Kubrick i rođenje estetike II

2. dio – Um

U prvom dijelu ove rasprave govorio sam o tome na koji način Kubrick implementira pitagorejsko načelo lijepog u svoj film 2001 odiseja u svemiru. Prvi dio rasprave završen je izlaganjem njegove kosmologije. Supstanca, fizički reprezentirana kao monolit je sama ljepota, za Kubricka prije svega je bio kaos a nakon kaosa rodila se harmonija, suštinska ljepota. Proces prelaska iz kaosa u „kosmos“ uslijedila je kao posljedica suštog dualnog sistema, lijepo je nastalo iz ništavnog, od sebe kao što su i gledatelji filma iz svog ništavila došli do istinske spoznaje.

U narednom filmu Paklenoj Pomoranđi, prema knjizi Anthony Burgessa, naš velikan filmske režije propovijeda sofističke misli. Još od prvog kadra mi smo suočeni sa suštinski lijepim, u momentima kada se krupni kadar udaljava sa lica protagoniste Alexa te prikazuje predivno apstraktno okruženje mi percipiramo ono što je suštinski lijepo. Mi razumijemo i drugu stranu tog okruženja, znamo da je ono vulgarno i groteskno, ali našim divljenjem tome mi pristajemo da vidimo ultra-nasilje. Kubrick odmah prebacuje na sljedeći prizor, odvratnog pjanog starca beskućnika, kojeg nemamo kod Burgessa u knjizi, Kubrick želi da ga mi u svojim glavama kaznimo, poput Alexa, zato što sa predivnog prvog kadra moramo vidjeti nešto ovakvo prljavo, ovosvjetsko. Zbog takve reakcije naš vrli režiser nas nagrađuje novom umjetničkom slikom nasilja ukomponovanom u klasičnu glazbu. Dobacivanje sa djevojkom je u našim mislima skladni balet, popraćen krasnom simfonijom, sve je to samo jedna vrhunska audio vizualna igra, mi se divimo onom što vidimo, svjesni smo da je to prljavo, da tim akterima vladaju primitivne emocije, mi to zanemarujemo jer ono što vidimo je primarno lijepo po sebi.

Ali sve ovo je obmana. Samo obična sofistička igra gdje Kubrick kao dobar sofista neprimijetno oblikuje duh publike prema svojim praktičnim ciljevima, te ostavlja na nju utisak da je on samo glasnogovornik njihovih najdražih uvjerenja. Ono što je do prije samo nekih dva minuta bila prelijepa plemenita igra u kojoj glavni protagonist se fizički obračunava sa momcima koji vole dobro staro uđeš – izađeš, sada naš protagonist postaje taj koji prakticira dobro staro uđeš – izađeš. Ovdje nastupa šok te sva naša uvjerenja padaju u vodu.

I tako Alex kojeg smo do sada smatrali pozitivnim, koji je bio naš vrli junak, onaj koji se protivi svim našim percepcijama gadosti, sada i sam čini te loše stvari. Kubrick nas obmanjuje služeći nam suprotno od onoga što smo očekivali. Zgroženi onim što nam se odmotava ispred očiju, naš vrli režiser zna kako da napravi rez, opet nam služi plemenitu ljepotu, ono na šta smo navikli, štaviše on nam odmah sapire ljagu sa Alexa (tjera nas u novu obmanu), kako bi neko mogao da bude ološ a da se divi nečemu izvanrednom poput Beethovenove jedinstvene devete? U ovom momentu filma možemo primijetiti da sve scene ultra-nasilja su uvijek u službi klasične glazbe, (razlika između knjige i filma je upravo ta što Alex prema knjizi nakon ispiranja mozga ne podnosi svu klasičnu glazbu) Do velikog preokreta u filmu, Alexovog zatvaranja, klasična glazba prati protagonistu u vršenju „smrtnih grijeha“.

Postavlja se moralno pitanje kakvi smo to mi ljudi, koji gledamo ovaj film, i očekujemo da Alexovo zatvaranje nije kraj filma? Vidjeli smo da se radi o poremećenom mladom umu, kojem nema pomoći, koji je izrastao u zlu, kojeg nije briga za njegovu okolinu, zašto bi mi onda brinuli za njega? Da li tako brinemo za sav šljam koji hoda ulicama? Sudbina mu je lijepo poslužila šamar realnosti i to je to, pustimo „end credits“ i idemo gledati naredni film, ali ne to nije to. Zašto ne želimo vidjeti ovakav kraj? Da li smo od gledanja ultra-nasilja i mi postali životinje te želimo vidjeti Alexa na mukama? Ili je ipak nešto drugo u pitanju? Da li još uvijek živimo u Kubrickovim obmanama i opravdavamo delinkventa? Upravo se o tome radi, mi se i dalje simpatišemo sa ovim mladićem, pored svih potresnih scena, nakon svega grotesknog, nama je u glavi i dalje ta nesnosna predivna klasična glazba te šaroliko harmonično okruženje, tak skladni balet ultra-nasilja.

I dalje pratimo Alexovu odiseju kroz smrtne grijehe. Fizička sloboda koja je našem protagonisti oduzeta za njega nije kraj, on čitajući bibliju pronalazi svoju slobodu. Biblija nema ulogu vjerske knjige, za njega ona je samo knjiga, objekt u kojem se pronalazi svevišnja umjetnost a ne svevišnji bog.

Sloboda je samospoznaja sebe u onome što je lijepo po svojoj suštini te plovljenje prostranstvima umetnosti bez osjećanja potrebe za uranjanjem u tamne dubine apstrakcije. To bi vjerovatno bila definicija, koju bi mogli da izvedemo, onoga što tragamo za našeg glavnog junaka. To bi vjerovatno mogli nazvati glavnom mišlju koju nam Kubrick želi poslužiti u ovome filmu. Dolaskom do ovog zaključka mi sada već lagano možemo da privodimo film kraju, Alexov mozak će biti ispran i on će biti skladni mali dodatak velikom „etičnom“ ljudskom kolektivu.

Pogledajmo još kako nam je ova misao servirana? Vratimo se na trenutak sofistima. Filozof Georgias u svojoj iluzionističkoj teoriji umjetnosti tvrdi sljedeće:

Tragedija izaziva obmanu, pri kojoj je onaj koji je obmanuo pravedniji od onoga koji nije obmanuo, a onaj koji je obmanut mudriji od onog koji nije obmanut.

Ako rezimiramo viđeno mi smo na samom početku bili obmanuti da je Alex pozitivna ličnost, naša obmana je potrajala do prvog pravog čina ultra-nasilja, zatim smo bili obmanuti da postoji izlaz za njega jer poznaje istinsko lijepo, ali tek nakon svih sedam smrtnih grijeha koje proživi sebi dajemo novu obmanu Alex može biti izliječen. Svaki put kada smo lagali sebe kako bi Alexu pomogli, on se nalazio u većim problemima. Tako da i naša spoznaja onog što je dobro, našeg definisanja slobode je ništa drugo do još jedne obmane. Sada već gledamo kako Alex biva kažnjen za sve učinjeno u prvom dijelu filma te dolazimo do zaključka da je suvišno da sebe obmanjujemo. Ljudi su nesavršena bića. Alex se suočava sa svom silom nesavršenih, za svako učinjeno zlo, proces pokajanja je trostruko gori, te naš junak sam spoznaje tešku istinu ljudskog nesavršenstva.

Kako onda stati u kraj svim obmanama kojima nas film hrani? Šta je ustvari dobro? Kakva je istinska sloboda koju tragamo za našeg junaka. I ovu misao pronalazimo u sofističkim mislima, dobro je ono što je korisno i još više ono što je korisno prema trenutnom mišljenju građanina. Sve proživljene obmane su ništa drugo nego trenutno mišljenje „građanina“. Vrijeme je da se rane nastale gledanjem ovog filma izliječe. Nema više obmana, Alex u bolnici biva „izliječen“ od procesa ispiranja, njegov um je ponovno slobodan (nama gledateljima se vraća slobodno mišljenje bez ispitivanja vlastitog morala), on pruža ruku društvu iz kojeg je nastao i kojem se gadio (mi gledatelji aplaudiramo Stanley Kubricku na još jednom bezvremenskom filmu), sve je ponovno savršeno u svijetu obmane i umjetnosti.

Za P.U.L.S.E Arman Fatić

Prethodni deo teksta

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Arman Fatić, Film, Kjubrik, Umetnost