Mnogi stručnjaci i laici, nadahnuti upravo njihovim radovima, nastoje promovirati nekakvo „pomirenje između vjere i znanosti“ (na logičkoj razini to bi otprilike odgovaralo pomirenju fašista i antifašista). U toj težnji, tumačeći teorijska dostignuća moderne znanosti – od kojih mnoga nisu niti dostignuća već nedokazane hipoteze – tvrde kako se „vjera preko metafora vraća ‘na mala vrata’ u fiziku i u razum racionalna čovjeka“. Metafora je naprosto – prispodoba iliti slikovita usporedba, savim neovisna i od vjere i od fizike.

Njome se podjednako služe, vjernici, fizičari, pjesnici,…, i obični ljudi u svakodnevnom životu. Ljudsko društvo je struktuirano, također i djelatnosti kojima se ljudi bave. Svaka od djelatnosti ište specifični jezik. Osim svakodnevnog jezika, kojim se  – što mu i ime kaže – služimo u svakodnevnom općenju  za koje nisu potrebna nikava stručna znanja jer se bazira na zajedničkom iskustvu svih jedinki ljudske vrste, postoje i stručni jezici kojima barataju pripadnici naše vrste specijalizirani za određena spoznajna i umjetnička područja: jezik kemije, fizike, matematike, biologije, logike, sociologije, psihologije, astronomije, glazbe,…

Dakako da im je svima temelj onaj jezik koji se razvio davno prije bilo kakve specijalizacije  – svakodnevni jezik – no, uslijed uznapredovale specijalizacije, oni mogu postati nerazumljivi ili teško razumljivi nestručnjacima. Specijalizirani jezici mogu točnije izraziti sadržaje iz područja koje opisuju, negoli svakodnevni jezik  – zato se koriste u specijaliziranim časopisima. Međutim, kad je nestručnjacima potrebno objasniti nešto, razumljivo samo stručnjacima – potrebne su metafore.

Također, valja napomenuti, da su naš zor, način sagledavanja stvarnosti i rječnik koji ih prati, formirani tijekom tisućljetnog, svakodnevnog i ograničenog iskustva. Recimo, vrsta kao cjelina nema neposrednog (osim laboratorijskog) iskustva sa relativističkim brzinama, superjakim gravitacionim poljima (do nedavno niti sa bestežinskim stanjem), superniskim ili supervisokim temperaturama, dimenzijama reda atomskih ili još manjima,  i slično. Stoga i stručnjaci među sobom često moraju upotrebljavati prispodobe.

No, tijekom evolucije vrste i naše svakodnevno iskustvo se upotpunjuje, upotpunjujući ujedno i nas. Oni koji ne razumiju, recimo,  jezik matematike – vole mistificirati, jer pojma nemaju o čemu govore. Neobrazovani ljudi, žele li opisati svoj doživljaj ili neka njima nerazumljiva opažanja, po prirodi stvari – uslijed svog nerazumijevanja uzrokovanog neznanjem – posežu za prispodobama. To je za njih jedini smisleni način – jer niti barataju znanjima, niti rječnikom koji prati ta znanja – na koji mogu prenijeti svoj doživljaj drugim ljudima. Ako ga prenose podjednakim neznalicama, one pokazuju sklonost da  to shvate doslovno.

Obrazovani i skeptični ljudi upitat će se što leži iza svega i nastojat će naći racionalno objašnjenje. To je ono objašnjenje koje se ne kosi sa prirodnim zakonima i koje ne leži u logičkom vakuumu. To je objašnjenje koje mitove i maštu spušta na čvrsto tlo realnosti. Na kojem se jedino može podizati stabilna zgrada spoznaje.

Ako netko ne shvaća kako se od elementarnih čestica može doći do uma (ljudske duše) to je posljedica totalnog nerazumijevanja principa evolucije – osnovnog principa kozmičke mijene. Jedno od osnovnih svojstava evolucije je princip emergencije – pojava novih zakonitosti na višim evolutivnim stupnjevima razvoja, kada nivo složenosti sistema poraste.

