Žena sa krajolikom – U Ivančevu u okolini Vareša prije više od 72 godine rođen je Ivica Matić koji će u međuvremenu postati jedan od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih filmskih režisera, a koji će nakon kratkog života i samo jednog dugometražnog igranog ostvarenja ostaviti neizbrisiv trag u kinematografiji Bosne i Hercegovine. Naime, prije nego što je preminuo od posljedica srčanog udara, 3. oktobra 1976. godine u svome Sarajevu, Matić je kao kino-amater snimio preko 30-ak eksperimentalnih, kratkih i dokumentarnih filmova, zanat razvijao na Televiziji Sarajevo, diplomirao na Odsjeku za kameru na zagrebačkoj ADU te kreirao naslov Žena s krajolikom (1976), u kojem je uspostavio temelje tzv. sarajevske škole filma i tako zauvijek promijenio tok stilskog razvoja bosanaskohercegovačke kinematografije.
Između prirode, tjelesnosti i umjetnosti
Umjesto prisvajanja već uhodane stilske matrice u bh. filmu, s vještačkim narativom i političkim, historijskim ili aktuelnim društvenim temama, Matić sa svojom kamerom odlazi u zabačeno bosansko selo, te snima film o prirodi i umjetnosti te čovjeku razapetom između onoga što jeste i onoga čemu teži postati. Ženu s krajolikom, Matić je posvetio svome pokojnom ocu koji je radio kao šumar, baš kao i glavni junak ove filmske priče, Šumar, samouki slikarar-naivac koji dolazi u zabačeno selo gdje zatim nagovara mještanke da mu nage poziraju. Nakon početne sramežljivosti, zaintrigirane učestvovanjem u nečemu nepoznatom, kao što je umjetnost te iznenađene ugodnošću prisustva muškarca koji za promjenu posjeduje osjećaj za lijepo, one ubrzo pristaju, a Šumar očekivano nailazi na njihovu pažnju. U sredini u kojoj je vrijeme stalo te koja je svedena na elementarne životne interese, njegov način „stvaranja“, razbijesni muške mještane i muževe koji su uvjereni da se u tom kreativnom odnosu dešava nešto „više“ od umjetnosti. Naposlijetku, Šumar se oženi sa udovicom Lucijom (Božidarka Frajt), koja je inače bila u seksualnim odnosima sa svim muškarcima iz sela, a nakon što ga „odbije“ prve bračne noći i istjera iz kuće, njihov brak završi pronalaskom Šumarevog probodenog tijela pored Lucijinog bika.
Uz pomoć poetične sugestivnosti fotografije Karpe Ačimovića Godine, Matić u ovome ostvarenju pronalazi idiličnu vizuelnu povezanost između kontura naivnog slikarstva, sa šarolikom prirodom krajolika, te u taj okvir smješta svoje likove, njihovu nesigurnu tjelesnu postojanost, ali i svakodnevnu borbu u unutrašnjim dubinama vlastitih bića. To je najočitije u sceni u kojoj Matić koristi širokougaone objektive za zumiranje kako bi postepeno otkrivao svoje „slika s krajolikom“, a u kojoj lik kojeg igra Zaim Muzaferija razgovara sa svojom kravom koju vodi na ispašu te „ulazi“ u već pripremljene kompozicije, a zatim „izlazi“ iz kadra nakon što izgovori nekoliko replika. Istovremeno će uokvireni prizori u koje likovi ulaze te iz kojih pokušavaju izaći, predstavljati svojevrsne metaforičke ograde koje ograničavaju slobodu njihovog bića, ali i doslovne koje definišu čovjekovu neodvojivost od prirode. Ono što je nagovijestio u kratkometražnim naslovima Proces (1970) ili Mali oglasi (1971), ovdje Matić potvrđuje kao autorsku sklonost ka fotografiji, odnosno statičnoj slici koja nastaje jednim pritiskom okidača, ili u ovome slučaju potezom olovke i kista, a sve kako bi svojim protagonistima pružio mogućnost da barem na trenutak zaustave vrijeme.
