Joseph Mallord William Turner (1775. – 1851.) jedan je od najpoznatijih britanskih umjetnika svih vremena. Galerija suvremene umjetnosti u Margateu nosi njegovo ime i nedavno je snimljen film o kasnijem razdoblju njegova života, nominiran za nagradu Oscar. Međutim, Tarner je umjetnik s kojim se nije lako uhvatiti u koštac – povučen i zagonetan, oduvijek je bio teška tema za biografe. Službeno ga se smatra slikarom romantizma, međutim, njegov izražajan i energičan stil često se čini bliži kasnijim umjetničkim stilovima. Mnogi će reći da je Tarner svojim radom udario temelje impresionizmu. Poput svih inovatora u svijetu umjetnosti, za vrijeme života bio je kontroverzna ličnost oko koje su se lomila koplja. Danas se Turner smatra umjetnikom koji je pejzažno slikarstvo uzdigao do takve razine da se po prvi put moglo mjeriti s drugim slikarskim žanrovima (povijesno slikarstvo, portreti, mitološke slike).

Tarner je rođen 1775. godine kao sin londonskog brijača i izrađivača perika. Samouk od ranog djetinjstva, iznimno nadaren, s četrnaest je godina upisao Kraljevsku akademiju. Nije trebalo dugo da se njegov talent prepozna i već je na Akademiji počeo izlagati akvarele od 1790., a ulja od 1796. godine.

U mladosti je putovao po Engleskoj crtajući i slikajući seoske krajolike te su njegovi najraniji radovi dio pejzažne tradicije iz 18. stoljeća. Velika inspiracija bili su mu nizozemski umjetnici iz 17. stoljeća, poput Willema van der Veldea, te talijanski pejzaži Claudea Lorraina i Richarda Wilsona.

Godine 1799., u dobi od dvadeset i četiri godine – najmlađe dopuštene dobi – izabran je za člana-suradnika Kraljevske akademije, a 1802. godine za redovitog člana. Te su se godine privremeno otvorile ratne granice s Europom, te je Tarner prvi put otputovao u inozemstvo, posjetivši Francusku i Švicarsku. Do kraja života ekstenzivno je putovao po Europi, crtajući skice i kasnije stvarajući slike u svom ateljeu u Engleskoj. Tarner je primarno bio akvarelist, premda je bio jednako vješt i u uljanoj tehnici.

U to doba se u svim poljima umjetnosti počeo rađati romantičarski pokret, kao antiteza klasicizmu i prosvjetiteljstvu, stilovima koji su stavljali naglasak na razum i formu. Tarner je bio intuitivni romantičar – za njega su emocije i sloboda mašte bili od iznimne važnosti, što se može vidjeti u njegovoj primjeni ekstremnih kontrasta intenzivnog svjetla i tmurnih oblaka, dramatičnih pejzaža i energičnih poteza kistom. Nakon što je postao majstor više slikarskih medija, shvatio je da mora krenuti korak dalje i počeo je intenzivno eksperimentirati sa slikarskim tehnikama. Ova potreba da se riješi okova prošlosti i formalizma, da izgradi stil koji odgovara kreativnom impulsu koji je konstantno tinjao u njemu, oblikovala ga je u istinski neobičnog umjetnika.

Istražujući samog sebe i promatrajući prirodu, malo-pomalo postao je slikar svjetla. Glavni element njegovih djela postale su briljantne, sjajne boje, što se može jako dobro vidjeti u pejzažima iz tog razdoblja. Posebno su mu dragi motivi bili oluje i poplave, planine i more. Ove snažne prirodne sile su istovremeno i kulisa za dramu koja se cijelo vrijeme odvija ispred očiju svakog čovjeka. Tarner prikazuje svijet u promjenjivom stanju, i trenuci koje je birao za svoje slike odaju svijest o prolaznosti vremena. Često prikazuje svakodnevne pojave u prirodi – sporo puzanje ledenjaka u Alpama, naglo obrušavanje lavine, pjenušavo dizanje oceana, jake nalete vjetra – ali snaga svih tih prizora je nemjerljiva. Konstantna transformacija prirode ga je fascinirala i on kao da lovi izgubljene trenutke vremena. Slike postaju naracije momenata u vremenu, toliko živopisne i stvarne da promatrač ima dojam da se nalazi tamo, baš u tom trenutku.

Kao velikom putniku i istraživaču svijeta, mnoga su se Tarnerova djela odnosila na književnost, mitologiju i povijest mjesta koja je posjetio. Tarner je bio očaran prirodom, ali zanimala ga je uloga čovjeka u vrtlogu prolaznosti.

Tarner je živio u vremenima koja su unijela velike promjene u svakodnevni život ljudi. Bilo je to doba rane industrije, uvod u doba strojeva, nešto potpuno novo, strano i neistraženo. Osim svoje slikarske uloge, Tarner je postao i izvrstan kroničar tog turbulentnog vremena. Za bolje razumijevanje kako se tadašnji čovjek osjećao usred svih mijena, ali i jasniji pogled na naciju koja se munjevito razvijala na vrhuncu industrijske revolucije, neprocjenjivo su važne neke Tarnerove slike poput Parlament u plamenu (koja prikazuje spaljivanja domova Parlamenta), Kiša, para, brzina (koja prikazuje Veliku zapadnu željeznicu) i Bojni brod Temeraire (koja prikazuje parobrod koji vuku na posljednji vez kako bi ga uništili).

Kasnije u životu, Tarner je slikao jednostavne prizore mora i neba koji izgledaju gotovo apstraktno. Tarnerov suvremenik, priznati umjetnik John Constable, za njega je rekao:

“Tarner… čini se da slika parom u raznim bojama, sve je tako nestvarno, prolazno, prozračno.”

Sličnost s djelima impresionističkih slikara (koji su djelovali krajem 19. stoljeća) zapanjujuća je i zato se Turnera često smatra pretečom impresionizma. Godine 1840. upoznao je najpoznatijeg kritičara umjetnosti iz viktorijanskog vremena, Johna Ruskina, koji je postao veliki pobornik njegovih djela.

Do svoje smrti od kolere 1851. godine, u dobi od sedamdeset i šest godina, Tarner je stekao veliki ugled i bogatstvo. U oporuci je ostavio gotovo tristo slika i oko trideset tisuća crteža Velikoj Britaniji (Bequest to the nation, Ostavština naciji). Danas se ta impresivna kolekcija uglavnom čuva u Galeriji Tate Britain u Londonu.

Autor: Stela Zorić

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

  impresionizam, Nova Akropola, Romantizam, Slikarstvo, Vilijam Tarner