Od „nastanka“ svemira, počevši od prvobitnih entiteta, evolucija neprestano dovodi do pojave (stvaranja) entiteta viših oblika: elementarne čestice, atomi, molekule, anorganski oblici, organski oblici, primitivni život, složenije životne vrste, pojava razuma kod ljudske vrste,… (ako to završi na još višim entiteima od ljudi, to svakako nisu bogovi već obična posljedica prirodnog razvoja).

Na svakom višem stupnju razvoja pojavljuju se i nove zakonitosti koje ne važe na nižim stupnjevima iako imaju u sebe ugrađene zakonitosti nižih stupnjeva. Molekulama vladaju (i) drukčiji zakoni no elementarnim česticama, živom tvari drukčiji negoli neživom, a razumnim, drukčiji no nerazumnim živim bićima. Efikasnost emergencije, jednostavno možemo objasniti, odgovarajući na pitanje skeptika:

„Ne razumijem. Kakve veze ima pojam emergencije sa slučajnošću i Stvoriteljem?” 

Zamislimo kutiju unutar koje se kaotično kreću elastične kuglice. Upitajmo se s kolikom vjerojatnošću će kolizija dviju kuglica formirati „molekulu“ od dvije kuglice? Vjerojatnost je praktički ništavna. Zamislimo sada iste kuglice koje su međutim stekle (recimo, „evolucijom“ ili na bilo koji ovdje nebitni način) magnetička svojstva. Uslijed kombinacije njihova kaotičnog kretanja i magnetskog privlačenja raznoimenih polova, vjerojatnost formiranja „dvokugličnih“ molekula je mnogo izvjesnija, daklem – proces formiranja „viših“ entiteta (molekula) nadišao je čisti slučaj. Vjerojatnost procesa je, u odnosu na čisti slučaj, višestruko porasla. Uvođenje pitanja „(S/s)tvoritelja“ ponešto nadmašuje ovako jednostavno objašnjenje, međutim je na njegovu tragu.

Za emergentne evolucijske procese koji su od elementarnih entiteta doveli do razuma, bilo je na raspolaganju 13.7 milijardi godina. Sasvim dovoljno, sem za neobrazovane, nestrpljive vjerničke metafizičare koji bi sve htjeli doznati odmah, ne razumijevajući da je 100000 godina ljudske civilizacije 137000 puta manje od starosti svemira (svega 0.0007% starosti vasione)!

Da je um (razum, duh) evoluciona a ne božanska tvorevina, pokazuju i izučavanja primata (napose čimpanza koje imaju 98.4% zajedničkog genetskog materijala sa čovjekom). Čimpanze rješavaju probleme koje nisu sposobna razriješiti ni 6-8 godišnja djeca! Je li i njima Stvoritelj  (Duh Sveti) “udahnuo” dušu? Možda je samo vježbao za veći poduhvat koji će izvesti na čovjeku?

No, je li vježbao i na nižim životnim oblicima od primata, koji također pokazuju elemente inteligencije? Nije li to malo previše “vježbi” za nadnaravnu, svemoćnu i nadmoćnu inteligenciju? Sličnih izučavanja ima i na područjima empatije, sućuti, solidarnosti,…, koja također potvrđuju njihovu evolucionu a ne božansku prirodu.  