Veliki utjecaj koji je, dakle, na Matićevu autorsku izražajnost ostavilo domaće naivno slikarstvo, a koje je, po njegovom mišljenju, najreprezentativnije predstavljalo ruralnu Bosnu, rezultirat će plošnošću, statičnošću, frontalnošću, sužavanjem prostora, ali i stvaranjem pastoralnog ozračja punog simbolike, u kojem „zaboravljena priroda“ ponovno oživljava zajedno sa ljudskom maštom. Prizore pitomih pašnjaka i poljana, kao i u nekim pethodnim djelima Žuto-zeleno (1973), Čistilište (1974) i Čista voda (1976), Matić upotpunjuje sa sirovim zvucima prirode, ali ih i povremeno nadograđuje sa taktovima saza te tako „oslikava“ autohtone filmske razglednice iz BiH. Odnos zvuk – slika, režiser, on, dakle, koristi za stvaranje odnosa priroda – umjetnost, što je npr. najjasnije ostvareno u scenama Šumarovih halucinacija. Naime, kada on posmatra svoje slike, pred njegovim očima oživljava zvučna kulisa prizora koje je naslikao: ptice, zrikavci, zvona na kravama, glasovi…, što svakako otvara vrata njegove dublje psihološke analizu.
Ono što je Matić nagovijestio na početku svoje karijere i s naslovima kao što su Svete grudi, Intervju s ljubavnicom, Nevina dama u zelenoj travi, Gospođica Legranden, a što je u ovome filmu postalo autorsko stilsko sredstvo, jeste prisustvo žene i njene tjelesnosti, koju će on koristiti kao simbol čistoće koju će zatim razodijevati kako bi je zaprljao sirovošću prirode. To je recimo primijetno u sceni kada jedan od lokalnih seljaka, ljubavnicu, koja mu saopšti da je trudna i da je dijete njegovo, natjera da „skine gaće“ i da sjedne na mravinjak, a nakon što je „ujede“ jedan od mrava, on joj kaže da mu pokaže koji, te u simbolistički centralnoj sceni kojoj ženski lik svlači svoju odjeću za slikanje i sjeda na panj.
Ipak, simbole moralnosti, duhovnosti i intelektualne svjesnosti u Ženi s krajolikom ne nosi žena, već glavni protagonista Šumar, koji je, s jedne strane, razapet između ovozemaljskog poziva šumara, kojim je primoran da uništava prirodu, te s druge, onoga uzvišenog, slikara, u kojem ponovno stvara identičnu. Međutim, čak i kao šumar, on nastoji ostati moralan te se beskompromisno pridržava zakona o zaštiti šume i odričito izbjegava ličnu korist i odbija mito. Svakako, on kao umjetnik ne koristi svoj talenat i umjetničku viziju kako bi seksualno iskorištavo žene koje mu poziraju, već u njima vidi samo objekte koje mu služe za vlastito iskupljenje. Tako Šumar, jedinu ženu koja ga seksualno privlači, seosku bolničarku i „gradsku curu“ (igra je Špela Rozin) i ne pomišlja „iskoristiti“ kao model za slikanje, jer je, zbog modernog izgleda i jeansa umjesto dimija, ne može sjediniti sa divljom prirodom.
Bh. književnik i scenarista Abdulah Sidran je jednom prilikom rekao kako „nijedna Matićeva rečenica ne smije ostati nesnimljena“ te je tako njegov nerealizirani scenariju Nevjeste dolaze, za TV Sarajevo, 1979. režirao Emir Kusturica koji je, izražavajući divljenje prema Matiću, rekao kako bi volio biti pokopan s kopijom Žene s krajolikom. Ipak, Matićeva autorska autentičnost, nije zaživjela u Kusturicinom filmu te će ovaj sineasta, neponovljivog talenta i nedostižne umjetničke vizije, nažalost ostati upamćen kao autor samo jednog filmskog remek-djela, svojevrsnog eseja čiste filmske ekspresije u kojem se kamerom/kistom pokušava ovjekovječiti trenutak nezaustavljive prolaznosti, iako je on već prošao, zajedno sa autorom u njemu.
Žena sa krajolikom – Ivica Matić napisao/la Mirza Skenderagić dana
Pregled tekstova autora – Mirza Skenderagić →