Jedan od najvećih režisera svih vremena, Ingmar Bergman o filmu koji je poslužio kao inspiracija za mnoga filmska ostvarenja režisera modernog doba, u uvodnom dijelu svoje knjige „Persona and Shame“ piše:

I have not produced a film script in the normal sense. What I have written seems more like the melody line of a piece of music… On many points I am uncertain and at one point at least I know nothing at all. I discovered that the subject I had chosen was very large and that what I wrote or included in the final film (horrid thought) was bound to be entirely arbitrary…

„Persona“ je film sa izvanrednim sadržajem za analizu ne samo filmskih kritičara, već i psihoanalitičara, koji su o njemu pisali u svojim esejima i knjigama. Iako nas naziv filma može zavesti da se ovdje govori o jednom od Jungovih arhetipova – personi, nakon otkrivanja detalja o njegovom djetinjstvu, odrastanju i odnosu sa majkom u knjizi „The Magic Lantern“, te mnogobrojnih intervjua, dolazim do zaključka, da Bergman ovaj, kao i sve ostale filmove, koristi za samoanalizu u svom putu individuacije, te da film predstavlja projekciju njegove anime.

Bergman je bio svjestan svoje sijenke, iz nje je crpio svu svoju kreativnu energiju, što je i vidljivo iz njegovog stava prema svojim „demonima“ – za koje kaže da iz njih crpi svu svoju stvaralačku snagu. Za jedan intervju se pripremio tako da je čak napravio čitav spisak svojih demona i opisivao ih, govoreći o njima kao o svojim prijateljima.

Isto tako, ako čitamo autobiografiju, gledamo njegove filmove ili pogledamo neki od intervjua, možemo steći utisak da se Bergman neprekidno bavio suočavanjem sa samim sobom koristeći umjetnost – pisanje i film. Svaki film kojeg je snimio, susret je sa svojim najskrivenijim djelovima duše, sa svojim slabostima i strahovima, sa svim tim stvarima koje većini ljudi ponekad ne dozvoljavaju da se u potpunosti „integrišu“, odnosno bezbrižno krenu u put individuacije.

Bregmana ova snaga sijenke, ili „unutrašnjih demona“ ne koči u namjeri samo-spoznaje, integracije i na kraju individuacije. On je donio svjesnu odluku o tome da se upusti u jedan takav poduhvat, koristeći film i pisanje kao sredstvo za proces samootkrivanja.

Proces individuacije prema Jungu znači svjesnu spoznaju i integraciju svih mogućnosti koje su nekoj osobi urođene. Na vlastitom putu individuacije, Bergman se pomoću oruđa kojeg najbolje poznaje – filma, (ne)svjesno upušta u sljedeći korak – susret sa animom. Po Jungu, nakon susreta sa sijenkom, ova faza predstavlja »remek-djelo« na putu individuacije. Jung je smatrao da je »proces razvoja anime jedan od najvažnijih izvorišta stvaralačke sposobnosti.« Jung je govorio o svojoj animi:

„Oduvijek se vraćam animi kada osjetim da je moje emocionalno ponašanje uznemireno i da postoji neka konstelacija u nesvjesnom. Tada pitam svoju animu: „Šta sad hoćeš? Šta vidiš? Volio bih da vidim to.“

Nakon malo oklijevanja, uvijek bi vidio neku predstavu. Čim bi vidio tu predstavu, nemir bi nestao. Sva energija mojih emocija usmjerava se na radoznalost i zanimanje za to što vidim. Mogao bih razgovarati sa animom preko tih predstava sa kojim je ona komunicirala sa mnom.“

Iako Bergman kaže da „nije imao pojma“ šta radi snimajući „Personu“, neke od predstava i „komunikacija“ sa animom koje je opisao Jung, svakako su bile osnovni poriv da se upusti u projekciju tog doživljaja kroz film. U svojoj biografiji kaže da je u vrijeme pisanja scenarija za „Personu“ ležao u bolnici zbog čestih stomačnih problema i ubrzo bio operisan.

Kaže da je 6 sati bio u nesvjesnom stanju i da je bio fasciniran osjećajem, odnosno ne-osjećajem kojeg je tada doživio. Kada se probudio iz anestezije, razmišljao je o svom odnosu sa majkom i o tome koliko su se njegova stanja psihe mijenjala u zavisnosti od odnosa majke prema njemu. Pred sobom je imao fotografiju svoje omiljene glumice Bibi Anderson u društvu Liv Ulman. Fasciniran sličnošću lica ove dvije glumice, započeo je sa pisanjem scenarija za »Personu«, za kojeg kaže da ga je „izvukao“ iz stvaralačke krize.

Sadržaj filma

Radnja filma „Persona“ je preplitanje unutrašnjih života dvaju žena i fokus je na dijalogu (u ovom slučaju monologu) između ove dvije glavne junakinje.

Persona počinje slikama raznih projekcija, filmskih rekvizita, koji se naizmjenično osvjetljuju, te slikama iz raznih filmskih ostvarenja: razapeća, tarantule, penisa u erekciji, scena iz Bergmanovog prvog nijemog filma – Prison, te scenom u bolnici, gdje na bolničkom krevetu leži dječak, okružen mrtvim tijelima pokrivenih čaršafima, te naizgled mrtve žene (fizički podsjeća na Bergmanovu majku – scenom je Bergman htio pokazati prisutnost majke i strah od njene smrti), koja iznenada otvara oči. Dječak čita »Junaka našeg doba« od Ljermontova, i to odlomak:

Već odavno ne živim srcem, nego razumom. Odmeravam i analiziram svoje strasti i postupke sa strogom radoznalošću, ali bez simpatija. U meni postoje dva čoveka: jedan živi u punom smislu te reči, a drugi razmišlja i procenjuje onog prvog.

U sljedećoj sceni, koja je ujedno i završna scena filma, vidimo dječaka kako pruža ruke ka velikom ekranu da dotakne zamagljenu sliku žene.

Radnja filma nastavlja se u bolnici. Mladu medicinsku sestru Almu (Bibi Andersson) poziva glavna doktorica u ordinaciju i dodjeljuje joj brigu o pozorišnoj glumici Elizabet Fogler (Liv Ullmann) za koju kaže da nema psiholoških tegoba ili smetnji ali je prestala da govori usred izvođenja predstave »Elektra«. Nadležna doktorica u bolnici nudi sestri Almi i Elizabet svoj ljetnjikovac na ostrvu Faro, kako bi Alma na najbolji način brinula o Elizabet i pomogla joj da povrati govor.

U ljetnjikovcu Elizabet počinje da se opušta, iako ostaje nijema, bez obzira na konstantno pričanje sestre Alme. Ona joj govori o svom odnosu sa vjerenikom i njihovim planovima za budućnost. Primjetan je osjećaj povezanosti među njima, iako samo Alma govori.

U sljedećoj sceni, u tami, ležeći svaka na svom krevetu, Alma govori o svom najintimnijem događaju – orgiji na plaži sa dvojicom nepoznatih mladića i ženom koju je toga dana upoznala. Orgija se dogodila dok je njen vjerenik bio odsutan, a o toj avanturi nikada nije ništa saznao, jer je Alma »sasvim mirno zaspala pored njega«. Nakon toga Alma ostaje trudna, ali prekida trudnoću u dogovoru sa svojim vjerenikom.

Sljedećeg dana Alma odlazi u grad da pošalje pisma koja je Elizabet pisala svom mužu. Ugledavši otvorenu kovertu pisma na sjedištu suvozača, Alma odluči da se zaustavi i pročita pismo. U pismu saznaje da nju Elizabet zapravo »proučava i analizira« , kao i da otkriva ispričanu situaciju na plaži.

Vidimo Almu kako se vraća u ljetnjikovac, bijesna i ćutljiva, te kako namješta djelić stakla od razbijene čaše i strpljivo a ujedno i uznemireno čeka da se Elizabet povrijedi. To se i događa i tu slijedi scena »kidanja filmske trake«, kao simbol preokreta radnje u filmu.

