Suzuki – Ko je bio Guatama Buda?

Suzuki – Ko je bio Guatama Buda?

 

Osnove mahāyāna-budizma

Jedan od vodećih autoriteta za budističku filozofiju i jedan od najzaslužnijih za širenje zanimanja za zen-budizam na Zapadu 1950-ih bio je Daisetz Teitaro Suzuki (1870. – 1966.), nekada profesor budističke filozofije na Sveučilištu Otani u Kyotu. On je bio prvi veliki azijski znanstvenik koji je Istok približio Zapadu. Istaknuti je prevoditelj klasi­čnih djela sa sanskrta, kineskog i japanskog na engleski jezik te autor nekoliko vrlo utjecajnih djela koja su zapadnjacima približila filozofiju Dalekog Istoka.

U svom djelu Osnove mahāyāna-budizma, povlačeći analogije sa zapadnom filozofijom i literaturom, Suzuki daje sveobuhvatan uvod u misao mahajanske škole budizma. Iako su mahajanska učenja vrlo složena, Suzuki ih svojim načinom obrade čini dostupnima i onima manje upućenima u budističko ­poimanje svijeta.

Izvorni budizam polazi od učenja Sidharte Gautame Buddhe, a do prvoga većeg raskola unutar njega došlo je već tijekom prvih sto godina od Buddhine smrti. S vremenom su se formirale dvije glavne škole ili dva ogranka budizma: mahāyāna i hīnayāna.1 Zemljopisno, mahāyāna se proširila u Nepalu, Tibetu, Kini, Koreji i Japanu, dok se hīnayāna učvrstila na Šri Lanki, u Tajlandu, Mjanmaru i drugim dijelovima jugoistočne Azije. Otuda su mahāyāna i hīnayāna također poznate kao sjeverni, odnosno južni budizam. Usprkos razlikama, radi se o ograncima jednog izvora, te je isti duh prisutan i u južnom i u sjevernom budizmu. Također je u obje škole prisutno isto pitanje koje je mučilo njegove neposredne učenike i sljedbenike, tijekom Učiteljeva života i kasnije: Tko je bio Buddha – čovjek ili nadčovjek? O tom pitanju govori i izvadak iz Suzukijeva djela Osnove mahāyāna-budizma.

Jedna od najzanimljivijih razlika između palija i sanskrta, odnosno između literature hīnayāna-budizma i mahāyāna-budizma, jest način predstavljanja likova ili osoba koje igraju glavne uloge u pričama. U prvom slučaju Buddha u pravilu propovijeda toliko prirodnim i jednostavnim jezikom da čitatelj osjeti prisutnost učitelja, očinski nježnog i filozofski smirenog, dok u drugom slučaju obično imamo mistični, transcendentni lik, više nebeski nego ljudski, kojeg okružuju i štuju bića svih vrsta, ljudska, nebeska, čak i demonska, i taj mistični središnji lik izvodi nadnaravna djela koja kao da su nastala u nekom izrazito pjesničkom umu.

Sveti tekstovi na paliju u pravilu počinju formulom “Tako sam čuo” (Evam me sutam), zatim prepričavaju događaje, ako ih uopće ima, koji su naveli Buddhu da ih ispriča i konačno vode čitatelja do glavne teme koja je obično napisana jasnim stilom. Početak ili uvod vrlo je jednostavan, a ni u nastavku ne primjećujemo ništa neobično. No s mahajanskim je tekstovima sasvim drukčije. Čim se zastor podigne stereotipnom formulom “Evam mayā śrutam“, imamo veličanstveni prolog, prikazan dramatično ili prilično groteskno, koji priprema čitatelje na prizore koji slijede, u kojima se donose neki od najodvažnijih religijsko-filozofskih proglasa…

Tako sam čuo, Buddha je jednom odsjeo u Rājagrihi, na planini Gridhrakuti. Boravio je u Dvorani Ratnachandra u Dvostrukom tornju Chandane. Prošlo je deset godina otkako je postigao budastvo. Okruživalo ga je stotinu tisuća bhikṣua i bodhisattvi, a mahāsattvi je bilo šezdeset puta više negoli je pijeska u Gangesu. Svi oni bijahu posjednici najveće duhovne energije; odavahu počast tisućama stotina milijuna niyuta2 buddha. Mogli su pokrenuti nezaustavljivi Kotač Dharme, i tko god bi čuo njihova imena i sam bi mogao postići vrhunsko savršeno znanje. Njihova su imena bila… [Tu se navodi pedesetak bodhisattvi].

Svi ti bodhisattve, kojih je šezdeset puta više negoli je pijeska u Gangesu, i koji dođoše iz bezbrojnih Buddha-zemalja, pratili su bezbrojni deve, nāge, yakṣe, gandharve, aśure, garude, kinnare i mahorage.3 To veliko mnoštvo udružilo se u štovanju, slavljenju, davanju počasti Bhagavatu, svjetski slavljenom Jednom.

Tada je Bhagavat u Dvostrukom tornju Chandane sjeo na dodijeljeno mu mjesto, ušao u samādhi i pokazao jedan čudesan fenomen. Pojaviše se bezbrojni lotosovi cvjetovi s tisuću latica, a svaki cvijet velik poput kotača kočije. Boja im je prekrasna i savršen miomiris, a njihove latice, što zakriljuju nebeska bića, još ne bijahu rastvorene. Sada se svi uzdigoše prema nebesima, viseći ponad zemlje poput bisernog baldahina. Svaki lotosov cvijet odašilje bezbrojne zrake svjetlosti i sve više raste pun čudesne životnosti. Ali djelovanjem Buddhine božanske moći, svi iznenada promijeniše boju i uvenuše, a nebeski buddhe što prekriženih nogu sjede u cvjetovima sada postadoše vidljivi, sjajući bezbrojnim stotinama tisuća zraka svjetlosti. Nadnaravna slava tog mjesta u tom se trenutku nije dala opisati…

Kao što tu jasno vidimo, Buddha u mahajanskim tekstovima nije obično ljudsko biće koje hoda osjetilnim svijetom. On je potpuno drukčiji od Śuddhodanina sina koji se odrekao kraljevskog života, lutao ­divljinom i nakon šest godina duboke meditacije i pokore otkrio četiri plemenite istine i dvanaest karika međuzavisnog nastajanja. Ne možemo izbjeći misao kako je mahajanski Buddha fiktivna kreacija poetskog uma. I neka je tako. Ali nameće nam se sljedeće pitanje: Kako se dogodilo da su budisti ljudskog Buddhu otjerali u zaborav, a na njegovo mjesto postavili tajanstveno biće obdareno svom mogućom, a katkad i nemogućom, veličinom i nadnaravnošću? To pitanje, koje označuje uspon mahāyāna-budizma, dovodi nas do doktrine o trikāyi koja u određenom smislu odgovara kršćanskoj teoriji o trojstvu.

Prema toj doktrini, budisti pretpostavljaju trostruku egzistenciju Tathāgate [Gautame Buddhe], to jest smatraju da se Tathāgata manifestira u tri različita oblika postojanja: tijelo preobrazbe, tijelo blaženstva i tijelo dharme. Premda ih se zamišlja kao tri, sva su ona zapravo manifestacije jedne dharmakāye – dharmakāye koja se objavila u povijesnom Śākyamuniju Buddhi…

Koliko nam je poznato, Aśvaghoṣa, prvi mahajanski filozof, već je u prvom stoljeću prije Krista uključio ovu koncepciju [trikāya] u svoje djelo Rasprava o buđenju vjere u mahayani. To je djelo, kako sam autor kaže, svojevrstan sažet pregled mahajanskih učenja, koji rasvjetljava njihova glavna obilježja kako ih je poučavao Buddha u svojim raznim sūtrama

Vratimo se sada na doktrinu o dharmakāyi i trikāyi. Kada pogledamo gore navedene kontroverze, očito je da je među mnogim drugim pitanjima koja su se nametnula ubrzo nakon smrti Buddhe Śākyamunija bilo jedno koje je vjerojatno jako mučilo njegove učenike. Mislim na pitanje o Buddhinoj ličnosti. Je li on bio tek ljudsko biće poput nas samih? Kako je onda mogao dosegnuti takvu razinu moralnog savršenstva? Ili je bio božansko biće? Ali sam Buddha nije rekao ništa svojim učenicima o svojoj božanstvenosti, niti im je rekao da prihvate dharmu zbog njegove božanske ličnosti, nego isključivo radi istine. Ali usprkos tomu, zar su učenici mogli iskorijeniti iz svog srca osjećaj svetog štovanja prema svom učitelju, koji im se tamo neizbrisivo urezao? Kad god bi se prisjetili propovijedi, anegdota ili gāthā svog učitelja, istina i duh utjelovljeni u njima i autoru zacijelo su postali toliko blisko povezani da nisu mogli a da se ne zapitaju: “Što je to u Buddhi što mu je omogućilo da spozna i objavi te uzvišene i duboke istine? Što je to što je u njemu oblikovalo tako plemenit i veličanstven karakter? Što je to u Buddhinu umu što je ga je uzdignulo do takvog savršenstva intelektualnog i religijskog života? Kako je moguće da je, posjedujući takve uzvišene moralne i duhovne vrline, i Buddha morao podleći zakonu rođenja i smrti, što je sudbina svih običnih smrtnika?” Zacijelo su se takva pitanja opetovano postavljala prije nego što se na njih uspjelo odgovoriti doktrinom o dharmakāyi i trikāyi

