evo jos dve recenzije, nije za ‘izgnanstvo’, vec ‘povratak’, ali nekako te dve price se prozimaju, i da se ne prozimaju kada se pise o ovom auteur-u, da ga ne nazovem samo filmskim rediteljem, s obzirom da je ipak izgradio jedan snazan svojevrstan, osoben stil/ iako nalazimo dodirne tacke sa vec pomenutim majstorima/

prvi fragment mi je zanimljiv zbog polanskog, a drugi zbog neodgledana dva filma koja su mi nekako izmigoljila od Apichatpong Weerasethakul-a, tajlandskog rezisera i dva njegova dragulja / prvi spominje i uporedjuje ga sa ‘povratkom’ kriticar u drugom tekstu:

1. Sud sanaeha/blissfuly yours
2. Sud Pralad/tropical malady

Uvodni kadar: oko kamere uranja u blatnjavu vodu jezera i promatra barku koja leži na njegovu dnu. No, kako nas je već naučio rani Roman Polanski (šifra: Nož u vodi), koji je mnogo bliži Zvjagincevu no što su to Tarkovski i Antonioni, na čiji se formalizam autor Povratka voli pozivati, napuštena barka znači da se na njoj nešto ružno moralo događati. Tajna potonule barke bit će razotkrivena. Ali zato brojna pitanja ostaju bez odgovora. Tko je taj enigmatični muškarac koji se ukazuje u životu dvojice dječaka nakon dvanaest godina, položen na njihov ležaj poput Mantegnina Mrtvog Krista? Za njegove sinove i za publiku u kinodvorani, on ostaje velika enigma. Je li on doista njihov otac? Ako jest, gdje je bio tako dugo? Zašto se uopće vratio? Kaže im da će ih odvesti na pecanje. A kad se zajedno dokopaju otoka s blagom, on će iskopati nekakvu kutiju. Što se u njoj nalazi?

Dragan Rubeša

Članak je objavljen u tiskanom izdanju Nacionala broj 468, 2004-11-02
Autor: Damir Radić