Alma govori Elizabet da je pročitala pismo i da je povrijeđena zbog toga. Elizabet i dalje ne reaguje i ne govori, a Alma se razbijesni do te mjere, da je počinje udarati i čak kreće ka kipućoj vodi da je polije, kada Elizabet po prvi put u filmu ispušta glas – krik »NE!« Alma na to govori da je toliko sebična, da je jedino strah od smrti natjerao da progovori. Alma nastavlja da govori Elizabet da je njena bolest »najgore vrste«, jer spolja djeluje savršeno zdrava, ali je unutra (u sebi) pokvarena. Elizabet bježi, a Alma je juri i moli za oproštaj.

Iste večeri Alma posmatra Elizabet dok spava i proučava njeno lice čiji su ožiljci prekriveni puderom. Tada začuje glas muškarca i shvata da je došao Elizabetin muž, gospodin Fogler. On je slijep i misli da je Alma njegova žena, iako ona konstantno govori da nije. Vode ljubav, dok Elizabet to posmatra, i dalje nijema, sjedeći na krevetu, sa paničnim izrazom lica.

Nakon toga, Alma ima monolog o Fogleru i njegovoj ljubavi prema Elizabet, o njihovom zajedničkom sinu a Fogler počinje da prihvata Almu kao majku svog djeteta. Sljedećeg jutra, Alma govori Elizabet o njenoj bezdušnosti i tome da ona nikada nije htjela dijete, kako ga mrzi i kako je mnogo puta poželjela njegovu smrt – u trudnoći a i nakon rođenja. Dolazi do jedne od najizrazitijih scena u filmu, kada se polovine lica Alme i Elizabet stapaju u jedno. Tada Alma počinje da viče da ona nije Elizabet, da nije kao ona i da je tu samo da joj pomogne.

Alma pakuje svoje stvari i odlazi sa ostrva autobusom, prolazeći pored filmske ekipe, koja snima ovaj film. Vidimo obrnutu sliku Elizabet, koja leži u istoj pozi kao i starica iz mrtvačnice, ali sa otvorenim očima.

Elizabet Fogler

Uloga Elizabet je prva uloga glumice Liv Ulman, koja je o saradnji sa Bergmanom rekla da joj je „njegovo povjerenje i prepoznavanje“ dalo mogućnost da dâ ono najbolje iz sebe. U filmu, Liv je glumica koja je zanijemila usred predstave »Elektra«. Jung je uveo ideju o postojanju Elektrinog kompleksa kao pandana muškom Edipovom kompleksu. U Sofoklovoj »Elektri«, Klitemnestra, Elektrina majka izgovara: »Velika je moć majčinstva… Majka nikada ne može mrzjeti svoje dijete, bez obzira na sve«.

Anima je arhetip duševnog života i ženskosti u nesvjesnom kod muškarca. Ova slika se razvija u brojnim susretima sa majkom i ona se može otkriti u snovima, fantazijama, kroz iracionalna ponašanja, neodređena i čudna raspoloženja, emotivna stanja. Upravo na takav način je Bergman opisao nastanak scenarija za »Personu«, a Jung objasnio susret sa animom kroz vlastiti primjer »pojave slika«.

Jung kaže da “anima, opšte poznato predstavlja ženske komponente ličnosti u muškarcu, a u isto vrijeme sliku – predstavu, koju on ima o ženama uopšte, tj. arhetip žene“. (Na Engleskom se često dvosmisleno kaže: the man…has an image.“)

Bergman je slike koje su mu se javljale tokom ležanja u bolnici upotrijebio za film, ne znajući odakle dolaze, ali znajući da mu nešto govore.

