sviju seljačkih nježnosti! Samo za jednu od tih nježnosti ne želim čuti jer nije drugo do pakosno ogovaranje i ni najmanje ne priliči meni. Tko mene naziva gospodinom Dicis et non facis, taj je potpuno na krivom putu. Makar to bilo i draškanje podbratka sa dva prsta, ono je prava kleveta. Radim ja ono što kažem, i te kako, a svoje obećanje održavam do najveće sitnice, to je upravo moje poslovno načelo, otprilike tako kao što su Zidovi trgovci na koje se čovjek može najviše osloniti; a ako dolazi do prijevare, onda je to već poslovično da sam uvijek ja prevaren, ja koji vjerujem u odanost i poštenje…«

Ja: »Dicis et non es. Vi ste zbilja voljni da ovdje preda mnom sjedite na sofi i, došavši izvana, hoćete sa mnom razgovarati onako čestito kumpfovski, drobeći po staronjemački? I baš ovdje u zemlji tih Latina hoćete da me pretražite, gdje ste sasvim izvan svoje zone i ni najmanje popularni? Kakvo je to apsurdno pomanjkanje stila! U Kaisersaschernu još bih se s vama nekako složio. U Wittenbergu ili na Wartburgu, pa čak i u Leipzigu mogao bih povjerovati u vas. Ali nikako ne ovdje pod ovim pogansko-katoličkim nebom!«

On (kimajući glavom i zabrinuto mljaskajući jezikom): »T, t, t, uvijek ona ista manija sumnjanja, uvijek isti nedostatak povjerenja u samoga sebe! Kad bi u tebe bilo odvažnosti da samome sebi rečeš: ’Tamo gdje sam ja, tamo je i Kaisersaschern’, je li, onda bi sve bilo u redu, pa gospodin estetikus ne bi više morao uzdisati zbog nedostatka stila. Strijelo Božja! Ti bi, dakako, imao pravo da tako govoriš, samo što baš nema u tebe smjelosti za to ili pak sve tako činiš kao da je nemaš. Podcjenjuješ samoga sebe, moj prijatelju — a i mene podcjenjuješ kad me tako ograničuješ i hoćeš me učiniti potpunim njemačkim provincijalcem. Ja sam doduše Nijemac, njemačka korenika, ako baš hoćeš, ali sam to ipak na stari, bolji način, ja sam naime od svega srca kozmopolit. Hoćeš me sada sasvim zanijekati i ništa ne cijeniš staru njemačku čežnju i romantički poriv za putovanjem u lijepu zemlju Italiju! Ja sam, po tvojem, Nijemac, ali to da mi se odjednom po dobru dürerovskom običaju kao ozeblom prohtjelo sunca, to mi gospodin ne misli priuštiti — čak ni u slučaju kad osim toga, bez ikakva obzira na sunce, imam ovdje obaviti prešne i lijepe poslove zbog jednog nježnog stvorenja…«

Sada me spopalo neizrecivo gađenje, tako da sam sav protrnuo. Nisam mogao pravo razlučiti uzroke moje drhtavice; mogla je ona u isti mah dolaziti od hladnoće jer je naglo žešće zastrujila hladna struja, tako da mi je prošla kroz sukno kaputa i usjekla se u srž kostiju. Oneraspoložen zapitah:

»Ne biste li vi mogli isključiti tu nepodopštinu, tu ledenu struju?!«

On će na to: »Na žalost ne mogu. Žao mi je da ti ne mogu udovoljiti što se toga tiče. A što mogu, takav sam — hladan. Ta kako bih ja inače mogao izdržati i kako bih se mogao udobno osjećati ondje gdje stanujem?«

Ja (nehotično): »Vi imate na pameti Helenu i njezinu jazbinu?«

On (smije se kao da ga je netko podraškao): »Izvanredno! Grubo i njemački i vragolasto rečeno! Pa to ima mnoge dražesne nazive, učeno-patetičke, što ih gospodin ex-theologus sve dobro zna, kao što su carcer, exitium, confutatio, pernicies, condemnatio i tako dalje. Ali one povjerljive njemačke i humorističke — eto takav sam ja — ostaju mi uvijek najmilije. Uostalom, ostavimo zasad ono mjesto i njegovo unutarnje ustrojstvo! Vidim ti na licu da se baš spremaš da me za to pitaš. Ali to je još daleko, te još uopće ne gori pod nogama — oprostit ćeš mi, je li, tu malo šaljivu riječ da još ne gori! — za to ima vremena, obilno vremena — vrijeme je ono najbolje i ono pravo što dajemo, a naš dar pješčana ura — tako je to lijepo, ona uskoća kroz koju curka crveni pijesak, kao vlas tanak slapić, oko uopće i ne vidi kako on iščezava u gornjem, šupljem prostoru, nego tek sasvim na kraju, onda nam se učini da to brzo ide i da je to brzo svršilo, ali je već toliko vremena prošlo, ako pomislimo kako je sredina zbilja uska, da nije vrijedno ni govora, a ni toga da se na to misli. Nego, da je pješčana ura postavljena i daje pijesak, kako bilo da bilo, počeo curkati — o tome bih se, dragoviću moj, rado s tobom sporazumio.«

Ja (uistinu prezirno): »Sve vi to velite izvanredno dürerovski — ponajprije, kako ću se, ozebao, ’poželjeti sunca’, a sada i pješčana ura njegove Melankolije. Hoće li se pojaviti i ona četvorina s brojevima koji daju suglasne zbrojeve? Na sve sam pripravan i privikavam se na sve. Privikavam se na besramnost Što mi govorite ’ti’ i ’dragoviću moj’, što mi je, dakako, posebno odvratno. ’Ti’ govorim ja, naposljetku, i samome sebi — čime se vjerojatno tumači da i vi tako govorite. Prema vašem tvrđenju ja konverziram s crnim Kesperlinom — Kesperlin, to je Gašpar, pa tako su Gašpar i Samiel jedno isto.«

On: »Opet počinješ?«

Ja: »Samiel. Kako se ne bih nasmijao! Pa gdje je onaj tvoj cis-mol fortissimo što ga izvode gudači tremolom te drveni duhački instrumenti i pozaune, koji, ingeniozno dječje strašilo za romantičku publiku, izlazi iz gudure fis-mola kao ti iz tvoje pećine? Čudim se da to ne čujem!«

On: »Hajde, ostavi se toga. Ima u nas i mnogo slavnijih instrumenata, ti ćeš ih već čuti. Zasvirat će ti oni kad budeš toliko zreo da to i shvatiš. Sve je samo stvar zrelosti i dragoga našega vremena. Pa baš bih o tome htio s tobom razgovarati. Ali oblik Samiel je glup. Ja sam zbilja za narodsko, ali Samiel, ne, to je preglupo, to je Johann Balhorn iz Lübecka poboljšao. Sammael se to zove. A što znači Sammael?«

Ja (šutim prkoseći).

On: »Znaš li nešto, onda šuti. Vrlo cijenim diskreciju kojom ti meni prepuštaš ponjemčenje. Ime mu je ’Anđeo otrova’.«

Ja (između zubi koji nisu pravo htjeli počivati jedni na drugima): »Jest, pa baš navlas tako i izgledate! Sasvim kao anđeo! Znate li vi kakav vam je izgled? Prostački uopće nije za to prava riječ. Kao neki drznik koji pripada talogu društvenom, muška
bludnica, krvavi svodnik — eto, tako izgledate, to je vaš izgled, i vi ste našli da je takav izgled baš dobar za to da me posjetite — vaš izgled nije izgled anđela!«

On (gledajući sebe oborenih očiju i raširenih ruku): »Kako to, kako to? Pa kakav mi je izgled? Jest, zaista je dobro što me pitaš da li znam kako izgledam, jer ja to uistinu ne znam. Ili ja to nisam ni znao, tek si me ti doveo do toga da to opazim. Uvjeravam te, ja nimalo ne pazim na svoju vanjštinu, prepuštam to, tako reći, njoj samoj. Onako kako izgledam — čisti je slučaj ili, štoviše, to ispadne nekako samo, ispadne već prema okolnostima, a da uopće nemam to na pameti. Prilagođenje, mimikrija, znaš ti to dobro, maškarada, igra skrivačica majke prirode koja uvijek drži jezik u jednom kutu usta. To prilagođenje, o kojem ja znam i tako mnogo i tako malo kao i onaj leptir kojemu su krila nalik na lišće, ti ipak nećeš, dragovicu moj, protegnuti na sebe i nećeš meni zamjeriti zbog njega! A morat ćeš priznati da, s druge strane, ima na tom prilagođenju nešto što se može svidjeti, s one strane, naime, gdje si ti za njim posegnuo, premda opomenut, s one strane, dakle, gdje je ona tvoja dražesna pjesma sa slovčanim simbolom — ah, uistinu dubokoumno učinjeno i, tako reći, gotovo pod utjecajem nadahnuća:

Kad si mi jednoć pružila
Studeni napitak u noći
Život si mi otrovom okužila
Izvanredno.
I uz tu se ranu
Čvrsto pripila zmija.