Ovdje imamo koncepciju o duhovnoj dharmakāyi koja se razvija od Śākyamunijeve tjelesne smrti. To je most koji premošćuje širok procjep između ljudskog Śākyamunija Buddhe i duhovne egzistencije dharmakāye. Buddha nije umro nakon što je kušao hranu koju mu je ponudio Chunda. Nije mu bilo osamdeset godina. Život mu nije prešao u ništavilo kada su njegove urne s pepelom podijeljene među kraljevima i brahmanima. Njegove vrline i zasluge koje su se akumulirale nebrojenim kalpama nisu tako naglo svedene na ništa. Ono što je sačinjavalo bit njegova života – kao i bit naših života – nije moglo nestati s prolaznošću tjelesne egzistencije. Buddha kao određeno individualno biće zacijelo je bio podložan transformaciji – kao što je to svaki smrtnik, ali njegova istina mora živjeti vječno. Njegova je dharmakāya iznad rođenja i smrti, pa čak i iznad nirvāṇe, ali njegovo tijelo preobrazbe potječe iz utrobe Tathāgate, kako je suđeno karmom, i nestaje u njoj kada karma iscrpi svoju snagu. Buddha koji još sjedi na vrh Gridhrakute, prenoseći svim bićima poruku veselja i blaženstva, i koji nam je među drugim dragocjenim učenjima ostavio sūtre kao što su AvatamsakaPundarīka itd., nije ni više ni manje nego izraz vječnog duha. Tako su mahajanisti formulirali doktrinu o dharmakāyi, a od nje je prijelaz na doktrinu o trikāyi bio tek prirodna posljedica. Jer jedno bez drugoga nije moglo pružiti odgovarajuće rješenje gore navedenih problema…

Da sažmemo, Buddha je u svetim tekstovima na paliju bio ljudsko biće, premda mu se povremeno pripisuju nadnaravna i nadljudska djela… Ali duboko štovanje koje su osjetili njegovi učenici nije zadovoljavala prozaična ljudskost njihova učitelja, pa su ga pretvorili u nešto više od smrtne duše. Tako mu čak i palijska tradicija uz zemaljski život pripisuje i onaj nadzemaljski. Navodno je prije ulaska u utrobu Māyādevī bio bodhisattva na nebu Tuṣita. Čast bodisatvastva dodijeljena mu je zahvaljujući njegovim požrtvovnim djelima koja su hvaljena kroz sve njegove bezbrojne prethodne inkarnacije… Ali on nije bio prvi buddha koji je hodao zemljom i poučavao o dharmi, jer prije njega je već bilo sedam buddha, niti je on bio posljednji koji će se pojaviti među nama, jer bodhisattva po imenu Maitreya sada je na nebu i priprema se za postizanje budastva u budućnosti. Ali pisci na paliju tu su stali, nisu se usudili dalje spekulirati o prirodi budastva. Njihove religijske čežnje nisu ih poticale na više uzlete imaginacije. Recitirali su jednostavne sūtre ili gāthe, pridržavali su se śīla (moralnih propisa) koliko god su strogo i doslovno mogli, i mislili su da duh njihova Učitelja još živi u tim uputama – a pogotovo Tathāgatina ličnost.

