Film „Arrival“ – kognitivna lingvistika i konceptualizacija stvarnosti

S obzirom na to da sam se svojim formalnim obrazovanjem „ograničio“ na domenu kognitivne lingvistike, film „Arrival“ („Dolazak“) redatelja Denisa Villeneuvea prema scenariju Erica Heisserera predstavlja jednu zgodnu priliku da spojim svoju ljubav prema filmskoj umjetnosti i tu granu lingvistike, jezikoslovlja, nauke o jeziku (nazovi kako hoćeš).

Ova prilika se ne pruža često jer se lingvistika, kada je riječ o rješavanju nekih sudbonosnih pitanja čovječanstva u SF filmovima, često zanemari ili u potpunosti izostavi. Ono što „Arrival“ uspijeva jeste pokazati koliku ulogu razumijevanje i komunikacija igraju u hipotetskom uspostavljanju „prvog kontakta“ sa vanzemaljskom vrstom.

Problem pred koji postavlja glavna protagonistica filma Louise Banks, profesorica lingvistike, je prevođenje jezika tzv. „hektapoda“ (vanzemaljaca u filmu) na jezik koji mi razumijemo (u ovom slučaju na engleski). Međutim, odmah na početku, nakon što američka vojska zatraži od nje pomoć u tom poduhvatu, profesorica Banks upozorava na to da prevođenje nekog nepoznatog jezika nije rabota koja se dâ svesti u oblik formule pomoću koje ćemo doći do rezultata. Jezik je nešto mnogo kompleksnije nego puko prevođenje jednog skupa simbola u drugi (transliteracija) ili prevođenja semantičkog značenja neke riječi; on predstavlja (bili mi toga svjesni ili ne) način na koji konceptualiziramo svijet oko sebe.

Iako film ima mnoge preokrete, ovaj na početku je jedan od najvažnijih prema mom mišljenju, jer on postavlja teoretski okvir kojim će se profesorica Banks služiti prilikom prevođenja (čitaj: učenja) tog vanzemaljskog jezika. A taj teoretski okvir je upravo već spomenuta kognitivna lingvistika.

Ona navodi generalu američke vojske koji je regrutira kako jezik nije samo redanje znakova i glasova koje proizvodi neko značenje, on je način na koji mi shvaćamo apstraktne pojmove i pomoću kojeg imamo kolektivnu svijest o konceptima vremena, prostora, dobra i zla, prijateljstva, ljubavi i svega onoga što konstruiramo u našem umu. Makar to mi i ne primijetili, jezik ne služi isključivo tumačenju i opisivanju svijeta oko sebe, već i njegovom konstruiranju.

Naravno, ako prstom pokažem na kamen i kažem da je to kamen, a zatim mi neki Englez kaže da se to na šta pokazujem kod njih zove stone, pa Nijemac kaže da se kod njih to zove Stein, to je opisivanje. Ali, čim stupimo u neke apstraktne predjele stvarnosti, tu se počinjemo baviti konstrukcijom svijeta, a ne njegovim opisivanjem. Na primjer, kada počnemo za neku osobu razvijati određene pozitivne osjećaje naklonosti mi kažemo da smo se zaljubili, dok Englezi i Amerikanci imaju izraz falling in love, što bi se doslovno prevelo kao pasti u ljubav.

Na našem jeziku, ljubav je nešto što ti se dogodi, kao prehlada. Ona je „prirodna sila“ na koju ne možeš utjecati, dok je u engleskom jeziku ljubav „rupa“ u koju se pada jer smo bili neoprezni ili smo namjerno u nju skočili. Ovakvi modeli po kojima mi konceptualiziramo dio stvarnosti (u ovome slučaju pojam ljubavi) u kognitivnoj lingvistici nazivaju se konceptualne metafore.

Ovaj primjer je jedan od jednostavnijih, međutim, što više zađemo u apstraktne koncepte svijeta oko nas, to više postajemo svjesni koliku ulogu jezik igra u konstrukciji istog. Koncept pitanja je jedan primjer koji se kao motiv javlja i u filmu.

General i američka vlada od profesorice Banks zahtjeva naizgled jednostavnu stvar: oni žele da ona „hektopodima“ postavi pitanje zašto su došli na zemlju i šta žele od nas, te da njihov odgovor na to pitanje prevede na engleski. Međutim, ona odmah zatim pojašnjava kako je koncept pitanja čisto jezički koncept koji se ne može vezati za materijalni objekt u svijetu (kao što je pokazivanje na kamen i imenovanje istog). Prije nego što im može postaviti tako naizgled banalno pitanje, ona mora dokučiti da li njihov jezik uopće posjeduje koncept pitanja. Ukoliko jezik ne posjeduje tu osobinu, onda pitanja kao što ih mi poznajemo za njih uopće ne postoje kao osobina stvarnosti.

Koncept vremena (konkretno koncept sadašnjosti, prošlosti i budućnosti) je također interesantan kako u lingvistici, tako i u fabuli filma. Vrijeme u našem jeziku je gramatička osobina, što znači da ono postoji samo u jeziku. Pomoću te osobine mi možemo reći da sam jeo hamburger (prošlost), da jedem hamburger(sadašnjost) ili da ću jesti hamburger (budućnost). Pored ovih, u našem jeziku postoji, na primjer, i aorist koji obilježava doživljenu radnju koja je ograničeno trajala u prošlosti (jedoh hamburger).

Nama, koji govorimo ovaj svoj jezik, je jasna razlika između sam jeo hamburger i jedoh hamburger, ali nekome ko razumije samo engleski, ta nijansa u značenju ne bi bila jasna jer bi se oba ova primjera prevela u isti oblik prošlog vremena kao I ate a hamburger. Mi, dakle, samo na osnovu jezika koji govorimo poznajemo jedan aspekt koncepta vremena koji je nekome ko ne govori taj jezik potpuna nepoznanica.

Ovo je samo jedan primjer. Postoje jezici kao što su kineski i burmenski, koji nemaju gramatičku osobinu vremena. Neki jezici kao što su japanski imaju samo oblike za prošlo vrijeme, a oblici za sadašnjost i budućnost su isti. Ovo ne znači da ljudi koji govore tim jezicima nemaju koncept vremena, nego da kroz jezik oni taj koncept jednostavne drugačije doživljavaju.

Govorimo o jezicima koji su nastali i koji su se razvijali na istoj planeti, na Zemlji. Ipak, uspoređujući neke najosnovnije osobine kao što su koncept vremena, nailazimo na tolike razlike u konceptualiziranju stvarnosti, da je teško zamisliti (a upravo to su redatelj Denis Villeneuve i scenarista Eric Heisserer u filmu pokušali uraditi) kakvo bi razumijevanje stvarnosti bilo moguće ukoliko se susretnemo sa jezikom koji nije imao svoje korijenje na našoj planeti. Film, u svom vrhuncu, pruža jednu teoriju o tome. Da ne otkrivam previše, ima veze s nečim što sam u ovom tekstu spomenuo.

Pored razumijevanja tog vanzemaljskog jezika, veliki naglasak se u filmu stavlja i na našoj (čitaj: ljudskoj) nesposobnosti da uspješno komuniciramo između sebe. Ova tema je postavljena u jedan fini kontrast sa procesom dešifriranja vanzemaljskog jezika, o čemu bi se moglo pisati nadugo i naširoko.

Možda neki drugi put.

Piše: Ernad Osmić (Prometej)

Radio Gornji Grad

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Arrival, Denis Villeneuve, Film, Jezik