Veliki povratak LP ploče

Premda vinilne ploče danas predstavljaju relikt nekoga prohujalog vremena, one ipak bilježe tržišni rast. Posrijedi je, zapravo, želja za što boljim zvukom te nova kolekcionarska strast.

Da kvantiteta nužno ne mora stvarati kvalitetu – dokaz je današnja download kultura. Ona, barem na našim meridijanima, osigurava dostupnost svekolikoga glazbenog materijala, ali ne i vršilicu koja bi mogla odvajati žito od kukolja. Pristup slušanju glazbe sa slušalicama MP3 playera u ušima, temeljen na postulatu “hoću sve i hoću sad”, podrazumijeva halapljivu potragu za što većim brojem empetrica, od kojih se veći dio jednostavno ne stigne preslušati.

Download, zapravo, promovira shuffle preslušavanje, a playeri od nas preuzimaju ulogu glazbenih urednika. Slušamo ono što naiđe, pa kad nam se neka pjesma uistinu svidi, smještamo je u favoritese. Tako kreiramo kompilacije pjesma koje uistinu volimo, zanemarujući cjelovitost albuma –koji su zapravo bili dominantna forma glazbenoga izraza više od pola stoljeća, bez obzira na to je li riječ o vinilnoj ili kompaktnoj ploči, odnosno CD-u.

Iz perspektive današnjega shuffle konzumenta glazbe, susret s nekim gramofilom vjerojatno će u njemu izazvati čudan osjećaj: kao da sreće nekog člana udruge koja se bori za dokazivanje teorije da je Zemlja ravna ploča. Dobar dio današnjih tinejdžera nije uživo vidio gramofonsku ploču i nije im jasno kako to da svi uživatelji gramofonskih zvukova nisu odumrli, poput članova SUBNOR-a. Učiteljica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi pozvala je mog poznanika, diskofila, da djeci malo protumači načine na koje se nekoć slušala glazba. Kad je donio ploče, ispostavilo se da među dvadesetak djece samo dvoje zna što je to. Ipak, potpuni šok za djecu bila je činjenica da ta crna plastična masa može proizvoditi glazbu.

No odumiranje vinila ipak nije deevolucijski proces. Ljudi koji imaju gramofone i kolekcije vinila u glazbi uživaju na onaj način na koji pravi filmofili uživaju u sedmoj umjetnosti: u tami kinematografa, a ne na DivX-u s podmetnutim španjolskim ili ruskim titlovima.

Rinfuzne empetrice

Vinili su neminovno povezani s formatom albuma, a taj je format diktirao diskografska pravila (što je još slučaj u teoriji, ali sve manje u praksi), a to znači i konzumentski pristup. Dobar album nije samo kolekcija pjesama jednog izvođača; to je zaokružena cjelina reproducirana kroz epizode, što podrazumijeva određen narativni slijed, dok se kreacija MP3 playlista temelji samo na kriteriju osobne dopadljivosti.

Govoreći jezikom književnosti, bilo bi to kao da poglavlja raznih romana čitamo bez ikakvog redoslijeda, izmiješano i nesuvislo. Možda je taj pristup radikalan, ali bilo bi to slično situaciji kad bi se iz zbirke kratkih priča raznih autora one mogle preuzimati i čitati nasumičnim redom, bez obzira imaju li te priče u svojim zbirkama i definirani kontekst. Ima tu još nešto: mnoštvo rinfuznih empetrica koje možemo slušati u svakoj situaciji onemogućuje nam da uistinu stignemo do onog vremenskog odsječka kad u miru možemo preslušati neko glazbeno djelo. Stoga se playliste uglavnom i sastoje od “pozadinske glazbe”, lakoprobavljivog (bez obzira na realnu kvalitetu) obroka uz koji ćemo se bolje osjećati. Vinili osiguravaju drugačiji pristup, jer su baždareni na otprilike četrdeset minuta u dva dijela.

Upravo ta podjela na A i B stranu autorima je omogućila vrlo zanimljive kreativne dosege. Bi li, na primjer, Bowijev album Low osigurao mjesto u glazbenoj povijesti da nije podijeljen na vokalnu i instrumentalnu stranu? Ili Astral Weeks Vana Morrisona, koji ima The Beginning i Afterwards podjelu? Ne samo to. Nastupni album Joy Divisiona Unknown Pleasures sniman je i rezan iznad 20.000 Hz, što mu daje određenu zvučnu ambijentalnost kad se preslušava na vinilu, no ta se ambijentalnost gubi na CD-u. Uopće, vinilna zvučna slika toplija je od one kakvu možemo čuti iz digitalnih izvora.

