Kako preživjeti samoubistvo – Boriša Gavrilović prvu je knjigu objavio u 51. godini života. Do tog je trenutka “prelomio” kao grafički dizajner na stotine knjiga. Na kraju je “prelomio” da jednu napiše i sam, nakon što mu se potpuno urušio život, a on završio na kratkotrajnom boravku na psihijatrijskom odjelu sarajevske bolnice. Nakon smiješnog, i neuspješnog pokušaja suicida, koji je poduzeo kako ga ne bi napustili žena i djeca. Što naravno nije uspjelo, nego je samo pospješilo njegove šanse da ostane sam.

Upravo iz tog, nultog stanja, sa psihijatrije, on započinje knjigu u kojoj je odmah jasno da to je to tekst čovjeka neispisanog rukopisa, ali istodobno osobe koja ima izniman talent za naraciju, i autentičan pripovjedački glas.

Svoje “psihijatrijsko stanje” Gavrilović odlično uvezuje sa svim prethodnim tipovima institucionalizacije kroz koja je prošao. A to su u prvom redu razne hospitalizacije, od operacije kičme do predinfarktnog stanja, a potom i krajnje živopisna, ratna zatvorska iskustva. Kao Srbin u ratnom Sarajevu, imao je bezbroj razloga biti sumnjiv, pa je prema tome i bio. Revnosno je privođen i zatvaran, od strane sva tri bratska naroda, jer se kao zaposlenik humanitarne udruge kretao po različitim terenima, pod različitim vlastima. Izvlačio se dosjetljivošću, smislom za humor, sposobnošću mijenjanja uloga koja mu nije osobito teško pala, jer se i sam pita tko je, i što je, u knjizi koju piše s prilično jasnim motivom: kako bi samom sebi objasnio što se s njim događa, a kako je završio tamo kamo uopće nije krenuo.

Centralna Gavrilovićeva trauma je uništena obitelj: sreća i ravnoteža koju je postigao u pedesetoj godini kroz ruke su mu procurili kao pijesak. Nije ih bio sposoban zadržati, možda nije bio dorastao šansi koju je dobio prekasno, ili je nešto previše žarko želio.

S deset godina mlađom partnericom, koja ga impresionira intelektualno, i emocionalno, u razdoblju pandemije je u razmaku od 11 mjeseci dobio dvoje djece. Dvoje iznimno ambicioznih i inteligentnih ljudi, zajedno s djevojčicama jaslićke dobi, završavaju na vlažnoj mansardi od tridesetak kvadratnih metara, gdje stol, kada se razvuče, dopire od predsoblja, a na drugu stranu do kreveta u spavaćoj sobi.

Pitanje ljubavi vrlo brzo postaje sporedno, i pretvara se u pitanje preživljavanja. Priča je to o generaciji “odgođenog života”, čija je mladost istrošena na ratna stanja, disfunkcionalnost roditelja zarobljenih u vlastitim problemima i navikama iz “bivšeg režima”, navikama koje ih u vrijeme tranzicije i posttranzicije pretvara u bespomoćne dinosaure kojima je oduzeta klima u kojoj su sposobni opstati. Umjesto toga, vrijede nova pravila: dvoje ljudi koji po obrazovanju i navikama pripadaju “srednjoj klasi” mogu ostvariti kakvu-takvu materijalnu sigurnost samo ako posjeduju apartman, u kojem dočekuju goste, i svakih nekoliko dana mijenjaju plahte, i ručnike. Part-time intelektualci i inženjeri, a part-time uslužni radnici; krajnje je realan, i nemilosrdan, taj prikaz obitelji koja želi “nešto više”, a neprekidno visi nad ambisom kaotične države, i neuređenog društva. Nema tu prava ni na slabost, ni na traumu: preživjet će, i živjeti će, onaj koji bude jači. Uz pomoć alkohola, i tableta, u borbi protiv sustava, a ako to omane, u međusobnom predbacivanju i istrebljivanju. Život, pravi normalan život, na dohvat je ruke, samo valja izdržati, treba ga dograbiti. Nije pogrešno, nije kasno, sve će biti nadoknađeno, sve je pitanje snage i volje.

Ali Gavrilović toliko snage nema: društveno omiljen, vrstan komičar, prijatelj koji ima prijatelje u svim društvenim slojevima, i ništa što je ljudsko nije mu strano, u kući se pretvara u šutljivog, zabrinutog depresivca. Sjaj i bijeda komedije izbijaju na površinu, odgojen je da bude “skrbnik”, ali kako da “skrbi”, kada stvari neprekidno izmiču kontroli? I sve je u svakom pogledu provizorno: kada pozove čovjeka da okreči vlažan stan, ovaj mu “prodaje” svojeg kolegu koji kreči “nanotehnologijom”. S dvoje male djece u plijesni i vlazi, Gavrilović plaća 400 konvertibilnih maraka za “nanotehnologiju”, ali plijesan ubrzo izbija iznova, kao što se s treskom ruše kuhinjski elementi “povoljnog” stolara, i po nevelikom se stanu razbijaju tanjuri, čaše, i alkoholne boce.

Drama je to bespomoćnosti, iz koje se pokušava dosegnuti mudrost. Ali mudrosti nema, iskustva nas samo umaraju, i troše. U tri godinew jedva dosegnute sreće, Gavrilović, sa svojim prezmenom koje asocira “na salamu”, kompletno sijedi. vezu završava kao neurotik, proskribirani mačist, psihijatrijski slučaj. Više se ne može vratiti gdje je bio, u “svoj” svijet izgubljenih slučajeva: alkoholičara, narkomana, etnički nepoželjnih. Ne može ni ostati u budućnosti “nanotehnologije”, u tom raju uz kojem se ljudi neprekidno sami sebe osvješćuju, i frontalno se bore za vlastita prava. Pripovjedač više odavno nema pojma ni koje su mu mogućnosti, ni koja su mu prava: solidno se snalazi samo u svijetu obaveza, a nesiguran je koliko i njih propisno obavlja.

Roman Boriše Gavrilovića nije napisan vješto, ali je napisan posve na vlastiti račun, što je u literaturi iznimno rijetko. To je istovremeno i vrsta poštenja, i vrsta defekta: Gavrilović sebe ne razumije, o sebi samom ništa ne zna. Ali razumije druge ljude, najširi mogući spektar njihovih slabosti: narkomane, provalnike, švercere, alkoholičare i dezertere, prisilne vojne komandire, i dobroćudne, napola senilne crkvene parohe. Nema u njegovom svijetu ni dobra, ni zla, na način na koji bi to očekivala teorija morala, akademska zajednica, ili voajeri s društvenih mreža.

Užasna je to, a istodobno i iznimno topla, priča o bespomoćnosti. O krivnji koju je nemoguće odrediti, ali pluta uokolo, na sve strane. O nesporazumu koji se dogodi kad se čovjeku ostvari ono što je poželio. O ambisu koji se otvara kada je željeni svijet oduzet, a ostanemo u najgorem mogućem društvu. Sami sa sobom, i avetima koje nas višestruko nadmašuju, i nikad ih nećemo pobijediti.

Slađana Bukovac

https://wordpress.com/post/sladjanabukovac.wordpress.com/69

Volio bih da vam predstavim jednu knjigu i jednog pisca, i veoma mi je drago što je nedokučivim putevima baš meni pripala ta čast. Još uvijek u meni kuhaju emocije nakon čitanja ove knjige, koja odjednom budi najrazličitija osjećanja i koju ja već volim i već znam da ću je čitati opet.

Nema potrebe da filozofiram puno, ova priča je Život, Bosna, ratno Sarajevo, isuviše lična da bi bila zajednička, a opet nekako naša, pomalo svih nas.

Pisac nas vodi retrospektivno kroz nekoliko razdoblja svog života, držeći cijelo vrijeme pažnju na ono što se dešava sada – boravak u psihijatrijskoj ustanovi poslije neuspjelog i smiješnog pokušaja samoubistva. Priča je iskrena i istinita jer ova priča je Iskrenost, ali i teška, dirljiva, duhovita, i topla, ljudska. Sve je u knjizi drago, ljudsko, naše.

