Bitka za Andrića | PULSE Magazin

Bitka za Andrića – Prikaz knjige Zorana Milutinovića „Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam“ (Geopoetika, Beograd, 2018.)

Most na Drini u Višegradu, foto: Hrvoje Polan

Ako knjigom Bitka za prošlost – Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam Zoran Milutinović možda i neće otvoriti novu etapu u studijama o Andriću na južnoslavenskom kulturnom prostoru, onda zasigurno možemo reći da je – barem što se tiče tumačenja nacionalističkog diskursa o ovom piscu u bošnjačkoj književnoj kritici – jednu etapu zatvorio. Jer sve što je o Andriću napisano u toj kritici u ovoj knjizi je analizirano i vrednovano na način na koji dosad nije. Sudeći po teorijskim postavkama, metodologiji, argumentaciji, stilskoj preciznosti – reklo bi se da je pred nama jedna knjiga kojoj se nema šta prigovoriti. Pa ipak ovdje ćemo istaći ona mjesta koja znatno narušavaju taj dojam jer otkrivaju nedosljednosti u primjeni metode kritičke analize diskursa, naročito onda kada se autor dotakne i pojedinosti iz srpske recepcije Andrića. To se prije svega odnosi na analogije u dokaznom postupku koje nemaju snagu argumenta i pogotovo na previđanje vrlo važnih činjenica u vezi s Palavestrinim stavovima o Andrićevim pripovijetkama Tri dječaka, Pismo iz 1920. godine i kratkom zapisu Noćni razgovor 1941. Da bismo spomenute nedosljednosti što jasnije predočili, imat ćemo na umu upravo ono što je Milutinović precizno formulisao kao svojevrsni metodološki credo:

„Akademski nesporne knjige moraju, pre svega, imati preglednu i čvrstu strukturu koja proizlazi iz autorovog argumenta. Ma kako složen taj argument bio, on se u knjizi logički razvija i učvršćuje dokazima koje autor podastire, tako da tvrđenja ili slede jedno iz drugog, ili se jedno drugom dodaju na takav način da u konačnom zbiru argument postaje nesporan – što znači dokazan“ (Milutinović, str. 111).

Analogije i argumenti

Milutinović se bavi bošnjačkom kritičkom recepcijom Andrićevog djela, i to onom koju smatra nacionalističkom. Počevši od njenog rodonačelnika Šukrije Kurtovića, sve do onih najnovijih tumačenja kakvo je Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića, on svoju studiju razvija kao analizu šireg ideološko-političkog pa i kulturološkog polja unutar kojeg se mogao razviti jedan retrogradan, ali snažan i zato značajan, diskurs o Andriću u bošnjačkoj književnoj kritici. Budući da je zasnovan na istoj ideološkoj matrici, samim tim, on ima i iste metodološke principe, bez obzira na autora:

„Komotan odnos prema činjenicama i dokazima, mišljenje koje je u suprotnosti sa logikom i tumačenje koje ne misli da je na bilo koji način obavezano onim što se tumači – bilo da je reč o istoriji ili o Andrićevim delima – osnovne su karakteristike ovog diskursa.“ (isto, str. 18)

A u takav diskurs koji je Andrića davno proglasio neprijateljem islama i svih muslimana, pa time i Bošnjaka, Milutinović osim Šukrije Kurtovića, svrstava Adila Zulfikarpašića, Muhameda Filipovića, Muhsina Rizvića, Esada Durakovića, Sanjina Kodrića i dr., dakle figure za koje se ne može reći da su u bošnjačkom intelektualnom ili užem akademskom miljeu beznačajne. Rizvićevom djelu Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, a pogotovo Andrićevstvu Rusmira Mahmutćehajića, Milutinović posvećuje najveći dio studije budući da upravo te dvije knjige „predstavljaju do sada najambicioznije pokušaje da se ovaj kritički diskurs teorijski utemelji i akademski afirmiše“ (isto, str. 19). Razjašnjavajući nužne sastavnice svog terminološkog registra – „bošnjački nacionalistički i islamistički diskurs o Andriću“ – autor se odlučuje za najkraću moguću odrednicu: „bošnjački diskurs o Andriću“, s napomenom da će je upotrebljavati što je rjeđe moguće, „jer i ona falsifikuje kompoziciju ovog diskursa. Ne postoji jedan bošnjački diskurs o Andriću ili bilo čemu drugom. Kulture su veliki dijalozi ili polilozi o stvarima koje ljudi smatraju važnim, i izuzetno retko počivaju na potpunom konsenzusu“ (isto, str. 20).

