Značaj simbola – temelja humanoga reda

U nastojanju da pod svaku cijenu izbjegne sve što nije pojmljivo razumom te, logikom bijega, pribjegavajući reduktivnim postupcima, čovjek sada trpi posljedice: Homo sapiens je, paradoksalno, proizveo Homo barbaricusa i postao žrtva povratka barbarizma.

Tehnologija, udobnost, materijalno blagostanje i sva postignuća na tom planu ne mogu stvoriti bolji ­svijet. Daleko smo od pobjede nad nasiljem, sebičnošću i pohlepom koje upravo ova postignuća obilato hrane. Možda smo iz vida izgubili cilj i to je razlog naših slabosti na moralnom i duhovnom planu. U pitanje dolazi sveukupno shvaćanje svijeta, tako da će se neki drugi dijelovi stvarnosti, naročito oni koji izmiču razumu, morati uzeti u obzir.

Zalutali smo jer smo nastojali koristiti isključivo razum. Čovjek je istovremeno sapiens i demens, racionalan i intuitivan, znanstvenik i pjesnik. Živi u stalnom kolebanju između svjesnog i nesvjesnog. Odabir isključivo jedne strane dovodi do ponašanja koje čovjeka lišava ljudskosti i približava ga animalnom ponašanju, što za posljedicu ima nasilje, strast, zaslijepljenost, barbarizam. Ljudskost se sastoji u sposobnosti upravljanja tim paradoksom, tom dvojnom prirodom. Duhovna dimenzija sa svojim funkcijama, koju je suvremenost svela na djetinju razinu te nema nikakva utjecaja na individualno i društveno ponašanje, pronalazi svoju važnost u mitovima koji neposredno povezuju više dimenzija postojanja te u obredima i simbolima s njihovom višeznačnošću. Oni su sredstva koja omogućuju upravljanje tim suprotnostima i njihovo nadilaženje.

Duhovna dimenzija sastavni je dio ljudskog bića i ne može se izbjeći. Bujanje sekti i razvoj integrizma dokazuju da u nama još uvijek latentno puno toga postoji, unatoč našim nastojanjima da se oslobodimo. Negirani, ovi se elementi ponovno pojavljuju u negativnim oblicima. Ako se prepoznaju i ako se njima svjesno upravlja, kao što to pokazuje novi antropološki duh, oni imaju korisnu i obnavljajuću ulogu za ljudsku dušu. Nova je antropologija proučavanjem tradicionalnih civilizacija i društava omogućila uvid u psihološka djelovanja koja stvaraju mitove, obrede i simbole važne za razumijevanje našeg suvremenog društva.

Živimo u posebnom vremenu u kojem čovjek mora pronaći odgovor na osjećaje neizvjesnosti i tjeskobe koji ga tište. Taj scenarij, međutim, nije nov. Od pradavnih vremena, počevši od trenutka kad je postao svjestan samoga sebe, čovjek se suočavao s neizvjesnošću i tjeskobom – pred prijetnjom vlastitog okruženja, no prije svega pred prijetnjom smrti. Došao je do izvjesnog broja odgovora potpuno neovisnih o promjenjivim okolnostima.

 

Homo religiosus ili traženje smisla

Mircea Eliade na sljedeći je način objasnio taj mehanizam: svi čovjekovi odgovori potječu od religijskih osjećaja kao temelja ljudskog reda. Na antropološkoj se razini to definira čovjekovom sposobnošću uključivanja u druge dimenzije, u stvarnost drugačiju od one osjetilne i proživljene u svakodnevnom životu. Eliade podsjeća da ljudska svijest, za razliku od ­svijesti ostalih vrsta, posjeduje samo njoj svojstvenu osobinu – svetost.

“Svetost je element strukture svijesti, a ne povijesni trenutak.”1 Ona dopušta ljudskom biću da svakodnevnim, svjetovnim činjenicama pridaje sasvim drugačije značenje. Obična stvar tako postaje nositelj smisla te dobiva mnogo veći značaj od svog neposrednog svojstva i svoje stvarne, materijalne vrijednosti. Postajući simbol, nositelj smisla, ona je u stanju stvoriti vezu između vidljivog i nevidljivog, prisutnog i odsutnog. Drvo ili biljka nisu sveti zato što su drvo ili biljka; to postaju svojim sudjelovanjem u transcendentnoj stvarnosti; to postaju zato što znače tu transcendentnu stvarnost.2

Čovjek se ne može oduprijeti težnji da iz kaosa stvara red kao izvor koherencije i smisla.

