Ulogujte se / Kreirajte profil

Gabriel Garsia Markes: Kraj sjećanja

Vijest da Gabriel Garcia Marquez boluje od Alzhajmerove bolesti sunula je internetom i širila se novinama i televizijskim postajama, po zakutcima javnosti, pa i tamo gdje se nikada i nikakve informacije o književnosti i kulturi ne objavljuju. Vijest je bila kratka: pisac slabo prepoznaje i svoje bližnje, a od alzhajmera već su mu bolovali majka i brat (na nekim mjestima i u množini: braća). Kao i većina velikih talenata i bolesti, i ova je nasljedna, čovjeku rođenjem upisana. Glas o bolesti je, kažu, potvrdio Plinio Apuleyo Mendoza, piščev prijatelj.

I tako će nedovršeni ostati Marquezovi memoari, započeti 2002. fascinantnom demonstracijom novinarsko-književnoga stila i diskursa, pod naslovom “Živjeti da bi se pripovijedalo”. Tako skovan naslov sugerira da čovjek živi dok pripovijeda, i ne umire, kao ni Šeherzada, dok god pripovijeda. Ono što ga u pripovijedanju može zaustaviti je gubitak sjećanja, zaborav onoga o čemu bi se pripovijedalo.

Punih trideset godina, još od 1982, Marquez je živio kao nobelovac. Bilo mu je pedeset i pet kada je čašćen tom velikom i bogatom nagradom. Umjesto da je svečano primi, u fraku i salonskim cipelama s gamašnama, insistirao je da dođe u nošnji kolumbijskih seljaka, u košulji koja je podsjećala na rubašku Lava Tolstoja. Kasnije će biti i ekscentričnijih laureata – Elfriede Jelinek tražit će da joj nagradu pošalju doma, jer ne putuje zbog napada panike – ali teško da će itko svojom mondurom tako uzdrmati one koji Nobelovu nagradu dodjeljuju. Da su dvaput promislili, možda mu je ne bi ni dali. Bilo je među Latinoamerikancima, protagonistima magijskoga realizma, i danas ih još ima, nobelobilnih, velikih i zaslužnih pisaca, manje politički konfliktnih i elegantnijih u odijevanju, pa ne bi bio tako velik skandal da autor “Sto godina samoće”, tadašnjega planetarnog hita, koji je svaka ambicioznija domaćica nosila u kuferu na ljetovanje, nikada nije dobio Nobelovu nagradu. Te je godine još bio živ i Julio Cortázar, autor fascinantnoga niza priča, novela i pripovjetki, romana “Školice” i druge, tematski, žanrovski i stilski vrlo raznolike proze, koji je na europsku i svjetsku književnost, na pisce koji su ga čitali, ostavio sudbonosniji i dublji trag i utjecaj nego Marquez. To, naravno, ne znači i da je bio bolji pisac, ali sigurno bi se pristojnije obukao pred put u Stockholm.

Trideset godina nobelovanja za pisca je dugo vrijeme. Marquez ga je znao iskoristiti i usmjeriti sebi u korist. Družio se s kim je htio, živio kako je htio, a od kolumbijske mafije i vašingtonskih agenata štitila ga je njegova neusporediva književna reputacija, u koju je, naravno, i nagrada bila upisana. Novac nije trošio, ali ga nije ni štedio. Samo je u jednom trenutku, kada se novinarstvo u Kolumbiji našlo u krizi, potisnuto korupcijom i logikom neoliberalnog kapitalizma, novcima od nagrade, zajedno sa skupinom istomišljenika, kupio list Cambio, u kojem je i do tada surađivao. Stari se nije dao zajebavati: kupio si je novine da bi imao gdje pisati! Nijedan pisac našega doba nije bio tako i toliko novinar kao Marquez.

I baš njega da strefi alzhajmer? Opet, ima i u tome nekakve pravde i smisla: opsežno je i krupno sve ono što Gabriel Garcia Marquez treba da zaboravi. Kada se ruše njegova sjećanja, kada se u prah mrvi i sasipa njegova imaginacija, događa se nešto što je iz neke sudbinske perspektive silno, kao što je silno bilo i ono što je ta imaginacija od njegovih sjećanja stvarala. Čovjek je sklon sve antropomorfizirati prema vlastitoj slici i prilici, pa onda i Bolest, kao i Smrt, gledamo kao nekakva svjesna bića i stvorove, a ne kao puke i u osnovi beznačajne kemijske procese. Time je i ono što, kako se tvrdi u vijesti objavljenoj prije neki dan, iznutra ruši Marqueza, moćno, veličanstveno, vrijedno divljenja.