Film, dakako, funkcionira i na ‘prizemnijem’ nivou obiteljskog života čovjeka, ali jasan niz religijsko referentnih znakova jasno upućuje na mitološko-religiozni aspekt filma Andreja Zgjavinceva
Povijest ruske kinematografije bilježi dva herojska razdoblja – sovjetski revolucionarni film iz 1920-ih koji se pamti kao jedan od (avangardnih) vrhunaca kinematografije nijemog razdoblja, neraskidivo srastao s komunističkim zanosom izgradnje novog društva i čovjeka, te razdoblje između 1962. i 1983., razdoblje Andreja Tarkovskog. Pojednostavljeno rečeno, dok su pripadnici sovjetske povijesne avangarde bili “aktivisti” posvećeni formalnom eksperimentu i društvenom angažmanu, Tarkovski je bio “filozof” zaokupljen tjeskobnom istinom ljudske egzistencije, krajnja, po mnogima i najviša točka egzistencijalno-meditativnog niza velikih autora europskog filma na liniji Murnau – Dreyer – Bresson – Bergman – Antonioni. Tarkovski, čije ishodište nije bilo u marksizmu nego u filozofiji egzistencije i kršćanstvu, bio je umjetnik po filozofijskoj mjeri: dubokom ozbiljnošću zapitan nad enigmom postojanja čovjeka i svijeta, te istovremeno intenzivno zaokupljen iznalaženjem filmske sintakse po kojoj će se ritam filma podudarati s ritmom (duhovnog) života, on je prepoznat i prihvaćen u red velikih duhovnika modernog doba. Tarkovski je snažno obilježio svjetski film, stoga nije čudno da mu na matičnom ruskom tlu periodično traže “nasljednika”. Prvo je sredinom 90-ih “pronađen” u Aleksandru Sokurovu, čiji je kredibilitet međutim poprilično izblijedio zadnjih godina, a onda se kao mana s neba pojavio Andrej Zvjagincev. Točno dvadeset godina nakon što je Tarkovski snimio svoj zadnji film sa sovjetskim produkcijskim učešćem, “Nostalgiju”, i 41 godinu nakon što je debitantskim ostvarenjem “Ivanovo djetinjstvo” trijumfirao u Veneciji, njegov imenjak Zvjagincev (nomen est omen?) prošle je godine na istome mjestu, venecijanskoj Mostri, izazvao senzaciju prvijencem “Povratak”, temeljenom na scenariju Aleksandra Novotockija (također debitant) i Vladimira Moisejenka (kojem je to drugi rad, ali prvi “ozbiljan”). Odmah je prepoznato da je “Povratak” film (gotovo programatski) rađen u duhu Tarkovskog, ali je i, mnogo važnije, zaključeno da je dostojan Tarkovskog i na kvalitativnom planu. Neposredno nakon venecijanskog Zlatnog lava “Povratak” se našao u programu novopokrenutog Zagreb Film Festivala, što je bio silan uspjeh njegova direktora Borisa T. Matića, i na njemu, kao što se i očekivalo, pobijedio. Smatrao sam da u konkurenciji s doista ingenioznim debijem “Blaženo tvoj” Tajlanđanina Apichatponga Weerasethakula takva odluka nije optimalna, u što sam se iznova uvjerio kad je “Povratak” napokon stigao na redovni repertoar hrvatskih kina.
Priča filma iznimno je jednostavna, ali i iznimno bogata (potencijalnim) značenjima: nakon dvanaest godina otac obitelji, naočiti mlađi sredovječni muškarac, vraća se kući ženi i djeci. Dvojica sinova, stariji Andrej koji ima 15-16 godina i dvije-tri godine mlađi Ivan-Vanja, oca faktički prvi put vide. Ljepoliki i dobrodušni Andrej (ime i karakterizacija lika, kao i križ oko vrata, mogli bi upućivati na Tarkovskog) prihvaća ga s entuzijazmom, dok svojeglavi nervčik Ivan (ime i u nekoj mjeri karakterizacija mogli bi biti u određenoj vezi s naslovnim junakom Tarkovskijevog spomenutog debitantskog filma “Ivanovo djetinjstvo”) ne prihvaća autoritet distanciranog i strogog oca o kojem dječaci ne znaju gotovo ništa, pri čemu nije nevažno da autori filma u dva prizora naglašavaju Ivanovu privrženost majci, čime motiv Edipova kompleksa dobiva prostor tumačenja, međutim on se ovdje ipak doima marginalnim. Sutradan otac povede sinove automobilom na izlet u prirodu, a putovanje (Tarkovskom posebno omiljen arhetipski motiv) pretvara se u otvoreni sukob oca i Ivana koji naposljetku završi tragedijom na ciljnoj točki putovanja, nenastanjenom šumovito-travnatom otoku usred jezera (voda, šuma i trava idu u red Tarkovskom posebno dragih motiva).
Gledatelji skloni filozofskom diskursu obilježenom mitološko-religioznim aspektom s “Povratkom” će svakako doći na svoje. Zvjagincev i scenaristi naime jasno upućuju niz znakova religijske referentnosti. Obiteljska večera oca, majke, sinova i bake, uhvaćena u jednom od brojnih simetrično komponiranih kadrova filma, parafraza je posljednje večere, što postaje očitim na kraju filma, osobito iz perspektive kadra oca položena na dno čamca koji svojim sadržajem i kompozicijom neodoljivo asocira na čuvenu renesansno-naturalističku sliku Andreje di Mantegne “Oplakivanje Krista”. Iako je riječ o referencama na Krista, filmski pater familias upućuje na judeokršćanskog, starozavjetnog Boga oca, strogog i dominantno nerazumljivog, prema kojem se prije osjeća strah nego ljubav. No aluzije na Krista, kojima treba pridodati i imena dječaka koja se mogu iščitati kao apostolska (Andrej kao Andrija, Ivan), nisu nipošto proizvoljne. Naime, većina zbivanja u filmu sagledana je iz Ivanove perspektive. Uz Ivanovo, individualno je zastupljeno, no u znatno manjoj mjeri, očevo gledište (pri čemu njegovo očište ne razotkriva ništa određeno o njegovoj nutrini, doživljaju sinova ili bilo čemu drugom, dok je Ivanovo mnogo “sadržajnije” i transparentnije), a Andrej kao samostalni fokalizator ne postoji, nego samo u paru s Ivanom. Drugim riječima, gledatelj je svjestan afirmativna Andrejeva pogleda na oca, ali ga dominantno sagledava iz Ivanove vizure koja je iznimno kritička pa takvu vizuru i dijeli s njim, tim prije što je ona očeva rijetka i vrijednosno neutralna ili nejasna. No tragičan kraj, sugerira se, mijenja Ivanovu perspektivu oca, a sukladno tome mijenja se i ona gledateljska – otac je ostao stranac, ali njegov zadnji čin, očinski požrtvovan pokušaj da se prostorno i duševno približi sinu (to je već blisko kršćanskom novozavjetnom Bogu odnosno Kristu), možda ga iskupljuje. Uostalom, Andrej i Ivan vode dnevnik putovanja, a taj dnevnik, kad jednom dobije konačan oblik, mogao bi biti parafraza Ivanova evanđelja. Drugim riječima, “Povratak” je film koji se može tumačiti i kao intrigantno problematiziranje odnosa Krista i njegova, po tradicionalnoj predaji, najdražeg učenika Ivana.
Film, dakako, funkcionira i na “prizemnijem” nivou obiteljskog života čovjeka. I ovdje ga je na jedan način moguće shvatiti kao parabolu susreta sa “stvarnim” religijskim. Prvi “pravi” susret Andreja i Ivana s ocem odgovara prvom doticaju mladog kršćanina s arhetekstom vjere u kojoj je odgojen, s izvornim biblijskim zapisima. Umjesto Boga dotad doživljavanog kao beskrajno dobrog, toplog, suosjećajnog, Boga kao prijatelja i nebeskog oca, pojavljuje se neki sasvim drugi Bog s kojim se ne može uspostaviti osjećajna komunikacija (ali se može pokušavati kao što u filmu s ocem pokušava Andrej), što ne vrijedi samo za starozavjetnog Svevišnjeg nego u znatnoj mjeri i za novozavjetnog Krista s kojim se prije uspostavlja, s manjim ili većim uspjehom, intelektualna nego emocionalna relacija. Naravno, za senzibilnu i samosvjesnu osobu (post)pubertetskog uzrasta takvo iskustvo je traumatično, a upravo takvo je iskustvo senzibilnog i samosvjesnog Ivana s ocem. S druge strane, “Povratak” je i film o nastojanju mlađeg, emocionalno inteligentnijeg i duhovno snažnijeg Ivana da u (voljenog) starijeg brata snažnije osvijesti međusobnu pripadnost. Jer Andrej ga dva puta “izdaje” – prvi put staje na stranu prijatelja protiv njega, drugi put drži stranu otuđenom ocu koji je naknadno došao i zapravo nije dio obitelji. Uostalom, cijeli film i jest svojevrsna borba između Ivana i oca za Andrejevu dušu.
Iz dosad napisanog jasno je da je “Povratak” ostvarenje respektabilne vrijednosti. Prigovor, možda marginalan ali ipak ne nevažan, ide određenoj njegovoj proračunatosti. Možda je autorska sklonost simetričnosti na svim mogućim planovima – pa tako i onom dramaturškom gdje toranj kao poprište drame na početku filma to mora biti, s tragičnim dodatkom, i na kraju – pretjerana i pomalo nezrela, jednako kao i korištenje potmule mračne etnoglazbe za naglašavanje ugođaja. Možda je monumentalni promitski sloj trebalo više olakšati u smjeru “svakodnevnog realizma” kojem su silan doprinos dali briljantni glumački debitanti, na žalost preminuli Vladimir Garin kao Andrej i (osobito) Ivan Dobrovanov kao Ivan-Vanja. Drugim riječima, “Povratak” je snažan film, ali nema onu spontanu savršenost kakva krasi jedno od rijetkih remek-djela suvremene kinematografije, Weerasethakulov “Blaženo tvoj”.

Mali osvrt na dva filma A.Zvjaginceva (“Vera” je već nešto treće), “Povratak” i “Izgnanstvo” ostavljaju u ustima “gorki talog iskustva”. Pre svega oba filma naglašavaju nedostatak ljubavi i iskrenosti i tu počinje da se plete ta tanana čipka-ritam oba filma. A bez ljubavi šta je čovek…”Glavni junak” u oba filma -otac, u igri žmurke, zna se, propustio je svoj trenutak…Ali kako kaže narodna: kako si sejao, tako ćeš i žnjeti. I to se jasno vidi na početku i kraju filma “Izgnansvo”-uzorana zemlja na početku i isti pejzaž, ali u doba žetve na kraju filma. Jer za sve postoji svoje vreme, vreme sejanja i vreme branja, a ta tanušna, često zaboravljena nit koja ih vezuje je upravo ta mala, čudna i misteriozna reč- ljubav. Daleko je A.Z od A.T iako nesporno veoma, veoma talentovan. Znate kada gledam (danas je to bar lako), kako je režirao Tarkovski, shvatam da je i snimatelju i glumcima bilo jako, jako teško…Kada Vas neko pita kako je na nebu, šta da mu odgovorite??