Botičeli – filozof ljubavi

Danas se najviše divimo Botticellijevim istančanim slikama prožetim simbolizmom, no zaboravlja se da je pripadao živom intelektualnom krugu renesansne Firence.

Rođen u Firenci 1444./1445. godine, Alessandro (Sandro) Filippi, poznat pod imenom Sandro Botticelli, isprva je krenuo učiti zlatarski zanat, a slikarstvo ga je privuklo tek kasnije, tijekom adolescencije. Najprije se pridružio dominikancu Filippu Lippiju (1406. – 1469.), a kasnije je pohađao Verrochijevu radionicu u društvu Ghirlandaia, Lorenza di Credija, Perugina i Leonarda da Vincija (1452. – 1519.) s kojim se i sprijateljio.

Tijekom rada u Verrocchijevoj radionici upućen je u razne slikarske tehnike i harmoniju boja, ali i u tajne suptilne primjene božanske proporcije ili zlatnog reza, tog savršenstva koje se osjeća u Poklonstvu MudracaProljeću i Rođenju Venere. Botticellijevi radovi odišu svježinom boja, profinjenom ljepotom lica i elegancijom linija, a mnogi među njima predstavljaju znalačko uprizorenje načela neoplatoničke filozofije.

Njegovo je slikarstvo istovremeno i profinjeno i intelektualno, što je u raskoraku s novim strujanjima koja su nekoliko desetljeća kasnije oživjeli da Vinci, Raphael i Michelangelo.

Botticelli je cijeli svoj životni vijek proveo u Firenci, osim jednog kraćeg boravka u Rimu oko 1481. godine, kada je na zahtjev pape Siksta IV. majstorski naslikao nekoliko prizora u Sikstinskoj kapeli. Oko 1490. započeo je raditi na ilustriranju Danteove Božanstvene komedije, djelu koje ga je zaokupljalo sve do smrti 1510. godine.

 

Kulturni krug u Firenci

 

Botticelli nije izrastao u genija naukovanjem u radionicama slikarskih majstora, nego zahvaljujući snažnom podstreku koji je dobio u firentinskoj platoničkoj Akademiji koja je okupljala umjetnike, pisce, znanstvenike. Tamo se u duhu neoplatonizma oblikovao jedan novi svjetonazor koji je nastojao povezati grčko i rimsko kulturno nasljeđe s kršćanstvom.

U Firenci je posjećivao filozofe poput Marsilija Ficina koji je razvio filozofske postavke renesanse proževši ih neoplatonizmom. Nadahnuo ga je i Alberti, autor jedne rasprave o slikarstvu koja ga je pratila kroz cijeli život. Ta je knjiga probudila u njemu dvije ambicije: da se jednog dana izjednači s pjesnicima u izrazu simboličkih slika i da postane novi Appelle, najpoznatiji antički slikar, čije su mrtve prirode bile tako žive da su mogle prevariti čak i ptice.

Pjesnik Angelo Poliziano, koji je također bio član Akademije i učitelj djece Lorenza Veličanstvenog, nadahnuo je njegove najsmjelije alegorijske kreacije.

 

Neoplatonizam, ljepota i ljubav

 

Intelektualni, moralni i duhovni utjecaj ovog platoničkog kruga na kulturni život Firence bio je golem. Tamo su se u prvom redu proučavale osnovne postavke neoplatonizma, u čijem središtu pozornosti su ljepota i ljubav.

Ljubav je, kako to u Gozbi tvrdi Platon, metaxu, odnosno posrednik između osjetilnog i inteligibilnog svijeta, tj. svijeta ideja i principa koji upravljaju svijetom. Ljubav omogućava pronicanje u misterije univerzuma. Ona uzdiže dušu iz materijalnog u božansko. Zbog toga mali amoreti (kupidoni), često zastupljeni u renesansi, imaju krila kao i Eros.

Ljubav se rađa iz želje za ljepotom, kako kaže Platon u Gozbi: Ljubav je želja, čežnja probuđena Ljepotom.

Lijepo ne predstavlja isključivo skladan spoj dijelova. Lijepo je sjaj i zračenje božanskog, a umjetnost koja stvara ljepotu, ima skriveni smisao koji uzdiže dušu.

Botticelli u Proljeću prikazuje tri esencijalna koraka u metamorfozi duše filozofa, zaljubljenika u mudrost, koji probuđen ljepotom, mora u sebi uspostaviti jedinstvo da bi ostvario svoju potragu za istinom.

 

Botticelli, slikar idealne ljepote

 

Traganje za idealnom ljepotom bio je velik izazov svim slikarima visoke renesanse (Rafael, da Vinci, Michelangelo), dok je Botticelli bio gotovo opsjednut tim traganjem.

Njegove slike prepune su idealiziranih prikaza žena. Bilo da se radi o Veneri ili Djevici Mariji, predodžbe su to uzvišene ljubavi. To je kontemplacija ljepote žene koja oduševljava dušu i uzdiže je do tajne božanskog.

Dovoljno je promatrati lica na njegovim slikama da se uoči njihova, skoro prirodna, idealizacija: mitološki likovi (Rađanje Venere), religijski (Veličanstvena Madona) ili portreti suvremenika (Portret djevojke) nakon 1480. godine.

Genijalnost umjetnika sastoji se u tome da, osjetivši ljepotu svijeta i bića koja ga okružuju, naslika ono nešto još dalje od te vidljive ljepote i tako ideal lijepog učini dostupnim svima.

 

Umjetnik kao mag

 

U ovom uzdizanju duše od lijepog ka dobrom, umjetnost, a posebno slikarstvo, predstavlja ne samo estetski, već i etički i duhovni put. A umjetnik je njegov glasnik. On, kao takav, ne može biti isključivo vrstan tehničar. Kako bi svoje djelo oblikovao u materiji, on mora pronaći i dohvatiti idealne forme.

Umjetnikovo djelo tako postaje odraz jedne više ideje, a ne jedne individualne zamisli. Svojom simboličkom porukom i svojom estetskom vrijednošću ono ostavlja osobit utisak na dušu i dovodi do njezinog oslobađanja.

Botticelli se na taj način pokušao uzdići do stanja kada umjetnik, slikajući očima duše, a ne fizičkim očima, postaje na neki način prorok božanskog. Umjetnik, poput kakvog maga, čini da se u očima ljudi kroz ono lijepo pojavi duhovno.

Autor: Isabelle Ohmann
S francuskog prevela: Vesna Perhat

Izvor: Nova Akropola

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments