Emi Vajnhaus i mi: Intimni stranci

Emi Vajnhaus i mi: Intimni stranci

Za Amy Winehouse, 23. juli 2011. godine predstavljao je tačku kada joj je sopstveno tijelo posustalo pod teretom višegodišnje autodestrukcije, unutrašnjih previranja i ranjivosti, depresivnih epizoda i, usudio bih se reći, proždirućom spoljašnjom sredinom. Za svijet, isti taj dan iste godine predstavljao je tačku u kojoj je otpočeo proces žalovanja i tugovanja zbog gubitka Amy. Gdje smo danas, sedam godina nakon njenog odlaska?

Oni, koji su vlastitim emotivnim kapacitetima mogli i htjeli da saosjećaju Amy, razumiju i vide je dublje i više iza medijski prikazane problematične jazz pjevačice, sentimentalno čuvaju i prikupljaju njene pjesme, fotografije, dokumentarne filmove i zabilježene momente sa Amy, djevojke koja je postojala i iza slavnog imena. Oni, koji su vlastitom (ne)odgovornošću učestvovali u podržavanju neetičkog i perverznog medijskog linča, izreknu pokoji dželatski podsmijeh uz riječi da je dokusurila srpska rakija na posljednjem koncertu u Beogradu. Postoje i oni koji su je isprozivali i ižviždali na istom tom koncertu, a koji su izgleda čekali, da parafraziram Srbljanovićevu, nekakvu londonsku pjevaljku koja će ih zabavljati i animirati. ‘’Pevaj bre!’’, ‘’Uaa’’, ‘’Ajde više, bruko’’, samo su od nekih komentara koji se mogu čuti na videozapisima sa tog koncerta.

Odakle dolaze takve bezosjećajne reakcije većine prisutnih, ne samo u Beogradu, već i globalno? Zar je jedina percepcija Amy bila i ostala: samoživa, bogata i destruktivna pjevačica? Gdje je tu poštovanje ljudskog života i njegovog dostojanstva, gdje je saosjećajnost sa psihičkim tegobama, gdje je činjenica da Amy u tom trenutku nije smjela napustiti pozornicu vlastitog rascjepa i haosa te je bila primorana ostati. Bojim se da postavljam mnogo pitanja na koja, svakako, nikad nećemo dobiti potpune odgovore, odgovore koje možda ni sama Amy nije znala.

Ne bih želio ići putevima romantizacije jednog tragičnog života niti bjesomučnog opravdavanja istog, već ponuditi, nadam se, jedan humaniji pristup u razumijevanju ljudske prirode i svih izazova koje nosi beskrajno iznijansirana psihologija ličnosti. Krenimo tim malim koracima međuljudskih odnosa.

Ko i šta su nama ‘’idoli’’?

Psihoanaliza i razvojna psihologija nam uvijek iznova ponavljaju da je u ljudskoj prirodi duboko usađen osjećaj zavisnosti, začet od najranijih dana života. Logično, ljudsko odojče je u čitavoj prirodi najranjivije biće koje iziskuje najduže vremena u kome su mu potrebni sigurnost, povjerenje, briga, zaštita i interakcija sa drugima, odnosno, roditeljima, starateljima, učiteljima, vaspitačima. Takođe, slika o sebi, drugima, vlastitim granicama i mogućnostima, svijetu, idealima nastaje u tim ranim odnosima sa primarnim figurama dječijeg života. Kada nastaje adolescencija, taj famozni olujni period u životu svakog pojedinca, dolaze novi izazovi. Separacije od ranih autoriteta i razvoj ličnih granica i identiteta pojavljuju se na sceni psihičkog života. Mladi prolaze međuigru odraslosti i, još uvijek jake želje, za zavisnošću od roditelja, a u tom period ključnu, tranzitornu ulogu im čine uzori, idoli i sve one osobe sa kojima se adolescenti tako intezivno poistovjećuju i oponašaju ih. Takva potreba za uzorom izgleda da ostaje cijeli život sa poželjnošću zrelije forme u kojoj su jasne granice i razlike Ja-Drugi. Kakav uzor, idol i ideal je bila Amy Winehouse? Vjerujem da se ljutite i pomišljate da je ona negativ te strane uzora jer je bila ovisnica o alkoholu i psihoaktivnim supstancama, a bila je poznata i po destruktivnoj vezi sa tadašnjim partnerom. Međutim, da li se tu završava cijela priča?

Ponovo nam u pomoć dovodim psihoanalizu, pogotovo onu teoriju objektnih odnosa, koja smatra da su svi odnosi uvijek obojeni međusobnim projekcijama i poistovjećivanjima, pa je tako vođa jednog društva uvijek i slika mase, njenih želja, nagona i fantazija, a ne samo jedna harizmatična i sposobna ličnost koja upravlja tom istom masom. Slična stvar je i sa uzorima o kojima govorimo u ovom tekstu. Uzori, bilo da nose pozitivne ili negativne osobine, uvijek tako vjerno odslikavaju želje, maštanja, porive i unutrašnji svijet onih koji ih stvaraju.

Amy je voljela i pjevala džez, kombinovanim sa soul, funky i R&B muzičkim stilovima. U početku smo je voljeli, osjećali njenu bol sa kojom smo se mogli poistovjetiti, a ovdje ne mislim samo na mlade i adolsecente.

U njenim autorskim, autentičnim i životnim tekstovima pronalazili smo i svoju bol, skrhanost, tegobe, nedoumice, frustracije, a izgleda da smo i previdili granicu između njihovog lirskog izražaja i poziva u pomoć koji je slala Amy.

Kako to vole reći seniori džez muzike: ‘’Džez je intimna stvar koja se svira u malim, zagušljivim klubovima i u malim grupama ljudi.’’ Amy je uspjevala, iako to možda nikad lično nije željela, da kroz džez komunicira sa hiljadama ljudi! Čak i kada je potonula duboko u zavisnost od psihoaktivnih supstanci, nismo je uzimali za ozbiljno. Emocija lišeni medijski predstavnici su je pratili, fotografisali i linčovali na svakom koraku, dok su oni koji su je voljeli ostali nijemi na takvu situaciju, a pojedinci su nalazili i perverzno zadovoljstvo u svemu tome. Čini se, kao da smo u Amy evakuisali sve one naše mračne porive: (samo)destrukciju, ljutnju, nepodnošljivu bol, slomljenost duha. Kad je bilo očigledno da Amy hrli u nagon smrti, idealizacijska fantazija je nestala. Počeli su je mrziti, prozivati, ismijavati, osuđivati i stavljati na stub srama, a mnogi su i zarađivali na tome. Isti taj idol, naprije obožavan i slavljen bačen je u blato gdje su mu oduzeti vrijednost i dostojanstvo.

Šta smo iz svega toga naučili i/ili šta smo mogli naučiti?

Prije svega, mentalno zdravlje nije nešto što se treba uzeti olako. Ovisnosti, koliko god da na svjesnom nivou predstavljaju izbor pojedinca, duboko u psihološkoj nutrini odražavaju emotivne poteškoće, narušeno psihičko zdravlje i unutrašnje sukobe u ličnosti. Amy, tragom sopstvenih simptoma, ali i odluka i spoljašnih okolnosti, nažalost, nije dobila bitku za sopstveni život. Eros je poražen pred tako silnim nagonom smrti. Ono što treba zapamtiti – uvijek postoji mogućnost, ma koliko snažni i zastrašujući bili unutrašnji demoni: psihološko savjetovanje, psihoterapija, na koncu, ako je potrebna, i privremena hospitalizacija.

Takođe, postojeći idoli i uzori, bilo da su poznati ili manje poznati, uvijek su živi i stvarni ljudi, a ne puki objekti koje od trenutka od trenutka pretjerano volimo ili mrzimo. U toj mržnji često se može skliznuti u saučesništvo povrjeđivanja, ponižavanja i potpunog omalovažavanja istih. Brojna iskustva, sadašnja i prošla, online dostupna, svjedoče o tome. Na koncu, kako je to moja mentorka i profesorka kliničke psihologije, prof. dr. Spasenija Ćeranić, često na predavanjima znala reći: ‘’Svaka pretjerana idealizacija i/ili obezvrjeđivanje ličnosti, uvijek predstavlja naš fantazijski falsifikat, a ne stvarnu percepciju realnosti, unutrašnje ili spoljašnje.’’ Ukoliko bi uspjeli što je vjerodostonije moguće sagledati vlastite i tuđe, kako dobre tako i loše strane ličnosti, utoliko bi ‘’stvarnije’’ mogli doživiti svijet oko sebe i u sebi. Možda bi to doprinijelo uspješnijim i zrelijim međuljudskim odnosima te možda više ne bili intimni stranci, kao sa Amy.