Kiš – Život sa ukusom žive džigerice

(povodom 88 godina od rođenja Danila Kiša)

„Jedan me raštimovani

klavir

podseća na luku spasa

u parizu

gde sam plakao jedne večeri

gledajući jedan ljubavni par

kako se grli“

(Raštimovani klavir  – Danilo Kiš)

Delo Danila Kiša je celokupno rasuđivanje o nategnutim strunama detinjstva i čudima odrastanja (srastanja sa svetom). Literatura bez kaćiperske razvratnosti. Jasan i vidan “lelek” literalnih snegova. Da li delo Danila Kiša optužuje ili prašta?  Ništa od ta dva elementa nije presudno, ono pre svega obavezuje.

Sve što se odigralo u životu i literaturi pisca je duboka provalija. Ima jedna amplituda “drakonskog “ koja u tom i takvom tonu, diže magle, nad jednim velikim umom pre svega. Svaki pisac je univerzum za sebe a katkad i više od toga. Sve groteske i  mizanscene kojima je bila napunjena književnost u vremenima borbe Kiša sa  neistomišljenicima (neznalice, niškoristi!) danas izgledaju kao “rat” debelo napunjen amplitudom besmisla. “Berićetna sudba” je piscu dodelila nekompatibilne neprijatelje, koji su napadajući zdravu pamet i razum (do danas nepromenjena funkcija elita), nesvesno, dodelile   (piscu)   ulogu “tačke” sa koje se vidi većina naših posrnuća, neupućenosti i palanačkog svođenja računa kao bizarne mržnje prema rasnom talentu (ne tako retka pojava u nas,”Mi” svakako bolje od romanopisca Kundere do pesnika Brotskog znamo šta znači pisati…).

Ono malo preostale pameti koja se pita, dan-danas može da namiriše šta je “to” tačno, ugaziti u pseće govno literature i ukaže “Don Korleonovski” duh koji i dan dana  pokreće kulturu Vlast mišljenja se održava trivijom i spletkarenjem, u krajnoj liniji “kičom”, a u takvim situacijama jedino alat autora je samoodbrana u obliku metalnog čekića od nekoliko tona superiorne inteligencije koja je topovskom snagom pokosila svakog (od čitalaca do samih protagonista i učesnika). Taj sukob je odneo dva pisca visokog-modernizma na smetlište istorije (sa pravom ili ne) to je činjenica. Atribut u neveštom mačevanju je bio drugačiji sa svake strane. Svakako, tek se danas može sa distance iščitati sve do tančina. Ono što je krucija hajke (a prećutkuje se masno) je da su je predvodile kolege (otužno), univerzitetski profesori (zvuči poznato?), naposletku intelektualci sa političkom scenografijom i uticajima (ponovo poznato?). Zašto toliko teškog naoružanja naspram jednog pisca? Jednostavno rane sujete teško zaceljuju – Kiš je prosto u odnosu na svoje neprijatelje (kastrante) bio superioran u svakom smislu, a to se ne oprašta, barem ne na Balkanu : veliko Ne! (preporučujem eseje Ć(S)iorana i Joneska na istu temu).

Lično bih voleo da se autor nije toliko grizao i  da se držao aristokratskom arogancijom  po strani.  Poživeo bi koju godinu više i bio spreman da pod godinama koji slede bude reflektor  razuma – vertikala časti i čovekoliki lik pisca. Kako bi taj portret pisca bio osenčen to ne možemo da tvrdimo i znamo, ali ono što zasigurno možemo da naslutimo u odnosu na njegovu duhovnu vertikalu i etiku, to je da ne bi bio po strani. Upravo to nebiranje strane i mesta za megdan po meni skratilo je životni vek pisca pored života koji se topio u cigaretama i  piću. Mešetarenje je javna stvar, a borba za goli život i teškom mukom stečeno ime na galimatijasu reči znači da braniš “sve i svja”. Kockarski dugovi ne zastaruju, Kiš se nije kockao jer nije imao šta da izgubi osim literature a to je za njega bilo previše jer je to bilo sve. Anatomski pisac, reklo bi se. Od temena do nožnog domalog prsta. Od srca do testisa. Naša literatura je odavno ispražnjena, tim i takvim tipom ličnosti  metalnog kova. Sa ono malo ljudi, u dozama tečne žive oslobođene iz slomljenog toplomera, naša realnost se šunja ili krije iza većine postupaka, ma koje provenijencije oni bili. Ne mogu da nabrojim ličnosti “tog odlikovanja” koje dodeljuje život. Intelektualno i moralno nestaje, sazreva  novi svet i u nas puca u vidu pustinske fatamorgane. Tim je završena jedna duga faza u kojoj je prisutnost osrednjosti preinačena u izuzetnost. Naša merila su postala tupa kao i oštrica. Čini mi se, a to ne izgovaram retko, da je meso otupelo od čerečenja i uboda. Krv se prolila, a posle jednog pokušaja klanja literature visokog  reda, osrednjost se prolila u vidu reke i smestila svoja plovila i  brodove posred brane razumevanja, otvorivši pandorine kutije osrednjosti (saltomortale).

Drago mi je da  mladi autori nisu zaboravili na težnju da pokušaju razumeti  pisca na svom putu. Intimni odnosi i uticaji na projekat života ovog retkog tipa. Meni se  čini, a pokušaću da se ucelo vratim na suštinu. Važno je  slonovsko groblje kao mit; kalvarija   čoveka-pisca nadjačala je sve ono što pisac nije ili ne bi trebao da bude (jer čitaoci su uvek bili na strani Kiša – setimo  se izdanja Jugopapira u kome je Kiš najčitaniji pisac posle Markesovog dela „Sto godina samoće“, što je samo po sebi karta za večnost). Poseban i težak zadatak je držati se literarnog centra koji te zove ka sebi. Kiš je tu daleko odmakao i bez malo stida pojavile  su se korice  u svoje  vreme u Parizu.  Kao civil-kalfa imao sam svoj primerak na kome se pod minimalističkim dizajnom koji  odiše Galimar viorilo ime kao zastava. Tada sam se osećao ponosno (dosta apsurdno) kao da mi je Kiš ujak, stric ili prijatelj iz kavane. Nekako su mi   kapci otekli i osećao sam  da mi je potpuno prirodno osipanje u malim izdancima suza. Nikad ne bih mogao sebi da objasnim taj čin. A verujem  da je razlog jasan: Ja sam Kišu verovao i više od toga. Znao sam da kad opisuje krizu bede   indenteta koja traži zaklon pod boemijom u potmuloj i bipolarnoj samoći, on je tačan poput časovnika. To je lična stvar i za mene uverljiv silogizam. Sa druge strane znao sam da se proliva „krv princa“ u samom literaturnom korpusu bez   mimikrija i mitologema. Ne treba drugačije tumačiti tu i takvu mladosta nego kao moguću fabriku života koja uništava svako biće pa i pisca. Ako čovek počinje od materija kreda, pero, pinjel, olovka, tastatura, papir ili štampač, sve spada u izvesni krug čekanja i nad istim lebdi ruka. Ruka pisanja. Da li je razum u pisanju autora, bez štaka i proteza, ubio sve moguće ispomoći i alternative? Verovatno da je to moguće,  ali stvara veštinu, neprocenjive mere. Forma tradicije ima smao jednu moć, zgubidnu moć nestajanja. Tradicija na kojoj je Kiš insistirao kao  srednjeevropskoj (podela, anpasan,  po Vinaveru: Crnjanski, Krleža, Andrić  moji učitelji), nas je dozvala pameti (a neke razgnevila) i teško da od te pameti mi imamo većeg  prijatelja u neprijatelju. Ne treba imati drukčija tumačenja i ona su kao takva obično metastaza jedne laži u koju možemo da udenemo sve osim zdrave logike. I te veze ne treba drugačije gledati. Kiš je ispunio svoju sudbinu. U svim verzijama se jasno videlo kako nastaje jedan roman. U njima je doživljaj sveta i ličnosti, intezivno  pobeđen i poražen poput vojnika. Ogromnost i glomaznost tog poduhvata je život kao literatura i obratno. Život svakako može da pokvari literaturu i nesreća u njemu još više.Kod ovog pisca, čiji literarni mravinjak navire i gradi se iznova sa svakom sledećem generacijom čitalaca, to nije slučaj. Životi naposletku su naši, najviše imaju oblik onog što je u životu samom  neočekivano. Ne brinem ja za knjige Danila Kiša.  Ako dozvolite, ja sam ponosan na njih kao čitalac. To su nesumnjivo one veze koje se teško uspostavljaju pod jednim oblikom nostalgije, ali su nesumljivo stvarne kao i svaka utopija  koja će pre ili kasnije postati   simbol sveta iz koga je prethodno isključena. Niko ne može da batinom, pucnjem ili klevetom živeti i vršiti ulogu (bar ljudskost  to  ne može).

Najstrašniji od svih fenomena jave i sna je postati „Neko“, kao pojava i kao sama ličnost. Kiš je davno ispostavio taj račun, jedna vrsta ironije je što sija neobičnim sjajem, kako vreme prolazi,  kao ni jedan pisac u nas; nužno je izdvojiti plevu od zemlje. Naposletku u orlovsko oko, preko nabujale kose i gorštačkog nosa, na paukovoj mreži  dima duvanske magije-magle, uselila se zvezda.

*Istorija pisca je napisana od strane istog samim delom. I u tom smislu ovaj tekst je pre svega pokušaj osvrta na istoriju jedne inteligenciije. Pred mojim nosom je ovih dana knjiga “O nezgodi zvanoj rođenje“ (preuređen citat St. Grigorija Niskog:” Rađanje je hrana za smrt”)  E.M. Ć(S)iorana, izdavač Karpos, izdata je uz podršku francuskog instituta i Programa za pomoć izdavačima “Danilo Kiš“. Nemoćni smo pred nevidljivim mrežama podsticaja. U ovim nimalo plodnim danima bez odstupnice i inteligencije (uspona i padova) pokušavam da pokrenem svoje srce, konkretno i efikasno u korist mojih beogradskih dana. Primio sam poziv sa nepoznatog broja, traži me gosn. Franjo Termačić dramaturg/prevodilac sa francuskog (kuća Termačića u četvrtom kvartu Pariza bila je drugi dom pisca). Neočekivano, doneo mi je boks francuskog “Cigara” čijim mirisom se teraju komarci a ljutinom utrnu (peku) nepca,…smešim se.

Beležnica, 12.oktobar 2019

za P.U.L.S.E: Mate Đorđević

Tekstovi o Danilu Kišu na portalu P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments