Maks Šeler i filosofska antropologija

Oni su ušli u atom i vidjeli oblačak ili izmaglicu, zatim, ušli su u oblačak i nisu našli ništa, stvari jednostavno trepere a da su prije toga bile mirovanje. Svi oblici izvana su po nečem prethodno definisani, ima mišljenje – neki softver i volja da se sve to događa. Ovdje nisu mjerodavni ni vrijeme, ni prostor, sve se koleba i tu već nalazimo mogućnost za Život, reći će Bor, Hajzenberg i Bolcman. Njutn je pobijen, al’ neka ga još. Pravila su paradigme.

Gdje je čovjek i odakle? Kud? Antropologija, ali filosofska, sve dosadašnje postavke o čovjeku i životu može dovesti u pitanje. Šta je to čovjek? – nije dovoljno reći biološkim, medicinskim ili drugim prirodno-naučnim aspektom. Kako drugo riješiti ovaj problem već negdje izvan sebe se sagledati, s mjesta gdje čovjek još nije postao čovjekom, negdje u koordinatnom početku Dekarta. Možda? I tamo čak čovjek jeste, ali kako doznati intelektom? Imaju filosofi koji su manje ili više direktno obrađivali ovo područje saznanja ili pak svijesti, a imaju i mnogi drugi koji su smatrali da saznanje čovjeka o sebi samom ili o čovjeku dolazi na kraju saznajnog puta kao Tišina. Otud ćutnja ,,o nečemu“, otud otvorenost, čekanje i podobnost.

Da je čovjek tek kasni proizvod života – to se neće složiti mnogi, a da ga je stvaralo Više Biće – takvih mišljenja je mnogo no, uz različite vrste viđenja i često dogmatski. Čovjek je bačen u svijet, reći će Hajdeger, a da li je bačen ako stoji sebi iza leđa i prije nego je čovjek, u smislu nekog višeg, npr. Fihteovog Ja, čak bezvremenog, tad ne možemo pričati o bačenosti jer je čovjek sebe doveo tu. Van Centra. Ovakvo saznanje ili svijest o Prvom bi nam bili dostupni tek prije ili više od čovjeka, osim ako ne mislimo da smo upravo sad ovakvi kakvi jesmo na vrhuncu svog postojanja i razvoja. Naše istinsko Biće, zašto da ne, može prethoditi nama samima koji smo ovdje vremenom prvo zatim i prostorom. A ako smo pali, i ta palost govori o prethodnom uzvišenijem stanju čovjeka – Povratka mora biti, sem ako nismo bačeni baš iz neke tuđe ruke.

Filosofska, teološka i prirodno-naučna antropologija ne mare mnogo jedna za drugu, reći će njemački filosof Maks Šeler, koji piše o ,,položaju čovjeka u kosmosu“. Mnoštvo nauka više nam prikrivaju čovjeka nego što obznanjuju, imamo problem. Za Šelera čovjek ima posebno kosmičko mjesto u odnosu na sva druga bića. Živo biće nije samo za nekog već ima i svoje unutrašnje aspekte kojima samo sebe doživljava. Od biljke preko životinje do samog čovjeka Šeler govori o različitim psihološkim ili duševnim moćima. Dolaženje do principa Uma ili Duha, kod bića koja su sposobna za potpunu stvarnost, postoji u svim kulturama od davnina, ali na razne načine, i baš tu se čovjek preokreće u odnosu na životinju, reći će Šeler. Tu nastaje ljudska drama, svijest o tragičnosti života u prirodno-vidljivom obliku, jer čovjek osjeća svoje dublje daleko porijeklo, osjeća svoju dvojnost konačno-beskonačnog. Možda se Duša zato sjeća, reći će Platon? I pjesnici pjevaju o povratku u zavičaj, a gotske katedrale streme onako jezivo i veličanstveno u visine još čovjeku nedostupne, odnekud poznate i zato moguće, pa nas i ukrasi beskrajni mame i vuku u dubine sopstvenog bića, kosmosa ili samog Svemira. Otud i erotsko u smislu Božanskog koje spaja Zemlju i Nebo u nešto Treće višeg kvaiteta. Da, teško je govoriti pojmovno o Božanskim stvarima, čovjek zato ekstatičan izlazi iz sebe, tamo gdje nema logike, al’ Logosa i Bića ima još više. I otkud!? Kad sebe opredmeti čovjek i život odbaci s tim no, čovjek može reći NE životu i zato je asketa istog, reći će Šeler. Svoje nagonsko čovjek sublimira u duhovno, čovjek se odriče zarad Višeg ili jednostavno nadilazi sebe. Duh sam je izvorno bez svake moći i tek čovjek asketa mu daje djelotvornost. Duh ima svoju suštinu, al’ nema dejstvo ili energiju (grč. energei), čovjek je Duhu ta mogućnost . Hegel govori o prozorima u Apsolutno. Znamo, bez Duha mnogo šta ne može biti ostvareno. Šelerski Duh ne može sam. Ovo sve opet asocira da je sve Jedno. I ne monizam – puki broj, već Jedan kao kvalitet koji je poseban i apsolutan istovremeno.

Duh i Um detaljnije treba razjasniti, napominje Šeler. Izvor sve djelatnosti jeste Duh, a što ,,čišći“ Duh i djelatnost je značajnija. Dakle, ima i nečisti duh, mi nešto o tom i znamo! – po predanju ili iz bajki? Duh prvotno nema nikakve energije već procesom sublimacije stiče snagu, a čovjek je taj koji sublimira iz životnog. Duh je u anorganskom i tamo ili tu su središta snage, ali slijepa središta, najniže tačke su djelovanja tog poriva (poriv kao biljni karakter), a ne nagona (životinjski). Sad dolazimo i do uloge ljudske povijesti koja je polje razračunavanja između Duha i života kojeg znamo u materijalnoj ili još dubljoj egzistenciji. Ljudski duh je vođenje i upravljanje, ideira, a ideje same bez emocija i strasti nemaju snagu, kaže Šeler. Duh i volja (htijenje) se stavljaju pred nagonske moći prirodnog života i stupaju tako na scenu pa otud kao rješenje u borbi sa zlom se nudi i neopiranje. O tome i Spinoza ponešto kaže u Etici.

Šelerovski, biti čovjekom je najviša moguća sublimacija Duha. U tom smislu sve je Duh i sve manifestovano u vidljivom svijetu jeste oblikovaje Duha u Duhu putem sublimacije prirodnog života. Tu otpada stvaranje svijeta iz ništa u smislu praznine, reći će Šeler. Slijep poriv (biljni karakter) je demonski naspram izvorno nemoćna Duha, a oživljavanje Duha je konačni cilj zbivanja. Dekartovo spoljnje povezivanje misleće i protežne supstance je neprihvatljivo po Šeleru, jedinstvo života se drugačije objašnjava, jer psihičko (duševno ili u ovom slučaju misleće) i fizičko su u samom Biću ontološki srodni, isti im je izvor, osim što su u fenomenu različiti.

To je primjećivao i Kant, da Jedan je Život gledan sa dvije strane. Na ovom mjestu Platonov Sokrat bi rekao da suprotnost Životu ne postoji te da je smrt koju prolazimo egzistencijski suprotnost ljubavi ne Životu. Ljubav vodi Životu, a nedostatak Njen zatamnjuje. Život je jedan i uvijek Vječan, u tom smislu i beskonačan. Ruski filosof i religiozni mislilac Solovjev će reći da Božansku Ličnost (a u vezi je s čovjekom) ne smijemo gledati jednostrano, u smislu da je pojedinačna ili je pak univerzalna, Ličnost je istovremeno ovo oboje. Duh ideira Život, jedno na drugo su upućeni, iako različiti. Ovo je, naravno, logički neprihvatljivo, ali Logosno i te kako stoji jer Logos je Božanski kvalitet, Logos je početak, ali i kraj vremena u onom najljepšem smislu oboženja ljudskog Bića u kojem žive i biljke i životinje, zemlja, nebo, sve. Sabiranje ili sabornost je za nevidljiv Hram Duha, a čovjek sam je sveštenik i arhitekta tog Hrama. Za Lajbnica čovjek je mali bog. Ničeovski bog je mrtav. Hartman će reći: Božji predikati se odnose na čovjeka, osobu koja ima maksimalno volje, čistote, koji ima snagu i odgovornost. Bogo-čovjek i čovjeko-Bog. Dva su smijera.

Duh i Život su jedinstvo koje mi sami dovodimo u neprijateljstvo, naš jednostrani aspekt gledanja i neviđenja stvari. Oni su posebni, ali i jedinstveni istovremeno.

,,Ko misli o najdubljem ljubi ono najživlje … ili … Ko misli taj i voli.“ reći će pjesnik Helderlin.

U svijet gleda čovjek i pita zašto uopšte nešto, ne ništa, kao Lajbnic, Hajdeger i drugi.

Dakle, sublimacija ljudskog Duha je kroz oblik, jezik, mit, kulturu, umjetnost, nauku, vjeru, povijest i ostalo. Suštinsko jezgro čovjeka je ovome svijetu pomjereno, on sam je ekscentar, nije u centru, a bio je. Ima čuđenje s tim porijeklo i metafizike – Šta je i kako još prije Svijeta!? Otud mit i religija – reLogein (ponovno povezivanje, al’ ne u snop). Božanski znači i Logosno. Sve to prije čovjeku snagu pozajmljuje da se kreće u životu ove vidljive materijske egzistencije. Mi smo već u nebu, kaže Đordano Bruno koji i dok gori još govori:

Duša mi ova nebo para i uranja u samu Vječnost.

Mi ne možemo baš hitno tragati za čovjekovim fizičkim i psihičkim porijeklom kako se to radilo u dvadesetom vijeku. Tražio se, možda, dobar koncept vladavine, ne nad sobom, već nad svijetom. Problem je onoga koji traga ako krene sa pola puta, kako čine prirodno-naučne antropologije, jer oni već u startu kao da podrazumijevaju da znaju o tom šta je čovjek, reći će Hajdeger.

Čovjek je odvojen od prirode ove na način postojanja Duha, Uma, Duše, Genija, Erosa, Muzike, Poezije, Gradnje i Matematike, Igre, Smijeha, Ekstaze, Ljubavi, slično, al’ čovjek još luta daleko i ratuje sa sobom sam i s drugima, čovjek Ahil i Odisej. Čovjek je sebi postao problematičan, reći će Šeler.

Za P.U.L.S.E. Sascha Ein

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  antropologija, Filozofija, Maks Šeler, Sascha Ein