Kafka, biografija Rajnera Štaha je remek-delo, ispričana bez taštine, kroz minuciozna posmatranja, elegantno lakim i rezonantno-modulisanim tonom.
Niko nije zaronio dublje u zagonetni kosmos Franca Kafke no što je to slučaj sa njegovim biografom Rajnerom Štahom. Odvažan poduhvat koji je Rajner Štah pre mnogo godina otpočeo: opis života na 2.027 stranica. Tri toma monumentalne Kafkine biografije, od kojih je poslednji nedavno objavljen.
Najvažnija reč u Kafkinom jeziku je reč “nemoguće” (das Unmögliche). U “Dnevniku” piše Kafka: “Nemoguće je sve reći, i nemoguće je ne reći sve. Nemoguće je očuvati slobodu, i nemoguće ju je ne očuvati. Nemoguće je ne voditi samo jedan život, naime zajednički život? Ali i to je nemoguće”. Nemoguće je bilo dovršiti romane, nemoguće je bilo zasnovati porodični život, nemoguće je bilo sa ocem izići na kraj. Nemoguće je bilo živeti kao buba, nemoguće je kao gladni umetnik doveka gladovati, nemoguće je ući u unutrašnji zamak, nemoguće je opisati sopstveni život. Ova litanija nemogućeg bi se mogla nastaviti.
Na vrhu kule sazdane od nemogućnosti živeo je Franc Kafka. Živeo i pisao. I nemoguće je to objasniti i opisati. I sasvim je nemoguće objasniti kako je jevrejski mladić iz Praga dospeo u takve visine.
U trećoj i poslednjoj svesci svoje biografije o Kafki – Reiner Stach: Kafka. Die frühen Jahre. Verlag S. Fischer, Frankfurt am Main 2014. – koja se odnosi na rane godine pisca, oseća se problem nepostojećih izvora: nema Kafkinih školskih svezaka, ni školskih svedočanstava budućeg genija, ni albuma poezije ili nekih juvenilnih literarnih tragova, dnevnika. Umesto toga biograf je morao da se osloni na sećanja Kafkinih školskih drugova ili na anegdote o praškim nastavnicima i profesorima. Docnije će sećanja samog Kafke tome biti priključene – prva pisma i literarni materijal koji je sakupio njegov prijatelj, biograf i poverilac Kafkinog testamenta, Maks Brod. Najznačajnije svedočanstvo o Kafkinom detinjstvu je njegovo “Pismo ocu”, koje, na sreću, do onoga kome je upućeno nikada nije stiglo. Inače ovaj značajan pedagoški spis na nemačkom jeziku nikada ne bi do nas dospeo.
Tri sveske monumentalne Kafkine biografije su pred nama. Prva sveska, naslovljena “Jahre der Entscheidung/Godine odluke”, koja zahvata period od 1910. do 1914, prikazuje Kafku kao heroja odluke da se oslobodi sopstvene familije, oca i postojanog statusa sina. Kao rezultat te odluke će odjednom nastati/roditi se status pisca.
U drugoj svesci “Die Jahre der Erkenntnis/Godine saznanja”, koje zahvataju period od 1914. do 1924, vidimo Kafku u vreme njegovog neuspeha. On ne može da pobegne iz svog biroa, on ne može na front, njemu je uskraćeno da živi kao pisac i nemogućim se pokazalo nastojanje da živi zajedno sa jednom ženom – a nezaustiva tuberkuloza kobno je predznačavala njegov kraj.
Čitajući istoriju ranih godina možemo se sa Kafkom nadati da će sve biti dobro i lepo. Tu i tamo se naziru simptomi docnijih problema, bolesti i sumnje u sebe samoga, ali život mladog Kafke još nije bio izložen neuspehu, iako ga je on sam sebi predskazivao. A onda je preko noći napisao pripovetku “Das Urteil/”Presuda”, stekavši uverenje da je pisanje smisao njegovog života, u ovom slučaju pisanje pripovetke o neuspehu sina koji se bavi pisanjem.
U ranim godinama između 1883. i 1910. trebalo bi da sve bude dobrom ustremljeno. Pri tome su rane Kafkine godine na pozornici promenljive istorije Bohemije i propasti Habzburške monarhije, sudbine grada Praga i sukoba između Čeha i Nemaca, problema sa jezikom, antisemitizmom, provincijalnošću. I mimo svega u tom čudesnom vrtu je procvetavala praška literatura.
Dok je Štah u prvim dvema sveskama kroz egzaktnu i empatijsku lektiru opisivao životne dokumente i dela, dotle je o mladom Kafki na delu koloritna montaža istorijskih scena, ličnosti i dramatičnih zbivanja. Sve će postati plastično: familija, srodnici, prijatelji i poznanici, ljubavni odnosi, škola, bioskop, velika praška izložba, politički konflikti, kafei i bordeli, univerzitet, zavod za osiguranje, zdravstvene ustanove i sanatorijumi. Pritom mi ne znamo da li je Kafka doživeo ili samo video sve što nam biograf nudi kao moguću, verovatnu i upečatljivu dioramu.
Lektire
Kod Štaha stoji “Mi ne znamo zašto je Kafka uopšte počeo da čita”. Trgovac galanterijskim proizvodima Herman Kafka nije imao biblioteku u kući. Mi znamo samo u fragmentima šta je mladi Kafka čitao (između ostalog putopise i knjige o avanturama), kao i to koje će knjige na njega docnije uticati (na primer Flober). Verovatno je čitao dan i noć, veli biograf. A kada je počeo da piše, ni to ne znamo pouzdano. Sasvim iznenadno se čitaju Kafkini tekstovi iz 1907. godine “Opis jedne borbe” ili “Priprema svadbe na selu”.
Sa svedočanstvima Maksa Broda je mogla da nastane gotovo paralelna biografija. U njoj nastupa Maks Brod ne samo kao prijatelj već kao zaštitnik mnogih biografskih detalja. Mnogi njihovi doživljaji, pre svega njihovo zajedničko putovanje u Italiju i Pariz, stereofono su ispričani.
Obojica su pripremali zajednički roman. Drugi zajednički doživljaji su bili nastupi Martina Bubera, koji je u Prag dospeo 1910. i zadobio Maksa Broda za cionistički pokret, predavanja Karla Ajnštajna, koji je od 1911. u Pragu, i audijencija kod antropozofa Rudolfa Štajnera, od koga je Kafka bezuspešno očekivao savet.
Kafka nije postao za života prominentna figura, budući da se njegovo pisanje prelomilo na nemogućim očekivanjima prema samome sebi. Upravo zbog toga je on pisac 20. veka o kome je najviše pisano. No svi koji su o Kafki pisali nisu a fortiori bili pozvani da o njemu pišu. Štahova Kafkina biografija je remek-delo pozvanog, ispričana bez taštine, kroz minuciozna posmatranja, elegantno lakim i rezonantno-modulisanim tonom. Njemu možemo zahvaliti za opis značajnih pasaža o Kafkinoj strasti za plivanjem. Vest o objavi Prvog svetskog rata je on “prevario” u školi za plivanje.
U distanciranom odnosu prema akademskom tumačenju Kafke, Štahu svakad polaze za rukom iznenađenja, kao što je teza da je Kafka svoja precizna i fragmentarna zapažanja o fizičkim odlikama drugih ličnosti, o čemu svedoče njegovi “Dnevnici”, sticao u sanatorijumima i da bi verovatno bio “dobar banjski lekar”. Mi smo mu danas zahvalni što nije krenuo tim putem, već je ostao genijalan pisac kome je Štah svojom biografijom podigao trostruki monument. Ovo delo je zadivljujuća sinteza u oblasti biografske građe o Kafki, koju je autor u koherentnoj formi i jasnom i elegantnom dikcijom, a na minuciozno istraženim dokumentarnim temeljima zaveštao nama i svim budućim naraštajima koji se budu bavili delom Franca Kafke. Reč je o biografiji stoleća koja bi što pre valjalo da nađe prevodioca na srpski jezik.
Zoran Andrić
Izvor: Danas
Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E
Kafka – biografija stoleća napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →
Kako mi je Franz Kafka izdiktirao pismo iz zagrobnog života za gradonačelnika Praga.
Iz sna me trgnula zvonjava mobitela. Bunovan i ljut javim se:
– Tko je?
– Ovdje Franz Kafka.
– A znači da nisam budan i još sanjam.
– Budan si kao pop na misi, ajde molim te ustani odi do kompjutora da ti izdiktiram jedno pismo.
– Čekaj malo ovo je neka zajebancija, znaš li koliko je sati?
– Mi ovdje namamo pojam o vremenu molim te požuri da ne izgubim signal.
Unezvjereno odem do kompjutora i Franz mi tečnim hrvatskim izdiktira pismo.
– Hvala ti puno i pošalji to gradonačelniku Praga.
– Reci mi samo odakle zoveš?
– Iz paralelnog svijeta neke astralne dimenzije.
– Čekaj malo a reci mi…
– Moram prekinuti gubi mi se signal. Hvala ti.
Pročitao sam pismo i glasno se nasmijao.
Gospodine gradonačelniće.
Priznat ću Vam da skupljam cijeli arsenal pogrdnih pridjeva kako bih izrazio svoje najdublje gnušanje, negodovanje i konsternaciju zbog spomenika-skulptura-muzeja i naziva ulica koje ste natakarili mojim imenom u dragi mi rodni grad Prag a da ni jednog trenutka niste pomislili da li ja to uopće želim i što bih ja o tome mogao misliti.
Ukoliko ste pročitali moju biografiju, koja na žalost postoji, vidjeli bi da sam za života objavio svega jednu zbirčicu i to na jedviti nagovor mog prijatelja Maxa Broda u kojoj je moj „famozni Preobražaj“( Čovjek se pretvara u žohara.) Postoje nebrojena tumačenja moje pripovjetke ali istina je samo jedna: Što su žohari? kukci koji se moraju istrijebiti. Priznajem imao sam tu viziju istrebljenja , možda je tada bila preuranjena i za ono vrijeme apsurdna pogotovo ako se moja vizija odnosiia na jedan narod ali nešto mi je govorilo da bi se u ovom bolesnom svijetu tako nešto moglo dogoditi i pokazalo se istinitom.
Morate znati da sam kao Židov i doktor prava u Pragu gotovo cijeli život onako s distance , rafinirano doživljavao šikaniranje i omalovažavanje i jedini posao koji sam uspio dobiti je marginalno službovanje u Osiguravajućem zavodu gdje se i začela klica mog romana Proces.
Gospodine gradonačeniće, morate uzeti u obzir da moje noćno pisanje prouzročeno uglavnom nesanicom nije bilo namjenjeno ljudima, čitateljima, svijetu ili literaturi, pisao sam zbog nekog i meni nedokučivog, nesvjesnog, imaginarnog instikta kako bih riječima pokušao jasnije doživjeti slutnje i sveopću sumanutost kroz koloplet misli koje sam želio očistiti, uobličiti ih, razumjeti, kako bih utišao vlastite demone.
Na žalost bolest me spriječila da na vrijeme od te gomile papira napravim lomaču. Na samrtnoj postelji preklinjem Maxa da usliši moju posljednju želju i uništi sve moje rukopise. Gledao me uplakano ništa nije rekao samo je klimao glavom a onda me razgolitio svijetu do posljednje krskavice moga bića. Mom čuđenju nije bilo kraja jer većina mojih tekstova ostala su nedovršena i neuređena a pažnju koja su izazvala za mene ostaje velika misterija.
Pitate se zašto? Zašto bih učinio nešto tako sumanuto? Zato jer ovom ogavnom svijetu nisam dugovao ništa i nisam mu želio ostaviti ništa, čak ni trag svog postojanja. Svijet je dugovao meni da me za života prihvaćao i poštovao kao ljudsko biće a ne kao pripadnika rase niže vrste. Griješite ako mislite da je to bila svojevrsna terminalna faza nihilizma. Nikad nisam bio nihilist pa čak ni cinik. Moj problem je bio u tome što sam jasno naslutio kamo ovaj svijet ide i zar mu je u tom sunovratu bio potreban jedan Kafka. Nakon što je cijela moja porodica pobijena u plinskim komorama i nakon što je nastala pomama za mojim knjigama pomislio sam kako se želi stvoriti privid normale, otrežnjenja i smirivanja savjesti u afirmaciiji jednog židovskog pisca. Gospodo prevelik je to grijeh i samo ga opći potop može isprati.
Gradonačelnici bivši i sadašnji.
Od kuda Vam pravo da od mene i mog golog imena napravite turističku atrakciju da od mog teškog života i bolesti stvorite brend Grada Praga u muzeju gdje je razgolićen cijeli moj život? Najviše su me zgrozili monstruozni i karikaturalni spomenici. Pogotovo sam konsterniran i ponižen spomenikom na Starogradskom trgu u kojem sjedim na ramenu nekoj čudnoj spodobi. Poželio sam da Ilija Gromovnik pošalje munju i raznese tu grozotu u paramparčad.
Moja agonija poput noćne more se nastavlja jer ste u središtu Praga postavili onu grozomornu i predimenzioniranu rotirajuću skulpturu moje glave teške čak 45 tona, visoke 11 metera i opasane nizom zrcalnih ploha koja rotiraju i to ispred najfrekventnijeg shoping centra dio same češke prijestolnice. Gospodo što je previše, previše je.
U redu mogu nevoljko prihvatiti da se moj spisateljski rad cijeni i vrednuje ali zašto to nije svedeno na samu literaturu? Zašto se od mene, tihog i samozatajnog čovijeka radi megalomanska atrakcija? Zar se nisam dovoljno za života mučio i patio da bih i sad u ovoj astralnoj dimenziji doživljavao stid i poniženje?
Nemate pozdrav od mene niti će te ga ikad dobiti.