Kako je Zen stigao u Japan?

U Japanu danas postoji trinaest budističkih škola s brojnim hramovima, svećeničkim redovima, različitim učenjima i brojnim štovateljima. Te škole nazivaju se tendai, shingon, rinzai, jodo, nichiren, soto, obaku, ritsu, juzu-nenbucu, hosso, kegon i ji-shu. Od njih, tri pripadaju zen školama. To su rinzai, soto i obaku.

Zen je sino-japanska izvede­nica od sanskrtske riječi dhyana ili meditacija, koja implicira jedin­stven sustav učenja i discipline unutar istoimene budističke škole. Riječ dhyana je u susretu s kineskim jezikom doživjela fonološke izmjene, te je preko srednjokineskog oblika dzyen na mandarinskom postala chan. Japanci su od Kineza preuzeli ideogramsko pismo, ali su ga prilagodili svom izgovoru. Tako je ovaj kineski ideogram na japanskom jeziku postao zen. Ta fonološka promjena posljedica je povijesnih događaja koji su budističko učenje iz Indije, kroz dugi vremenski interval i uz brojne izmjene, na kraju donijeli u Japan.

Kako Buddha nije zapisao svoje učenje, ono se kroz stoljeća neprestano reinterpretiralo, na te­melju čega su nastale različite budističke škole. Već na drugom saboru, stotinjak godina nakon Buddhine smrti, učenici su se po pitanju prirode učitelja podijelili u dvije struje, iz kojih su nastala dva osnovna ogranka budizma. Pripadnici prve struje nazvani su teravade (“govor starih učitelja”) i zastupali su stav da je Buddha nadljudsko biće. Iz njihovih redova razvio se Južni budizam, poznat i kao hinayana budizam, koji se proširio po zemlja­ma istočno i južno od Indije, u Šri Lanku (Cejlon), Mianmar (Burma), Tajland, Kambodžu, Laos…

Pripadnici druge struje nazva­ni su mahasanghike (“pripadnici ­velike zajednice”). Oni su zastupali stav da je Buddha samo čovjek, te da se od drugih ljudi razlikuje jedino po tome što je realizirao sebe postavši bodhisatva, prosvijetljeno biće. Iz njihovih redova razvio se Sjeverni budizam, poznat kao mahayana, koji se proširio po zemljama sjeverno od Indije (Tibet, Kina, Mongolija, Koreja, Japan…)

Mahayana škole su se tijekom vremena dalje razdvajale. Jedna od prvih podjela bila je na madhyamike (“sljedbenike srednjeg puta”) i yogacare (“koji vrše jogu”). Iz te podjele nastale su druge, s obzirom na davanje prednosti pojedinim od brojnih sutri i naglašavanje određenih aspekata Buddhinog učenja. Također, u doticaju s domicilnim kulturama i religijama u različitim zemljama nastali su specifični oblici mahayana budizma od kojih su danas najpoznatiji tibe­tanski lamaizam i japanski zen.

Povijest zena do Bodhidhar­minog dolaska u Kinu više je legendarna nego činjenično utemeljena. Vezana je uz prenošenje dhyane s učitelja na učenika u lancu od dvadeset osam učitelja. Dhyana je jedna od paramita, budističkih savršenstava ili vrlina koje učenik mora usvojiti da bi u sebi realizi­rao budinsku prirodu. Paramita ima šest, sedam ili osam, ovisno o tumačenjima raznih škola. Dhyana je kruna tih vrlina, stanje savršenog nutarnjeg mira i ispravne usredotočenosti u svakom trenutku. Istovremeno ona je početna točka traganja za posljed­njom od paramita – prajnom, koja označava potpuno novo, budinsko stanje.

Prema zen tradiciji Buddha je u trenutku prosvjetljenja izjavio: Uistinu, sva živa i neživa bića prosvijetljena su u isto vrijeme. Istinu sadržanu u prosvjetljenju, koja se ne može objasniti riječima, već se mora neposredno doživjeti, Buddha je potom prenio svom učeniku Mahakašyapi kroz legen­darnu priču o cvijetu. Mahakašyapa ju je prenio svom učeniku Anandi, i tako redom do Bodhidharme. Premda se o vjerodostojnosti niza učitelja može raspravljati, treba naglasiti da on sadrži mnoge istaknute ličnosti mahayane, kao što su Ašvaghoša, Nagarjuna, Kanadeva i Vasubhandu.

Dolaskom Bodhidharme u Kinu oko 520. godine, započeo je niz od šest kineskih učitelja dhyana (chana), koji se formalno završio pojavom Hui Nenga (jap. Eno). On je na izvanredan način reformirao Bodhidharmino učenje, povezujući ga s elementima kineskog taoizma i tako stvorio filozofsko-religijsku školu poznatu pod imenom chan. Ta će škola kroz nekoliko narednih stoljeća biti najutjecajnija filozofsko-religijska sljedba u Kini. Hui Neng je svojim snažnim duhom djelovao na brojne učenike. Mnogi od njih postali su karizmatični, samostalni i sposobni učitelji zbog čega on nije želio ime­novati nasljednika, smatrajući da bi to moglo samo štetiti razvoju škole.