Uistinu nadareno. To je ono što smo na vrijeme spoznali i zbog čega smo vrlo rano na tebe bacili oko — vidjeli smo da je tvoj slučaj vrijedan truda, da je to bio slučaj u svakom pogledu najpovoljniji, a iz kojega bi se moglo učiniti nešto sjajno, samo ako podmetnemo nešto svoje vatre, ako samo malenkost podložimo, damo mu krila i napijemo ga. Nije li Bismarck rekao nešto takvo kao da Nijemcu treba pola boce šampanjca da bi dosegao svoju prirodnu visinu? Meni se baš tako čini kao da je rekao nešto takvo. I to s pravom. Nadaren je Nijemac, ali kljast — dovoljno nadaren da se ljuti zbog toga što je kljast, pa mu onda nema druge nego da taj nedostatak prevlada iluminiranjem. Ti si, dragoviću moj, zacijelo znao što tebi nedostaje, pa si učinio baš ono što tebi i priliči kad si se dao na put i navukao na se, salva venia, francusku boljeticu.«

»Ušuti!«

»Da ušutim? Gle, to je, s tvoje strane, napredak. Postaješ topao. Napokon si se ostavio one pristojnosti u pluralu te mi govoriš ti, kako se i priliči među ljudima koji su vezani ugovorom i dogovorom sve vrijeme, za vječnost.«

»Čujte vi, ušutite!«

»Da ušutim? Pa mi šutimo već pet dugih godina, te moramo ipak bilo kada ući u razgovor i posavjetovati se o svemu, ponajviše o zanimljivim okolnostima u kojima se ti nalaziš. To je, naravno, stvar o kojoj valja šutjeti, ali se to ipak ne tiče nas dvojice i ne možemo trajno šutjeti — kad je ipak postavljena pješčana ura i crveni je pijesak počeo curkati kroz onaj sitni, sitni uski prolaz — oh, tek je samo počeo! Ono što leži dolje, to još nije gotovo ništa u usporedbi s gornjom količinom — dajemo mi vremena, obilno i nedogledno mnogo vremena, te ne valja ni misliti na kraj toga vremena, još dugo ne treba, pa čak ni u onom času kad bi se moglo započeti misliti na kraj, kad bi se moglo reći: ’Respice finem’, nije potrebno da čovjek bude za to zabrinut jer je to nestalan i kolebljiv čas, prepušten samovolji i temperamentu, i nitko ne zna gdje da mu stavi početak i kako daleko da ga protegne prema kraju. To je dobra šala i dobar uređaj: nesigurnost i proizvoljnost trenutka kad je došlo vrijeme da se misli na kraj, obavijaju maglom, kao da se šale, trenutak koji je određen da bude kraj.«

»Kakva li naklapanja!«

»Hajde ti, tebi se ne može udovoljiti. Surovo postupaš čak i s mojom psihologijom — premda si i sam jednoć na našem Sionskom brijegu psihologiju nazvao urednim neutralnim staležom, a psiholozi su ti bili ljudi koji vole istinu. Nipošto ja ne naklapam, nikako ne naklapam kad govorim o danu vremenu i o određenu kraju, nego govorim držeći se točno same stvari. Svuda gdje je postavljena pješčana ura i svuda gdje je dano vrijeme, nezamislivo vrijeme, ali takvo kojemu je postavljen rok i ustanovljen kraj, mi smo zacijelo u planu, tu nama ne raste trava. Mi prodajemo vrijeme — recimo, primjerice, dvadeset i četiri godine — možemo li to dogledati? Je li to neka pristojna količina? Hajde, neka sada netko poživi kao po nečijem nalogu kao stoka i neka kao veliki negromant mnogim svojim đavolskim vještinama zadivljuje svijet; ili će netko, što dulje i što više, zaboravljati na to da je uopće kljast te će visoko iluminiran izaći iz samoga sebe, a da se ipak ne otuđi samome sebi, nego je on on sam i ostaje to što jest, samo što je doveden do svoje prirodne visine zahvaljujući onoj polovici boce šampanjca, te smije u pijanu uživanju u samome sebi okusiti sve slasti gotovo nepodnošljiva točenja, tako da s više ili manje prava može biti osvjedočen da već tisućama godina nije bilo takva točenja, pa se u stanovitim trenucima raspuštenosti pravo i zdravo može smatrati Bogom. I zašto da jedan od takvih dolazi do toga da ga tare briga o onom času kad je došlo vrijeme da se misli na kraj! Tek, kraj je naš, na kraju je taj trenutak naš, mislim da je to uglavljeno, i nije samo šutke, kako god inače vlada muk o svemu što se zbiva, nego uglavljuje čovjek s čovjekom, i to izričito.«

Ja: »Tako, dakle, htjeli ste mi prodati vrijeme?«

On: »Vrijeme? Ništa drugo nego vrijeme? Ne, ne, dobri moj prijatelju, to nije nikakva đavolska roba. Za to ne bismo zaslužili nagradu da kraj ima pripasti nama. Ali kakva vrsta vremena, o tome se ovdje radi! Veliko vrijeme, ludo vrijeme, sasvim đavolsko vrijeme, u kojem se sve drži visoko i previsoko — pa opet malčice jadno, dakako, dapače i duboko jadno, ne samo da to priznajem, ja to, štoviše, ističem s ponosom, jer to je i opravdano i pravedno, ipak je to onako kako priliči umjetnicima i njihovoj prirodi. Poznato je da je ta priroda uvijek sklona raspuštenosti na obje strane, te ona sasvim normalno pomalo voli i izgrede. Njihalo se ovdje uvijek klati onamo-ovamo između dobre volje i melankolije, to je uobičajeno, to je, tako reći, još građanski-umjereno, nirnberški po stilu, u usporedbi s onime što mi pružamo. Mi, naime, dajemo ono krajnje u tom smjeru: dajemo uzlete i prosvjetljenja, iskustva crpena iz toga što smo se razriješili od dužnosti ili odbacili lance, crpena iz slobode, sigurnosti, lakoće, osjećaja moći i trijumfa, sve to tako da naš čovjek ne vjeruje svojim osjetilima — uračunavši k tome još i golemo divljenje za sve što je učinjeno, zbog kojega bi, dapače, lako mogao pregorjeti svako drugo divljenje nečemu tuđem, izvanjskom — mi dajemo ono jezovito poštovanje samoga sebe, onu slatku grozu što nas podilazi od nas samih, a pod utjecajem čega se osjećamo kao kakvi objavljivači po milosti Božjoj, kao kakva Božja neman. Međutim, od vremena do vremena ide i nizbrdo, u odgovarajućoj mjeri duboko i časno — ne samo u prazninu i pustoš i nemoćnu žalost, nego i u boli i u svako zlo — u bliska i poznata zla, uostalom, kakvih je uvijek bilo i koja pripadaju ljudskom ustrojstvu, samo što su časno pojačana prosvjetljenjem i sviješću u onom okruglom tobolcu obraslom vlasima. To su boli s kojima se čovjek mora pomiriti za sve ono što je u ne maloj mjeri uživao sa zadovoljstvom i ponosom, boli što ih čovjek poznaje iz priča, boli što ih je mlada morska djevica, kao da je režu noževima, osjetila u svojim lijepim ljudskim nogama kad ih je dobila u zamjenu za rep. Vjerojatno znaš za Andersenovu malu morsku djevicu? To bi bilo nešto za tebe, pravi draguljčić! To te stoji jednu riječ, i dovest ću ti je u krevet.«

Ja: »Kad bi samo mogao zašutjeti, ti benasto stvorenje!«

On: »Eh, ti uvijek pribjegavaš istim grubostima. Uvijek hoćeš da šutim. Pa nisam ti ja iz obitelji Schweigestill. A, uostalom, majka Elza je, diskretno i s mnogo razumijevanja, izbrbljala silesiju stvari o svojim prigodnim gostima. Ja, međutim, nisam došao k tebi u ovo pogansko inozemstvo radi toga da šutim, nego radi toga da u četiri oka izričito potkrijepim svoje tvrdnje i da se čvrsto dogovorimo o djelu i o plaćanju za nj. Ta rekao sam da mi čekamo već četiri godine — a pri tome je sve u najljepšem tečaju, najbolje izabranom i takvom koji najviše obećava, i zvono je već napola izliveno. Zar da ti kažem kako to sve stoji i što se zbiva?«

Ja: »Čini mi se da ću morati slušati.«

On: »Ti bi, osim toga, i rado slušao te si zacijelo i zadovoljan što možeš slušati. Mislim čak da se ti nemalo veseliš tome što ćeš čuti i da bi ti cvilio i rogušio se kad bih ti ja to uskratio. Bio bi u pravu. Tako nam je bliz, tako ugodan taj svijet u kojemu smo jedan uz drugoga, ti i ja — doista smo kao kod kuće u njemu, pravi pravcati Kaisersaschern, dobri staro njemački zrak iz godine tisuću petstote ili otprilike tolike, ukratko prije nego se pojavio dr. Martinus1 koji je sa mnom bio na tako neuglađenoj, srdačnoj prijateljskoj nozi daje na mene bacio žemičku, ne, bacio je na mene tintarnicu, dakle davno prije one tridesetogodišnje veselice. Sjeti se samo toga kako je bilo živahno, kako je narod bio u pokretu kod vas usred Njemačke, na Rajni i svuda drugdje, kako je sve bilo tako oduševljeno i raspoloženo, a uz to je bilo i u grču i uznemireno i sve je vrvjelo od osveta — sve je hitalo na hodočašća k Svetoj krvi u Niklashausen i Taubertal, svuda dječje povorke i krvave hostije, svuda glad, seljačke bune, rat i kuga u Köllenu, meteori, kometi i velika znamenja, žigosane koludrice, križevi koji se javljaju na odijelima ljudi, a s čudesnim znakom križa na djevojačkoj košulji kao stijegom htjedoše krenuti protiv Turaka. Dobro vrijeme, đavolski njemačko vrijeme! Zar ti nije ugodno oko srca kad pomisliš na to? Sad su se prvi planeti našli na okupu u zviježđu Stipavca, kako ih je majstor Dürer, dobro podučen u tim stvarima, nacrtao u medicinskom letku, pa su u njemačku zemlju došli oni mališani, ona čeljad što se pomiče u spirali, dragi gosti iz otočja Karipskoga mora, bičaši — je li, sad si me počeo slušati? Kao da govorim o onoj svojti pokajnika koji su tumarali naokolo, o flagelantima, koji su za svoje grijehe i grijehe svih ljudi šibali sebi leđa. Ja, pak, mislim flagellate, nevidljiva sitna bića s bičevima kao naša blijeda Venera, mislim ono biće nazvano spirochaeta pallida, to je ona prava vrsta. Istina, u pravu si, zvuči to tako povjerljivo po kasnom srednjem vijeku, podsjeća na flagellum haereticorum fascinariorum. O da, kao fascinarii bi se oni mogli prikazati, ta naša bića što u jatima tumaraju, u boljim slučajevima, kao, na primjer, u tvojem. Uostalom, oni su već dosta civilizirani i ukroćeni, odavno već, i u starim zemljama u kojima su već stoljećima kod kuće više i ne prave takve prostačke šale kao nekad, nema više otvorenih oteklina, masovnih zaraza i otpalih nosova, slikar-umjetnik Baptist Spengler i ne izgleda tako kao da mora, kamo god išao i gdje god se našao, svoje trulo tijelo zakrabuljiti haljom od kostrijeti i njome lamatati kao s klepetalom opominjući ljude neka se čuvaju.«

Ja: »Zar je to tako sa Spenglerom?«

On: »Ta zašto i ne bi? Zar da samo s tobom bude tako? Znam da bi ti rado htio da to tvoje bude sasvim po strani i sasvim tvoje i da se ljutiš zbog bilo kakva uspoređivanja. E, dragoviću moj, uz čovjeka je uvijek silesija drugova! Naravno da je Spengler Esmeraldus. Ne žmirka on uzalud tako stidljivo i lukavo svojim očima, i jednako ga tako Ines Rodde ne naziva uzalud podmuklicom. Tako ti je to, Leo Zink, taj faunus ficarius, uvijek se nekako umio izvući, ali je onoga urednoga i pametnoga Spenglera rano uhvatilo. Uostalom, budi miran i nemoj biti ljubomoran na nj. Dosadan je to i banalan slučaj, pa iz toga neće proizaći baš ništa. Nije to nikakav Piton s kojim izvodimo senzacionalna djela. Možda je postao nešto bistriji i više sudjeluje u duhovnome otkad je ono dobio, a možda ne bi tako rado čitao dnevnik braće Goncourt i djela abbea Galianija da nije stekao vezu s onim višim, da nema one potajne kazne za svoja djela. Psihologija, dragi moj. Bolest, i to još i sablažnjiva bolest, diskretna, potajna bolest stvara neku određenu kritičku opreku prema svijetu, prema prosječnom životu, čini da čovjek bude buntovno i ironički raspoložen prema građanskom poretku, ona svoga čovjeka tjera da traži zaštitu u slobodnom duhu, u knjigama i u mislima. Ali ničega drugoga nema kod Spenglera. Vrijeme koje mu je dano za čitanje, citiranje, pijenje rumenoga vina i za ljenčarenje nismo mi njemu prodali, ono nije baš nikakvo genijalno vrijeme. On je istrošen i klonuo i ponešto interesantan svjetski čovjek, a drugo on nije ništa. On se provlači kroz život sa svojim jetrima, bubrezima, želucem, srcem i crijevima, a jednoga će dana početi govoriti promuklim glasom ili će ogluhnuti, te će s kakvom skeptičkom šaljivom riječi na usnama nakon nekoliko godina neslavno umrijeti — i što dalje? Na tome nema ničega, to nikada nije bila nikakva iluminacija, nije bilo nikakvo polijetanje uvis, nikakvo oduševljenje, jer to nije bilo moždano, nije bilo cerebralno, razumiješ li — ti naši đavolčići nisu ovdje marili za plemenito, za ono više, on ih očigledno ničim nije mogao zavesti, nije došlo do metastaziranja u metafizičko, metaveneričko, metainfekciono…«

Ja (s mržnjom): »Kako ću dugo morati ovdje sjediti i zepsti te slušati to vaše neizdrživo blebetanje?«

On: »Blebetanje? Morati slušati? Sad si se ponio kao najšaljiviji ulični deran. Po mojem mišljenju ti slušaš vrlo pozorno, samo što si nestrpljiv da o tome čuješ još i više i sve. Upravo si se svojski bio raspitao za svoga prijatelja Spenglera u Münchenu; a da ti nisam presjekao riječ, onda bi me ti cijelo vrijeme pohlepno ispitivao o Heleni i njenoj jazbini. Nemoj se, molim te, igrati čovjeka komu netko smeta! I u mene je osjećaj i svijest o samome sebi, te znam da nisam nikakav neželjeni gost. Ukratko, metaspiroheta, to je meningijalni proces, a ja ti jamčim da je to tako kao da neki od onih đavolćića imaju u sebi strast za ono gornje, osobitu sklonost za regiju glave, za meninge, za dura mater, moždanu koru i pia (mater), koji štite nježni parenhim u unutrašnjosti, i od prvoga časa općega oboljenja od te pošasti strastveno se probijaju onamo.«

Ja: »Vi govorite onako kako vam i priliči. Svodnik je, čini se, studirao medicinu.«

On: »Ništa više nego što si ti studirao teologiju, hoću reći: fragmentarno i specijalistički. Hoćeš li poreći da najbolje od svih umijeća i najbolju od svih znanosti nisi studirao kao specijalist i čovjek koji voli tu znanost? Tvoje je zanimanje bilo okrenuto — k meni. Time si me vrlo obvezao. Pa kako ne bih ja, Esmeraldin prijatelj i svodnik, kako me ti pred sobom vidiš, imao osobita interesa za to osobito, frivolno, meni najbliže polje medicine i kako ne bih, kao specijalist, bio ovdje kao kod svoje kuće? Na tom polju doista neprestano i s najvećom pažnjom pratim rezultate istraživanja. Item, neki doctores tvrde da su opazili i kunu se svime i svačime da među tima đavolčiima mora biti specijalista za mozak, zaljubljenih u cerebralnu sferu ukratko, da ima neki virus nerveux. Međutim, svi oni koračaju utrini stazama. Upravo je obrnuto. Mozak je taj koji požudno čezne za njihovim posjetom i s mnogo nade priželjkuje taj posjet, kao što ti priželjkuješ moj posjet, mozak ih poziva k sebi, vuče k sebi kao da ih inače ne bi mogao dočekati. A znaš li još nešto? Filozof, autor De anima, kaže: ’Djelatnosti djelatnika zbivaju se na onim patnicima koji su unaprijed za to disponirani.’ Vidiš, dakle, radi se o disponiranosti, o pripravnosti za pozivanje u goste, sve je u tome. Da su neki ljudi skloniji i prikladniji za izvršavanje vještičjih djela od drugih ljudi, i da ih mi umijemo uočiti, toga su bili svjesni već i časni autori Malleusa.«

Ja: »Klevetniče, ne znam ja ništa o tebi, nisam tvoja mušterija. Ja te nisam pozvao.«

On: »O, drage li nevinosti! Zar ta mušterija mojih đavolčića koja se dala na tako dalek put nije bila opomenuta? A i svoje si liječnike izabrao vrlo sigurnim instinktom.«

Ja: »Potražio sam ih rasklopivši adresar. Koga sam imao pitati? A tko bi mi i mogao reći da će me oni ostaviti na cjedilu? Sto ste učinili s oba moja liječnika?«

On: »Odstranili ih, odstranili ih. Ah, ta mi smo, naravno, u tvojem interesu odstranili te šeprtlje. I to u pravo vrijeme, ni prerano ni prekasno, kad su s onim svojim mastima doveli stvar na pravi put; a da smo ih dalje ostavili, oni bi taj lijepi slučaj još samo mogli upropastiti. Mi smo im dopustili provokaciju — i s time basta, daleko im lijepa kuća. Čim su oni svojim specifičnim postupkom ograničili, kako i treba, onu prvu, kutano naglašenu općenitu infiltraciju i time metastaziranju prema gore dali snažan poticaj, oni su svoj posao obavili, njih je valjalo ukloniti. Te blune naime ne znaju, a ako i znaju, oni na tome ne mogu ništa promijeniti, da se općenitim liječenjem snažno ubrzavaju gornji, metavenerički procesi. Ti se procesi, doduše, dosta često pospješuju neliječenjem svježih stadija — ukratko, što god i kako god se radi, krivo je. Ni u kojem slučaju ne bismo smjeli dopustiti da provokacija dulje potraje primjenom raznih ljekovitih masti. Nazadovanje općenite prožetosti bolešću trebalo je ostaviti da se zbiva samo od sebe, tako da bi do napredovanja, do progredijence, prema gornjoj sferi dolazilo lijepo polako, kako bi tebi ostale uščuvane godine, desetine godina lijepoga, negromantskoga vremena, cijela jedna pješčana ura puna genijalnoga đavolskoga vremena. Danas, četiri godine nakon toga što si to navukao na sebe, ono ti je mjestance tamo gore kod tebe usko i neveliko i lijepo zaokruženo — ali postoji žarište, radna sobica tih đavolčića koji su putem likvora, tako reći vodenim putem, dospjeli ovamo, na mjesto početne iluminacije.«

Ja: »Uhvatio sam te, glupane, zar ne? Odaješ se i time mi sam naznačuješ ono mjesto u mome mozgu, izvorište moje groznice, koje mi opsjenarski dovodi tebe pred moje oči, a bez njega, toga izvorišta, tebe uopće ne bi bilo! Odaješ mi da te u svome uzbuđenju doduše vidim i čujem, a ipak da si samo dječja vika i krika pred mojim očima!«

On: »Divne li logike! Ti mala budalo, sve si to okrenuo naglavce. Nisam ja proizvod tvoga pialnog žarišta tamo gore u tebi, nego te to žarište osposobljuje, razumiješ li?, da mene vidiš, pa bez njega me ti, naravno, ne bi vidio. Zar je zbog toga moja opstojnost vezana uz tvoje početno pijanstvo? Da li ja zbog toga pripadam tvome subjektu? A sad čuj što ću ti reći! Valja samo biti strpljiv, pa će te ono što se ovdje zbiva i što progredira osposobiti za nešto još sasvim drugo, još će oboriti sasvim drukčije zapreke i s tobom će se vinuti uvis pobjeđujući uzetost i sputanost. Pričekaj do Velikoga petka, pa će naskoro Uskrs! Čekaj jednu godinu, čekaj deset, dvanaest godina dok iluminacija, dok svjetlom obasjano nestajanje svih kljastih skrupula i sumnja ne postigne najvišu točku, te ćeš onda znati zašto plaćaš i zbog čega si nam zapisao tijelo i dušu. Onda će ti sine pudore iz apotekarskoga sjemena nicati osmotsko raslinstvo…«

Ja (uzrujano): »Zaveži svoju neopranu gubicu! Zabranjujem ti da govoriš o mojemu ocu!«

On: »Ah, pa u mojoj gubici nije tvoj otac baš na krivom mjestu. Lukavac je bio tvoj stari, uvijek je rado ’umovao o elementima’. Glavobolju, pravo ishodište onih kao od oštroga noža prouzročenih bolova male morske djevice, ipak imaš od njega… Uostalom, govorio sam posve ispravno, u cijeloj toj čaroliji posrijedi je osmoza, pa difuzija likvora i proliferaciono zbivanje. Evo, ovdje vam je lumbalni kanal s pulzirajućim stupom likvora u njemu, taj seže u cerebralno, penje se do moždanih opna, a u njegovu je tkivu podmukli venerični meningitis na svom tihom, šutljivom poslu. Međutim, u unutrašnjost, u parenhim, naši đavolčići uopće ne mogu stići, makar kako bi oni htjeli onamo i makar kako ima ondje nešto što tako čezne za njima — ne mogu onamo bez difuzije likvora, bez osmoze sa staničnim sokom pie koja ga razvodnjuje, rastvara tkivo i tako bičašima utire put u unutrašnjost. Sve to dolazi od osmoze, moj prijatelju, i od njezinih nestašnih proizvoda kojima si se ti tako rano
sladio.«

Ja: »Njihova me bijeda tjerala na smijeh. Volio bih da se vrati Schildknapp, pa bih se s njime mogao smijati. Htio bih mu pričati priče o ocu, i ja ih znam. O suzama u očima moga oca htio bih mu pričati, o onome času kad je rekao: ’A kraj toga, oni su mrtvi!’«

On: »Trista mu muka! Ti si bio u pravu da se smiješ njegovim samilosnim suzama, bez obzira na to što još nisi znao da onaj koji po prirodi ima posla sa zavodnikom uvijek drukčije ocjenjuje osjećaje ljudi i uvijek pada u iskušenje da se smije kad oni plaču ili da plače kad se oni smiju. Sto to znači ’mrtvi’ kad flora još tako raznoliko i u mnogim oblicima niče i buja, i ako je, dapače, još i heliotropna? Ta što znači ’mrtvi’ ako kapljica ipak pokazuje takav zdravi apetit? Sto znači bolest, a što zdravlje, moj mladiću, bolje je da o tome ne damo posljednju riječ malograđaninu. Da li se taj baš tako dobro razumije u život, to ostaje otvoreno pitanje. Ono što je nastalo na putu u smrt ili u teškoj bolesti, za time je život već mnogo puta pružao ruke te je sve učinio da ga to vodi i dalje i u veće visine. Zar si zaboravio ono što si naučio u višoj školi da Bog može iz zla učiniti dobro i da mu prilika za to ne smije biti uskraćena? Item, tu i tamo je netko uvijek morao biti bolestan i lud, tako da drugi to više ne moraju biti. A ondje gdje ludost počinje biti bolesna nitko neće lako reći da to nije vrijedno spomena. Ako netko koga je uhvatilo mahnitanje napiše onako usput: ’Blažen sam! Izvan sebe sam! To zovem novim i velikim! Vrela slast od naviranja misli! Moji su obrazi žarki kao rastaljeno željezo! Mahnit sam, i svi ćete vi biti mahniti kad to dođe do vas!’ — da li je to još luckasto zdravlje, normalna ludost, ili čovjek već ima nešto u meninzima? Građanin je zadnji čovjek koji bi o tome mogao nešto reći; u svakom slučaju ništa mu s time u vezi ne pada na pamet, jer umjetnici već i jesu takva čeljad koja ima bubu u glavi. Ako pak sljedećeg dana, kad ga ponovno udari, čovjek počne vikati: ’O, blesava pustoši! O, pasjeg li života kad je čovjek nemoćan! Kad bi samo htio izbiti kakav rat, tako da se nešto događa! Mogao bih umrijeti kako se pristoji! Neka mi se smiluje pakao, jer ja sam sin pakla!’ — može li se to zapravo smatrati ozbiljnim? Da li je to doslovna istina što on ovdje govori o paklu ili je to samo metafora za pomalo normalnu Dürerovu Melankoliju? In summa, mi vam pružamo samo ono za što se klasični pjesnik, onaj najčasniji, tako
lijepo zahvaljuje svojim bogovima:

Sve daju bogovi, oni beskrajni
Ljubimcima svojim punom mjerom:
Sve radosti one beskrajne,
Sve bolove beskrajne, i punom ih mjerom daju.«

Ja: »Ti prezira vrijedni lašče! Si diabolus non esset mendax et homicida! Već ako te moram slušati, onda mi bar ne govori o zdravoj veličini i o prirodnom zlatu! Znam da nije pravo zlato ono učinjeno vatrom umjesto suncem.«

On: »Tko to kaže? Zar je sunce neka bolja vatra od one kuhinjske? I zdrava veličina? Smuči mi se kad to čujem! Vjeruješ li ti u nešto takvo, u neki ingenium koji nema baš ništa zajedničko s paklom? Non datur! Umjetnik je brat zločinca i luđaka. Misliš li ti da je ikada stvoreno neko djelo koje je obradovalo čovjeka, a da njegov stvaralac nije naučio kako će razumjeti zločinca i luđaka? Pa što je to boležljivo i zdravo? Otkad postoji život, on bez boležljivoga nikad nije mogao izaći nakraj. Sto ti je to pravo i lažno! Jesmo li mi varalice? Zar mi dobre stvari izvlačimo ni iz čega? Gdje ničega nema i đavao je izgubio svoje pravo, i nikakva blijeda Venera ne može tu ništa pametno učiniti. Mi ne stvaramo ništa novo — to je stvar drugih ljudi. Mi pomažemo da se nešto rodi i to nešto oslobađamo. Šaljemo dođavola sve kljasto i zaplašeno, sve kreposne skrupule i sumnje. Uz svega nešto malo nadražajne hiperemije mi drobimo i uklanjamo umor — mali i veliki umor, privatni i onaj što ga sa sobom donosi vrijeme. Tako ti je to, ti ne misliš na prošla zbivanja, ne misliš historijski kad se tužiš na to da su jedan ili drugi mogli punom mjerom biti obdareni radostima i bolima beskrajnima a da im nije bila postavljena pješčana ura i nije bio prikazan konačni račun. Ono što je rečeni u svojim klasičnim vremenima svakako mogao imati bez nas, to u današnje vrijeme možemo samo mi ponuditi. A mi nudimo bolje, mi najprije nudimo pravo i istinito — to više nije ono klasično, dragoviću moj, jer ono što mi dajemo da se iskusi, to je ono arhajsko, pradavno, ono što već odavno nije iskušano. Tko još danas znade, tko je to, pa i u klasičnim vremenima znao, što je nadahnuće, što je pravo, starinsko pradavno oduševljenje, ono oduševljenje koje još nimalo nije bilo oboljelo od kritike, kljaste razboritosti, ubojstvene razumske kontrole — tko još zna što je onaj sveti grč? Vjerujem i to da đavla uzimaju kao predstavnika razorne kritike, zar ne? Opet je to kleveta, moj prijatelju! Sto mu gromova! Ako on išta mrzi, ako ima išta na svijetu čemu se on tako protivi, onda je to razorna kritika. Ono što on hoće i daje, to je upravo ono čovjekovo trijumfalno uzdizanje iznad te razorne kritike i ponosno odbacivanje svih sumnja!«

Ja: »Sljeparu!«

On: »Naravno, naravno! Kad netko stavlja na pravo mjesto najgrublje nesporazume sa samim sobom više radi toga što voli istinu negoli iz samoljublja, onda je on sajamski bukač. Neću dopustiti da mi tvoja nemilostiva sramežljivost začepi usta i znam da ti svoje afekte samo zatomljuješ u samome sebi te mene slušaš s isto takvim zadovoljstvom kao što kakva djevojčica sluša onog koji joj u crkvi nešto šapuće… Evo, da odmah počnemo s idejom koja ti je iznenada pala na pamet — kako vi to već zovete, kako to već stotinu ili dvjesta godina nazivate — jer prije nije uopće bilo te kategorije, kao što nije bilo ni vlasničkoga prava na glazbeno stvaranje i svega toga. Ta ideja, dakle, stvar je od tri ili četiri takta, zar ne, i ništa više. Sve je drugo razrađivanje, sve je marljivo sjedenje nad notnim papirom. Ili možda nije tako? Dobro, ali mi smo stručni poznavaoci literature te primjećujemo da ideja nije nešto novo, da dapače i odviše podsjeća na nešto što se javlja već kod Rimski-Korsakova i Brahmsa. I što da se učini s njome? Pa, jednostavno, ideja se mijenja, preinačuje. Ali preinačena prva ideja — da li je to još uopće ono što ti je najprije palo na pamet? Uzmi Beethovenove bilježnice sa skicama! Tu ne ostaje nikakva tematska koncepcija onako kako ju je dao Bog. On je prekraja i k tome dopisuje: ’Meilleur. Slabo povjerenje u božansko nadahnuće i škrto strahopoštovanje dolazi do izražaja u tom još uvijek nimalo zanosnom ’Meilleur’! Ono istinsko nadahnuće koje usrećuje, koje čini da zaboraviš sebe, nadahnuće bez sumnja i takvo u koje vjeruješ, ono koje ti ne daje da biraš, da popravljaš i krpariš, od kojega se sve prima po nekom blaženom diktatu, nadahnuće koje čini da zapinje korak i klecaju koljena, da onoga koji je njime pogođen prožme sublimna jeza od tjemena do nožnih prstiju, kome od sreće iz očiju navre rijeka suza — takvo nadahnuće nije moguće u savezu s Bogom, koji i previše posla ostavlja razumu da ga obavi, ono je moguće samo u savezu s đavlom, pravim gospodarom entuzijazma.«

U međuvremenu se s tim momkom preda mnom, pri kraju njegova govorenja, ne znam kako nešto dogodilo: kad sam ga dobro pogledao, nekako mi je bio drukčiji nego prije; nije više ovdje sjedio kao svodnik i muška bludnica, nego, molim lijepo, kao nešto bolje; na njemu je bio bijeli ovratnik, kravata vezana kao leptir, na svrnutom nosu naočale s koštanim okvirom, iza kojih su se sjajile vlažno-tamne i nešto zažarene oči — na licu neka mješavina oštrine i mekoće: oštar nos, usne oštre, ali je podbradak mekan s jamicom na njemu, a k tome još i jamica na obrazima — blijedo i svedeno čelo, a s njega je kosu češljao prema potiljku, što je čelo učinilo još višim, ali se sa strane kosa spuštala u gustim, crnim, kao vuna mekim pramenovima — inteligent, koji u novinama za puk piše o umjetnosti, o glazbi, teoretičar i kritičar koji i sam komponira, koliko mu to već dopušta njegovo mišljenje. K tome još i mekane, mršave ruke kojima uz umiljato nespretne geste prati svoj govor, pokatkad nježno gladeći njima debele pramenove na sljepoočicama i zatiljku. Takva je sad bila slika tog posjetioca koji je sjedio u kutu sofe. Ništa nije narastao; i, prije svega, glas mu je ostao isti, nazalan, razgovijetan, naučeno-ugodan; dok mu se sva pojava bila promijenila, glas mu je zadržao svoju istovjetnost. I sad ga čujem kako govori i gledam kako mu se artikulirano miču široka usta, stisnuta u kutovima kao da je u nešto zagrizao, i gornja nedovoljno izbrijana usna:

»Što je danas umjetnost? Hodočašće na zrnima graška. Dan-danas ona više pripada plesu nego par crvenih cipela, a i ti nisi sam koga taj đavo smućuje. Pogledaj samo te svoje kolege — jest, dobro znam da ih ne gledaš, da ne bacaš svoje poglede na njih, ti gajiš iluziju samotovanja i sve hoćeš za sebe, sve prokletstvo vremena. Ipak, pogledaj ih, sebi za utjehu, pogledaj te suinauguratore nove glazbe, mislim na one poštene, ozbiljne, koji iz toga stanja povlače posljedice! Ne govorimo o folklorističkim i neoklasicističkim azilistima kojih se modernizam sastoji u tome da sami sebi zabranjuju da iz njih provali glazba i koji s više ili manje dostojanstva nose stilsku odjeću predindividualističkih vremena. Uvjeravaju sebe i druge da je dosadno postalo zanimljivo zbog toga što je zanimljivo počelo postajati dosadno…«

Morao sam se nasmijati jer moram priznati da sam se, otkad se promijenio, u njegovu društvu osjećao ugodnije, premda me je studen i dalje mučila. On se smješkao mojemu smijehu stisnuvši čvršće zatvorene kutove usta, a uz to je časkom zatvorio i oči:

»A i nemoćni su«, nastavio je, »ali ja vjerujem da ti i ja cijenimo časnu nemoć onih koji se s prijezirom ustručavaju da opću bolest skrivaju ispod dostojanstvenih karnevalskih maska. A bolest je općenita, te oni pošteni ustanovljuju njezine simptome i na sebi samima i na zakržljalim pojedincima. Zar ne prijeti opasnost od prestanka proizvodnje? A ako se još štogod i stavi na papir što moramo uzeti ozbiljno, to samo svjedoči da se stvaralo mučno i nevoljko. A uzroci tome — vanjski, društveni? Nedostatak potražnje — i da li, kao u predliberalnoj eri, mogućnosti proizvodnje u velikoj mjeri ovise o slučajnoj milosti mecena? Točno, ali kao tumačenje to nije dovoljno. Komponiranje je samo po sebi postalo teško, prokleto teško. Ondje gdje djelo nije više u skladu s onim što djelo čini pravim, istinitim, kako će se tko dati na posao? Nego, tako ti je to, prijatelju moj, majstorsko djelo, ona tvorevina koja miruje u sebi samoj, pripada tradicionalnoj umjetnosti, a emancipirana ga umjetnost negira. Stvar počinje time da vama baš nikako ne pripada pravo da raspolažete svima ikada upotrijebljenim tonskim kombinacijama. Nije više moguć smanjeni septimakord, nemoguće su određeni kromatski pasaži. Svaki od vas koji je nešto bolji od drugih nosi u sebi neki kanon zabrane, neko zabranjivanje samome sebi koje zahvaća baš sva sredstva tonaliteta, sva dakle sredstva tradicionalne glazbe. Kanon određuje ono što je lažno, što je postalo istrošen klišej. Sazvučja koja se temelje na tonalitetu, troglasi u nekoj kompoziciji s današnjim tehničkim horizontom — pružaju daleko više od bilo koje disonance. Kao takvi se, istina, mogu upotrijebiti — ali oprezno i samo in extremis, jer je šok od toga gori nego što je prije bio od najgore disonance. Radi se samo o tehničkom horizontu, sve ovisi o njemu. Smanjeni je septimakord ispravan i vrlo izražajan na početku opusa 111. On odgovara Beethovenovoj ukupnoj tehničkoj razini, nije li tako?, odgovara napetosti između krajnje njemu moguće disonance i konsonance. Načelo tonaliteta i njegova dinamika daju akordu njegovu specifičnu težinu. To se načelo izgubilo, akord ga je izbio — zahvaljujući jednom povijesnom procesu koji nitko ne može okrenuti nazad. Poslušaj taj izumrli akord. Čak i onako rastepen on jamči za opčenito tehničko stanje koje protuslovi zbiljskome. Svaki zvuk nosi u sebi cjelinu, i cijelu povijest uz to. Međutim, zbog toga je i spoznaja uha, spoznaja onoga što je ispravno i što je krivo, neumoljivo i izravno vezana uz taj jedini i po sebi krivi akord, bez ikakva apstraktnog odnosa s ukupnim tehničkim nivoom. Ovdje je sada pred nama zahtjev za ispravnošću što ga tvorevina stavlja na umjetnika — ponešto strog zahtjev, ne misliš li tako? Zar se ubuduće njegova djelatnost neće iscrpsti u izvršavanju onoga što sadrže objektivni uvjeti proizvodnje? U svakom taktu koji netko smjelo zamisli njemu se stanje tehnike prezentira kao problem. Tehnika kao cjelina u svakom času zahtijeva od njega da bude prema njoj pravedan i da dade onaj jedini ispravni odgovor što ga ona u svakom času dopušta. Dolazimo do toga da kompozicije nisu ništa drugo do takvi odgovori, da su oni još samo rješenja nekih zamršenosti koje ga draže. Umjetnost postaje kritikom — nešto vrlo časno, tko će to poreći! Uz to ide mnogo neposlušnosti u strogoj poslušnosti, za to treba mnogo samostalnosti i mnogo odvažnosti. A opasnost od nestvaralaštva — što o tome misliš? Je li to još samo opasnost ili je to već sasvim gotova činjenica?«

Zašutio je. Kroz svoje me naočale pogledao vlažnim i zacrvenjelim očima, nježnom je kretnjom digao ruku i s dva srednja prsta prošao kroz vlasi sredinom glave. Rekao sam:

Na što vi čekate? Zar da se divim vašem ruganju? Nikada nisam sumnjao u to da vi umijete meni reći ono što i sam znam. Način kako vi to iznosite skriva u sebi određenu namjeru. Sa svime što govorite želite me uvjeriti da mi za moje naume i moje djelo nitko drugi ne može biti potreban osim đavla. A pri tome niste mogli isključiti teorijsku mogućnost spontane harmonije između vlastitih potreba i trenutka što ga vi nazivate ’ispravnošću’ — mogućnost prirodnoga sklada po kojem bi netko stvarao prisiljen na to i nezauzet nikakvim mislima.«

On (smijući se): »Uistinu, vrlo teorijska mogućnost! Dragoviću moj, situacija je odviše kritična a da bi joj nekritičnost bila dorasla! Uostalom, odbacujem to predbacivanje da tendenciozno osvjetljujem stvari. Zaradi tebe ne moramo se više bacati u dijalektičke troškove. Ja ne poričem da mi stanje »djela« sasvim općenito pruža neko zadovoljstvo. Sve u svemu, ja sam protivnik djela. Pa kako neće u meni izazvati neko zadovoljstvo ona bolećivost i ona slabunjavost što su spopale ideju glazbenoga djela! Nemoj krivnju za to bacati na društvene prilike! Znam da si sklon tome i da voliš govoriti da društvene prilike nisu ništa što bi obvezivalo ili bi dovoljno svjedočile za to da su jamstvo za harmoniju kakva u sebi zaokruženog djela. To je istina, ali sporedna istina. Prohibitivne teškoće djela leže duboko u njemu samome. Povijesno kretanje muzičkoga gradiva okrenulo se protiv zatvorenoga djela. Ono se smanjuje po trajanju, po vremenu, ono zazire od toga da se širi u svome vremenu, koje je pravi prostor glazbenoga djela, pa taj prostor ostaje prazan. Nije to zbog nemoći, a ni zbog nesposobnosti da se stvori oblik, nego ovdje imamo neumoljiv imperativ koji traži gustoću i zabranjuje sve suvišno, negira frazu, razbija ornament, diže se protiv širenja u vremenu, protiv životnog oblika djela. Djelo, vrijeme, privid — oni su jedno i zajedno potpadaju pod kritiku. Kritika više ne podnosi ni privid ni igru, ne podnosi fikciju, samovlasnost, suverenost oblika koja cenzurira strasti i ljudske patnje, koja ih dijeli u uloge i prenosi u slike. Još je samo dopušten nefiktivan, nerazigran, nepromijenjen i nepreobražen izraz patnje u njegovu zbiljskom času. Njegova nemoć i nevolja tako su narasle da s njima više nije dopuštena nikakva igra koja stvara privid.«

Ja (vrlo ironično): »Dirljivo, vrlo dirljivo. Đavo postaje patetičan. Napaćeni đavo moralizira. Dušu mu muči ljudska patnja. U čast toj patnji udvara se samoj umjetnosti. Bolje biste bili učinili da niste ni spomenuli svoju antipatiju prema djelu ako niste htjeli da u vašim dedukcijama prepoznam tašti đavolski smrad što ga puštate da se narugate umjetnosti i da joj naškodite.«

On (bez povrijeđene osjetljivosti): »Eto, što je rečeno, dobro je rečeno. Ti se u biti ipak slažeš sa mnom da se ne može nazvati ni sentimentalnim ni pakosnim ako se priznaju činjenice ovog svjetskog trenutka. Određene stvari nisu više moguće. Osjećajni privid kao kompozicijsko umjetničko djelo te samozadovoljan privid same glazbe postadoše nemogući i neodrživi — a taj se privid od davnih dana sastoji u tom da se oni elementi kojima se u kompoziciji daje najviše mjesta i koji su se nataložili kao u neku formulu tako umeću u kompoziciju kao da su neoboriva nužda toga jednoga slučaja. Ili, daj da stvar okrenemo: poseban se slučaj vlada tako kao da je istovjetan s dobro poznatom formulom kojoj se daje prednost. Već četiri stotine godina sva velika glazba nalazi svoje zadovoljstvo u tome da to jedinstvo obmanjivački prikazuje kao da je stvoreno cjelovito, bez prekidanja — njoj se dopalo da konvencionalnu opću zakonitost, kojoj je podvrgnuta, uzme kao svoju najvlastitiju želju. Prijatelju, to više ne ide. Kritika ornamenta, kritika konvencije i apstraktne općenitosti — sve je to jedno te isto. Pod kritiku pada prividni karakter građanskoga umjetničkoga djela, pa i glazba sudjeluje u tome premda nije slikarska umjetnost. Ona je, zacijelo, među ostalim umjetnostima u toj prednosti što ne stvara slike, ali time što se njene specifične težnje neumorno mire s vladavinom konvencije ona je, koliko su joj dopuštale snage, jednako tako sudjelovala u toj višoj prijevari. Najunutarnjije načelo glazbenog privida sastoji se u podređivanju izraza pod pomirljivo općenito. A s time smo sada gotovi. Zahtjev da se — općenito — zamišlja kao da je harmonično sadržano u posebnom, demantira sam sebe. Svršeno je s konvencijama koje se već unaprijed uzimaju kao da su obvezatne, s konvencijama koje su slobodnoj igri služile kao jamstvo.«

Ja: »Znajući sve to čovjek bi, mimo svake kritike, opet mogao priznati konvencije. Igra bi se mogla potencirati tako da bismo se igrali oblicima iz kojih je, kako znamo, nestalo života.«

On: »Znam, znam. Parodija. Ona bi mogla biti nešto veselo kad ne bi bila tako sumorna u svom aristokratskom nihilizmu. Nadaš li se ti velikoj sreći i nečemu velikom od takvih doskočica?«

Ja (odgovaram mu gnjevno): »Ne.«

On: »Kratko i osorno! Zašto pak osorno? Zato što ti u četiri oka postavljam takva prijateljska pitanja savjesti? Zato što sam ti pokazao tvoje očajničko srce i zato što sam ti razumijevanjem znalca pokazao upravo nesavladive poteškoće današnjega komponiranja? Pa đavo bi se, pobogu, ipak morao nešto razumjeti u glazbu. Ako se ne varam, ti si ovdje prije ovoga razgovora čitao iz knjige kršćanina zaljubljena u estetiku? Taj je znao svoj posao i shvaćao moj poseban odnos prema ovoj lijepoj umjetnosti — najkršćanskijoj umjetnosti, po njegovu mišljenju — s negativnim predznakom, naravno, nju je kršćanstvo uvelo i razvijalo, ali ju je kasnije zanijekalo i isključilo kao umjetnost koja pripada carstvu demonskoga — i sad evo ti je. Visokoteološka stvar, ta muzika — kao što je i grijeh i kao što sam ja. Ovdje je strast kršćanina za glazbu prava pasija, a ta je i spoznaja i propast u isti mah. Prave strasti ima samo u dvosmislenosti, a znamo je i kao ironiju. Najžešća pasija veže se uz nešto što je apsolutno sumnjivo. .. Ne, ne, svakako sam muzikalan, pomiri se s time. A sad sam ti ovdje odigrao ulogu sirotoga Jude zbog onih teškoća u koje je, kao i sve drugo danas, upala glazba. Zar to nisam smio učiniti? Međutim, ja sam to učinio samo zato da ti kažem kako se kroz te teškoće moraš probiti, da se imaš dignuti iznad njih do vrtoglava divljenja samome sebi i da moraš stvarati nešto od čega će te prožimati sveta jeza.«

Ja: »I opet neko objavljenje. Uzgajat ću osmotičko raslinje.«

On: »Sasvim je svejedno što ćeš uzgajati! Ledene cvjetne šare ili cvijeće od škroba, šećera i celuloze — jedno je i drugo priroda, čovjek se samo pita za što valja najviše pohvaliti prirodu. Tvoja sklonost, prijane, da tražiš objektivno, takozvanu istinu, a sve subjektivno, čisti doživljaj da osumnjičiš i proglasiš ih nevrijednima, uistinu je malograđanska i vrijedi je prevladati. Vidiš li me, takav sam ti ja. Vrijedi li zapitati jesam li to zbilja ja? Nije li zbiljsko ono što djeluje, i nisu li doživljaj i osjećaj istiniti? Ono što tebe uzdiže, ono što obogaćuje tvoj osjećaj snage, moći i vlasti, to je, dođavola, istina — pa makar ona bila deseterostruka laž ako se gleda sa stajališta kreposti. Time mislim reći da se neka neistina koja ima to svojstvo da povećava snagu može nositi sa svakom jalovom i kreposnom istinom. Još mislim reći i to da stvaralačka bolest, ona koja čovjeku daruje genijalnost, bolest koja uzjahavši konja preskače zapreke, koja opijena odvažnošću brza od hridi do hridi — ta je bolest tisuću puta draža životu od zdravlja na gegavim nogama. Nikada nisam čuo nešto gluplje od toga da od bolesti može proizaći samo nešto bolesno. Život nije delikatan, a o moralu ne zna što je crno pod noktom. On grabi smionu tvorevinu bolesti, pojede je i probavi; a kako se toga prihvatio, takvo će biti i zdravlje. Pred činjenicom da nešto može izvršiti jak životni učinak, moj dobrijanu, nestaje svaka razlika između bolesti i zdravlja. Cijelo krdo i cijeli naraštaj kao dren zdravih i primljivih dječaka baca se na djelo bolesna genija, onoga koga je bolest genijalizirala, divi mu se, cijeni ga, uzdiže, odvodi ga sa sobom, ide od ruke do ruke, zaviješta ga kulturi koja ne živi samo od kruha pečena u kući, nego bar toliko živi i od darova i otrova iz ljekarnice ’K blaženom glasniku’. To ti govori onaj neusiljeni Sammael koga nitko nije popravljao. On ti jamči da će prema kraju tvoj ih godina što teku iz pješčane ure tvoj osjećaj moći i samosvojnosti ne samo sve više i više prevladavati boli male morske djevice i da će se naposljetku uzdići do najtrijumfalnijeg zdravlja, do entuzijastičkog zdravstvenog afekta, do božanstvenog preobražaja — ta to je samo subjektivna strana stvari, znam ja dobro, to tebi ne bi bilo dovoljno, to bi ti se činilo nesolidno. Zbog toga znaj: jamčimo ti za živo djelovanje onoga što ćeš izvršiti uz našu pomoć. Ti ćeš voditi, ti ćeš hodu budućnosti udariti ritam, na tvoje će se ime zaklinjati dječaci kojima — zahvaljujući tvojoj ludosti — više neće biti potrebno da budu ludi. Od zalihe tvoje ludosti oni će u zdravlju trošiti, i u njima ćeš ti biti zdrav. Razumiješ li me? Ne samo da ćeš probiti teškoće vremena koje koče — ti ćeš probiti i samo vrijeme, kulturnu epohu — hoću reći, epohu kulture i njenoga kulta, te ćeš se odvažiti da objaviš barbarstvo, koje će biti dvostruko, jer dolazi nakon humanizma, nakon liječenja korijena kakvo se može samo zamisliti i nakon građanske profinjenosti. Vjeruj mi, barbarstvo se čak i u teologiju bolje razumije nego neka od obreda otpala kultura, koja je i u religioznom vidjela tek kulturu i ništa drugo, samo humanost, a ne eksces, paradoks, mističku strast i potpuno negrađansku pustolovinu. Nadam se da se ne čudiš što ti sam crni đavo govori o religioznom? Stotinu mu gromova! Pa rado bih znao tko bi ti drugi danas o tome govorio? O tome ipak neće govoriti liberalni teolog, zar ne? Upravo sam ja jedini koji je sve to konzervirao! Kome ćeš drugome nego meni priznati teološku opstojnost? A tko bi bez mene i htio teološki opstojati? Religiozno je takvom izvjesnošću moja struka kao nijedna druga struka građanske kulture. Otkad je kultura otpala od obreda te iz sebe same učinila obred, ona nije ni nešto drugo ni nešto više od onoga što zovemo otpadništvom, i nakon jedva pet stotina godina cijeli je svijet zamoren od te kulture i sit je nje kao da ju je, salva venia, žderao iz željeznih kotlova u kojima se kuhala…«

Na tome mjestu njegova govora opazih, a bilo je to već i nešto prije toga, već onda kad je ono mljeo o sebi kao čuvaru religioznoga života i kad je, docirajući, u tečnu govoru iznosio svoje misli o teološkoj opstojnosti đavla, opazih, rekoh, da je onaj
momak na sofi već nekako drukčije izgledao, nije više bio muzički inteligent s naočalama kakav je bio dok je neko vrijeme razgovarao sa mnom, nije više ni sjedio u samome kutu, nego je nekako légèrement, poput žena, napola zajahao valjkasti postrani naslonjač sofe, vrškove prstiju provukao jedne između drugih držeći ruke na krilu tako da su palci stršili uvis. Dok je govorio, pomicao mu se gore-dolje podbradak s bradicom podijeljenom po sredini, a u časovima kad je široko otvarao usta u njima su se mogli vidjeti mali, oštri zubi; ufitiljeni brčići pomicali su se daleko od obraza.

U svojoj zakrabuljenosti koja me štitila od studeni morao sam se nasmijati toj njegovoj metamorfozi, koja ga je vratila u stari, poznati lik.

»Vaš sasvim ponizni sluga!« rekoh. »Takva bih vas ja morao poznavati, a doista ste vrlo ljubazni što mi ovdje u ovoj dvorani držite predavanja sasvim privatissime. Budući da je mimikrija od vas učinila to što jeste, nadam se da ćete biti pripravni da utažite moju žeđ za znanjem i da ćete mi lijepo dokazati svoje slobodno opstojanje, tako naime da mi nećete samo čitati o stvarima, za koje ja već znam po sebi samome, nego da ćete mi jednom govoriti i o takvim stvarima o kojima bih ja tek htio nešto doznati. Mnogo ste mi pripovijedali o vremenu pješčane ure, vremenu koje vi prodajete, pričali ste mi i o bolima što ih treba u međuvremenu plaćati u obrocima za onaj visoki život, ali mi ništa niste pričali o kraju, o tome što dolazi nakon toga pošto je dug zauvijek podmiren. Na to je uperena moja radoznalost, a vi, za sve vrijeme dok ovdje čučite, niste u svom brbljanju našli mjesta za to pitanje. Zar ja da u tom poslu ne znam za cijenu koja se plaća i patnjama i u gotovom? Hajde, govori! Kako se živi u onoj odvratnoj kući? Sto čeka one kojima ste vi iskazali svoju milost u onoj jazbini?«

On (nasmijavši se kričavim glasom): »Ti bi htio da te uputim u znanost o pernicies, o confutatio? Zar da to nazovem radoznalošću ili učenom mladenačkom obijesti? Ima za to još mnogo vremena, nedogledna vremena, a prije toga bit će tako mnogo uzbuđivanja da ćeš imati drugoga posla nego da misliš na kraj ili da samo paziš na onaj trenutak kad bi već moglo doći vrijeme da misliš na kraj. Ipak ti neću uskratiti izvještaj o tome i nije mi potrebno ni da to oslikam lijepim bojama, jer kako
bi te moglo ozbiljno zabrinjavati nešto što je još tako daleko od tebe? Samo što zapravo i nije baš lako govoriti o tome — hoću reći: zapravo se uopće i baš nikako ne može o tome govoriti, jer se ono pravo ne poklapa s riječima; čovjek može upotrijebiti i načiniti mnoge riječi, ali sve one samo nešto zamjenjuju i zastupaju, stoje mjesto imena kojih nema, ne mogu ni svojatati pravo da označe ono što se nikada ne može označiti riječima, a ne može se ni natuknuti. To je potajna radost te paklenske jazbine, i ujedno njezina sigurnost, da se ona ne može prokazivati, ona je rođena prije govora, ona jednostavno jest, ali ne može doći u novine, ne može postati javna, nijednom riječi ne može biti dovedena do kritičkoga znanja, a riječi kao što su ’podzemno’, ’podrum’, ’debeli zidovi’, ’nečujno’, ’zaborav’, ’bez spasa’ samo su slabi simboli za to. Moramo se, moj dobrijanu, zadovoljiti simbolima, i samo njima, kad se govori o paklu, jer ondje prestaje sve — to je, štoviše, i najglavnije obilježje, i ono što se u najopćenitijem smislu o tome mjestu može reći, a u isti mah i ono što novajlija ondje najprije dozna i što isprva sa svojim tako reći zdravim mišljenjem uopće ne može shvatiti niti želi razumjeti, jer ga u tome sprečava razum ili ne znam kakva ograničenost razumijevanja — ukratko, jer je nevjerojatno, nevjerojatno do besmisla, premda ti se odmah uz pozdrav vrlo jezgrovito i osobito istaknuto kaže ’da ovdje prestaje sve’, bilo kakvo milosrđe, bilo kakva milost, bilo kakva obazrivost, nestaje zadnjega traga obzira prema dozlaboga nevjerničkom prigovoru ’ta to ipak ne biste mogli učiniti ako ima u vas duše’ — i bit će učinjeno, zbiva se, dapače tako da ih nikakvim riječima nećeš moći pozvati na odgovornost, zbiva se u podrumima iz kojih glasa čuti nije, duboko dolje da ni Bog ne čuje, i to će trajati vječno. Jest, ne valja o tome govoriti, to leži po strani od jezika i izvan njega, jezik nema s time ništa zajedničko, nikakav odnos prema tome, zbog čega on zapravo nikad i ne zna koje će vrijeme na to primijeniti, pa se iz nevolje poslužuje budućim vremenom, kao što se i govori: ’Bit će ondje plač i škrgut zubi.’ Eto, tu se poseglo za nekoliko glasova, nekoliko riječi — sve je to uzeto iz prilično ekstremne sfere jezika — ali su to ipak tek slabi simboli i bez prave povezanosti s onim što ’će tu biti’, bez odgovornosti, u zaboravu, između debelih zidova. Točno je da će u prostoriji iz koje ne dopire ni najtiši glas biti vrlo bučno, bezmjerno bučno i daleko preko onoga što može podnijeti uho, odzvanjat će zapomaganja i uzdisaji, plač, jecanje, rikanje, grgljanje, kričanje, dozivanje, osorne psovke, moljenje i veselo klicanje mučitelja, tako da nitko neće čuti svoj glas jer će se ugušiti u općem, gustom i debelom paklenskom metežu glasova i u sramotnoj zbrci povika, izmamljenih od sila koje svemu što je nevjerojatno i neodgovorno vječno dodavaju nešto novo. Neka se ne zaborave oni burni uzdisaji što ih izaziva slast koja se zna umiješati u to, jer beskonačna muka, kojoj kao granica nisu postavljeni ni gubitak sposobnosti trpljenja, ni nagla klonulost, ni nemoć, umjesto da svršava tako, izrođava se u sramotno uživanje, zbog čega oni koji o tome imaju nekog intuitivnog znanja i govore o ’sladostrasti pakla’. S time je pak povezan element prijezira i sramotnog ruganja koji se sad združuje s mučenjem; ta je paklenska slast, naime, isto što i neizmjerno bijedno izrugivanje bezgraničnu trpljenju i praćeno je odvratnim upiranjem prsta u žrtvu i smijehom nalik na rzanje: odatle i nauk da se muci prokletnika pridružuju još i ruganje i sramoćenje — štoviše, da pakao valja definirati kao neku groznu mješavinu sasvim nepodnošljivih patnja i poruga koje će se uza sve to morati vječno podnositi. Od velikih boli oni pregrizaju i svoje jezike, ali po tome oni ne tvore nikakve zajednice, nego se između sebe odnose s mnogo ruganja i prijezira, i, dok jauču i jecaju, dobacuju jedan drugome najprljavije psovke, a baš su oni najtankoćutniji i najponosniji, koji nikad nisu izustili kakvu prostačku riječ, sada prisiljeni da se služe najprljavijim izrazima. Jedan se dio njihove muke i volje da sramote svoje suputnike sastoji u tom da bi se domislili najodvratnijih riječi.«

Ja: »Dopustite mi, to su prve riječi koje mi govorite o tom kakve patnje moraju tamo trpjeti prokleti. Niste li izvoljeli primijetiti da ste mi zapravo govorili samo o učincima pakla, a ništa mi niste rekli o tome što, prema prirodi stvari i uistinu, moraju tamo očekivati prokletnici.«

On: »Tvoja je radoznalost dječačka i indiskretna. To što sam rekao stavljam na prvo mjesto, ali sam vrlo dobro svjestan toga, moj dobrijane, što se skriva iza toga. Pokušavaš iz mene izmamiti nešto što bi u tebi samom stvorilo tjeskobu, tjeskobu od pakla. Misao, naime, na povratak i na spas, na takozvano spasenje tvoje duše, na uzmicanje od onoga što ti je obećano — to sve vreba kod tebe u pozadini, a sva ti je težnja u tom da na sebe navučeš attritio cordis, strah što ćeš ga u svom srcu osjećati od onoga tamo, a o tom si strahu vjerojatno čuo da čovjek po njemu može postići takozvano blaženstvo. Dopusti da ti kažem da je to sasvim zastarjela teologija. Nauka o onom što teolozi nazivaju attritio znanstveno je prevladana. Kao prijeko potrebna pokazala se contritio, ona prava i istinska protestantska skrušenost zbog počinjena grijeha, koja nije nikakvo pokajanje izazvano strahom a nametnuto crkvenim redom, nego znači unutarnji, religiozni obrat — a jesi li ti sposoban za takvo pokajanje, to pitaj samoga sebe, tvoj ti ponos neće uskratiti odgovora. Sto dalje, to ćeš manje biti sposoban i manje voljan da se udostojiš takve skrušenosti, pogotovu zato što će te onaj ekstravagantni život kojim ćeš živjeti učiniti vrlo mekoputnim, razmaženim, pa se iz toga ne može olako naći put u osrednje-spasonosno. Zbog toga, govorim ti radi tvoga umirenja, ni sam pakao neće tebi biti nešto bitno novo — on će te ponuditi nečim manje ili više uobičajenim, takvim uobičajenim koje ti primaš s ponosom. On je, u biti, samo nastavak tvoga ekstravagantnoga života. Da kažem s dvije riječi: njegova bit ili, ako hoćeš, njegova poanta sastoji se u tom da svojim stanovnicima ne ostavlja nikakav drugi izbor nego između krajnje hladnoće i takva žara od kojega bi se mogao rastaliti i granit — između ta dva stanja oni kričeći trče onamo-ovamo, jer u jednom stanju ono se pričinja kao nebeska utjeha, ali odmah postaje nepodnošljivo u najpaklenskijem smislu te riječi. Tebi se mora svidjeti ono ekstremno na tome.«

Ja: »Sviđa mi se. Htio bih vas, međutim, opomenuti da se čuvate toga da s prevelikom sigurnošću smatrate mene svojim. Na to bi vas mogla zavesti određena plitkoća vaše teologije. Vi se oslanjate na to da bi me ponos mogao spriječiti da se predam onoj skrušenosti potrebnoj za spasenje, ali pri tome ne uzimate u obzir da ima i ponosne skrušenosti. Na primjer skrušenost Kainova, koji je mislio da je njegov grijeh tako velik da mu nikada neće biti oprošten. Contritio bez ikakve nade i kao potpuna nevjerica u mogućnost milosti i oproštenja, kao stijena čvrsto osvjedočenje grešnikovo daje svojim grijehom prešao svaku mjeru, tako da ni beskrajna dobrota nije dostatna da mu budu oprošteni grijesi — tek je to prava skrušenost, istinska skrhanost, a ja vam obraćam pozornost na to daje ona najbliža spasenju i da joj dobrota ponajmanje može odoljeti. Priznat ćete da svakidašnji i umjereni grešnik može samo umjereno biti zanimljiv milosti. U njegovu slučaju u aktu je milosti slab impetus, on je samo mlitav čin. U osrednjosti nema uopće nikakva teološkog života. Istinski teološki put k spasenju pokazuje ona grešnost, ona tako opaka grešnost da grešnik očajava i duboko sumnja u spasenje.«

On: »Eh ti, prepredena glavo! A odakle takvu tvom grešniku bezazlenost, odakle mu naivno i iskreno očajavanje što su, jedno i drugo, pretpostavka za taj beznadni put k spasenju? Zar tebi nije jasno da svjesna spekulacija s privlačnošću kojom velika krivnja vuče k sebi dobrotu, toj dobroti u najvećoj mjeri onemogućuje čin milosti?«

Ja: »Pa ipak, tek s tim non plus ultra dolazi do najvišeg porasta dramatskoteološke opstojnosti, a to znači: dolazi do najopakije krivnje, a time i do posljednjeg i neodoljivog izazova usmjerena na beskrajnu dobrotu.«

On: »Nije loše. Uistinu ingeniozno. A sad ću ti reći da baš takve glave poput tvoje čine populaciju pakla. Nije tako lako doći u pakao; odavno bismo trpjeli od nedostatka prostora kad bi u pakao dolazili i ovaj i onaj. Ali čovjek tvoga teološkog tipa, takav prepredenjak koji spekulira sa spekulacijom jer već od svog oca ima spekuliranje u svojoj krvi — onda ne znam što bi se još moralo dogoditi pa da mu ne uspije da dođe u pakao.«

Kako je to rekao, a već i nešto prije toga, momak se ponovno počeo mijenjati kao što se mijenjaju i oblaci, a po svemu što je govorio, on to uopće i ne zna: više ne sjedi na valjkastom naslonjaču kanapea preda mnom u dvorani, nego je opet u kutu kao ona muška bludnica i bljedunjavi svodnik s kapom na glavi i zažarenim očima. I govori svojim sporim i unjkavim glasom glumca:

»Bit će ti ugodno što smo došli do kraja i zaključili razgovor. Posvetio sam ti mnogo vremena i dokolice da se o toj stvari s tobom narazgovaram — mogu se ponadati da ćeš to priznati. No ti si, otvoreno ću ti reći, atraktivan slučaj. Odavno smo već bili bacili oko na tebe, na tvoj u hitru, oholu glavu, na sjajan ingenium i na divnu memoriam. Onda su ti dali da studiraš Božju znanost jer je tvoja umišljenost to tako smislila, ali se ti naskoro nisi više htio nazivati teologom, nego si Sveto pismo tutnuo pod klupu, a nakon toga si se prihvatio glazbe s njezinim figuris, characteribus i incantationibus, i to nam se nemalo dopalo. Tvoja je naime oholost bila željna elementarnoga, a to si mislio postići u obliku najprikladnijem tebi, ondje gdje se ono kao algebarska čarolija stapa sa zvukovnim razborom i računom, a ipak je u isti mah uvijek i smiono usmjereno protiv razuma i trijeznosti. A zar ti misliš da nismo znali da si ti za to elementarno prepametan, prehladan i prečist, i misliš li da nismo znali da se ti zbog toga znaš razgnjeviti i da te tvoja stidljiva pamet baca u bijedno stanje dosade? Zato smo marljivo radili na tome da nam uletiš u naručaj, hoću reći: mojoj maloj, Esmeraldi, i da na sebe navučeš iluminaciju, afrodizijak mozga za kojim tako očajno čeznuše tvoje tijelo, tvoj duh i duša. Ukratko, nama nije potrebno da na nekom šumskom raskršću tek odlučimo kuda ćemo, niti nam za to trebaju dokazivanja. Mi smo vezani ugovorom i poslom — to si ti potvrdio svojom krvlju, obećao si nam se i kršten si za naše bratstvo — ovome mome posjetu cilj je da se sve to samo potvrdi. Od nas si uzeo vrijeme, genijalno vrijeme, pune dvadeset i četiri godine ab dato recessi, pa te godine stavljamo tebi kao zadaću. Kad isteknu i prođu te godine, a još ne možemo znati hoće li ih biti toliko, i makar takvo vrijeme znači vječnost — onda je s tobom svršeno. U međuvremenu, međutim, bit ćemo ti u svemu podložni i poslušni, a tebi će pakao biti od koristi samo ako se budeš odrekao svih onih koji žive, cijele nebeske vojske i svih ljudi, jer to tako mora biti.«

Ja (kao da me je proželo nešto izvanredno hladno): »Kako? To je nešto novo. Sto znači taj uvjet?«

On: »Znači odreknuće. Nego što drugo? Misliš li da je ljubomora kod svoje kuće samo u visinama, a ne i u dubinama? Ti, fino i stvoreno biće, obećan si i ustupljen nama. Ti ne smiješ ljubiti.«

Ja (moram se uistinu smijati): »Ne smijem ljubiti? Jadniče! Hoćeš li onom glasu što ga uživa tvoja glupost iskazati čast i na sebe privezati praporac kao kakvoj mački te razglasiti da svoj posao i svoje obećanje želiš utemeljiti na tako prevrtljivu i dvosmislenu pojmu kao što je ljubav? Zar je đavlu do toga da zabrani uživanje? Ako mu nije do toga, onda se mora pomiriti sa simpatijom, pa čak i s pojmom caritas, inače je prevaren, kako piše u knjizi. Ono što sam na sebe navukao i zbog čega si ti mislio da sam se tebi obećao — gdje je izvor svemu tome, hajd’ reci mi, ako nije ljubav taj izvor, makar si ga, s dopuštenjem Božjim, i otrovao? Savez kojim smo mi, kako tvrdiš, vezani, nema ništa zajedničko s ljubavlju, čuješ li ti, glupane? Zar bi ti htio da se meni bilo prohtjelo da pođem na četverno raskršće pa da izaberem put k svome djelu. Pa govori se da je djelo vezano uz ljubav.«

On (smijući se unjkavo): »Do, re, mi! Budi uvjeren da tvoje psihološke fin te ne prolaze kod mene ništa bolje od tvojih teoloških finta! Psihologija! Neka nam se Bog smiluje, zar još uvijek nešto držiš do nje? Sve je to loše građansko devetnaesto stoljeće! Naše je razdoblje dozlaboga sito psihologije, uskoro će ona za nj biti crvena krpa, a onoga koji bude životu smetao psihologijom jednostavno će mlatnuti po lubanji. Živimo u takvim vremenima, dragoviću moj, da ona ne žele da im psihologija zanovijeta… To usput. Moj je uvjet bio jasan i ispravan, određen legitimnom revnošću pakla. Ljubav ti je zabranjena ukoliko ona zagrijava čovjeka. Tvoj život neka bude hladan — zbog toga ne smiješ ljubiti nijednoga čovjeka. Pa kako ti to sebi zamišljaš? Iluminacija ostavlja sve do zadnjega časa intaktnima snage tvojega duha — štoviše, od vremena do vremena ih pojačava do suncem obasjana ushićenja -pa te pitam čemu sve to, na kraju krajeva, zapravo teži ako ne k lijepoj duši i dragom osjećajnom životu? Opće ohlađenje tvoga života i tvoga odnosa prema ljudima leži u prirodi stvari — bolje reći, ono je već u tvojoj prirodi, mi tebi ne namećemo baš ništa novo, oni đavolčići neće iz tebe učiniti ništa novo ni tebi tuđe, oni sami pametno pojačavaju i tjeraju do krajnosti sve ono što ti jesi. A ne nosiš li ti u sebi hladnoću još od mladih dana, kao i onu od oca naslijeđenu glavobolju iz koje su imale proizaći boli male morske djevice? Hladna te hoćemo, tako hladna da će i stvaralački plamen jedva biti toliko vruć da se na njemu ugriješ. U taj ćeš se plamen sklanjati od studeni svoga života…«

Ja: »A iz požara natrag u led. Vi meni, očigledno, već na Zemlji pripremate pakao, to ste već naumili.«

On: »To je ono ekstravagantno opstojanje, jedino koje dostaje jednom ponosnom umu. Tvoja oholost, vjeruj mi, nikada neće htjeti da takav život zamijeni za mlak život. Pristaješ li na to? Uživat ćeš vječnost ispunjenu stvaralačkom djelatnošću, vječnost dugu jedan ljudski život. Kad istekne pijesak iz gornje posudice, u mojoj će biti vlasti da s tim finim stvorenim bićem postupam kako meni odgovara i kako mi se bude svidjelo, da budem njegov neograničeni gospodar, da ga vodim i da njime vladam — sa svime što je njegovo, bilo to tijelo, duša, put, krv i imetak u sve vijeke…«

U tom se času ponovo javilo ono neobuzdano gađenje koje me je već prije jednom bilo zgrabilo i od kojega sam se sav tresao, a uz to je ojačao i onaj kao glečer hladan val studeni koji je ponovo na mene strujao od one muške bludnice u uskim uz tijelo prileglim hlačama. Od divljačke gadljivosti zaboravio sam na samoga sebe, ovladala me nesvjestica. A zatim sam čuo kako mi Schildknapp, koji je sjedio u kutu ležaljke, govori mirnim glasom:

»Naravno, ništa niste propustili. Giornali i dvije partije biljara, jednu rundu maršale, a oni poštenjačine dobro su izgrebenali governo.«

Ta ja sam u ljetnom odijelu sjedio uz svoju svjetiljku, a na koljenima mi je bila knjiga koja priliči kršćaninu! Ne može biti drukčije: u svom ogorčenju očito sam protjerao onog klipana i svoje sam pokrivače odnio u pokrajnju sobu još prije nego je stigao moj suputnik.