Beta čitalac

Izvan spisateljskih krugova pojam beta čitaoca slabije je poznat. Razlog za to leži u činjenici da je posao takve osobe vezan za sam postupak stvaranja književnog djela, te kao takav nije upućen na javno polje kritike književnosti.

Ko je, dakle, beta čitalac? Beta čitalac je osoba koja pomaže piscu u toku ili neposredno nakon stvaranja književnog djela, a čiji zadatak je isključivo iščitavanje napisanog i davanje prve informacije o ostvarenim utiscima.

Iz ovoga se može zaključiti da postoje dva načina rada beta čitalaca. Prvi je kada beta čitalac iščitava djelo koje je još uvijek u nastanku i odmah daje svoje prijedloge i kritike, te tako autor vrši korekcije u toku stvaranja samog djela. Drugi način rada je isčitavanje djela nakon završetka tj. nakon onoga što se obično naziva prva ruka rukopisa.

Istini za volju, treba reći da je tok nastanka djela proces koji obuhvata cijeli vremenski raspon od početne zamisli u glavi do samog objavljivanja djela. Uslovno rečeno, taj proces bi se mogao podijeliti u dvije faze. Prva faza je od rađanja ideje do završetka prve ruke rukopisa, a druga faza bi obuhvatala sve naknadne prepravke do slanja rukopisa u štampu. Pa kada smo tako proces rada podijelili u ove dvije faze, onda je i rad beta čitaoca podijeljen na etape koje odgovaraju ovim fazama.

Suštinski, rad beta čitaoca se ne razlikuje u obe ove faze, jer njegov posao je davanje impresija, utisaka, prijedloga i kritike piscu. Ono što se razlikuje je način na koji će pisac da odreaguje na povratnu vezu koju je dobio od svog beta čitaoca. To znači da će prva faza za koju smo rekli da uslovno obuhvata period od nastanka ideje do završetka prve ruke rukopisa, postati duža i trajati onoliko dugo koliko pisac ozbiljno shvata beta čitaoca, te njegove prijedloge konstantno inkorporira u pisanje. U onoj drugoj fazi, za koju smo rekli da dolazi nakon prve ruke rukopisa, autor već ima određen stav o onome što je napisao. To nikako ne znači da je rad beta čitaoca u toj fazi manje važan, naprotiv, ali autor jednostavno ima drugačiji pristup prihvatanju informacija, jer njegovo djelo sada je poprimilo kostur koji nosi cjelokupni kreativni rad tj. djelo, a sa tim dolazi i određena kritička misao. Naravno, vrlo važno je istaći da autor mora biti oslobođen svake sujete, ali ne i racionalnog u bilo kojoj fazi svog stvaralaštva i da mora razumski da prihvata informacije od svog beta čitaoca, istovremeno ne uzimajući ih zdravo za gotovo, već razmišljajući o njima u oviru svojih stvaralačkih, racionalnih i umjetničkih filtera.

Šta tačno podrazumjeva posao beta čitaoca? Posao beta čitaoca, dio je procesa nastanka književnog djela. Na jednoj strani je autor, istinska kreativna energija koja stoji iza određenog literarnog štiva, a sa druge strane je cijela plejada ljudi koja pomaže da se taj kreativni proces uobliči u ono najbolje moguće što će izaći pred čitalačku javnost. Svakako, beta čitalac mora da bude apsolutno posvećen zadatku koji mu je dat i da pristupi čitanju rukopisa što je moguće profesionalnije. Kako beta čitalac ima ili može da ima veliki uticaj na konačni oblik djela, to više mora da bude svjestan da posao ne može biti „otaljan“, te ako nije spreman da se stoprocentno posveti ponuđenom mu djelu, onda ne treba rukopis ni da uzima u čitanje.

Posao beta čitaoca je da:

1) Tekst čita sa razumijevanjem. Jedino tako moći će da isprati liniju priče koju je autor zamislio. Zbog toga je vrlo važno da njegova koncentracija uvijek bude na dovoljno visokom nivou, kako bi imao pregled o svim mogućim tokovima naracije (glavna priča, pozadinska priča, likovi, protagonisti, antagonisti, sukob itd.) te na taj način mogao da otkriva nesavršenosti i nelogičnosti u priči i svoje utiske prenese autoru.

