Zen budizam prilično je neobično učenje. Povjesničari i filozofi danas dvoje je li to religija ili filozofija, jer zen negira bilo kakve vanjske obrede, ne traži posebnu odjeću, način ishrane, a nema ni filozofskih rasprava, ni religijskih objava.

Cjelokupna zen literatura sastoji se od anegdota iz života zen učitelja i njihovih učenika. Te anegdote, iako često šaljive i pune duha, mogu izgledati nerazumljivo, čak i besmisleno, no to naravno nije točno. Zen budizam zapravo u potpunosti slijedi filozofsku koncepciju mahajana budizma, oslanjajući se ponajviše na učenja sadržana u Prajnaparamita sutri. Zen nema knjiga, jer se učenje u osnovi svodi na neposredno vođenje učenika od strane učitelja. U tom kontekstu anegdote o učiteljima služile su kao osnova praktične nastave novim generacijama učenika, ali pomisliti da je u njima sadržano cjelokupno učenje zen budizma bilo bi potpuno pogrešno.

Zen je nemoguće razumjeti bez poznavanja osnova budističkog učenja. Za budizam, ovaj je svijet iluzija predstavljen Marom, božanstvom neobične ljepote i privlačnosti, koje ima moć zaslijepiti čovjeka svojim sjajem, ali taj sjaj i ljepota nisu stvarni, već su dio svijeta iluzije. Mara je sinonim naše vlastite vizije stvarnosti koja je više rezultat naših želja i htijenja, onog kako bismo mi htjeli da jest, nego onog što stvarno jest. U Kini i Japanu ideja iluzije predočena je papirnatim vratima: ona postoje za one koji nisu pokušali proći kroz njih, jer misle da su vrata čvrsta i neprobojna. Međutim, ona predstavljaju problem samo dok ne uočimo da su od papira.

Zen budizam je filozofska religija čiji je osnovni cilj prosvjetljenje, odnosno razbijanje papirnatih vrata iluzije. Drugim riječima, cilj je spoznati sebe i svijet koji nas okružuje kako bismo mogli živjeti u skladu s vlastitom prirodom. Potrebno je uočiti koji je dio nas načinjen od papira te smoći snage odbaciti ga kako bismo ostavili samo ono što je dio našeg istinskog bića. Da bi se u tome uspjelo, potrebno je unijeti svjetlo u vlastito biće, usavršiti se u vladanju sobom, što se prvenstveno postiže ostvarivanjem vrlina. Zato se život shvaća kao put, traganje utemeljeno na moralnoj ispravnosti. Tek usavršavanjem, kada se zadobije sjaj svjetla lišen tame iluzija, to svjetlo daje čovjeku sposobnost za dotad nezamisliv korak – spoznaju metafizičke stvarnosti koja postoji izvan svih varljivih iluzija svijeta. Trenutak u kojem se to događa zen budisti nazivaju satori, prosvjetljenje, a rezultat je postizanje nirvane – što doslovno znači “izlazak iz neprohodne prašume” u kojoj se dotad boravilo.

Metafizička stvarnost korijen je i izvor svega, u njoj nema dualnosti niti ikakvih podjela te se o njoj ne može ništa reći, niti ju je moguće shvatiti i opisati na bilo koji razumu shvatljiv način. Zbog toga je budisti jednostavno nazivaju šunjata, praznina, pri čemu šunjata ne označava prazan prostor, već umu neshvatljivu cjelinu bez dijelova.

Prema budističkom učenju, um je onaj koji diferencira stvari. U njemu su uvijek prisutni onaj tko promatra i ono što se promatra. Um je dio cjeline, a kako je cjelina zbroj različitih dijelova i samim tim više od svakog pojedinog dijela, ona ne može biti spoznata od strane bilo kojeg njezinog dijela. Utoliko je priroda cjeline prazna od svih zamislivih koncepcija koje se odnose na njezine dijelove. Zbog toga zen budizam nije zainteresiran za put uma i ne traži racionalno objašnjenje stvarnosti. To je razlog zašto pouke namijenjene učenicima sadrže nelogičnosti i izgledaju besmislene, jer se nastoji nadići granice uma i razviti sposobnost neposredne spoznaje stvarnosti.

Zen poduka odvijala se tako da učitelj postavi pitanje na koje učenik treba dati zadovoljavajući odgovor. Među poznata se pitanja ubrajaju: “Što je glas jedne ruke?”, “Kada bik dođe do ruba provalije, glava, rogovi i kopita prolaze, zašto rep ne prolazi?”, “Kada ne misliš na dobro i ne misliš na zlo, kako izgleda tvoje prvobitno lice koje si imao prije rođenja?” Ovakva pitanja nazivaju se koani. Koan doslovno znači “neprolazni prolaz” jer je neprolazan za sve misaone tokove, ali se ipak može proći kada se dosegne sposobnost izravne, intuitivne spoznaje koju zen budisti nazivaju prajna.

MONDO

Mondo je razgovor u četiri oka između učitelja i učenika zen budizma. U nekim školama zen budizma zahtijevao se tijekom mondoa neposredan odgovor dat bez razmišljanja. Kroz mondo učitelj provjerava je li učenik dosegnuo spoznaju. Ovisno o tome, razgovor izgleda više ili manje smislen. S vremenom se razvio pravi obredni oblik razgovora, a najblistaviji od njih pamtili su se i postali svojevrsni primjeri za buduće naraštaje učenika.

* * *

Yikwanu, majstora iz Kozenjia u vrijeme Tang dinastije, upitao je učenik:
“Ima li pas Buddhinu prirodu?”
“Da, ima”, odgovorio je majstor.
“Imate li vi Buddhinu prirodu?”, glasilo je sljedeće pitanje.
“Ne, ja je nemam.”
“Ako kažu da su sva bića prožeta Buddhinom prirodom, kako to da je
Vi nemate?”
“To je zato što ja nisam ono što ti nazivaš ‘sva bića’.”
“Ako niste to, jeste li vi Buddha?”
“Ne, nisam ni to.”
“Pa što ste onda, na kraju krajeva?”
“Ja nisam što.”
Nakon razmišljanja učenik upita:
“Da li se to može vidjeti ili dokučiti?”
Majstor je odgovorio:
“To je iznad umovanja ili dokazivanja i zbog toga se naziva nezamislivo.”

* * *

Juten upita redovnika: “Odakle dolaziš?”
“Dolazim iz samostana koji se nalazi na zapadnoj obali rijeke gdje je svetište Kwannon.”
“Jesi li vidio Kwannon?”
“Da, jesam.”
“Jesi li ga vidio na desnoj ili lijevoj strani?”
“Kod viđenja ne postoji ni lijevo, ni desno,” zaključi redovnik.

Budizam, poput mnogih drugih učenja, razlikuje subjektivni od objektivnog uma. Subjektivni um ima egocentričnu sliku stvarnosti, odnosno svijet promatra iz jednog kuta – sebe samog, i zato ima ograničenu sposobnost viđenja. Zbog toga će dva promatrača koja gledaju isto stablo s različitih strana imati različite predodžbe tog stabla. Nadalje, te će predodžbe biti obojene onim što se želi vidjeti, odnosno onim čemu netko daje prioritet. Subjektivni um, dakle, ne daje točnu sliku stvarnosti.

Objektivni um je pomoću inteligencije sposoban promotriti stvari sa svih strana i dobiti puno točniju sliku onog što promatra, ali ni on nije sposoban sagledati sve. Budući da je uvijek podijeljen na promatrača i ono što se promatra, um nije u stanju ući u bit stvari i zato je njegovo viđenje nepotpuno. Da bi bilo potpuno, potrebno je da se promatrač i promatrano stope u jedno. To je moguće tek razvojem intuicije u kojoj se gube razlike između promatrača i promatranog. Intuicija u ovom kontekstu nije predosjećaj, niti viđenje budućnosti, već najviši oblik spoznaje dostupan čovjeku. Za budiste je to mogućnost spoznaje šunjate.