No u isto je vrijeme postojala još jedna skupina Buddhinih učenika koji su imali drukčije religijske i intelektualne sklonosti nego njihova braća vjernici; jednostavna vjera u Buddhu kao prisutnog u njegovim učenjima nije ih sasvim zadovoljila. Moguće je da su razmišljali na sljedeći način: “Ako je bilo sedam buddha prije dolaska Velikog Munija od Śākye, i ako postoji još jedan koji tek treba doći, odakle im, pitamo se, autoritet i znanje da propovijedaju? Zašto ne može biti više buddha, zašto nam ne dolaze mnogo češće? Ako su bili ljudska bića poput nas samih, zašto mi sami nismo buddhe?” Ta su ih pitanja, kada se logično izvedu, očekivano dovela do teorije o dharmakāyi, prema kojoj su svi prošli buddhe kao i oni koji će tek doći, pa čak i mi obični smrtnici, napravljeni od gline i osuđeni na blisku smrt; da svi dakle dugujemo raison d’être svoje egzistencije dharmakāyi, koja je jedina besmrtna u nama kao i u buddhama. Prvo religijsko nastojanje koje moramo učiniti stoga je da prepoznamo taj arhetip svih buddha i svih bića. Ali dharmakāya kao takva suviše je apstraktna za prosječni um da postane objekt njegove religijske svijesti; zato su je personificirali ili, radije, materijalizirali. Drugim riječima, idealizirali su Śākyamunija, obdarili ga ne samo fizičkim znakovima (lakṣa) veličine, kao u tekstovima na paliju, nego i znakovima nebeskog preobraženja (transfiguracije)…

Ovaj idealizirani Buddha ili, što je isto, personificirana dharmakāya, prema mahajanskim budistima ne samo da se očitovao u konkretnoj osobi Siddhārte Gautame u Središnjoj Aziji prije par tisuća godina, nego se otkriva u svim dobima i na svim mjestima. Nema posebno favorizirane točke na zemlji gdje se Buddha isključivo pojavljuje; od zenita neba Akaniśṭe do dna Nārake, on se neprestano i neprekidno manifestira i ostvaruje svoje ideje koje, međutim, naše ograničeno razumijevanje nije sposobno prikladno shvatiti. Avatamsaka sūtra opisuje kako Buddha na sve moguće načine provodi u djelo svoj plan o spasenju…

“Tako Buddha svojim religijskim učenjima, koja su bezbrojna poput atoma, poučava i oslobađa sva osjetilna bića. Katkad se otkriva u svijetu deva, katkad u svijetu nāgayakṣagandharvaaśuragarudakinnaramahoraga itd., katkad u svijetu brahmana, katkad u svijetu ljudskih bića, katkad u palači Yāmarāje (kralja smrti), katkad u podzemnom svijetu prokletih duhova, utvara i zvijeri. Njegova svemoćna samilost, inteligencija i volja neće se smiriti sve dok sva bića ne dovede pod svoje okrilje, služeći se svim mogućim sredstvima spasenja.”…

Praktična posljedica doktrine o trikāyi očita je – beskrajno je proširila duh tolerancije kod budista. Budući da dharmakāya univerzalno odgovara na duhovne potrebe svih osjetilnih bića u svim dobima, na svim mjestima i u svim fazama njihova duhovnog razvoja, budisti smatraju da su svi duhovni vođe, bez obzira na njihovu nacionalnost i ličnost, izrazi jedne svemoćne dharmakāye. A budući da se dharmakāya uvijek manifestira za najviše dobro osjetilnih bića, čak se i one doktrine i njihovi autori koji su naizgled protiv učenja budizma toleriraju, zbog uvjerenja da se svi oni kreću u skladu sa spontanom voljom koja sve prožima i neprestano djeluje. Premda, specifično gledajući, mogu izgledati kao zla, glavni im je i konačni cilj dobrota i sklad, kojima je voljom dharmakāye suđeno da nadvladaju ovaj svijet patnji i protuslovlja. Opća intelektualna tendencija budizma učinila je mnogo za njegovanje duha tolerancije kod njegovih vjernika, i moramo reći da je doktrina o trojstvu, premda se ponekad čini da je suviše radikalna u svom panteističkom duhu, tome znatno doprinijela.

1 Mahāyāna doslovno znači “veliki prijenosnik”, a hīnayāna “mali prijenosnik”. Te nazive koristi samo sjeverna škola budizma, dok južna vlastiti ogranak budizma naziva Theravāda (“Učenje starijih”).

2 Niyuta je krajnje velik broj, ali općenito se smatra da odgovara jednoj milijardi.

3 Sve su to neljudski oblici postojanja, uključujući demone, zmajske kraljeve, krilate nemani itd.

Autor: Daisetz Teitaro Suzuki
S engleskog prevela: Paulina Tomić
Priredila: Dijana Kotarac

Nova Akropola

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments