Levijatan je kod kršćana u samom vrhu đavolje hijerarhije, u respektabilnom društvu Sotone i Lucifera. U Bibliji se spominje u Knjizi o Jobu, može biti i na drugim mjestima, i morska je neman, gospodar mora, neuhvatljiv udicama i konopcem. Engleski materijalist Thomas Hobbes podcrtava metaforu – levijatan je, u idealnom svijetu, jedan jedini vođa, onaj kojeg svi bezuvjetno pratimo, suveren. Nema sloboda, tolerancija se ne vježba, podjela vlasti ne postoji…  Voljela bih da mogu napisati kako je ovo film o borbi protiv levijatana. Ne jer bi film bio bolji, nego jer bih voljela da se netko bori. Ovog puta, do daske ruski, dakle fatalizmu odani, samo smo tu kao mrtvozornici – da konstatiramo krah i smrt vrijednosti društva, svjedočimo poniženosti, nepravdi, bezdnu. I beskrajnoj patnji. Na tapeti se ispisuje pitanje – dokle smo spremni sudjelovati, mirno i smiješno igrajući uloge u sistemu koji ide samo u jednom pravcu (trenutak kad na, khm, izletu pucaju u slike svih ruskih predsjednika, ali ne i posljednja 2-3, jer čekaju ‘povijesnu perspektivu’)? Andrey brže i konkretnije koristi minute nego u Povratku(2003.), popravlja poetske nedostatke iz Elene (2011.). Učvršćuje svoj podstil realizma, dozvoljava humor, i dalje prepun simbolizma, ne bježi (više) od politike i savršeno parkira rusku pravoslavnu crkvu u predvorje, ili zaleđe, levijatanova trijumfa.

Kolya (Alexei Serebryakov) živi sa sinom tinejdžerom Romom (Sergey Pokhadaev ) i suprugom Lilyom (Elena Lyadova). Radi kao automehaničar, kuću u kojoj žive napravio je sam. Lilya, lijepa, tužna i mlađa žena, u koju je sretno zaljubljen, nije Romina majka, i to povlači sva opća mjesta na zadatu temu.  On sam nije cvjetak – pije vodku kao vodu (da Rus nije snimio film količina popijene vodke od strane svih likova bila bi bar upitna), sklon je raspravama i prebacivanju i u svom najboljem izdanju, i gubitničkom samosažaljevanju – svi drugi su mu krivi za sve loše u njegovu životu. Trenutno je u sukobu s ugojenim gradonačelnikom (preodlični Roman Madyanov), koji želi zemlju na kojoj se nalazi Kolyina kuća, i sve što ima, kupiti po smiješno niskoj cijeni. Jer mu došlo. U sudskoj parnici koju je pokrenuo kako bi sačuvao svoj dio Koljskog poluotoka na obali Barencovog mora, preko puta Finske, pomaže mu najbolji prijatelj, fensi moskovski advokat Dimitri (Vladimir Vdovitchenkov). Ako im tužba propadne, plan je da pokušaju s ucjenom – Dimitri ima fascikl o gradonačelniku.  Žanrovski recimo da je ovo triler, politički, s elementima crne komedije. Obiteljska drama, studija o nesretnim ljudima, emotivno neispunjenim i egoističnim.

Na što se koncentrirati onda? Na pokušaj objašnjenja što je to ‘Zvyagintsev realizam’? Kamera u filmu bolesno je snažna i nepogrešiva. Bez jurnjave. Pratila sam je, npr., u momentima kada Kolja odlazi na stanicu po svog prijatelja. Isti udaljeni kadar, ništa se specijalno ne događa. Čekalica. Sve stigneš vidjeti i upamtiti. Direktor fotografije (Mikhail Krichman) pojeo je likove. Slika je korištena da korigira naše razmišljanje, popuštalo se pred prirodom. Upiješ sivilo i marinsko plavo nebo. Osjetiš hladnoću planine u daljini. Pomisliš da si blizu kraja svijeta. Osjetiš isključenost od svega, spremiš se upoznati usamljenost. Polako se pomiče kad oni krenu autom i prvo nestaje bor s lijeve strane. Lagano. Onda smo u kadrovima iz vozila. Kiarostami-Ceylan style. U prvom slučaju ispred mirne i udaljene kamere vlak usporava,  dva prijatelja se sreću, pozdravljaju, čavrljaju. U drugom govore o taktici za suđenje i pričaju nam o čemu će biti film. Pa ih zaustavlja policajac. Ali to mu je ustvari prijatelj, koji mu govori da će nekom drugom pajkanu kasnije danas morati popraviti auto za džabe. Iz živih razglednica u ljudsku svakodnevnicu. E takvom se alkemijom on služi.

O opsjednutosti simbolima? Kuća koju je Kolja sagradio ima duž cijele strane okrenute ka moru postavljeno staklo. Pamet da stane od pogleda. S druge strane jasna aluzija na izloženost, slabost i dostupnost njenih stanovnika. Film otvaraju i zatvaraju impresivni kadrovi valova koji se razbijaju o obalu. Kao naši junaci? Ili samo svijest o ljepoti divlje prirode. Zašto nismo takvi? Kostur kita na plaži više je puta kadriran. Smrtni smo. Hvala Bogu bar za to.  U jednoj od najvažnijih scena vidimo živog kita u vodi dok Lilya prilazi litici. Još jedan element moći? Token smrti. Apsurdno ubrzano čitanje predsjedavajuće sudskim vijećem svake odluke (brže nego kad u reklami izgovaraju onaj dio da ‘čitamo uputstvo’ i ‘zovemo doktora ako krene po zlu’) vjerojatno najneočekivaniji  element. ‘Sve su to ionako pizdarije i jedno veliko nada’ poentira autor u ne-kratkim kadrovima, ali i radi iskorak ka publici (laganom nezamršenom duhovitom scenom). Pussy Riot na TV-u u pozadini. Buldožer u akciji naspram onog novog hrama? I tako u nedogled znakovi pored puta. Gledaj, gledaj, ništa ne ispuštaj.

Levijatan je nedavno pobijedio na Paliću. Negin i Andrey imaju Zlatnu palmu za scenarij u rukama. Zašto izvodim i ne pišem 10? Jer sve je savršeno i odmjereno. Za dlaku preširoko i nefokusirano dovoljno da bi uzdrmalo svijet.

Jelena Đurđić

FAK.HR

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Levijatan, Rusija, Zvjagincev