Ako „nevjerne Tome“ objašnjenja stvarnosti koja daju znanosti, umjetnosti, kultura u cjelini, ne zadovoljavaju – a sva ta objašnjenja su vezana uz vremensku koordinatu u kojoj živimo, ali su zato otvorena prema budućem iskustvu čovječanstva – već im je potrebno metafizičko prosvjetljenje za mrak u kojem pliva njihov um, onda oni ne objašnjavaju ovaj, već neki vlastiti svijet koji su si stvorili. Pozivanja na „svjetski um“, „nepokretnog pokretača“, Boga u ovom ili onom obliku, holističko jedinstvo sa nečim što je iznad nas (sam holizam, kao jedinstvo sviju stvari u prirodi,  je – lišen mistike – filozofsko fizikalni princip koji se čas više, čas manje uzima u ubzir prilikom istraživanja), i slične svaštarije, slamaju se na dva problema koja mistici nastoje zaobići, jer ih nedostatak razložnog odgovora dovodi u logički škripac:

Odgovore na ove probleme vjernici zaobilaze u širokom luku, uz uobičajenu poštapalicu inteligencije u škripcu – „vjerujem, vjerujem, vjerujem!“. Racionalni čovjek spreman je priznati kad se nađe pred zagonetkom: „ne znam, ali ću doznati“ (i zaista doznaje jer je, za razliku od vjernikova pasivnog, njegovo strpljenje aktivno – on u čekanju traži odgovore, dok vjernik samo čeka). Vjernik to nije sposoban. On je upao u mrtvu petlju u kojoj se beskonačno vrti, a jedini izlaz bila bi mu pojava Spasitelja. Bilo u subjektivnom smislu – tako da Ga sam nađe – čime bi se definitivno otuđio od svijeta u kojem obitava, bilo u objektivnom smislu – Njegovim nedvosmislesnim prikazanjem cijeloj ljudskoj i neljudskim vrstama. Prvo se zaista i dešava – to je slučaj za psihijatre (iako ga društvo, još uvijek impregnirano tisućljetnim religioznim mrakom, tolerira, dapače – smatra specifičnim oblikom spoznaje – čega?). Kako je većina vjernika ipak dovoljno bistra te ne želi završiti u njegovoj ordinaciji, preostaje im drugi način. Pa, već tisućljećima očekuju Njegov dolazak koji bi zaista bio spas za njih. Spas od njih samih!

I to je, suština svega. Neki su umovi toliko konfuzni da vide okultnu maglu i tamo gdje je zrak prozračno čist. Cijela i jedina mistika je u  – njihovu neznanju! Upravo takvi umovi postavljaju naoko tajnovita pitanja: što su sreća, žalost, život,… Pokušajmo skicirati odgovore na dva od njih.

 Što je sreća?

Svakome tko u životu nije bio sretan nemoguće je bilo što objasniti glede sreće. Odgovora ima više, zavisno s koje strane se promatra.

 -individualno gledano, sreća je osjećaj maksimalnog ljudskog zadovoljstva. Zbog dobre hrane, ljubavi, seksa, zvjezdanog neba, prijateljstva, zdravlja, obitelji, života, objavljene pjesme, rođenja djeteta, dobitka na lotu,…, zbog dijelova ili cjeline svega što određuje njegovu egzistenciju. Siguran sam da se nakon rečenoga nitko ne osjeća sretnijim. To niti nije namjera ni jedne definicije ili objašnjenja.

 -fiziološki gledano, sreća se može objasniti fiziološkim procesima koji u organizmu uzrokuju stanje „euforije“ zvano – sreća.

 -lingvistički gledano, moramo se vratiti u pretpovijest, kada čovjek još nije imao rječnik – nije se znao izražavati sem mimikom. Kada bi se dobro najeo, legao u nekoj spilji, „nategnuo“ svoju partnericu (ili obrnuto) te potom pod svjetlom punog mjeseca osjetio neki osjećaj zadovoljstva (time što mu bar trenutno dobro ide – sit je, seksualno zadovoljan, ne prijeti mu trenutna opasnost od spiljskog medvjeda,…) rekao bi: aurgh! – što u prijevodu znaći – sretan sam! – ili u malo proširenijem prijevodu: želio bih se uvijek tako osjećati.