Omiljena budistička ilustracija prirode prajna intuicije dana je slikom Mjeseca koji se odražava u beskonačno promjenjivim oblicima vode. Prajna je samospoznaja o cjelini u kojoj je jedinstvo mnoštvo i mnoštvo jedinstvo. U ovom kontekstu prajna i šunjata postaju sinonimi.

Nemoguće je objasniti što je intuicija, iako je – kako kažu budisti – svaki čovjek posjeduje u potencijalu. Onaj tko je razvio ovu sposobnost može je prepoznati kod drugih, ali je ne može racionalno objasniti drugima, jer ona nadilazi logiku uma. Zen učitelj Mumon napisao je: “Znat ćete, ali samo za sebe; kao nijemi čovjek koji je usnuo san koji nikom ne može ispričati.”

Upravo zbog toga što se priroda izravne spoznaje ne može objasniti na logičan način, u zen literaturi pronalazimo nelogična “objašnjenja” prajna intuicije, kao npr. u Prajnaparamita sutri: “Ono što je poznato kao prajna nije prajna i zbog toga je poznato kao prajna.” “Ja nisam Ja i zbog toga Ja sam Ja.” “Budha je rekao: moje učenje je misliti mišljenje nemišljenjem, govoriti govor negovorenja, vježbati disciplinu nediscipline.” U ovom duhu Fu Daishi napisao je pjesmu:

Idem praznih ruku,
no lopata mi je u rukama
Pješačim, jašući na govedu
Kad prelazim most,
gle most teče, a ne rijeka.

Još jedna karakteristika prajna intuicije koju ističu zen učitelji je njezina protočnost. Ona je izravna, u njoj ne smije biti mjesta za razmišljanje, jer čim se počne razmišljati, prajna se povlači, nestaje. Otuda odgovori učitelja ponekad iznenađuju, kao u koanu o Tozanu u kojem redovnik upita Tozana: “Što je Budha?”, a on bez razmišljanja odgovori: “Tri kilograma lana.”

Već spomenuti učitelj Mumon napisao je: “Onaj tko se oslanja na riječi i pokušava shvatiti zen pomoću objašnjenja, taj je poput nesuvisla čovjeka koji pokušava udariti Mjesec štapom ili počešati stopalo kroz potplat na cipeli.”

Poslušajmo, dakle, savjet i ostavimo se nagađanja o prirodi intuicije. Ovaj savjet nam ukazuje i na nešto drugo, a to je da postoji drugi način razumijevanja zena. Mondoi, razgovori u četiri oka između učitelja i učenika, čija je svrha bila provjeriti stupanj spoznaje učenika, i koani koji su u tim prigodama bili zadavani učeniku, bili su namijenjeni učenicima koji su već prošli određene faze nutarnjeg razvoja, jer je prajna paramita posljednja u nizu od šest paramita koje učenik mora savladati.

Paramite su savršenstva, vrline koje učenik mora u potpunosti usvojiti. Prvih pet vrlina su vrline svijesti, srca i volje, koje učeniku omogućuju pročišćenje, unošenje svjetla u vlastito biće. Tek kada su one usvojene, učenik je spreman za veliku pustolovinu osvajanja prajne. Ne shvaćajući ovo, danas mnogi “istraživači” zena misle da je potrebno odbaciti um i logiku, i živjeti nastojeći probuditi prajnu. Ali zen ne govori o odbacivanju uma, već o njegovom nadilaženju. No, ne može se nadići ono što se prethodno nije usvojilo.

Zen budizam ostavlja utisak lakoće, dobrote i tolerancije, i to je sasvim točno s aspekta djelovanja učitelja i učenika prema drugim bićima. Ali ako pogledamo kakvi su bili prema sebi, vidjet ćemo vrlo strog i nepopustljiv stav, sasvim u skladu sa savršenstvima koja su nastojali postići. Prvo od njih naziva se dana – davanje, nesebičan rad, kao posljedica ljubavi i milosrđa za sva bića. Drugo je šila – moralna ispravnost koja zahtijeva sklad misli, riječi i djela. Treće je kšanti – strpljivost i postojanost, prožete ljubavlju u izvršavanju obaveza prema sebi i drugim bićima. Četvrto viraga – ravnodušnost prema užitku i boli, pobjeda nad iluzijom, opažanje jedino istine. Peto je virya – nutarnja energija koja omogućuje hrabrost i odvažnost u izvršavanju onoga što je potrebno i korisno, bez padanja pod utjecaj sebičnih želja. Šesto dhyana – meditacija, stanje nutarnjeg mira u svim situacijama, koje omogućuje ispravnu usredotočenost na sebe i svijet oko sebe.

KOAN

U zen terminologiji koan se može odnositi na anegdotu o nekom starom učitelju, razgovor između učitelja i učenika, izjavu ili pitanje koje je izrekao neki učitelj, a koristi se kao sredstvo za spoznaju konačne istine zena. Koan predstavlja nerješiv logički problem, vježbu za nadintelektualnu svijest, koju na kraju mondoa učitelj zadaje učeniku. Nakon razmišljanja o svom koanu, učenik ponovno odlazi na razgovor kod učitelja, a u međuvremenu sadržaj njihova razgovora ostaje tajna. Koan je pitanje koje zbunjuje učenikovu svijest, a treba ga potaknuti da probudi u sebi intuitivnu spoznaju. Iako postoje mnogi koani, prosvjetljenje se može postići rješenjem jednog jedinog.

Redovnik upita Chao-Choua (Joshu):
“Zašto je Bodhidharma došao u Kinu?”
Chao-Chou odgovori:
“Čempres u vrtu.”

* * *

Chu (Kokushi), carev učitelj, pozove svog poslužitelja: “Oshine!”
“Da”, odmah odvrati Oshin.
“Oshine!”, još jednom pozove Chu.
“Da”, spremno odvrati Oshin.
“Oshine!”
“Da.”
Chu tada reče:
“Mislio sam da sam ja pogriješio prema tebi, a ustvari si ti pogriješio prema meni”.

Naziv zen samo je japanski način čitanja kineskog ideograma za dhyanu – meditaciju, ali ovaj izraz ne smije se shvatiti kao poziv na asketizam, povlačenje u osamu i vježbanje kontemplacije u sjedećem stavu. Zen učitelji nijekali su vrijednost takvog oblika traganja za istinom, kao što se vidi iz priče o susretu Huai Changa i Ma Tsua. Ma Tsu (japanski Baso), koji će kasnije postati najveći učitelj zen budizma u Kini, u to je vrijeme vježbao meditaciju u samostanu Chuan-fau. “Vaša svjetlosti, koja je svrha sjedenja i meditiranja?” upita ga Huai Chang, učenik Hui Nenga. “Cilj je postati Buddha”, odgovori Ma Tsu. Na to Huai Chang dohvati dvije cigle s poda i počne trljati jednu o drugu, pa ga Ma Tsu upita: “Što to radite, majstore?” “Pravim ogledalo”, odgovori Huai Chang. “Kako se može napraviti ogledalo trljanjem cigli?”, začuđeno upita Ma Tsu. “Kako se može postati Buddha sjedeći i meditirajući?” odvrati Huai Chang.

Tek u susretu sa životnim okolnostima, potrebama i problemima čovjek može uistinu razvijati svoje sposobnosti i mjeriti koliko je u tome uspješan, odnosno koliko je stvarno i istinsko ono što je postigao. Zato se život shvaćao kao put, traganje, u kojem se svakim danom i svakim novim iskustvom uči živjeti sve stvarnije.

Za kraj ilustrirajmo ovu istinu zena pričom o mladim učenicima sa Zapada koji su sredinom prošlog stoljeća došli u Japan učiti zen. Jedan od prvih zadataka koji su dobili bilo je čišćenje toaleta. Misleći da se na taj način, neugodnim poslom, želi iskušati koliko je istinska njihova želja za učenjem, duboko su se iznenadili kad su tamo zatekli učitelja kako čini to isto. Iznenađeni, upitali su: “Učitelju, pa zašto Vi čistite toalet?” “Zato što je prljav”, glasio je odgovor.

Autor: Jerko Grgić

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

  Nova Akropola, Zen, zen budizam