2) Što bolje dokumentuje problematične dijelove. Beta čitalac je detektiv koji njuška po rukopisu i traži zle momke zvane loši dijelovi teksta. Kada ih nađe, dužnost mu je da sugeriše autoru da te dijelove teksta izmjeni ili ih izbaci. Međutim, začkoljica je u tome što svaki takav zahtjev mora biti obrazložen i potkrijepljen. Apsolutno je neprihvatljivo da se prođe kroz tekst i neki njegovi dijelovi označe kao loši, a kao dokaz samo navede „ne sviđa mi se.“ Svako ne sviđanje mora imati razlog, bez obzira da li je taj razlog logičke, semantičke ili stilske prirode. Ipak, beta čitalac na umu uvijek mora imati i cjelinu teksta, te svoje lične preferencije mora ostaviti po strani i mora posmatrati koliko određeni tekst koji mu se ne sviđa, utiče na cjelinu priče, odnosno da li tekst, bez obzira što mu se ne sviđa u cjelini predstavlja dobro pisanje. Naravno, ne mogu se uvijek i svuda misli dovoljno artikulisati, pa je čak moguće autoru sugerisati da ne postoji dovoljno jasan razlog zašto se beta čitaocu ne sviđa tekst, ali mu se mora dovoljno jasno naglasiti da iako ne postoji dokaz o lošem postupku, postoji dovoljno jak osjećaj da taj dio teksta tu ne pripada. Dakle, na neki način ipak se izdići iznad puke intuicije.

3) Čitanje završi u razumnom roku. Svi smo mi svjesni da je savremeni život sinonim za vremenski brzak kojim plovimo i da nas svakodnevni život odvlači od stvari koje volimo ili nam ostavlja malo vremena da se njima posvetimo. Ipak, jedan razuman rok mora da postoji kada se beta čitalac odluči da pročita rukopis. S jedne strane to pokazuje poštovanje prema autoru čiji rukopis čita, a sa druge i sebi olakšava posao jer na taj način rukopis će čitati kao integralni tekst, koji neće biti razvodnjen na manje dijelove, što sa sobom povlači opasnost od gubljenja i prekidanja niti koje rukopis spaja u jedinstvenu cjelinu. Prema tome, izdvajanje određenog vremenskog perioda je nešto što bi beta čitalac morao sebi da omogući u trenutku kada se obavezao da obavi posao koji mu je povjeren.

Nastavljajući dalje sa analizom, logički se nameće pitanje ko može da bude beta čitalac? Najjednostavniji odgovor bi glasio: svako onaj za koga autor procjeni da je vrijedan njegovog povjerenja. Autor sam na osnovu svojih preferencija bira beta čitaoca, smatrajući da bi upravo ta osoba mogla da pruži dragocjene uvide u rukopis koji je piščevo slikarsko platno, te nedovoljno može da se odvoji od njega, da se odalji i objektivno procjeni njegovu estetsku i umjetničku vrijednost. Upravo iz razloga što autor za sebe smatra da nije dovoljno objektivan, on svoje čedo povjerava drugom da da mišljenje o rukopisu kao cjelini, ali i o rukopisu kao sumi svojih dijelova.

Beta čitalac bi trebalo da bude neko ko iza sebe ima veliko čitalačko iskustvo i ko na osnovu tog iskustva može da procjenjuje kvalitetnu radnju i dobro osmišljene likove. Čitalačko iskusvo je zaista dragocjen alat koji beta čitaocu pomaže da svoj posao obavlja kvalitetnije. Međutim, upravo to iskustvo moglo bi beta čitaoca da zavede na jedan drugi put, jer mu daje obrazac po kome ocjenjuje određeni rukopis tj. on ga upoređuje sa do sada objavljenim knjigama. Zato beta čitalac treba da se čuva da ga njegova lično iskustvo ne zavede pa da rukopis ocjenjuje u odnosu na neko drugo štivo, a ne kao zasebno umjetničko djelo. Naryvno, on može predočiti sličnosti sa nekim već objavljenim tekstom, ali rukopis koji je trenutno kod njega, koji je u razmatranju, mora se posmatrati kao jedinstveni produkt koji treba da da određene uvide i da ostavi svoj lični pečat na književnoj sceni.

Ako bi smo dijelili beta čitaoce po kategorijama, mogli bi ih svrstati u dvije. To su beta čitaoci amateri i beta čitaoci profesionalci. Ova podjela nije zasnovana na finansijskom momentu, tj da li beta čitaoci naplaćuju ili ne svoje usluge (mada postoje i takvi), već se radi o jednom praktičnom momentu koji može biti i te kako koristan piscu prilikom odabira odgovarajućeg beta čitaoca. U zavisnosti od žanra kome rukopis pripada (istorijski roman, naučna fantastika, stručna literatura i sl.), autor se može odlučiti za beta čitaoca koji je u profesiji koja je slična sa žanrom napisanog teksta. Ako je u pitanju istorijski roman, autor se može odlučiti da jedan od beta čitalaca bude istoričar koji će da primjeti nelogičnosti ili greške u datumima ili postupcima istorijskih ličnosti i nekim odstupanjima od njihovih zvaničnih biografija. S druge strane, profesionalni beta čitalac tako bi mogao da se razumije u određene detalje, ali ne i u cjelinu književnog djela, pa bi sam autor dobio nepotpune i nedorečene sugestije. Na drugoj strani, amaterski beta čitalac svoju pažnju više će da fokusira na samu radnju i život likova, pa ako nije iz neke određene oblasti, određeni tehnički previdi bi mogli da se naprave, po pitanju datuma, epohe, naučnih dostignuća i slično.

Za pisca je najbolje da koristi što širi krug beta čitalaca (profesionalaca i amatera) jer veći broj ljudi daje analizi rukopisa veću tačnost, odnosno može se izvući bolji zaključak o dijelovima rukopisa koji su problematični, a istovremeno se može dobiti i jasniji razlog zašto neki dijelovi moraju da se preprave.

Imajući, dakle, u vidu sve do sada rečeno o beta čitaocu, njegovim kvalitetima i o tome ko može da bude beta čitalac, neumitno se mora razmotriti i pitanje odnosa između beta čitaoca i pisca. Ova tema vrlo je važna zbog toga što sam autor očekuje najobjektivnije moguće informacije i utiske koje bi beta čitalac mogao da ima. Vrlo često beta čitalac je neko ko je u više ili manje bliskim vezama sa samim piscem. Beta čitaoci obično se regrutuju iz redova porodice i prijatelja. Upravo zbog toga, beta čitalac, a i sam autor mogu da budu zasjenjeni jednim subjektivnim osjećajem o tome šta se očekuje i o tome kako isporučiti svoj objektivni stav prema samom tekstu.

Beta čitaoci, polazeći od veze koju imaju sa autorom, pokušavaju da stvore zonu koja će moći da ublaži ili zamaskira neke negativne stavove koje bi mogli da imaju prema tekstu, a sve sa ciljem da izbjegnu moguće uvrede koje bi autor mogao da osjeti prilikom povratne informacije. Naravno, ovako kontaminirana veza ne doprinosi stvaranju boljeg proizvoda, već nameće pritisak na beta čitaoca koji umjesto da razmišlja o kvalitetu rukopisa, jednako ili više se bavi pitanjima o kvarenju veze sa autorom ukoliko autor smatra da povratna informacija je previše negativna. Ovo svakako ide na račun sujetne prirode prvenstveno autora, a možda ponekad i samog beta čitaoca, jer svako smatra da je njegovo mišljenje ono koje treba da bude preovlađujuće i konačno.

Međutim, upravo ovaj aspekt stvaranja književnog djela treba da bude oslobođen svake sujete i svake moguće uvrede, jer tek onda može da dođe do jednog istinskog kreativnog procesa. Naravno, ta osjećanja su sasvim normalna, jer svi smo mi ljudi, ali tek zauzimanjem stava da je ovo posao i to vrlo važan posao za koji smo angažovani, odnosno za koji je angažovan beta čitalac, može da doprinese kvalitetnijem književnom djelu, a time i kvalitetnijoj književnoj sceni.

Prema tome, lične veze, ma koliko one bile jake i ma koliko one uticale da se beta čitalac nađe u poziciji da čita rukopis, moraju biti ostavljene po strani zarad viših interesa. Dakle, i pisac i beta čitalac, ruku pod ruku, moraju zajedno da rade, jer jedino tako može se očekivati jedan viši kvalitet.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Beta čitalac, Goran Došen, Književnost