Rast prodaje ploča

Tržišni pokazatelji kažu da na tržištu “nosača zvuka” vinilne ploče bilježe rast. Zbog posvemašnje internetizacije glazbe, CD-ovi se kupuju sve manje, no ljubitelji pravog zvuka rado će odvojiti određeni iznos na vinile. Nisu to one ploče kakve su se u Hrvatskoj proizvodile do 1994. (zadnji vinil u Hrvatskoj bio je Papa Hrvatima), nego se prešaju novim tehnologijama, kako bi zvuk bio što vjerniji. Svjesni su toga i bendovi, pa je tako, na primjer, New Order izdao dvanaest 12-inčnih singlova sa svojim velikim hitovima. U povodu tridesete obljetnice originalnog izdavanja ploče Never Mind The Bollocks… Here’s Sex Pistols, Pistolsi su objavili repliku originalnog vinila. Na njemu greškom nije otisnuta pjesma Submission, pa je u ovo specijalno izdanje dodana kao singl samo s jednom stranom, kao i specijalni poster.

Nove vinilne ploče izrađuju se od 180-gramskog vinila, stabilnije su nego što su bile nekad i odolijevaju pucketanju. S obzirom na to da je CD vremenski razvukao standardni format vinila, nova izdanja redovito bivaju objavljivana kao dvostruki albumi. No i tu ima inovacija. Na primjer, vinilno izdanje albuma Neon Bible grupe Arcade Fire na tri strane ima nasnimljenu glazbu, dok je na četvrtoj svojevrsna vinilna verzija bakroreza.

Burza ploča

Svi veliki izvođači nove albume objavljuju i na vinilu, a starije uščuvane naslove moguće je naći u second hand shopovima. Želite li baš neki raritetniji naslov, to će vas stajati nekoliko puta više negoli da album nabavljate na CD-u (npr. vinilno izdanje odličnog albuma Električnog orgazma Zašto da ne prodavao se na second hand tržištu za 600 kuna).

Vinili postaju i novo zanimljivo investitorsko tržište. Iako su diskofili oduvijek skupljali ploče, one su počele dobivati tržišnu cijenu tek u osamdesetima, kad je krenula potraga za raritetima. Dakle, možda je upravo sada doba da se uloži u nabavku rijetkih vinila, jer njihova kolekcionarska vrijednost raste iz dana u dan. Želimir Babogredec, direktor Croatia Recordsa, primjer je kolekcionara iz našeg okružja. On se tek prije nekoliko godina počeo baviti skupljanjem teže dostupnijih vinila, a priznaje da svaki tjedan na eBayu kupi neku zanimljivu ploču. Dosad ih je skupio oko 5.000, a od toga ima čak 1.000 vinila Beatlesa.

Stoga bi možda prija bacanja starih stvari trebalo proroštati po prašnjavoj kolekciji vinila koja se skriva negdje na tavanu – jer nađe li se singl The Quarrymena (inicijalne inačice Beatlesa) s pjesmom koja je proslavila Buddyja Hollyja i Cricketse That’ll be the day, takvo otkriće nalazniku može priskrbiti oko 150.000 eura.

Ima neka tajna veza

Sasvim sigurno, na tržištu jako dobro idu i posebna izdanja, ona s utisnutim fotografijama na disk (picture disc) ili ona s obojenim vinilom. Na tržištu negdašnje Jugoslavije nije bilo objavljenih picture discova, ali veliku vrijednost sasvim sigurno mogu postići dva Helidonova izdanja s obojanim diskovima. Prvo je singl Buldožera Muškarci i žene, objavljen na crvenom disku, te nastupni album grupe Film, objavljen na zelenom disku. Osim toga, vrijednost postižu vinili poznatih izvođača s područja bivše Jugoslavije objavljivani od 1991. do 1994., kad se zbog ratnih zbivanja nije moglo jednostavno doći do njih. Primjer takvog izdanja je posljednji službeni vinil Bijelog dugmeta – dvostruka kompilacija Ima neka tajna veza.

Za dobru reprodukciju valja imati i odgovarajući hardver, a to je gramofon i – ovisno o mogućnostima pojačala – pretpojačalo. Pravim audiofilima bitno je zapravo kakav zvuk mogu postići, jer dobro ugođeni gramofon zvuči bolje negoli bilo koji CD player. Gramofoni nude prirodniju, topliju reprodukciju zvuka, a to je ono što privlači prave audiofile.

Valja, dakako, jasno razlučiti audiofile i vinilne fanove. Audiofili će za svoj užitak potražiti bogato instrumentalizirane ploče, gdje će moći razabrati svaki zvuk, dok vinilni fanovi u tom aspektu žele da im glazbeni sadržaj što bolje zvuči. No, ima i drugih aspekata koji ploču čine toliko poželjnom.

Prije svega, ploča ima opipljiv oblik, dovoljno je velika da bude uočljiva činjenica u svakom okruženju, i stoga ima i određenu sentimentalnu težinu. Odvajanje samog vinila od omota i stavljanje na gramofon – maleni je ritual, koji uključuje i brisanje ploče od prašine (osim pri prvoj reprodukciji). Ključan aspekt je, zapravo, nešto drugo: onaj ushit koji traje od trenutka kad se ploča nabavi do trenutka kad se stavi na gramofon i počne slušati. Kupljeni novi vinil je u doba kad je glazba imala nesumnjivo veći društveni značaj bio dodana vrijednost, 22 posto na osobnost upravo u tim trenucima ponosa i slave. Jer ploče se nisu nabavljale lopatama (kao što danas u playere slijeću empetrice); one su se birale, a kad su bile nabavljene – imale su dug slušački vijek.

Skladište osjećaja

Svaki album imao je tako određenu priču, vezanu uz doba kad je nabavljen i kad je preslušavan. Tako je moj prijatelj rekao da su za njega ploče skladište osjećaja. S obzirom na moju kolekciju od oko 2.000 vinila, za mene su one više osjećaj skladišta. Pa ipak, velik dio njih ima svoju priču, znam kako sam ih nabavljao, kad sam ih preslušavao, što su mi značile u to doba. Ploče, za razliku od empetrica, imaju tu taktilnu dimenziju. Držanje omota u rukama, dok se ploča preslušava, ipak predstavlja posebnost kakvu nam današnji načini slušanja glazbe ne mogu priuštiti. Kutija u kojoj se nalazi CD, doduše, ima knjižicu, ali to je ipak suodnos kao kad se u rukama drži knjiga s debelim koricama i paperback izdanje. Posve je, dakako, iluzorno očekivati da će se vinili vratiti u modu, ali sasvim sigurno iz nje neće izaći. Vinilne kolekcije danas se lako mogu digitalizirati s pomoću USB gramofona, no njihova umjetnička vrijednost, po svemu sudeći, i dalje će rasti.

Second hand tržište

Dok prodaja novih vinila podliježe određenim tržišnim zakonitostima, na second hand tržištu vladaju drukčija pravila. Kako su nam rekli u shopu Roxy u zagrebačkoj Savskoj ulici, razvija se specifičan odnos ponude i potražnje. Vrijednost određenog vinila ovisi o godini njegova izdavanja i o njegovoj kondiciji, kao i dostupnosti na tržištu. Tako, na primjer, tri izdanja nastupnog albuma grupe Drugi način imaju tri cijene – stoje između 150 i 550 kuna. Prvo izdanje uistinu je raritet, objavljen u razmjerno malom broju primjeraka, pa ga nije tako jednostavno naći na tržištu. Svake godine cijena takvih vinila u prosjeku se diže za pedesetak kuna.

Najviše se nabavljaju vinili izvođača s područja bivše Jugoslavije, a osim vinilnih fanova nabavljaju ih i nostalgičari koji su se vratili u Hrvatsku, pa žele ponovno čuti zvukove svoje mladosti. Zanimljivo je da shop Roxy putem interneta posjećuju i inozemni kolekcionari, a neka izdanja iznimno su na cijeni. Tako je jedan album Iron Maidena u izdanju Jugotona najskuplji na svjetskom tržištu jer jedini ima unutarnji ovitak s tekstovima pjesama.

S druge strane, mnogo je veći broj vinila kojima vrijednost opada i teško se mogu kupiti i za 10 kuna. Posrijedi su albumi koje je imalo svako domaćinstvo, što podrazumijeva da se u međuvremenu nabavila i CD verzija, pa nema više potrage za takvim albumima, bez obzira na njihovu kvalitetu.

Na primjer, albume Srebrnih krila nitko ne traži, a cijenu drži samo jedan – onaj na kojem pjeva Vlatka Pokos i koji je sasvim neopaženo prošao na tržištu. Tražen je i nastupni album Severine koji je snimila za Orfej kao pobjednica natjecanja Demo X tadašnjeg Radio Zagreba.

Od inozemnih izdanja uglavnom se traže ona koja nisu licencno objavljivana i koja su raritetnija, a potražnja za njima iz godine u godinu raste.

Vinili i književnost

Albumi ispunjavaju čitavo vidno polje

Vinili su kao parametar vrijednosti isticani u nekim suvremenim britanskim književnim djelima. Tako Nick Hornby u svome djelu Hi-Fi glavnog junaka upućuje k ženi koju je prevario muž i koja iz osvete prodaje njegovu kolekciju vinila. Glavni junak iznimno je zainteresiran za prvi singl Sex Pistolsa i spreman je platiti cijenu koju žena traži. Međutim, kad je čuo koje su njezine stvarne namjere, on odustaje od kupnje jer shvaća patnju koju će doživjeti njezin muž kad shvati što mu je ona napravila da mu se osveti. U filmu Hi-Fi te scene nema, premda je snimljena, a može se pogledati na DVD izdanju u kategoriji izbačenih scena.

Drugi opis adoracije vinila nalazi se u knjizi Tonyja Parsonsa Priče naše mladosti. Opisujući jednoga od glavnih likova, Raya, Parsons kaže:

Sviđalo mu se što albumi zahtijevaju pozornost. Kad ih uzmeš u obje ruke, ispune ti čitavo vidno polje, i ne vidiš ništa osim njihove ljepote.

Upravo to otkriva jednu od esencija vinila: zahtijevaju pozornost, auditivnu i vizualnu. Oko njih se treba truditi i oni to znaju uzvratiti. Dakako, kad govorimo o onim dobrim albumima, jer loši se ionako brzo zaboravljaju.

Piše Bojan Mušćet

Izvor: Plan B