Bregović, Markiz de Sad i Ruso

Bregović, Markiz de Sad i Ruso

2vn2zcn

……Erik Klepton se imejlom obratio producentskoj kući „Mjuzik star prodakšn“, sa željom da se upozna sa Goranom Bregovićem, pa je sinoć pred koncert upriličen njihov susret, kojem je prisustvovao i Stiv Vinvud. Slavnom engleskom kolegi Brega je poklonio sve svoje albume. Klepton je lično skuvao Bregoviću čaj. Kazao je da je veliki fan Gorana Bregovića, čak mu je na uvo otpevao i melodiju „Đurđevdana“. Razgovarali su i o eventualnoj saradnji, a Klepton je obećao da će u četvrtak, pre nego što ode na aerodrom, doći kod Bregovića kući da još malo popričaju i razmene iskustva….

news_1124

Jedan moj prijatelj nikada nije oprostio Igiju Popu ono pevušenje u, naravno, suptilno obrađenoj italijanskoj kanconi koja je nazvana „In The Death Car“….a mnogi ne znaju šta da misle kada Klepton traži da se vidi sa njim i usput mu na uvo otpeva „Đurđevdan“. Kažu da je Žan Mišel Žaru muzika iz „Doma za vešanje“ jedna od najdražih muzičkih dela…a pre par godina u Sent Galenu je organizovan festival „Od Baha do Bregovića“ ….Dug je put od kafanskih svirki u Konjicu do  „Mog srca koje je  postalo tolerantno“….sa sve učestvovanjem na San Remu, „pisanja“ muzike za Evroviziju i sviranja u Guči. Delegaciju Coca Cole kao organizatore oproštajnih koncerta Bijelog dugmeta sačekao je pitanjem „A šta će vam to, preskupo je“…. Nekada je nama prodavao njihovo a sada njima prodaje naše…naravno sa svojim potpisom. A Kusturica, kao kum koji ga se sada odriče, opisuje ga kao osobu sa „moralom morskog krastavca“. Jednostavno rečeno Bregović je dostigao u mnogo toga svog uzora …Tita….pa i na taj način što su, nekoliko godina posle krvavih ratova, Sarajevo i Zagreb horski pevali „Đurđevdan“ a Beograd zagorsku „Ružica si bila…“

Tekstovi koji slede napisani su pre pet godina i ni u čemu nisu izgubili na aktuelnosti. Mnoge stavove iz njih mogao bih potpisati…a ponajviše da je, kao i Tito, Bregović najbolje shvatio mentalitet svih naroda bivše nam zemlje. Dao im je ono što su tražili ne pokušavajući da negira to da je lopuža koju nikada nisu uhvatili. Kao i Tita, to ga jednostavno ne dotiče…. a uostalom jedino njih dvojica su umela i umeju da nose bela odela.

Boban Savković

………………………………………………………………………………………………………

Za Crnogorce koji i dalje vjeruju da je Slobo O.J. Simpson i već tove prasad da ga dočekaju na Surčinu kad ga bude pustilo iz Haga, Elmag televizija uredno prenosi to suđenje koje je dosadno postalo čak i sudijama. Prije toga, na istoj televiziji gledao sam jutarnji program BK televizije. Tu su najavili novo okupljanje Bijelog dugmeta i tri velika koncerta: u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Bilo bi baš lijupko da za tu prigodu iz pritvora puste sve haške zatvorenike: od Sloba, preko Šešelja i Tute, do Nasera Orića. Jer nešto mi govori da svi vole Bijelo dugme. K tome, u razlozima popularnosti Bijelog dugmeta leži objašnjenje zašto su baš oni izabrani da vode svoje vojske i zemlje. Ista je pamet kupovala Bregovićeve ploče i za njih glasala.