Isto tako, svjetovno mijenja svoju dimenziju i poprima povezujuće značenje. Svetost utemeljuje religiozni osjećaj i dopušta, kako je kazao Mircea Eliade, “proživljavajući paradoksalne pojave, transcendirati ograničenja ljudskog stanja.”

Čovjek ne može živjeti u kaosu, već osjeća stalnu potrebu za uređenim svijetom, a model uređenog svije­ta je kozmos. Čovjek ne može živjeti bez vertikalne osi koja ima dvostruku ulogu: otvoriti put prema transcendentnom i istovremeno omogućiti orijentaciju. Jednom kad je prekinut kontakt s transcendentnim i razbijen sustav orijentacije, postojanje u svijetu više nije moguće.3

Čovjek se ne može oduprijeti težnji da iz kaosa stvara red kao izvor koherencije i smisla. Također, svaki put kad se ljudsko biće negdje nastani, uspostavlja mikrokozmos koji, prema antropološkim istraživanjima, prenosi njegovu viziju nevidljivog reda koji nadilazi materijalnu stvarnost. Špilja, kuća, dvorac, grad odražavaju kozmološku sliku ljudi koji su ih stvorili. Za uspostavljanje reda i koherencije, izvora mira i harmonije na nekom nastanjenom području, tradicionalni čovjek mora obredima orijentacije odvojiti to područje od prije­tećeg svjetovnog okruženja kako bi ga povezao s kozmičkim redom, odnosno s nebom, i tako ga, kako kaže Eliade, kozmicirao. Glavne ulice gradova ili ulazi u kuće predstavljaju osi izlaska ili zalaska Sunca ili zvije­zda koje svojim putanjama povezuju zemlju ljudi sa zemljom bogova. Potrebe ljudskog bića ne zadovoljava niti oružana sila ni visina zidina ili debljina bedema, nego osjećaj povezanosti s onim što ga okružuje, a ne samo sa samim sobom, otvaranje prema nepoznatom svijetu s kojim se ulazi u odnos razmjene.

Ljudsko biće neumorno osvaja ­svijet, organizira ga, transformira prirodni krajobraz u kulturno okruženje. Veliki događaj koji uvodi ljudski red sastoji se od transformiranja prirode u nešto različito od onoga što bi ona sama stvorila. Isto tako čovjek transcendira prirodu ostajući povezan s njom. Kulturni je čin par excellence onaj koji iz kaosa stvara red. Stvari treba izvući iz nereda, gdje su nerazumljive, dakle nedostupne i samim tim neupotrebljive, i premjestiti ih na drugi plan postojanja gdje one mogu pronaći svoj smisao.

Povijest civilizacija se u konačnici svodi na povijest pokušaja ljudskih skupina da odgovore na neizvjesnost, opasnost i prijetnju. Mehanizmi koji određuju te odgovore uzdižu Homo religiosusa i oduvijek su isti, ali priroda tih odgovora mijenja se ovisno o razdobljima, mjestima i ljudima, i nijedan od njih nikad nije konačan.

Ohrabren uspjehom industrijalizacije i mehanizacije, čovjek stvara mit o linearnom i beskonačnom razvoju. Javlja se vladavina kvantitete koja zahtijeva da samo ono što je količinski mjerljivo bude dostojno zanimanja. Auguste Comte zamišlja svoju teoriju napretka čovječanstva u tri etape, od najnezrelije do najrazvijenije: teološka, metafizička i pozitivna. Intelektualci postaju novi propovjednici laičke religije.

Od jednog do drugog iskorjenjivanja, progresivno smo i nemilosrdno odstranjivali sveto do te mjere da je svijet očigledno postao isključivo svjetovan. Ipak, sveto se kao neizbježna funkcija ljudske svijesti izražavalo zaobilaznim putevima, poprimajući svjetovne oblike, i ponovno se prikriveno pojavljivalo u marketinškim oglasima, političkim govorima, kinematografiji itd. I što je najgore, ono pokazuje, kao što smo već naglasili, opasno i nasilno lice, kroz kolektivnu nesvjesnost, u obliku sekti, integrizma, rasizma itd.

 

Mit i religijska antropologija

Religijska antropologija istražuje glavne zakonitosti kojima se pokorava ljudsko biće kao stvaratelj i korisnik simbola. Mircea Eliade navodi da je predmet njezinih proučavanja Homo religiosus. Ona pokušava razotkriti nepromjenjivost ljudskog ponašanja prema religijskim fenomenima. Istražuje ponašanje, strukturu misli, logičku simboliku i mentalni univerzum Homo religiosusa ili symbolicusa.

Religijska antropologija ne smije se zamijeniti etnologijom, poviješću ili sociologijom religije. Kako joj samo ime kazuje, religijsku antropologiju zanima više čovjek nego narod; točnije, blagodati etnologije služe joj samo za bolje utvrđivanje glavnih zakonitosti Homo religiosusa kroz kulture koje postoje.4 Etnologija prije svega proučava religije mikro-društava i njihove običaje, dok se sociologija religije posvećuje proučavanju velikih općih religija, nadilazeći okvire naroda, poput budizma, kršćanstva, islama itd. Religijska antropologija omogućuje otkrivanje ključeva za čitanje koji se primjenjuju na religije plemenskih društava i na opće religije.

Iskustvo mita i simbola vodi čovjeka prema njemu samome, otkriva mu vlastito postojanje i sudbinu.

Ernst Cassirer (1874. – 1945.) je započeo sintezu koja je potaknula antropološki povratak mitu i osnovnom ljudskom fenomenu koji ga čini – simbolu. Čovjek se pritom više ne smatra samo fizičkim ili osjećajnim bićem, nego i bićem sposobnim da, zahvaljujući svojoj mašti, stvara simbole i veze koji postavljaju odnose između konkretnog i apstraktnog, vidljivog i nevidljivog, Neba i Zemlje…

To postavljanje mitova i simbola u središte antropološkog zanimanja ojačat će svojim radom C. G. Jung i Cercle Eranos te okupiti cijenjene antropologe i povjesničare religije poput G. Tuccija, H. Corbina, G. van der Leeuwa, M. Eliadea. Danas se mitovima i simbolima nastavlja baviti G. Durand.

Razmatrajući sfere kojima se zapadna filozofija opirala, religijska antropologija otkriva da je mit egzistencijalni izraz ljudskog bića kojem simbolička misao omogućuje slobodan protok kroz sve razine stvarnosti. Ona omogućuje ljudskom biću da više ne živi kao “odvojeni dio”, već kao živi kozmos povezan sa svim drugim živim svjetovima koji ga okružuju. Iskustvo mita i simbola vodi čovjeka prema njemu samome, otkriva mu vlastito postojanje i sudbinu.

1 Mircea Eliade, La nostalgie des origins, Gallimard
2 Fernand Schwarz, La tradition et les voies de la connaissance, N.A.D.P.
3 La naissnace du monde, structures et fonctions du mythe cosmogonique, Sources Oriental, Editions du Seuil
4 R. Bastide, Anthropologie religieuse, Encyclopedia universalis, svez. II.

S francuskog preveo: Franko Maglica
Autor: Fernand Schwarz

Izvor: Nova Akropola

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Goran
1 month ago

Hmmm, da, sve ste to lepo rekli/shvatili, ali .
Čini mi se da su za sve krivi dinosaurusi i ostali predatori u prvim danima praljudskog postojanja, koji su nam uterali strah ne u kosti već u dnk-ov dnk-a i tako nam ugradili i arhetip nemira, nekosmosa, a koji je sve samo ne kosmos i mir, koji nemamo i zbog neimanja stalno lažemo sebe da napredujemo u razvoju kao civilizacija. Da i to sami sebe, što je najgori slučaj, jer da nije tako pa otud onda ratovi, ubijanja i izmišljanja opravdanja za njih. Eh da nismo to što jesmo granice napretka bi bile u beskraju.