Pripadnici plemena s kojima je dijelio svoj život, postepeno su znali prepoznati taj aurgh kao izraz zadovoljstva svog suplemenika, pa se – dugotrajnim suživotom – uobičajilo i među njima izražavati ga sa aurgh – sretan sam. Tako se formirao rječnik. U svom nerazumijevanju cjeline, neki riječ (sreća) sasvim razdvajaju od doživljaja koji je njome opisan. Zato u  značenju riječi sreća, traže dublji smisao nego li ga ona ima i može imati. Ustvari je ta riječ sasvim dovoljno duboka (ipak, ne dublja od samog doživljaja)  – upravo oni koji, nastojeći biti dublji od života, postaju plitki.

Kako nema dva jednaka čovjeka, ne samo po obliku već čisto genetski – daklem i po njihovoj fiziologiji – pojam sreće će različiti ljudi pridjeljivati istom doživljaju na različit način. Oni će – izloženi istom doživljaju – doživljavati ga različitim intenzitetom; nalazit će se u različitim stanjima sreće. Daklem, kad dvoje ljudi razgovaraju o sreći, mogu pričati samo o nekom „zajedničkom nazivniku“ svih ljudskih iskustava. Samo pričaju, jer pričanje o sreći nije sreća sama (iako netko može biti sretan i pričajući o sreći – recimo, književnik). Ono što stvarno zovemo srećom, ne krije se ni u jednoj definiciji, ni u jednom objašnjenju već u – individualnom doživljaju. Koji možemo objasniti i shvatiti ali je to neprispodovivo sa doživljajem samim. A u tome je i suština:

-niti je smisao doživljaja u tome da ga objašnjavamo

-niti je smisao objašnjenja da zamijeni doživljaj

To mogu biti samo dvije komplementarne, nadopunjujuće, stvari koje su dio naše cjeline; emocionalnog i racionalnog bića zvanog – čovjek.  I to je sva mudrost – iza riječi sreća ne stoji nikakva metafizika, niti bilo kakvo dublje značenje od onog najosnovnijeg, svakodnevnog, s životom povezanog. Ni Bog ni vjera s time nemaju ama baš ništa!

 Što je život?

 -osnovna definicija bi bila: način egzistencije bića (gdje se pod bićem podrazumijeva sve što ima opstojnost: kamen, jež, Mjesec, žir, čovjek, zec, olovka, trava,…). Neki načini egzistencije razlikuju se od drugih. Za sebe kažemo da smo živi – kamen je mrtav. U nekom trenutku i mi mijenjamo način svoje egzistencije; od živoga stvora postajemo mrtva bića – umiremo.

 -znanost će to pitanje preformulirati u – koje su osnovne karakteristike života? I dati neke odgovore (autonomno kretanje, rast odnosno razvoj, metabolizam, razmnožavanje, itd). Nauka, čija je jedna od osnovnih paradigmi evolucija, će se također upitati: kako od neživoga nastaje živo? Još smo daleko od tog odgovora, i tu joj metafizičko prenemaganje sa „božjim dahom“, „božjom stvaralačkom snagom“ i slično, ama baš ništa ne pomaže. Zato je znanost rekla vjeri:

„Dragi naši, izgradili ste si crkve, mošeje, sinagoge i druga okupljališta istovrsnih – molimo da se nastavite prenemagati u njima. U znanost se ne miješajte!“.

Eto, nimalo mistike nema u pitanjima koja smo razmatrali Sva mudrost se sagledava u tri stavka:

-koliko smo nekada znali

-koliko danas  znamo

-koliko ćemo sutra znati

U njima je sadržana sva mudrost i evolucija ljudske spoznaje – od manjeg ka višem, od slabijeg ka boljem, od nepotpunijeg ka potpunijem, ali uvijek samo djelomičnom i nikada konačnom. A nemali broj ljudi se na tom putu zagube i lutaju u labirintu ograničenom uskoćom svog duha i širinom neshvaćanja. Iz kojega nikada neće izaći jer im je to sudbina! Svakako da skicirani odgovori nikako nisu konačni – osim po količini teksta koji zauzimaju. Niti su ičim ograničeni, dapače – otvoreni su:

-prema životu

-prema razvoju (jer, život je razvojna forma)

-prema čovjeku.