20050210_BijeloDugme-09

“Za sve je kriv Ruso” – tom rečenicom često završavaju pijane rasprave moje ekipe. Nakon što svako ponaosob obori po bocu viskija (čini se da se još samo po izboru pića mogu razlikovati pisci, pa folkloristi piju šljivu i lozu, dok postmodernisti vole škotsku rakiju), nakon višesatne kritike globalizacijskih gadosti, ali i antiglobalističkih performansa, nakon histerične proslave smrti kapitalizma i pretvaranja Amerike i Engleske u zemlje proleterske, ali i pljuvanja po novoj ljevici, neko obavezno izgovori tu rečenicu. Dakle: za sve je kriv Ruso.

brega5

U Društvenom ugovoru on piše: “Čovjek se rađa slobodan, a živi u lancima”. Ovdje treba pritisnuti “pause”, zamrznuti kadar filma ljudske povijesti. Tu je, naime, sve propalo – to pod uslovom da ne vjerujete u dogmu progresa. Kako piše Kamil Palja, feministkinja čarobnog uma koja više od svega mrzi feministkinje, Ruso je, uspostavivši sliku o dobroćudnoj prirodi i iskvarenom društvu, zapravo pokrenuo mašinu progresa. Vjera u savršeno društvo spaljena je u dva svjetska rata, da bi je kulturno-seksualna revolucija šezdesetih digla iz pepela. Danas generacija baby boom-era stoji u redu za penziju, mirno čekajući kraj u svijetu koji su htjeli promijeniti, a koji je pred njihovim očima postajao sve gori.

Goran i Slobodan

Rokenrol pol revolucije završio je pretvaranjem muzike pobune u oruđe korporativnog sistema (“Adolescencija je marketinška strategija”, kaže majka u sjajnom Kameron Kroovom filmu Almost Famous), hipici su tokom osamdesetih postali japiji i sklopili faustovski ugovor sa stvarnošću kojom ne upravlja ljubav nego krupni kapital. Seksualna revolucija glavu je provukla kroz dekadenciju disko ere, samo da bi je odrubila giljotina AIDS-a. Danas se ideja nesputane slobode i progresa sve češće javlja kao karikatura. Amerikanci bombarduju Avganistan da bi donijeli slobodu tamošnjim ženama. Trebalo je spaliti Irak da bi tamo bio zapaljen plamen demokratije.

U međuvremenu se pokazalo da je Sad kudikamo veći mislilac od Rusoa. Ako prihvatimo Paljinu tezu da “cjelokupno Sadovo djelo predstavlja sveobuhvatnu satiričnu kritiku Rusoa”, izvjesno je da je Sad pobjednik u tom duelu. Kod Rusoa, povratak prirodi donosi raj na zemlji. Kod Sada, ljudska priroda je zla, a njena vladavina rezultira nasiljem i neobuzdanom požudom. Zapad nam danas liči na Sadove romane: od snuff filmova, preko pornografije koja postaje mainstream, do transparentne represije Bušove korporativne Amerike, svuda požuda i nasilje. Valja biti nepopravljivi optimista pa u svemu tome prepoznati Rusoa. Kada god tragamo za seksualnom slobodom ili je postignemo, približavamo se sadomazohizmu, veli Palja. I dodaje: savršena sloboda donijela bi smrt u zemlji, vazduhu, vodi i vatri. Nije li time savršena sloboda definisana kao apokalipsa bez otkrivenja?

70c773e502178960904c243718d80dae.media.350x357

Tu dolazimo do Bregovića i  Bijelog dugmeta. Svaka nota te grupe računala je na ono najslabije u nama – zato niko nije mogao biti veći od Bijelog dugmeta. Samo su Tito i Goran Bregović mogli na okupu držati čitavu Jugoslaviju, od Vardara pa do Triglava. Samo je Goran Bregović ljubiteljima kafanskih pjevačica mogao prodati rok, rokerima na igli prodati folk. Na taj način je jednim udarcem uništio i rok i folk, otvorivši prostor za proboj najmonstruoznije pojave u balkanskoj pop kulturi – srpskog turbo folka. Da nije bilo Bijelog dugmeta, ne bi bilo Cece. Bregović je izbrisao ionako tanku crtu između kulture i šunda. On je učinio da sve – i simfonijski orkestar i romski duvači – bude jednako bitno. Time je sve postalo apsolutno nebitno. Iz nihilizma i seljaštva posljednjih godina Jugoslavije, iz te geačke dekadencije izronilo je čudovište rata.

GoranBregovic_byAndrewShpak

Ono što je uslijedilo Bregovića se nije ticalo. On je samo pisao muziku: u minimiziranju vlastitog kulturološkog i političkog značaja Bregović je oduvijek bio dosljedan. Oduvijek je gajio imidž čovjeka od kojega niko nema pravo tražiti neku vrstu političkog aktivizma. Pa ipak, u ratnim godinama, Bregović bira poziciju velikog umjetnika koji je ostao bez zavičaja, koji je “u egzilu u Parizu”, kako piše na njegovom oficijelnom sajtu. Bira poziciju čovjeka koji pravi muziku za Kusturičin Underground, najveću propagandnu pobjedu Miloševićevog režima. Nekoliko godina kasnije, kako mi kaže Senad Pećanin, izjavljuje da želi biti sahranjen u Sarajevu.

Rat je počeo na stadionima, uz nacionalističku ikonografiju i prijetnje pogromom koje će uskoro biti ostvarene. Počeo je uz crveno-bijele šalove sa petokrakom, uz Arkana i Delije, koji su horski pjevali  Đurđevdan. Rat je počeo uz Bregovićevu pjesmu, koja je postala nezvanična himna srpskog nacionalizma.  Čini se da Bregović nema problem sa tim. Naprotiv: u jednom intervjuu iz 2002. on kaže: “Veseli me što je vremenom zaboravljeno ko je komponovao Đurđevdan i već se pjeva po kafanama kao narodna. A to se dešava jednom u karijeri nekog kompozitora; da napiše a da se ne osjeti da je pisano nego da je nastalo samo od sebe. Drago mi je da Srbi tako vole jednu moju pjesmu”.

Dugme_Sarajevo_2005

Ono što me zanima da vidim jeste trenutak kada Bregović zasvira Đurđevdan a zagrebačka i sarajevska publika padne u sevdah. Biće to još jedan trijumf Bregovićevog pogleda na svijet, konačni argument za mizantrope. Jer Bregović je, kao i Sad, veći mislilac od Rusoa. Bregović je da bi opstao koristio mizerne stihove Duška Trifunovića, ali i veličanstvenu poeziju Celana, Nikite Staneskua i Borhesa. Koristio je hard rok rifove kada je bilo vrijeme, zajahao Novi talas onda kada je to bilo probitačno, umiješao folk i rok kada je sve trebalo poseljačiti, sa istom nezainteresovanošću koristio je i romske duvače i bugarske horove. Ako doista sa  Bijelim dugmetom održi ta tri koncerta, biće to posljednja potvrda da je taj čovjek, uz Konstantinovića najveći poznavalac ovdašnjeg palanačkog duha. S tim što se prvi protiv njega borio, drugi na njemu obogatio. On koji je ljudima uspio da proda pjesme poput “bekrija sam, cijelo selo viče, e pa jesam, šta se koga tiče” zna da se čovjek ne rađa slobodan. Čovjek se očito rađa glup. Mada: glupost je najpotpunija od svih sloboda.

Goran+Bregovi+thumb_display

Sioran među muzičarima

Bregovića se rat ne tiče: on je samo zabavljač. Njemu su, kako je više puta sugerisao, svi u Bosni jednako odvratni. Iz egzila u Parizu on poručuje kako nije izdao Sarajevo, jer “Sarajevo više ne postoji”. Sad ponovo postoji, pošto treba održati koncert na Koševu. “Ne podržavam niti jednog od lidera u Bosni. Kao što su lideri bosanskih Srba voljni poslati svoje u nevjerovatne zločine, bosanski i hrvatski lideri spremni su žrtvovati svoje za političke ciljeve”.

Goran Bregovic (1)

Za razliku od Kusturice, koji svoje postupke pravda ideologijom, Bregović se ponaša kao Sioran među muzičarima, kao princ mizantropije. Rat u Bosni nije počeo zato što je Srbija izvršila agresiju i zato što je postojao plan podjele nesretne zemlje, nego zato što su “polupismeni Bosanci glasali za nacionalne partije”. Bregović je zgrožen bosanskim primitivizmom: “Pred rat, vidio sam podatke o nepismenosti i nivou obrazovanja u Bosni. Odvratno. Pustiti te ljude da glasaju bilo je kao staviti im bombu u ruke”

224.x600.music.GoranBregovic.pre

PS: Kao ironični hommage Bregoviću, ovaj tekst pisan je na njegov način, onako kako on već godinama komponuje: montažom pasusa i rečenica iz mojih starih tekstova.

Andrej Nikolaidis

DSC06395

Druže Brego, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela

Moram da priznam da se nešto ne sećam kada se to zbilo i kako se to zbilo da ostanemo bez “Bijelog dugmeta”. Ne znam kako mi se dogodio takav propust u memoriji da mi taj možebiti najvažniji događaj u istoriji jugoslovenske pop-kulture ne ostane duboko urezan u pamćenju. Osećam izvesnu krivicu zbog toga. Kao i zbog svojih grehova u ranoj mladosti. Onomad, veoma davno, kada sam bila jako mala, na jednom koncertu u Sarajevu demonstrirala sam sa mladim pankerima protiv nastupa “Bijelog dugmeta”, očekujući koncert “Partibrejkersa”. Kao što sam docnije demonstrirala protiv Titove štafete, pa najebala.

rodjendan_jpg_jpg

Ima neka tajna veza koja Bregovića, sa sve “Bijelim dugmetom”, čini neodvojivim od Tita, u svakom pogledu, sem u jednom. Tita više nema i nikada ga neće biti, čak se izjalovila i to, nažalost, prilično krvavo, grandiozna krilatica “I posle Tita – Tito”. Ali, za razliku od Tita, koji se, prema zvaničnim izvorima, nalazi ispod ploče bez petokrake u tzv. “Kući cveća” i njegove nesastavljive Jugoslavije rasute po balkanskim gudurama, Bregović može sve. Za Bregu su i Tile i Kusta mala deca.

Goran+Bregovi+goran

Poznato je da su seks i slava, futrovani i obloženi novcem, najvažniji motivi koji pokreću karijere rokenrol bendova. To su priznavali svi, od Kita Ričardsa i Džegera do Bovija, Brajana Ferija i Birna, od “Šta bi dao da si na mom mjestu” Bregovića, čijih pet minuta kao da će trajati večno, do Šapera i Divljana… Pa šta onda, pitam se, tera Bregovića, čija je slava praćena novcem, posle raspada benda, išla samo uzlaznom linijom, da se opet vrati unatrag, pa da nam sa svim svojim pevačima od Bebeka do ne znam koga ponovo zapeva “Juugoooslaaaviiijo, na noge…”.

Bijelo_dugme_1974

Nije valjda samo stvar u seksu. Pretpostavljam da se penzosi, stare mudonje, nadaju, kad zasviraju i zapevaju: “Kad bih bio bijelo dugme, mala bi se zakopčala u me” ili “Selma, putuje na fakultet…”, em da će konačno da im se digne, em da će curice zaista hrupiti na binu, pa s njima na kresanje. Ali verujem da bi im seks bolje išao kada bi pokušavali da ga vode uz evergrin Ive Robića “Stranci u noći”, bilo da ga slušaju u originalnoj Robićevoj ili slavnijoj izvedbi Frenka Sinatre. Koliko je Bregovićevih transkripata tuđih pesama kroz decenije tezgarenja izvođeno, ne bi ni primetili da nije u njegovom hopa-cupa aranžmanu!

goran_bregovic_3

Iako nisam baš razumela da li će taj rivajvl fuzija svih postava Bregovićevog benda podrazumevati i stapanje “Bijelog dugmeta” sa njegovim fabuloznim “Orkestrom za venčanja i sahrane”, i ko će tu da bude zadužen za svadbene pesme, a ko za parastose, počinjem da shvatam zašto ne pamtim taj dan kada smo ostali bez “Dugmadi”. Jednostavno, Brega je uvek bio sa nama. Kroz svoje filmove, kroz svoje simfonije, kroz svoje intervjue u kojim je znao da bude umiljatiji čak i od samog Loše, od kojeg je, mora se priznati, mnogo toga naučio, kao i Loša od njega.

Goran Bregovic and Kristjan Jarvi, Champs Elysees Theatre, Paris

Za razliku od svojih “Dugmića” koji su se po raspadu benda rasuli naokolo kao parčići Titove Jugoslavije, Brega se nije predavao. Dok su oni tezgarili i krčmili u bescenje ostatke slave, on je bivao sve slavniji. Što je više krao, sve je više imao. I sada, evo, iako mu nije pošlo za rukom da režira svoju “Karmen”, za koju mu je Leka bez ustezanja, na osnovu nekoliko šlajfni genijalnog koncepta, odmah razvezao srpsku ministarsku kintu, demonstrirajući široko srce otvorenog Beograda (kao što je i nova komisija, sledeći srpski urođeni altruizam, dodelila pare hrvatskom povratniku Rajku Grliću), Bregović je odlučio da se na najlepši način oduži beogradskoj raji na skoro poluvekovnom obožavanju. U seriji rivajvl nastupa vremešnih “Dugmića” – koji su, za razliku od njega, proćardali i novac i slavu, pa će im koja kinta od one dvoipomilionske donacije dobro doći – Bregović je Beogradu namenio počasno – poslednje mesto.

Goran+Bregovi+DSC_2215

Tek pošto se bend uigra, najpre, šućur Alahu, nastupajući u matičnom šeher – Sarajevu, pa via Zagreb, konačno do mitske Hajdučke česme, kojom će ponovo da se razlegne pastirski rok. Iako mi srce treperi u zanosu i već biram adekvatnu garderobu, suknju i opanke, za taj dernek nad dernecima, spremam se za taj miting na kojem će opet da se dogodi raja, imam izvesnu zebnju da možda svi svima još uvek nisu sve oprostili, ali me, s druge strane, teši jedan cenzurisani pasus iz “Kremanskog proročanstva”, koji kaže da će se jednog (Vidov) dana ispred Hajdučke česme ponovo začuti pastirska svirala i kada sve ovce nagrnu za njenim opojnim i zanosnim zovom, iz groba će se dići džin – vožd sa urezanom petokrakom na čelu i svi će složno na sve što se zbilo pljunuti i zapevati: “Juuuu-goooo-slaaaa-vijoooooo na noge! I posle Tita i posle Brege – Brega!

GoranBregovic1

Isidora Bjelica

Goran+Bregovi+www

…..Svi ćemo završiti kao naši očevi, što smo stariji više ličimo na očeve. Njih otkrijete kasno, dok ste mali, vezani ste za mamu. Moji su roditelji bili jako različiti. Otac je zaista ličio na mene. Voleo je da bude sam, po strani i nije se nikome petljao u život. Mogao bih da se isključim iz civilizacije vrlo lako, već imam neke njegove simptome. On je prvo u Splitu na balkonu počeo da sadi paradajz, da bi se na kraju potpuno izolovao u svom vinogradu u selu Sveti Petar Čvrstec. I ja sam u Beogradu već počeo da uzgajam paradajz, ali se neprestano borim s puževima. Jedu mi paradajz i izluđuju me. Postoji nekakav otrov za njih, ali ne mogu zamisliti da ubijam puževe, pa ih skupljam i bacam komšiji u baštu….

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

5 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Skaramush
13 years ago

Moram, istine radi, reci dvije stvari u uvodu javljanja na ovaj inspirativan tekst o Beregovicu (i ne samo njemu):

Nisam ljubitelj turbo folka (cak sam i na guslarskoj veceri jednom bio – odvelo me u “veselom stanju”), ali turbo – NIKAD!

I drugo, ipak volim lozu! Vise od viskija. Razlog je banalan – navika. Cugali smo (dobru) lozu nakon faksa u najdrazim bircuzima uz pricu sa djevojkama koje su preferirale tzv “betone” – koktele od sokova i nekog budibogsnama pica! Meni je npr. Azra tako dobro prijala uz petu-sestu lozu..(..Ulazim u svaku birtiju, tamo vino, rakiju…..)

Na autorov uvod u temu nemam primjedbi.Ali, na teze prenesene od osobe pod nadimkm-imenom? Nikolaidis i te kako…

Prvo, Andergaund nije nikakav rezimski film! To moze reci samo neko ko je nacionalno i ideoloski opterecen. To je film o “smijesnoj strani istorije”. To je film koji je toliko slojevit i toliko se krvavo tice i nas i nasih oceva i djedova i majki, i baka ….I ticace se, bojim se jos mnogih generacija nedtale zemlje.. O estetici tog filma necu sada pricati.