Pošto pobroji imena autora koji su dali značajan doprinos tumačenju Andrića (Midhat Begić, Midhat Šamić, Enver Kazaz, Hatidža Dizdarević i dr.), Milutinović će nabrojati i imena onih koji su istupali kao kritičari i oponenti tog nacionalističkog diskursa (Amila Kahrović-Posavljak, Haris Imamović, Tarik Haverić i dr.), s kojim je u vezi i cilj knjige: ne da njome „na enciklopedijski način pokrije čitavo jedno polje, nego da analizira njegove glavne struje i argumente koji su se u ovom diskursu oblikovali“ (isto, str. 20).

Uslijedit će detaljna analiza jedne interpretativne strategije usmjerene protiv Andrića koja ne podrazumijeva logičko tumačenje teksta nego njegovu adaptaciju proizvoljno osmišljenim premisama kakve su mržnja prema islamu, negativno književno prikazivanje muslimana, odnosno Bošnjaka i sl.

Prateći hronološki razvoj tog nacionalističkog diskursa, koji se u bošnjačkoj književnoj kritici počinje oblikovati šezdesetih godina XX vijeka sa Šukrijom Kurtovićem i Adilom Zulfikarpašićem, Milutinović tumači njegovu genezu, metode, logiku, ideologiju itd. i podastire uglavnom razumne argumente da bi dokazao paranoju, banalnost, iracionalnost, religijsku ili političku motiviranost takve interpretativne strategije. Ali ponekad on napusti sigurnu metodu argumentacije i poseže za analogijama koje njegovu inače uvjerljivu analitičku misao svode u banalnost ideoloških replika. Takva je npr. aluzija u vezi s referiranjem na zločin koji su u ratnom Sarajevu počinili pripadnici MUP-a ubivši osam vojnika JNA: „Toliko su imali; šta bi bilo da su imali osam hiljada?“ (isto, str. 246). Sličnu stvar Milutinović čini citiravši jedan dio iz Zulfikarpašićevog uvodnika koji će prethoditi Kurtovićevom tekstu „Na Drini ćuprija i Travnička hronika od Ive Andrića u svjetlu bratstva i jedinstva“ u listu Bosanski pogledi iz 1961.godine. On kaže da se tu vidi „revizionistička težnja ovog diskursa“, da bi u nastavku, kako bi taj revizionizam dokazao, ustanovio sljedeće:

„Andrić je autor romana Na Drini ćuprija, o kojem Zulfikarpašić nema šta da kaže, ali ga naslov tog romana podseća na ubistva počinjena na ćupriji. Ne na sve doduše: pošto pominje ‘tragičnu zimu’ najverovatnije nema na umu prvu kampanju ubijanja Srba iz Višegrada i okoline u avgustu 1941. Muslimani koji su i pre rata pripadali ustaškom pokretu u istočnoj Bosni – tu gde su sve ustaše bili samo Muslimani, jer Hrvata u ovom kraju nije bilo – skoro čitav mesec su sistematski hapsili i na mostu ubijali Srbe. (Dulić, 2005, 179-181) Zufikarpašićeva historiografska reminescencija to preskače kao nevažno, a fokusira se na četničku osvetu počinjenu na istom mestu pola godine kasnije.“ (isto, str. 43 i 44)

Jednom povijesnom analogijom Milutinović želi osporiti revizionizam Zulfikarpašićev ukazujući na ustaške (bošnjačke) zločine nad Srbima, baš kao što Zulfikarpašić ukazivanjem na četničke zločine nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu želi osporiti Andrićevu književnu etiku. Zapravo, ni jedna ni druga historijska reminiscencija nemaju snagu argumenta ni za šta što je u vezi s Andrićevim romanom; radi se o dvije historijske istine sučeljene u tekstu tako kao da je važnost jedne uslovljena samo isključenjem one druge. Zato se argumentacija tu pretvara u svađu o prakrivici, pa nije ni čudo što se tada jedan zločin kvalificira kao četnička osveta, kao da svi zločini ne počivaju na nekom konceptu osvete i kao da se svi ne pravdaju prakrivicom onog nad kim su počinjeni.

I konačno, u jednoj fusnoti pasusa kojom se referira na Tomislava Dulića, Milutinović nekritički prihvata zanimljiv zaključak ovog autora:

„U istočnoj Hercegovini ustaške jedinice su bile i organizovane i popunjavane Muslimanima. (…) Jedan od zaključaka Dulićeve knjige je da su ustaše i nemačke trupe bile jedini akteri za koje se može reći da su tokom Drugog svetskog rata u Jugoslaviji počinili genocid (…) (isto, str. 44)

Dulić tvrdi da osim genocida nad Srbima u NDH drugih i nije bilo, jer nije bilo drugih aktera koji bi se za takav zločin mogli optužiti. Ako već govorimo o analogijama, onda bismo ovdje mogli da se zapitamo: zašto su Dulićevi zaključci o akterima u genocidu tokom Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije relevantniji od zaključaka nekih drugih autora, npr. od zaključaka Vladimira Dedijera i Antuna Miletića koji su se također bavili genocidom, ali onim počinjenim nad muslimanima od 1941. do 1945. godine? (Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, 1941–1945, Svjetlost, Sarajevo, 1990.) Zašto njihova knjiga, koja predstavlja zbornik dokumenata i svjedočenja o četnicima kao akterima u tom genocidu, nema snagu argumenta kao Dulićeva? Kakvim se nespornim dokaznim postupkom to može ustanoviti?

No ovdje se nećemo detaljnije baviti ovim pitanjima i Milutinovićevim vanknjiževnim rakursima; zanima nas kako se njegova metodologija drži u odnosu na književne interpretacije, jer, na kraju, ova knjiga se ipak bavi književnom kritikom ili pak onim što se kao književna kritika predstavlja.

Nepouzdani svjedok

Nakon podrobnog raskrinkavanja Rizvićevih hermeneutičkih interpretativnih metoda, a naročito iscrpno Mahmutćehajićevih mističkih egzegeza, Milutinović će se pozabaviti tzv. resantimanskim tumačenjima Andrića u bošnjačkom kritičkom diskursu. To posljednje poglavlje posvećeno je uglavnom orijentalisti Esadu Durakoviću i profesoru Sanjinu Kodriću koje sa prethodno analiziranim tumačima Andrića, kako tvrdi Milutinović, povezuje upravo nacionalizam. Odbacujući istovremeno tezu da postoji i tzv. „velikosrpska kritika“ Andrića i da je sve to samo fantazma bošnjačkog nacionalističkog diskursa, Milutinović će propitati i neke stavove Envera Kazaza i Hatidže Didzarević uprkos tome što ih je na početku knjige svrstao među autore koji nisu proponenti nacionalističkog diskursa. S tim u vezi on smatra da je i reakcija Hatidže Dizdarević na tekst Predraga Palavestre Tragovi Andrićevih predskazanja(Sveske Zadužbine Ive Andrića, god. XVI, sveska 13, Beograd, 1997.) neutemeljena, jer ona – mada ne izriče „eksplicitan zaključak, ali nas dovodi do njega“ (Milutinović, str. 347) – sugeriše da je neko Andrićevoj pripovijetki u rukopisu Pismo iz 1920. godine (na posljednjoj stranici) dopisao naslove Mržnja i Pismo iz 1992. g. Milutinović zaključuje da u Palavestrinim interpretacijama ne postoji ništa što bi se moglo smatrati naročito spornim, iako će ovaj, vođen mišlju da je pisac prorok, reći da je „na osnovu svedočenja i uspomena ljudi koji su pod okupacijom živjeli u Sarajevu“ (ne navodi čijih!), kao i na osnovu onog što je sam mogao vidjeti (ne kaže se šta je mogao vidjeti) Andrić „verovatno bio u posebnom stanju duhovnih iskušenja i moralne napetosti kada se posle dugih godina stranstvovanja i života u velikim i drugačijim evropskim gradovima, ponovo našao u gradu svog sirotinjskog i zlehudog dječaštva. Jedan malo poznat trag o tome nalazi se u zapisu ‘Noćni razgovor 1941’, objavljenom u Kalendaru Hrvatskog kulurnog društva ‘Napredak’, čiji je stipendista i blagodejanac Andrić bio na početku studija u Zagrebu i Beču“ (Palavestra, 17).

Andrić je nakon Drugog svjetskog rata često boravio u Sarajevu, iz tog vremena potiče i priča Pismo iz 1920. godine, objavljena u sarajevskom Pregledu 1946., kao i priča Tri dječaka koju je smatrao tek skicom zbog čega je i nije uključio u sabrana djela. Recimo samo kako je vrlo vjerovatno da je pisac bio u posebnom raspoloženju tih godina u Sarajevu, u kakvom to ne možemo znati i Palavestrino nagađanje ostaje samo nagađanje, ali sa svrhom – Andrićeva duhovna iskušenja našla su oduška u malo poznatom zapisu iz 1941. godine.

Milutinović će prenijeti taj Palavestrin navod uz prethodnu napomenu:

„Iz tog vremena je i kratki zapis ‘Noćni razgovor 1941’, objavljen u zagrebačkom časopisu Napredak1946. godine, koji vredi navesti u celini.“ (Milutinović, str. 344.)

Odmah treba reći da se ne radi o zagrebačkom časopisu nego o kalendaru Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u Sarajevu (i Palavestra to navodi u jedinoj fusnoti u svom tekstu Tragovi Andrićevih predskazanja). No to je omaška koja i nije toliko važna u poređenju s onom koju Milutinović čini citirajući Palavestrin navod Andrićevog teksta. Jer to što je „u celini“ prenio Milutinović, cjelina jeu Palavestrinoj redakciji:

Zašto se oko naših planina viju pojasevi magle, koja zastire vidik ljudima i truje ranim strahom duše djece? – Jer nema ljubavi ni drugarstva među istokrvnom i istojezičnom braćom. Zašto nad našim varošima i selima lebdi stalno, kao oreol prokletstva, atmosfera straha i nepovjerenja, zla tišina, koja plaši? – Jer među raznovjernim sugrađanima ne vlada bratstvo ni iskrena saradnja, nego izdaja i otrovna omraza. Zašto naši sumraci padaju tako brzo i bolno, da ranjavaju dušu, zašto su naše noći neprekidno duge i liče na mrak poslednjeg dana, zašto su dani puni stida i gnjeva i krvavih mrlja po zidovima i pločnicima? – Jer služimo zlom tuđinu i svojim ranjenim nagonima i zabludama, i svemu i svakome… (Palavestra, 17)

Milutinović, naime, nigdje ne kaže da je Palavestra citirao tek prvu polovinu Andrićevog Noćnog razgovora 1941. i da je to očito učinio kako bi potkrijepio tezu o piščevim mračnim predskazanjima. I ne samo to: Palavestra čak ni posljednju rečenicu navoda ne dovodi do kraja – prekida je taman tamo odakle Andrićev tekst dobija sasvim drugačiji smisao. Kod Palavestre, kao što vidimo, ona glasi:

– Jer služimo zlom tuđinu i svojim ranjenim nagonima i zabludama, i svemu i svakome… (Palavestra, str. 17.)

Međutim, u originalnom tekstu ona glasi ovako:

– Jer služimo i zlom tuđinu i svojim ranjenim zlim nagonima i zabludama, i svemu i svakome, samo ne velikim načelima Slobode, Bratstva i Jedinstva. (Ivo Andrić, Noćni razgovor 1941, „Napredak“, hrvatski narodni kalendar 1946, Sarajevo, 1946, str. 120.) (Podebljanja moja.)

Kategorije Slobode, Bratstva i Jedinstva nikako ne idu uz ono što je Palavestra vidio kod Andrića. A vidio je „zastrašujuće i mutno proročko znamenje“ koje se „na gotovo mističan način, ostvarilo pedeset godina od nastanka priče, u uslovima vidovito naznačenim simbolima podeljenosti, otuđenja, samoće i jeze (…)“, vidio je da je Andrić, boraveći poslije rata u Sarajevu, „pod pritiskom tamošnjih još svežih uspomena na strahote rata i duboke taloge mržnje među ljudima, nekako naslućivao budući nezdravi mir i video dalja mračna razrešenja“ (Palavestra, str. 18).

Iako ovo tekstualno prilagođavanje Palavestru nedvosmisleno čini nepouzdanim svjedokom o Andriću, Milutinović vrlo blagonaklono govori o akademikovom shvatanju piščevih poslijeratnih raspoloženja. On se ne pita kako Palavestra zna da je ono što je u Sarajevu naslućivao Andrić zapravo budući nezdravi mir, tj. kako je mogao znati da je za Andrića taj naslućujući budući mir bio nezdrav? I kakav je to nezdravi mir? Kako iko i na osnovu čega može znati da je u takvom budućem miru Andrić vidio „mračna razrešenja“? Milutinović u toj Palavestrinoj hermeneutici, kako smo već rekli, ne vidi ništa sporno već je pokušava prikazati kao legitimnu interpretativnu metodu:

„Da se Andrićevo viđenje Bosne i Hercegovine kao zemlje u kojoj istokrvna i istojezična braća, podeljena u tri vere, proganjaju i ubijaju jedni druge – koje je bilo nemoguće izbeći posle Drugog svetskog rata – vratilo kao stvarnost pola veka docnije istorijska je činjenica o kojoj je napisana čitava biblioteka knjiga. Da je Sarajlija poreklom iz Mostara, koji je o toj stvarnosti imao i lična, neposredna saznanja, mogao da Andrićevu dijagnozu odsustva ljubavi između istokrvne i istojezične braće, koje proizlazi iz verske podeljenosti, shvati kao ‘zastrašujuće i mučno proročko znamenje’ koje se pred njegovim očima ostvaruje, ne izgleda nimalo neobično. Ali u tome nema ničeg ‘velikosrpskog’, nema čak ni ‘srpskog’ – i kod Andrića, i u Palavestrinim komentarima, očigledna je neutralna perspektiva, a ne stajanje na stranu jedne od triju zajednica ili njihovo pravdanje prebacivanjem krivice na one druge – a najmanje od svega ima u tome bilo kakvog ‘opravdanja za rat’.“ (Milutinović, str. 345 i 345)

Ne izgleda nimalo neobično da čovjek koji ima teška životna iskustva Andrića shvati kako želi, ali to ne znači da je bilo kakvo shvatanje Andrića istovremeno i relevantno tumačenje. Nije neobično ni da takav čovjek Andrićevu pripovijetku razumije kao „zastrašujuće i mučno proročko znamenje“, a Andrića doživi kao proroka, i to doista ne mora nužno da ga svrstava na nečiju stranu, ali ono što Palavestrinu poziciju ne čini ni u kom slučaju neutralnom i što ga ipak svrstava na nečiju stranu, upravo je to što on ne nastoji da perspektivu profesionalnog tumača tekstova liši ličnog iskustva ratnih i postratnih prilika nego je ono što je sam vidio kao mračno razrješenje pripisao Andrićevoj vidovitosti.¹ Baš kao što nije Andrić Bosnu vidio kao zemlju mržnje u Pismu iz 1920. godine nego njegov lik – ratnim iskustvom opustošeni Maks Levenfeld – tako nije ni naslućivao nezdravi mir, niti je vidio neka kobna razrješenja, nego je sve to plod imaginacije njegovog tumača Palavestre. Da Palavestrine stavove ne možemo smatrati neutralnim potvrđuje i njegovo skraćivanje, tj. falsificiranje Andrićevog zapisa Noćni razgovor 1941. Da bi to bilo još očitije, vrijedi navesti i ono što je iz tog zapisa Palavestra izostavio, a što slijedi iza već citirane rečenice u kojoj se spominju sloboda, bratstvo i jedinstvo:

Zašto stranci obaraju oči i skreću razgovor kada govore o nama, zašto se naša zemlja pominje prva kada je govor o bratoubilačkom bezumlju i teškim, nerazumljivim katastrofama?

– Jer se nismo na vrijeme oduprli zlu, jer nismo poslušali najbolje među nama i ujedinili se svi bez razlike u otporu protiv tuđinskog zavojevača i domaćeg nečovjeka.

Zašto pored svega toga, i protiv svega, sija nešto kao nada iza svake, i najcrnje planine naše, i svi ljudi koji nose još živu dušu u sebi osjećaju da mora doći oslobođenje od sramote, i spremaju se da mu pomognu kako najbolje mogu i umiju.

– Jer zlo, nasilje i prevara ne mogu trajno vladati svijetom, jer se u najzabačenijim šumama zemlje spremaju najbolji njeni sinovi da zapale oganj otpora i da, ne štedeći sebe, spasu narod ropstva i sramote; njima će se s vremenom sav narod pridružiti i s njima će, poslije pobjede, sav pod jednom zastavom, krenuti novim putem sloge, rada i obnove.²

Ono što je Andrić vidio u drugom dijelu svog zapisa, kompromitirajuće je za Palavestrinu ideologiju pa je to jednostavno izostavio, obmanuvši čitaoce i grubo narušivši osnovne naučne principe time što ničim nije ukazao da se radi o odlomku, a ne o cjelini. Ali zašto to onda nije učinio Milutinović? Izostavljajući rečenice koje ne podržavaju tezu o „dubokom talogu mržnje“ u Sarajevu – jer govore o ujedinjenju i o otporu tuđinskom zavojevaču i domaćem nečovjeku, o tome da zlo ne može vječno vladati svijetom – Palavestra nije morao govoriti o drugoj strani Andrićeve vidovitosti, o nadi u spas od ropstva i sramote ili o vjeri u pobjedu pod jednom zastavom. Zanemarivši Andrićev optimizam – koji je, uprkos teškom historijskom nasljeđu, na samom početku kataklizme kakva je bila Drugi svjetski rat, nedvosmisleno i sasvim otvoreno proklamovao viziju bolje budućnosti oličene u zajedništvu ovdašnjih naroda, u novim opredjeljenjima, slozi, radu i obnovi, a nikako u „nezdravom miru“ i „mračnim razrešenjima“ – Palavestra je svjesno pristao na retrogradnu ideološku projekciju Bosne kao „zemlje mržnje“ i ovakvom interpretacijom znatno doprinio resantimanskom i nacionalističkom diskursu o Andriću.

Milutinović je kao vješt tumač tekstova morao uvidjeti i da Palavestrinim stavovima ne ide u prilog ni vjerovanje da je Andrićev zapis nastao kao direktni rezultat piščevih „duhovnih iskušenja“ i „moralne napetosti“ u gradu koji ga je podsjećao na rat i ubogo djetinjstvo. Andrić je, kao što je poznato, rat proveo u Beogradu, a – treba li reći – zapis o kojem je riječ potiče iz 1941. godine pa samo čudi kako je Palavestra mogao započeti rečenicu o Andrićevom sjećanju na sirotinjsko i zlehudo dječaštvo riječima:

„Jedan malo poznat trag o tome nalazi se u zapisu ‘Noćni razgovor 1941’…“ (Palavestra, str. 17).

Andrićevo tadašnje raspoloženje teško da je moglo imati neke veze sa zapisom nastalim pet godina ranije, a još manje u tom zapisu ima ičeg od sjećanja na djetinjstvo, ali zato, sudeći po Palavestri, ima jedino crnih slutnji i jezivih sjećanja na budućnost.

Alibi za brzopletost

I kada se bavi Pismom iz 1920. godine Palavestra se zapravo bavi Andrićevim proročanskim moćima. Bilježeći da je pisac imao više varijanti za naslov ove pripovijetke, da ih je precrtavao i dopisivao nove, on kaže:

„U samom tekstu rukopisa, već u prvoj rečenici, izmenjen je i datum susreta na železničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Početak: ‘Mart mesec 1919 godine’ promenjen je u: ‘Mart mesec 1920 godine’. Sve to o nečemu govori, ali se književna kritika i nauka o književnosti time ne bave.“ (isto, str. 19)

U tome što je Andrić promijenio godinu nema ničeg misterioznog; to je logična intervencija pisca koji je pažljivo čitao ono što je napisao. Samo nekoliko stranica kasnije, u sceni rastanka s Maksom Levenfeldom, stoji rečenica:

„Uspeo sam samo još da mu doviknem svoju beogradsku adresu.“³

Precizno datiranje susreta na početku pripovijetke ima jasnu svrhu – da fikciji osigura privid autentičnog događaja. Ako je mjesec susreta bio mart, onda je godina mogla biti samo 1920. ili neka naredna. Pisac – koji se ovdje ne distancira od pripovjedača⁴ – nije mogao doviknuti svoju beogradsku adresu 1919. u martu zato što je tek u oktobru te godine napustio Zagreb i preselio se u Beograd.⁵

Palavestri nije jasno ni kako je pisac „upravo za 1992. godinu, punih pedeset godina ranije, predvideo strašnu provalu mržnje u Bosni, i šta ga je toliko uznemirilo da je tu zlokobnu viziju budućnosti naknadno prebacio u prošlost kako bi iz svoga književnog nasleđa otklonio crne slutnje i slike kakve je izložio u pripoveci ‘Tri dečaka’“ (Palavestra, str. 19).

Palavestra dakle doista vjeruje da je Andrić prorok. On je siguran i da je Andrić pisao priču imajući u vidu naslov Pismo iz 1992. g. jer se pita šta je pisca natjeralo da tu „zlokobnu viziju budućnosti“ naknadno prebaci u prošlost kako bi svoje književno djelo lišio „crnih slutnji“. Milutinović primjećuje tu diskrepanciju između sadržaja pripovijetke i Palavestrine uobrazilje, pa ipak insistira na tome da akademik „nije ništa izmislio“ dok je tumačio Pismo iz 1920. godine. Ali zar Palavestra, potvrđujući ovakvom interpretacijom ono što govori književni lik (da je Bosna zemlja mržnje), ne čini upravo ono čemu s pravom sve vrijeme Milutinović prigovara, kao smiješnoj i neodrživoj metodi interpretacije, npr. Mahmutćehajiću – poistovjećivanje fikcije i stvarnosti, odnosno nerazlikovanje književnog lika od stvarnih osoba? Uprkos tome, ovi očevidni akademikovi interpretacijski promašaji dobit će neuvjerljiv alibi. Proširujući analitičko umijeće na tumačenje odnosa između nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini, od kojih svaka u određenim povijesnim okolnostima zna sebe izuzeti iz odgovornosti za zajedničko zlo a zauzeti stav nekog ko samo reaguje na postupke drugih, Milutinović konstatuje:

„Andrić nije tako mislio, a nije ni Palavestra, Srbin iz poznate mostarske porodice, čiji su poslednji preostali članovi prognani iz Mostara već na početku rata 1992–1995. Taj grad je danas, skoro četvrt veka nakon rata, i fizički podeljen između Bošnjaka i Hrvata, a da je nekad u njemu živela i brojna srpska zajednica ostaje samo podatak za istoriju. (…)“ (Milutinović, str. 345)

Navođenjem ovih tragičnih činjenica ne mogu se opravdati tumačenja Andrićevih tekstova kao proročanskih spisa. Ne mogu, jer lična tragedija – barem ne u akademskom kontekstu – nije opravdanje za pogrešno čitanje. Štiteći Palavestru od implicitne optužbe da je sam dopisivao naslove na poleđini posljednje stranice Andrićeve pripovijetke Pismo iz 1920. godine, Milutinović daje moguće objašnjenje otkud su se tamo našli naslovi Mržnja i Pismo iz 1992. g. (isto, str. 347) i potom zaključuje:

„Palavestra nije ništa dopisivao na poleđini Andrićevog rukopisa. Možda je video naslov ‘Pismo iz 1992. g.’, i pod utiskom svega što se dogodilo u ratu 1992–1995. možda je te 1997. godine pomislio da je to Andrić vizionarski predvideo i precizno datirao novu provalu mržnje u Bosni i Hercegovini, i pri tome potpuno smetnuo s uma da sadržaj priče i druge godine koje se u njoj nalaze ne podržavaju takvu interpretaciju. To nije nikakva velikosrpska manipulacija Andrićevim naslovima. To je brzopletost.“ (isto, str. 347 i 348)

Ako se i ne radi o velikosrpskoj manipulaciji naslovima, to ne amnestira Palavestru od jasne namjere da manipulira Andrićevim tekstovima. A to što je Palavestra „možda video“ i šta mu se pričinilo, to što, citirajući Andrića, kida rečenicu prije nego što ona postane neupotrebljiva za kontekst u kojem je citira, što izostavlja polovinu Andrićevog zapisa jer diskredituje sve što je dotad i poslije toga rekao u tekstu o piščevim predskazanjima, to što zanemaruje vremenski okvir u kojem govore Pismo iz 1920. godine, Tri dječaka i zapis Noćni razgovor 1941. da bi Andrića predstavio kao vidovnjaka koji proriče sve sama crnila, mržnju, zastrašujuću i zlokobnu budućnost, nezdravi mir, mračna razrješenja, nije tek puka brzopletost, kako je vidi Milutinović, već još jedno resantimansko i nacionalistički zasnovano čitanje Andrića.

Damir Šabotić

Peščanik.net, 16.05.2019.

Slično Palavestri razmišlja i Dušan Glišović kada u zaključku teksta Simpozijum o Andriću za vreme sankcija 1992. godine kaže: „Senka sankcija protiv Srbije i Crne Gore dobro je zahvatila simpozijum o Andriću u Bambergu 1992. godine. Upravo je Andrić bio najprikladniji pisac bivše Jugoslavije za valjano poimanje krize u bivšim jugoslovenskim republikama. Njegovo ‘Pismo iz 1920. godine’ kao da je pisano za jednu takvu priliku.“ (Sveske Zadužbine Ive Andrića, god. XVI, sveska 13, Beograd, 1997, str. 218)
Ivo Andrić, Noćni razgovor 1941., „Napredak“, hrvatski narodni kalendar 1946, Sarajevo, 1946, str. 120.
Ivo Andrić, Pismo iz 1920. godine, Deca, Sabrana dela, Prosveta, Beograd, 1981, str. 179.
O ovome detaljnije vidjeti: Hatidža Dizdarević-Krnjević, Andrićeva priča o ljudskoj zabludi („Pismo iz 1920. godine“), Novi Izraz, jesen, Sarajevo, 1998, str. 124-135.
Miroslav Karaulac, Rani Andrić, Prosveta, Beograd, Svjetlost, Sarajevo, 1980, str. 99.