Nakon njegove smrti 713. go­dine, škola se podijelila na dva ogranka iz kojih je izraslo legendar­nih “pet grana zena”. To su škola tsao tung (jap. soto), koju je osno­vao Hsing Szu (jap. Seigen), škola lin chi (jap. rinzai), čiji je osnivač Nan Yoh (jap. Nangaku), škola wei jan (jap. jigjo), koju su osno­vali Wei Shan (jap. Jisan) i njegov učenik Yan Shan (jap. Kjozan), škola yun men (jap. umon), koju je osnovao Yun Men, te škola fa yen (jap. hogen), koju je osnovao Fa Yen. Škola chan je svoj vrhunac doživjela negdje potkraj dinastije Južni Sung (1127. – 1279.), nakon čega njen utjecaj postupno opada. Do tog vremena dala je brojne istaknute pojedince među filozofima, d­ržavnicima, ­znanstvenicima, ratnicima, umjetnicima, pa čak i kineskim carevima.

Zen je u tri navrata neuspješno pokušao prijeći iz Kine u Japan. Prvi put je to bilo još u vrijeme petog kineskog patrijarha. Svećenik Dosho doputovao je u Kinu 653. godine i nekoliko godina učio zen kod Hui Mana (jap. Eman). Po povratku u Japan izgradio je dvoranu za meditaciju u svrhu učenja zena u samostanu Gango u Nari, ali zen se tada nije primio.

Drugi put je to bilo u IX. stoljeću, kad je kineski zen učitelj I Kung (jap. Giku) došao na poziv carice Danrin i bio njen osobni učitelj. No, nekoliko godina kasnije, nakon što je podučio caricu, vratio se u Kinu.

Treća priča govori o Kakui koji je 1171. godine došao u Kinu, te tamo četiri godine učio zen kod Fuh Haia (jap. Buk-kai). Kada ga je po povratku car Takakura upitao za zen učenje, uzeo je flautu te odsvirao jednu notu koja je prošla bez odjeka na dvoru i u japanskom društvu. Potom je napustio dvor i za njega se više nije čulo.

Prvi kojem je pošlo za rukom osnovati zen školu u Japanu bio je Eisai – svestran, vrlo energičan i poduzetan čovjek. S dvadeset godina postao je učenik u tendai školi. U dva navrata putovao je u Kinu. Prvi put kad je imao dvadeset osam godina, te je s tog putovanja donio u Japan velik broj budističkih knjiga. Cilj njegovog drugog putovanja 1187. godine bila je Indija, no Kinezi mu nisu dopustili prelazak granice, te je ostao u Kini i učio zen u rinzai školi na planini Tiantai. Nakon pet godina vratio se u Japan noseći sa sobom, pored ostalog, i mladice čaja. Uspjelo mu je posaditi i čaj i zen u japansku tradiciju – premda ovo drugo uz brojne poteškoće. Do kraja života neprestano je branio novu školu od neistomišljenika, stvarao važna poznanstva, podizao hramove po čitavom Japanu i pisao knjige. Umro je u sedamdeset petoj godini.

Nedugo nakon njegove smrti 1223. godine, još se jedan mladi tragalac uputio preko mora. Bio je to dvadesetčetverogodišnji Dogen, koji je bio učenik tada najmoćnije tendai škole, ali je tražio više od toga. Kako je Eisai umro, slijedeći njegov primjer, odlučio je otputovati u Kinu. Tamo je pet godina učio u soto školi, u samostanu Tien Tung Shan. Nakon što se vratio u Japan, počeo je širiti zen na način potpuno suprotan Eisaijevom. Izabrao je živjeti vrlo povučeno, pišući knjige i podučavajući učenike. Izbjegavao je pompu, skupove, značajne osobe i javni život. No njegova slava kao mudraca neprestano je rasla, te je na kraju pozvan za učitelja šoguna Tokiyorija.

Eisai i Dogen smatraju se osnivačima rinzai i soto škola u Japanu. Škola rinzai dobila je ime po svom najvećem učitelju Lin Chiu (jap. Rinzai), a još se naziva i “nagla škola” jer smatra da se do prosvje­tljenja ne može doći postupno. To je škola koja koristi koane. Za razliku od nje, soto škola daje prednost tehnici zazen meditacije. Ona ima sustav od pet stupnjeva koji postupno vode učenika od kroćenja vlastite personalnosti do sjedinjenja s vlastitim Ja i Univerzumom. Ta je škola dobila ime po prvim slogovima učitelja Tsao Shana (jap. Sozan) i Tung Shana (jap. Tozan).

S ove dvije škole, rinzai i soto, zen je započeo svoj plodonosan boravak u Japanu, postepeno usvajajući i elemente tradicionalne šinto religije. Danas postoji preko šest tisuća rinzai i preko petnaest tisuća soto hramova u Japanu, a zen i japanska tradicija nerazdvojno su povezane u svim segmentima ­kulture.

Autor: Jerko Grgić

Nova Akropola

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

  Društvo, Japan, Nova Akropola, Religija, zen budizam