Jung dalje definiše animu kao “bipolarnu, te se prema tome može u jednom trenutku pojaviti kao pozitivna a u drugom kao negativna: čas je mlada, čas stara, čas majka, pa djevojka, može da bude vještica ili dobra vila, svetica ili kurva.“

Bergman u svojoj biografiji „Magic lantern“ opisuje svoj odnos sa majkom:

„Ona je divna, najljepša od svih osoba koje možete zamisliti….Ujedno je i religiozna figura i jedna od najharizmatičnijih glumica iz nijemih filmova….“ Bergman je u nizu opusa o svojoj majci snimio i kratak dokumentarni film „Karin’s Face“ (1986), koristreći slike iz porodičnog albuma. Na prvim fotografijama vidimo lijepu mladu ženu a na kasnijim, kako Bergman kaže „ona iščezava na grupnim fotografijama“.

Bergmanova privrženost majci nije bila uvijek uzvraćena. Nju je toliko nerviralo to što ju je obožavao i „trčao za njom kao neko kuče“, da se čak obratila pedijatru za pomoć, koji je smatrao da „kmeženje i maženje“ nije za dječaka, pa nakon toga bila još hladnija prema svom sinu. Ingmar je imao i starijeg brata, a kada se rodila 4 godine mlađa sestra, toliko je bio ljubomoran na bebu koja je zaokupila pažnju njegove majke, da je čak htio da je ubije.

U „Personi“, Elizabet predstavlja jedan aspekt Bergmanove anime, nesumnjivo povezanim sa odnosom majke prema njemu. To vidimo u sceni kada joj sestra Alma čita pismo od muža i kada ona cijepa fotografiju svog sina. Nakon toga, doktorica se obraća Elizabet:

… Mislite da ne razumijem? Beznadežni san bistvovanja…Svjesni u svakom trenutku, budni. U isto vrijeme u ponoru između onoga što ste sebi i što ste drugima. Osjećaj vrtoglavice i konstantne želje da se na kraju otkrijete. Da vide kroz vas, sasjeku vas, možda čak i unište. …Počiniti samoubistvo? A, ne. To je ružno, to se ne radi. Ali možete zaćutati, barem tada ne lažete. Možete se zatvoriti u sebe, tada ne morate igrati uloge… Ali vidite, realnost je odbojna. Život procuri u sve. Prinuđeni ste da reagujete.

Bergman želi da na neki način opravda majčin odnos prema njemu, da su njeno stvarno Ja i njena persona u velikom raskoraku, da je morala biti takva kakva jeste zbog svih normi kojima se pokoravala zbog sredine u kojoj je njen muž važio za uglednog svještenika.

Bergman je osjećao da je njegova majka nesrećna u braku, i da je vjerovatno njegujući aspekt majke blokiran zbog nezadovoljstva životom sa strogim mužem. I njenom nevjerstvu je Bergman posvetio cijelu trilogiju filmova, gdje se prožima objašnjenje za takav postupak kao opravdani bijeg iz društveno očekivanih normi okruženja u kojem je živjela. Zato je Elizabetina ćutnja projekcija nemoći njegove majke da mu pruži ono što mu je oduvjek bilo potrebno – nježnost i ljubav.

Alma

Alma je medicinska sestra, njegovateljica. Alma znači duša, a alma mater – majka saznanja. U Bergmanovoj projekciji ona predstavlja sliku njegujuće majke. Iako je oduvjek želio majku punu nježnosti i pažnje, on ne poseže za predstavom idealne majke, već iskrene, pažljive, sa svim vrlinama i manama. Moguće je da je Alma zapravo projekcija njegove bake sa kojim je provodio dosta vremena gledajući filmove i uživao u njenoj pažnji i brizi.

Alma radi posao koji voli, ima vjerenika i uskoro se udaje za njega, sretna je i sigurna u svoje odluke. Sve je kako bi trebalo da bude. Kada doktorica govori o »tegobama« Elizabet, te da je ona zadužena za brigu o njoj, postaje nesigurna i kaže da ona »nije dorasla toj ulozi, mentalno«. Ona želi da doktorica dodijeli ulogu njegovateljice nekom drugom, iskusnijem. Bergman je zaista doživljavao svoju majku „nedoraslom“ te uloge. Često se pitao – kako to da neko kome je profesija – medicinska sestra ili njegovateljica (nurse) ne pokazuje privrženost i njegu prema vlastitom sinu.

Odlazak u ljetnjikovac na ostrvu Faro za Almu predstavlja posao koji ona rado obavlja – brinuće o Elizabet. Ona neprekidno govori, iako je svjesna da su to zapravo monolozi u kojima uživa, jer stiče utisak da je Elizabet »razumije«. Upravo iz tog osjećaja, Alma se ispovijeda – govori o orgiji koju je doživjela dok je njen vjerenik bio odsutan. Mirno i staloženo u detaljnom opisu, Alma, u ovoj posebnoj prilici intimne ispovijesti, doživljava stid , ne samo zbog orgija, već i prekida trudnoće nakon tog događaja.

Alma plačući govori da »se ništa ne uklapa i da dobiješ nemirnu savjest od malih stvari.« Pita se: »Možeš li biti jedna ista osoba u isto vrijeme? Jesam li bila dva čovjeka? » U nastavku Alma govori Elizabet da su njih dvije jako slične, da Elizabet jeste ljepša, ali da se ona uvijek sa malo truda može pretvoriti u nju, iznutra, i obratno – Elizabet se tek tako može pretvoriti u Almu, s tim da bi tada duša Elizabet postala prevelika i štrčala bi na sve strane. Upravo nakon te scene Alma pomisli, da je Elizabet progovorila, međutim ta se misao odbacuje, jer Elizabet to negira, odmahujući glavom.

Almin izraz lica postaje drugačiji, pokriva oči tamnim naočarima i govori Elizabet da zna o čemu je pisala mužu. Elizabet, krenuvši ka njoj sa vrelom vodom, histeriše: »Misliš, Alma je poludjela. Kakva si ti to osoba, iskreno? Ili misliš – zapamtiću to lice! Pa evo ti nešto, po čemu ćeš me zapamtiti!« To su tragovi Alminih noktiju na licu kojem se nekada divila. Nakon katarzične scene u kojoj ona fizički povređuje Elizabet, ona govori: »Mora li biti ovako? Da li je zaista bitno ne lagati, govoriti istinu… Može li čovjek uopšte živjeti bez slobodnog govora? Lagati, izopačiti i pobjeći stvarima? Nije li bolje sebi dozvoliti biti lažan? Možda bi postali malo bolji kada bi samo pustili da budemo ono što jesmo. Ne, ne razumiješ o čemu govorim…«

Nakon ove scene, Bergman se odlučuje da stopi dva lica žene u jedno. Liv Ulman u dokumentarcu „Bergman, a Year in Life“ koji je ove godine predstavljen u Kanu kao obilježje 100 godina od njegovog rođenja (opisuje se perod 1957.godine, kada je snimao „Personu“), govori o tome kako se Bergman nije mogao odlučiti koje lice na kraju filma će biti u gro planu, pa se na kraju odlučio da polovinu oba stopi u jedno.

Elizabet i Alma su fragmenti jedne iste osobe iz njegove perspektive, one su komplementarne jedna drugoj i kao cjelina predstavljaju Bergmanovu animu. Takva anima, proizvod je njegovog odnosa sa majkom – svega onog što je bilo i onog što je želio da ima, a nikada nije dobio. Sa druge strane, prema Jungu, to može biti i projekcija kolektivnog arhetipa Majke.

Bergman je svakako bio fasciniran svojom majkom od najranijeg djetinjstva. Jedna od njegovih pet žena, Kabi Leretei, izjavila je da je on u ženama tražio sličnost sa majkom, koje bi mu pružile stabilnost za kojom je čeznuo. Poznato je da je bio u vezama sa skoro svakom glumicom sa kojom je sarađivao, imao je devetoro djece, a u 53.  godini vratio se jednoj od bivših ljubavi, Ingrid i ostao sa njom u braku 24 godine, do njene smrti.

Film se završava Alminim odlaskom sa ostrva, ostavljajući Elizabet sa jednom riječju »Ništa«. Voda koja okružuje ostrvo, prema simbolima koje je definisao Jung, predstavlja ženskost, animu. Možda nam Bergman poručuje, da nakon susreta sa animom, ono što mu preostaje je da je prihvati, ne radi ništa i njeguje one djelove nje koje su glavni izvor njegovog izraza u umjetnosti.

Dječak

Lik nezgrapnog dječaka u pubertetu, koji se pojavljuje na početku i na kraju filma predstavlja samog Bergmana. Raširene ruke kojima poseže ka zamagljenom liku žene (nejasno je da li se radi o Elizabet ili Almi ili nekoj trećoj) njegov je pokušaj da otkrije sva dešavanja svog unutrašnjeg procesa. Zanimljivo je, da dječak – glumac nije ni naveden među ulogama na početku niti na kraju filma. U filmu se ne razjašnjava čiji je on sin, on jednostavno postoji kao radoznalo dijete, pokušavajući da dovede u vezu unutrašnje slike sa svijetom oko sebe.

Kroz projekciju dječaka, Bergman kao da se pita: Šta mi poručuješ? Kakva si? Zašto si tu? Prema Jungu, dijalog sa animom stimuliše pojavu niza slika, koje su koristan materijal za izraz kroz razne oblike umjetnosti. Bergman prihvata svoje osjećaje, raspoloženja, očekivanja i fantazije i fiksira ih u format filma.

Zaključak

Bergman je već integrisao sadržaje svoje sijenke i svojih »demona« i koristi ih za kreativnu energiju. »Svi moji filmovi su samo snovi«, kaže Bergman. Proces individuacije kod Bergmana teče bez učešća svjesnog analiziranja. On se prepušta snovima, kao izvoru inspiracije za umjetnički izraz. U takvom putu individuacije bez prisile, anima može da djeluje u skladu sa svojim emocijama i osjećajima.

Posljednja scena u filmu prikazuje Elizabet obrnutu naopačke, baš kao i staricu sa početka filma koja odjednom otvara oči. Starica na početku predstavlja prisutnost majke, a lice mlade žene novo rođenje. Vidimo njen odraz lica u staklu kamere, najavljujući film kojeg gledamo, a u kojem sam Bergman doživljava preporod i »spasenje« iz stvaralačke krize.

Jung je vjerovao da razvoj anime prolazi kroz četiri različita nivoa, kojima je dao imena: Eva, Helena, Marija i Sofija. Proces razvoja anime u muškarcu tiče se njegovog otvaranja prema emocionalnosti i stvaranjem plodnog tla za intuitivne procese, kreativnost i maštu.

U konačnoj fazi razvoja anime je Sofija, koja je dobila ime po grčkoj riječi za mudrost. Nakon integracije svih prethodnih faza razvoja anime, Sofija omogućava muškarcu da se odnosi prema njima kao prema posebnim ličnostima koje posjeduju i dobre i loše osobine. Najznačajnija karakteristika Sofije – posljednje faze u razvoju anime, je to što anima postaje pomoćnica muškarcu u kreativnim izazovima. Bergman je svojom »Personom« predstavio upravo taj aspekt, gdje i Elizabet i Alma jesu žene sa dobrim i lošim osobinama, a obije predstavljaju njegovu animu.

Za P.U.L.S.E Jelena Grobler

Izvor informacija i korištena literatura:

Biti Džon Malkovič, Žanet Prinčevac De Villablanca (model za esej)

Marej Stajn „Jungova mapa duše“

https://www.carl-jung.net/

https://drive.google.com/drive/folders/11a7p5YfvLsKbhKG7VVqUe_cH6rB_CoYQ

https://www.independent.co.uk/arts-entertainment/films/features/ingmar-bergman-dangerous-liaisons-1770621.html

https://www.amazon.com/Persona-Shame-Screenplays-Ingmar-Bergman/dp/0714507571

https://openlibrary.org/books/OL2407255M/The_magic_lantern

https://www.youtube.com/watch?v=ViNVXvB8iJQ – Liv Ulmann on life with Bergman

https://www.youtube.com/watch?v=HbxpF66A5hA – BBC intervju sa Bergmanom u njegovoj kući na ostrvu Faro

  Film, Ingmar Bergman, Persona, Psihologija, režija, Umetnost