Alzhajmerova bolest, što znamo i iz filmova, najprije nagriza kratkoročna sjećanja. Zaboravlja se po nekoj skoro unaprijed zadanoj šemi i rasporedu, ali na kraju se zaboravi sve. Alzhajmer se vrlo često brka sa staračkom demencijom i s različitim sklerotičnim procesima u mozgu, tako da ni za Marqueza ne možemo biti sasvim sigurni koja je bolest njegova zaboravljanja. Jer danas je moderno alzhajmerovim imenom nazivati sve ono što se nekada nazivalo senilijom i sklerozom. Iako je način na koji se starilo i propadalo ostao isti, o tome se drukčije govori nego što se govorilo prije trideset, pedeset ili stotinu godina. Nije više riječ samo o bolesti ili o načinu na koji u starosti odumire čovjekova svijest, nego je alzhajmerova bolest metafora određenih društvenih stanja. Zaboravom se rješava sve ono što se ne može objasniti, emocionalno nadvladati i riječima pobijediti. U epohi u kojoj se sve zapisano, dokumentirano, snimljeno i elektronički upamćeno, čovjek može pobjeći samo ako bježi prema unutra. Nemoguće bi bilo išta izbrisati, dokazi se više ne mogu uništiti, ostaje nam samo da zaboravljamo.

Alzhajmerova bolest odgovara na pitanje od čega je čovjek, ustvari, načinjen. Što ostaje nakon što se uklone sjećanja i iskustva, odgoj, obrazovanje, emocionalna i perceptivna udešenost, i sve drugo što smo primili s godinama svojih života? Odgovor je: strah! U posljednjim fazama bolesti, kada više nikoga ne prepoznaje, pa ni samoga sebe, i ničega se više jasno ne sjeća, bolesnik pokazuje samo strah, i ništa osim straha. To bi, vjerojatno, značilo da smo od straha stvoreni, i da je sve drugo samo varka i opsjena, pokušaj da se sjećanjima i emocijama od straha zaštitimo. Pripovijedanjem se štitimo od straha.

Dugo već, skoro petnaestak godina, pribavljam udžbenike iz psihijatrije, priručnike, stručne i popularne knjige, i čitam sve što se može naći o Alzhajmerovoj bolesti, da bih zatim ono što sam naučio sveo na nekoliko uvijek istih i jednostavnih pravila, koja neumitno određuju tok bolesti. Anegdote iz života bolesnika redovito su vrlo slične, i koliko god alzhajmer bio snažna i višeslojna metafora, riječ je o dosadnoj, mučnoj i predvidljivoj bolesti, banalnom procesu koji svršava uvijek na isti način. Razlika je samo u trajanju, ali ni ona nije velika.

Svih tih godina imam ideju za priču, ustvari za kratki roman ili dužu novelu, s temom alzhajmerove bolesti. Muškarac u kasnim pedesetim (bolest se u tim godinama ne javlja često, ali dovoljno je učestala da ne bismo mogli reći da se radi o medicinskoj fantastici), rastavljen i zavađen sa ženom i dvoje djece, koji žive negdje daleko od njega, sjeda u auto i iz Zagreba polazi u Istru, pa u Trst, da se tamo nađe sa ženom koju je nekada volio. Ona živi u nekoj prekomorskoj zemlji, modna je fotografkinja, kao i on rođena i odrasla u Sarajevu. Otišla je s početkom rata, kada su se i rastali, i više se nikada nije vraćala. U Hrvatsku se plaši ući, jer joj je otac, oficir JNA, za vrijeme rata, od kojeg je prošlo već trideset godina, svašta radio i u štošta bio upetljan. Zato se nalaze u Trstu, u jednome od onih tamnih i uskih hotela u centru grada. On stiže da ju vidi dok se još sjeća, da prožive skupa tri tjedna i da ju pokuša nagovoriti da ga ubije. Ona stiže, jer vjeruje da će rekonstruirati svoj nedogođeni život, i kako bi sve izgledalo da nije bilo rata.

Nije dobro prepričavati vlastite nenapisane priče i romane. Inače to ne činim, ali vijest o Marquezovom alzhajmeru dobar je razlog da se načini izuzetak. A imam razloga i da vjerujem kako novelu o muškarcu i ženi, u tršćanskome hotelu 2022. neću napisati, i da će mi dokumentacija o alzhajmerovoj bolesti na kraju poslužiti za nešto drugo. Ili ću na nju zaboraviti.

Pored priča koje čovjek drugima ispriča ili ih, ako je pisac, napiše, usporedo postoje i priče koje drugima neće biti ispričane, a godinama ih, katkad i opsesivno, pripovijedamo sami sebi, dok vozimo auto, tuširamo se, šetamo ili se bavimo nekom od aktivnosti koje omogućuju maštanje i unutarnje pripovijedanje. Takve su priče često povezane sa željama koje su u zbilji neostvarive, ili se njima, takvim pričama, dovršava nešto, neki proces ili događaj, koji u živome životu nije bio dovršen. O tome bi trebala govoriti ta moja novela. A vjerojatno neće. Valjda i zato što je upravo ona ta moja unutrašnja, opsesivna priča, čiji je pravi smisao oduvijek bio da jednoga dana njome ispratim vijest o alzhajmerovoj bolesti Gabriela Garcije Marqueza.

 
Miljenko Jergović 23. 06. 2012.
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.