Već u zrelim godinama, dvoje obrazovanih, sposobnih i ambicioznih ljudi, u godini dana dobijaju dvoje djece. On iza sebe ima brak i odraslog sina, ona nesigurnost kao dijete iz disfunkcionalne porodice. Priča je istorija njihovog odnosa, od strasne ljubavi do rastanka, isprepletena emocijama, strahovima i pobudama koje opet imaju svoje izvore i razloge, i tako nas, kao čitaoca, vješto vodi u najrazličitije situacije i doživljaje, naprijed pa nazad, u toplo pa hladno, u zabavno i čudno, pa užasno i strašno, držeći cijelo vrijeme pažnju i ni na trenutak ne dopuštajući da se bilo šta učini nezanimljivim.

Sve što se dešava sada je košmarno i sve ima svoje korijene u onome što se dešavalo nekad a život nemilosrdno zadaje tempo, odjednom, na svim poljima, u svim segmentima života.

Kada se priča dotakne ratnog Sarajeva, pisac ne naglašava posebno da je biti Srbin u ratnom Sarajevu bilo strašno. To nije važno, bilo je strašno svima. Važnije je ispričati kako se sačuvao život, dovijajući se da se izbjegne mobilizacija i neposredno učešće u ratnom ludilu, a u isto vrijeme da se bude svima na pomoći, da se ostane “raja” sa svima, i da se ostane u svom gradu, bez obzira na sve. I poput priča svih nas iz Bosne koji smo u zrelim godinana, i ova priča prolazi kroz “onaj” (predratni) pa “ovaj” (poslijeratni) period, opisujući okolnosti odrastanja i odlike našeg društva, pogotovo bosanskog: socijalističko vaspitanje, očekivanja roditelja, velike uspjehe u školi i na fakultetu, pa onda u ponor: rat, izbjeglištva, granatiranje, preživljavanje u podrumu izviđačkog doma, foliranje nagluhosti da se dobije papir s kojim se ne mora u vojsku, pa onda sve strahote ratnog Sarajeva, pritvaranje u zatvore sve tri vojske, pa ipak pomoć u svim situacijama od prijatelja iz svih nacija… a kroz sve te životne krivine uvijek provejava neka ljubav, jer ljubav i jeste glavna nit ove priče. Te ljubavi su opet omeđene ratom: predratne momačke ili dječije, ratne uslovljene policijskim časom, strahu za goli život i preživljavanjem, poslijeratne napokon “ozbiljne” pa opet nespretne i nesretne kao one momačke.

E sad, pisac priznaje da se u ljubavi ne snalazi baš najbolje, ne snalaze se možda ni njegove ljubavi sa njim, ali on sebi tako nekako lijepo i detaljno sa ženama komplikuje život, mada uspijevajući svojim šarmom da smo mi uvijek na njegovoj strani, iako će nas mnogi postupci začuditi ili iznenaditi, neke nećemo odobriti, ali jedno je sigurno – sve ćemo ih razumjeti.

Na kraju, njegov rastanak sa voljenom osobom i razdvojenost od djece je ozbiljna posljedica neozbiljnog razmišljanja i nezrelih postupaka, možda, ili nečeg drugog, prosudite sami. Ono što je sigurno je to da ćemo svi biti saglasni u jednom – da ovde još dugo nema kraja i da će ova ljubav ipak postojati onakva kakvu smo zavoljeli na početku priče, iskrena, moćna sarajevska.

Za književnu kritiku nisam neki znalac ali usudio bih se reći da je stil ove priče izuzetan, i da je direktno, sirovo, duhovito, brutalno iskreno i hrabro ispričano, sa kratkim rečenicama kao kod Bukovskog, sa ratnim scenama Sarajeva kao kod Jergovića… Smijaćete se i plakati u isto vrijeme.

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Boriša Gavrilović, Nenad Grubiša, Priče, Priče, poezija, putopisi, putopisi, Slađana Bukovac