Mijesati partijskog Magbeta Slobu u bilo koji (viseslojni) kontekst tog filma – sasvim je deplasirano. Film je apsolutno antideoloski. Sto, istini za volju, nije karakteristicno za Kusturicu. (Ideologiju ne smatram apriori losom stvari!).

Zatim, nadobudna opaska da je cika Dusko Trifunovic pisao “mizerne stihove” nasmijala me?! Niko nije popularisao poeziju u “zemlji seljaka” kao Trifunovic. Niko!

Njegovi stihovi koje je izvodila npr “Teska industrija”: “Ne ocekuj da te iko razumije, radi svoje ti si covjek od zanata, svu nesrecu oko tebe sto se vije, stvorile su sitne duse iz inata…” nije mogao da napise bilo ko. Samo “proleter” sa sakama sljakera i dusom romantika.

Jednostavnost i svjesnost da se poezija moze otpjevati ali sa izmjenjenim kodom, uticala je ne samo na popularizaciju poezije vec i pop-rok muzike u eks zemlji. Mogu cak reci da je Dusko Trifunovic vise ucinio da domaci rokeri pocnu da komponuju svoju muziku, umjesto da skidaju sa tranzistora i radija strane zvijezde, od bilo kog sterilnog kriticara “drustvene zbilje”, koji je bio (navodni) disident u ranim jutranjim satima po bircuzima u koje nisu zalazili cak ni rezimski spijuni (zaudaralo je previse iz klozeta).

Sto se tice lika i djela Gorana Bregovica…..On je izuzetan marketinski radnik. Koji danas ima veliku firmu u kome radi drugi marketinski radnici. Plagijator? Slazem se. Igrao je kurvanjski na nase emotivne (i socijalne) slabosti ? Apsolutno! Sposoban kao Josip Broz? Nema sanse!

Broz je čizmom i ideologijom krotio vjekovne ubilacke nagone nasih religijskih, nacionalnih i ostalih satrapija. I bio je autokrata! Pa i dikatator! Ali, vladao je ONAKO KAKO SU LJUDI U TOJ ZEMLJI ZELJELI DA SE VLADA NAD NJIMA! Vecina. Ta sadomazohisticka samohipnoza zasluzuje posebnu pricu. Mozda je neko jednom i pokrene.

Ukratko, Tile je setao tankom linijom ljubavi i mrznje, vlasti i pada, smrti i zivota…A Brega… Brega je bio tek “veseli seljak” koji je “otkrio rok”.

Ukratko, gajio je imidz prosjecnog Jugoslovena – migrant sa sela u grad koji je zastao na pola puta. Slobodno-neslobodan. Sa stanom u zgradi u kome se lift rijetko koristio, sve dok djeca nisu stasala da ga upotrijebe..

Fenomen Bregovic, koji je svoje drugo poluvrijeme dozivio njegovom zapanjujucom internacionalnom karijerom, govori nam da zvuci nasih krajeva nisu tek ruralno meketanje ovaca i nihilisticka odbrana od svijeta – vec da su nasi “primarni jauci” ipak i stilizovana emocija!

Snalazljivi Brega je samo pokupio razbacane partirure po arhivama nekadsnjih emisija “Selo veselo” i odnio ih na sto muzickih producenata po novoj Evropi. Ostalo je poznato.

Kiteci se tudjim perjem (najljepsa kolektivna svjesnost “nasih naroda” ogleda se bas u usmenoj poeziji) Brega je se potpisao pod – narod!? Poistovjetio se!

To jeste sizofrenicno, ali se pokazalo i kao veoma unosno. Neosporni talenat ovog plagijatora kontroverzan je kao i talenat svakog velikog recimo slikaskog plagijatora. Ali, ipak, pagijatora. Poznajem milione ljudi sa “nasih prostora” koji bi rado bili Brega. A kladim se da ih poznajete i vi.

To su potomci onih koji su ZELJELI DA SE NAD NJIMA VLADA, onako kako se vladalo.

I, na kraju, moram reci (pri punoj svijesti) da se u necemu opasno slazem sa Bregovicem: “Pred rat, vidio sam podatke o nepismenosti i nivou obrazovanja u Bosni. Odvratno. Pustiti te ljude da glasaju bilo je kao staviti im bombu u ruke”. Potpisujem. I dodajem da se to nije odnosilo samo na Bosnu…

Posto ja nisam demokrata u znacenjskom smislu koje danas vlada na nasim prostorima, moram reci da izbor izmedju “demokratije” koju realizuju generacijski (iz porodice) fabrikovani “osvetnici” i borci za “namirivanje bezbrojnih istorijskih racuna” i zatvaranja glasackih kutija (a zapravo spiskova za nacionalno i vjersko prebrojavanje – sto je i danas slucaj u Bosni) – ne postoji.

To je za mizerno mali broj ljudi izbor za dolazak vlast, a za ostale izbor izmedju – kofera ili kovcega.

U svim drugim stvarima ja i Brega smo dva svijeta ili polusvijeta. Uostalom, on je promijenio svoj zivot. A meni su ga promijenili.

Anamnesis
13 years ago

BIJELO ODIJELO…

U jesen 1989. Azra je svirala u Sarajevu. Nakon koncerta razgovaraju Johnny & Goran Bregović, ostala kamarila oko njih šuti i sluša što si povjeravaju dva gurua YU rock-scene.

U jednom momentu Johnny će Bregoviću: “Slušaj Brega, ja ovo više ne mogu. Koncerti, turneje, razmažen bend, ko ABBA smo, ništa nam više nije dobro, ni razglas, ni publika… Sve je isto, ista publika i na meni i na Zdravku Čoliću… Znaš kako ja to vidim: kao Bo Diddley sam, u bijelom odijelu, malo sviram gitaru, malo ne sviram, pucketam prstima. Kad ne sviram, zabacim gitaru iza sebe, a prati me sultanova svita. Znaš ono, kad sultan krene iz Stambola, pa povede svu onu silu svirača na dairama, zurlama, tapanima, šargijama, pa pjevačice, pakao zemaljski, to me prati, obavezno i harmonikaš. Sevdah Shuttle Band je projekt za budućnost.”

Nekoliko godina potom zateknem se u Trstu, stojim pred plakatom za koncert Gorana Bregovića i Orkestra za vjenčanja i sprovode. Bregović tu stoji na pozornici u bijelom odijelu, malo svira gitaru, malo ne svira, ko Bo Diddley pucketa prstima, koji put i podvrisne, bogami. Iza njega sultanova svita: zurle, tapani, daire, šargije, obavezni harmonikaš, pjevačice, ništa da pofali… Copy, paste!

“Izgleda da može i tako” – rekoh sebi. Tužan sam brate, ko pas, goni ga u pizdu lijepe matere.

Igor CC Kelčec, vjerojatno najveći Johnnyjev fan, dvorski fotograf Azre (kako on to naziva) u periodu od 1987. do 1990. godine.

Osobno, Bregoviću priznajem – veliki (daroviti) kompilator: znao je posuditi, pokupiti, pokrasti (kako kome drago) od zapada i istoka, upakirati u uspješan tržišni proizvod.

Boris Maksimović
Boris Maksimović
10 years ago

Zaista nemam običaj ostavljati ovakve komentare po internet portalima, ali ja gluplji tekst odavno nisam pročitao. OK, shvatam, cilj tekstova je da podstaknu raspravu, da izazovu reakciju, ali ovo… Prepun lažnog intelektualizma i, što je gore, isforsiranog nadobudnog elitizma bez pokrića, sa ciljem da dokaže nešto što je u osnovi nedokazivo, ovaj tekst je prava uvreda za inteligenciju.

Šta hoće da kaže ovaj dlomak?! "Da nije bilo Bijelog dugmeta, ne bi bilo Cece. Bregović je izbrisao ionako tanku crtu između kulture i šunda. On je učinio da sve – i simfonijski orkestar i romski duvači – bude jednako bitno. Time je sve postalo apsolutno nebitno. Iz nihilizma i seljaštva posljednjih godina Jugoslavije, iz te geačke dekadencije izronilo je čudovište rata."

Oprostite, gospodo, ali jebeš onaj rokenrol koji je jedan Bregović, navodno, u stanju da uništi. I shodno tezi iz odlomka, jebeš onu državu koju neka šund muzika može da uništi.