Ostavljaju mogućnost svakom čovjeku da na svoj način doživi sreću i shvati što mu je činiti da bude zadovoljan – da uvidi nude li mu neka nova iskustva viši stupanj sreće od trenutačnog.

Međutim, pitanja:  Što je život? i  Što je život određene osobe?  su dva, sasvim različita pitanja, pa zahtijevaju i različite odgovore. Prvo pitanje je čisto biokemijske prirode i prethodno smo skicirali odgovor. Drugo pitanje je individualne, više psihološke prirode, i na njega mora svaka jedinka dati svoj odgovor. Rekli bismo da se ono može zamijeniti pitanjem što je smisao mog života?, gdje bitnu ulogu igra zamjenica „mog“. Naime, život općenito shvaćen – kao način egzistencije bića – nema nikakav smisao osim kao način egzistencije (jer, što bi bio smisao mačke ili šišmiša recimo?).

I to je sve. A pojedinac tom načinu vlastite egzistencije sam određuje smisao, bez ikakve potrebe za vjerom i Bogom. Od koga li i bi očekivao da mu da taj smisao? Od Boga? Kakav smisao bi nam On trebao dati, a da budemo njime zadovoljni? Da doznamo kako nas je Netko (svejedno u kojem pojavnom obliku) upotrijebio u neku svoju, nama (ne)razumljivu svrhu? Kao maleni kotačić u svojoj n-dimenzionalnoj informatičkoj mašini ili nešto slično? Bismo li bili zadovoljni kada bi spoznali da je to smisao našeg života – da služimo sebi nadmoćnoj inteligenciji, da smo njeni robovi i obična upotrebna vrijednost. Znate kako kažu – „svaki je čovjek zamjenljiv“ a nekmoli za Boga.

Mnogi se vjernici nastoje izvući poznatom floskulom koju ponavljaju od pamtivijeka – „Ja sam samo instrument u božjim rukama. Tko sam ja da govorim o njegovim namjerama?“. Zaista, tko su ti koji se izvlače takvim prozirnostima? Ne niječu li oni time svoje ljudsko dostojanstvo? Svoju samosvijest i samopoštovanje? Jesu li izrasli iz kala poput biljaka, ne steknuvši ni minimum ljudskih osobina kojima bi se oni sami mogli ponositi, a kamoli njihov Bog? Žele li se – podsvijesno shvaćajući tko su i što su – klanjajući se i prigibajući se, vratiti u blato iz kojeg su potekli? Nose li greškom judsko ime?

Mistici samo mute bistru vodu, postavljaju naizgled pametna pitanja, a odgovoru ni nakon nekoliko hiljada godina ljudske povijesti nisu nimalo bliži. Dok stvaralački, realni ljudi, nastoje što više odagnati mrak mistike iz bilo kojeg područja ljudske djelatnosti i interesa, oni ga se drže k’o dojenče za sisu. Između kritičnog čovjeka (racionalista) i mistika (iracionalista) je ogromna razlika; time izražavamo nešto bitnije negoli je negiranje pripadnosti potonjega ljudskoj vrsti. Oboje su Homo sapiensi, ali jedan u prvi plan stavlja sebe kao čovjeka i sve ono „pozitivno“ što ga čini čovjekom (a ne naprosto pripadnikom vrste) dok je drugi potisnuo sve bitne ljudske karakteristike (ne mislim na najobičnije biološke)  u drugi plan.

Racionalisti su  – razumni,  sumnjičavi, relativisti, otvoreni prema svijetu, traže dokaze, svetinje (sem ljudskog života) dovode u pitanje, slobodna duha, protivnici apriornih autoriteta, svoje osobine smatraju razvojnima, duh i tvar im  tvore razvojno jedinstvo, nastoje prevladati antropomorfizam vrste, stavljaju čovjeka u kontekst sa drugim vrstama, ne priznaju apsolutne sudove, „vjeruju“ u čovjeka i njegove međuodnose, civilizacija im predstavlja razvojni kontinuitet kojega je religija tek jedna etapa koja će jednog dana, poput svih etapa ljudske povijesti, biti prevaziđena, zadovoljni  su ljudskim odgovorima koje mogu provjeriti

Mistici su – iracionalni, sputani dogmama, apsolutisti, otvoreni samo prema Bogu, dokazi im ne trebaju, mada ih se stalno hvataju (recimo, „dokazima“ o opstojnosti Boga) i ne znam što bi dali da ih posjeduju, robuju svetinjama bojeći ih se propitkivati, doktrinari su u vjerskom (crkvenom) smislu, poklonici apriornog autoriteta (Boga), osobine čovjeka smatraju bogom dane (i sasvim doslovno), duh im  je „odozgo“ umetnut u tvar, antropocentrizam im je ugrađen i u osobine Boga, stavljaju Boga ispred sviju vrsta, apsolutiziraju (u teoriji) božju riječ, dok je u praksi relativiziraju, vjeruju u spas (od čega?) kojeg  očekuju od Spasitelja, za njih je civilizacija sublimirana u vjeri (kršćanstvo, evrocentrično razmišljajući, stavljaju ispred drugih) i ne mogu je zamisliti bez nje, nezadovoljni su ljudskim odgovorima i neprestano traže „nešto više“, a nikako da nađu

Već iz ovog nepotpunog usporednog spiska razlika, vidljivo je tko je otvoren prema svijetu, mogućnostima koje nudi i spoznajnom procesu, a tko je indoktriniran metafizikom koja ga u tome ograničava.

Racionalisti  imaju dokaze za sve što poduzimaju. Oni su svuda oko nas, samo ih treba znati sagledati. Racionalisti mijenjaju stvarnost, mijenjajući istovremeno i sebe sama. Na svako pitanje koje postave dobijaju zadovoljavajući odgovor – prije ili kasnije –  valja tek čekati, ma i stoljećima. Povijest im to potvrđuje i daje za pravo. Oni sami postavljaju pitanja, sami traže i sami nalaze odgovore.

Mistici postavljaju pitanje i čekaju da odgovor padne s neba – od  nekog višeg bića. Oni su lijeni da ga sami potraže – žele da ga drugi za njih nađu, a od svi sedam milijardi ljudi ove plantete odabrali su upravo Onoga Koji Ne Postoji. Jer, svi su drugi  preplitki za njihovu „dubinu“. A što bi da im i Netko odgovori? Koji bi to odgovor bio? Što očekuju? Koju nagradu? Raj? Djevice? Pročišćenje?

Vječni život (što će on takvim lijenčinama)? Nagradu za svoju lijenost? Nek samo ne kažu da ništa ne očekuju, jer – zašto onda pitaju? Jesu li sve one puste milijarde ljudi iz proteklih desetaka tisuća godina dobile odgovor na njihova pitanja (ustvari, dobro bi bilo da nam ga,  za početak, barem jasno postave!), odgovor koji bi bio zadovoljavajući ma i samo za sve druge vjernike? Nikada! Zato oni čekaju, čekaju i čekaju, a odgovora niokle. Za to vrijeme racionalisti pitaju, traže i nalaze. I kad ga nađu, to im je stepenica po kojoj se penju dalje. Njihova je magla sve tanja i tanja, a metafizičareva sveđ jednako gusta i neprozirna – u njoj su izgubljeni!

Mistici imaju samo vjeru, dok istovremeno uživaju u plodovima racionalističke promjene svijeta (prigovor kako su i vjernici naučnici mijenjali svijet je potpuni promašaj; ne radi se o tome, već – na kojim su ga osnovama mijenjali. Tu njihova vjera ne igra nikakvu ulogu; primjerice: najveća moguća vjera nekog čovjeka nikako ne utječe na uspjeh pokusa koji izvodi, ili teorije koju je smislio, ili stroja koji je konstruirao, ili izliječenja bolesti koju liječi, ili…). Vjernici postaju ugrožena vrsta. Svi trendovi o kretanju njihova broja (napose kršćana) u svijetu (dokumentirani istraživanjima van i unutar crkve) to pokazuju.

Jednostavno, oni sporo ali neumitno počinju shvaćati doba u kojem žive, počinju se zaista civilizirati i oslobađati. Danas, negoli bilo kada u povijesti, ima više nevjernika iliti ateista na svijetu – 16% (među obrazovanim intelektualcima i mnogo više). Samo nojevi koji guraju glavu u pijesak to nisu spremni vidjeti, niti su u stanju shvatiti da je to povijesni proces, niti razumiju zašto je tome tako. Jer im je pijesak u koji guraju svoju glavu, ušao u oči i uši.

Gro ljudske vrste nikada tijekom ljudske povijesti nije bio u pravu glede bitnih stvari. Oni uvijek slijede većinu („kud svi Turci tud i mali Mujo“), to će reći – sebe same – u njenom blaženom neznanju. Sposobni su uvidjeti da pijeska ima mnogo više u gornjoj polovini pješčane ure, ali su nesposobni sagledavati trendove – da se pijesak lagano, ali ustrajno i sigurno prelijeva. Da se na razvalinama njihova svijeta izgrađuje sasvim novi svijet.

Oni se ionako vrlo slabo snalaze u 4-toj dimenziji našeg kontinuuma. Vječno se čude kakva im je vlast, nesposobni uvidjeti da ni ne može biti drugčija, jer – biraju sebi slične („svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“ – nacionalistički orjentiran narod ima i takvu vlast! Tupan može zastupati samo tupane koji su ga izabrali i obrnuto – tupani mogu izabrati samo tupana da ih zastupa).

Atomistička građa tvari, heliocentrizam, evolucija, mozak kao sjedište mentalnih procesa, ravnopravnost i jednakovrijednost spolova te rasa, seksualne opredjeljenosti (namjerno izostavljam vjeru – kao otuđeni dio ljudske svijesti – jer ona kako takva može biti ravnopravna i jednakovrijedna samo među sebi srodnim,  otuđenim dijelovima iste), nadmoć kemije nad alkemijom, astronomije nad astrologijom, važnost higijene za zdravlje i neširenje zaraznih bolesti, utjecaj fiziologije na psihičke procese, tretiranje „ludila“ kao psihičke bolesti a ne „božjeg prokletstva“, epileptičnih napadaja kao izraza bolesti nervnog sustava a ne manifestacije „svetosti“, itd, itd,… samo je mali dio pojava koje su mase tumačile po svome, dok ih se nije podučilo kako su u krivu. A takve poduke traju stoljećima i stoljećima jer se većina vlada po poznatoj: „da ljude napusti pamet, svatko bi potrčao za svojom!“.

Većini trebaju stotine godina da ugrade u sebe nauk što im ga manjina, svojim marom, mukom, trudom, inteligencijom i iskustvom priskrbljuje. Ljepše im se samozavaravati u svojem neznanju i gluposti, negoli progledati širom otvorenih očiju i uma. Nema ljepšeg trenutka u životu čovjeka kada sin ili kći nadrastu oca si i majku, te im se još za života njihova učine kao stranci jer su ih mentalno nadrasli (naravno, sasvim individualno gledano to u njihovim životima stvara često neprelazne ograde, napetosti i trvenja, pretvara se u pakao, za što općenito djeca – u odnosu na svoje okoštale i inertne roditelje uronjene u glib statičnih tradicionalnih shvaćanja, nesposobni da prihvate nova, naprednija i istinitija gledišta – snose ponajmanju krivicu).

Upravo stoga je, šire gledano – kako god žalili za „odlaskom“ svojih voljenih – pozitivna činjenica da do toga dolazi. Einstein se, s formiranim vlastitim stavovima koji ga i čine onim što jeste, ne bi snašao u novom svijetu. Njegov svijet je nestao, umro – u novome, on je postao „nepotreban“ i kao takav samo slijedi sudbinu vlastitog svijeta. Time se uopće ne dovodi u pitanje da bi i kao takav još uvijek bio u (mentalnoj i moralnoj) prednosti pred većinom jedinki svijeta, kao ni ljubav koja spaja „nepotrebne“ i „potrebne“.

„Bog  nam je dao“ senzore kojima skupljamo informacije i centralni procesor (mozak, um) koji ih obrađuje, pa u skladu sa rezultatima obrade određujemo svoj odnos prema svijetu. Cijela ljudska povijest svjedoči da su bezbrojni kompjuteri u kvaru. A pokvareni „kompjuter“ ne samo da ne može objektivno prosuđivati svijet, već ponajmanje sebe sama.

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

tekst je prvobitno objavljen na sajtu: Tačno

Prenet je na sajtu Magazin Plus

Metafizikom ćemo zvati istraživanje onoga što je načelno iznad iskustva. Kako religija izražava čovjekov odnos prema svetom i božanskom, odnos ovisnosti prema jednom ili više božanskih bića koja su – barem racionalnom čovjeku, također van iskustva – možemo reći da religija ima metafizički temelj.

ćemo pojednostavljeno, svesti na zajednički nazivnik zvan iracionalnost, jer leže izvan dometa uobičajene logike i upotrebe razuma. S obzirom da obje njeguju vjeru u tajanstveno i nadnaravno, možemo ih dovesti u vezu sa mistikom. Misticizam bi bio jednako valjani zajednički imenitelj tih „disciplina“. Temeljem toga možemo ljude podijeliti na racionalne i iracionalne odnosno – mistike, s obzirom na način shvaćanja i prihvaćanja svijeta, te temeljnih uzroka koji leže iza pojava u njemu.

Vjernici u tom kontekstu spadaju među iracionalne, ateisti među racionalne ljude. Kako se čovjek manje vrijeđa kritiziramo li njegovu iracionalnost negoli kad to činimo sa njegovim vjerskim uvjerenjima, nadalje ćemo naprosto govoriti o racionalnim i iracionalnim ljudima odnosno – misticima. Ipak, ponekad ćemo upotrijebiti i termin vjernik, bez namjere da ikoga vrijeđamo.

1) gdje im je dokaz za Božju opstojnost?

 2) ako dotični i postoji u bilo kojem obliku, kao povod i uzrok svega postojećeg, ako sve na ovom svijetu mora imati svoj uzrok (što je osnovna fizikalna paradigma, doduše, dovedena u pitanje kvantnom mehanikom) – što je uzrok „Preuzvišenom“? Odakle On u cijeloj priči? Zašto stati u preispitivanju uzroka na Bogu? Ima li i On svog Šefa koji mu je uzrok? A uzrok Njegova Šefa? I tako ad infinitum… Ne znaju li objasniti uzrok prvobitnog uzroka, ostaju bez konačnog objašnjenja i za njegovu posljedicu, to jest – nas. Na sličan način kao što kojekakve teorije panspermije baš ništa ne objašnjavaju o nastanku života. Samo premještaju pitanje sa Zemlje na neku drugu planetu, kometu, galaksiju,…

  Ladislav Babić, Magazin Plus, Nauka, Religija, Sociologija, sreća, Tačno