Giardini, Đardini, ili nedelikatnim srednjobosanskim jezikom izgovoreno – Džardini, u posljednjih dvadesetak godina su se, za neuspjele sistemske i političke tranzicije, pretvorili u golemi štekat, u kafansku baštu šest ili sedam ugostiteljskih objekata, kafića i slastičarni, koji se nalaze u zgradama, podignutim s lijeve strane Đardina za vrijeme talijanske uprave gradom. Štekati se nastavljaju jedan na drugoga. Samo jedan je, onaj koji je najbliže Zlatnim vratima, malo izdvojen. I jedino taj štekat pripada kafiću s desne strane Đardina. Do njega konobari stižu prelazeći prometnu cestu, vječno u riziku da ih pregaze nemilosrdan šofer ili motorizirana sudbina. Gotovo netaknut od vremena kada je otvoren, krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih, ili ako ćemo u tanka crevca dokumentarističke proze – 16. listopada 1979, vrlo uredan i solidno sagrađen, dizajniran sasvim u duhu zrelog modernizma, savršeno oblikovanih slova u nazivu firme, djelo onodobnih milanskih arhitekata i dizajnera, ovaj kafić bio je mjera egzistencijalnih ambicija profesionalnog boksačkog svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, te možda i najvećeg sportaša u jugoslavenskoj povijesti, Mate Parlova. Neposredno po završetku karijere, umjesto da gradi vile i društvenopolitičku karijeru, umjesto da živi od vlastite sjene i huljama s vlasti daje na važnosti, on je otvorio kafić. U njemu da živi, oko njega da se zabavi, od njega da zarađuje kruh. Svjetskog prvaka bilo bi nedostojno da do kraja života živi od toga što je bio svjetski prvak.

U početku, Mate je kafić vodio s ocem. Kasnije ga je vodio sam. U vrijeme kada sam kao dječak i mladić, još uvijek mjerkajući i projektirajući vlastiti životni put, dolazio u Pulu na Festival jugoslavenskog filma, to je mjesto imalo neobičnu auru. Ušli bismo u maleni i lijepi Matin kafić, ispili po jedan dječački stock, šutjeli kao da smo u katedrali, i zagledali Matu, koji je, zagledan negdje, pušio crveni marlboro i također šutio. Nikoga u životu, osim, možda, Krleže, a možda i Andrića, nisam vidio da je tako dobro nosio svoje ime i podnosio svoju ulogu u svijetu, kao što je svoju ulogu podnosio Mate Parlov.

Danas, na tom malom, izdvojenom štekatiću, na šarenim plastičnim stoličicama i stolovima na Đardinima, sjede domaći ljudi. Posljednji preostali pulski proletarijat, te poneki od onih koji, možda, vole malo više popiti. Sredovječni muževi i njihove žene, koji su tek naišli, ili se s nekim dogovorili, pa onda ostali satima da sjede. Poneki čudak, poneki prestarjeli Holden Caulfield, djevojka u godinama, koju je prevarilo vrijeme… Danima, koliko gledam goste na štekatu ispred kafića Mate, čini mi se da nisam vidio nijednog turista, stranca ili s gradom nesrođenog pojedinca. Da mi je prisluškivati ih, od svakog bih, vjerujem, čuo po jedan roman, ili, više od toga, po jednu rečenicu vrijednu života. I svi oni se, sa svojim stolovima i stoličicama priguravaju što bliže crnom metalnom spomeniku, koji je tu nedavno postavljen i koji je širom Hrvatske i društvenih mreža izazvao kojekakve reakcije.

Ljudi koji misle da nešto znaju, a spremni su da sude na osnovu sličice iz novina i s interneta, kažu da to nije Mate. Ima ih i koji govore da je Marija Ujević plagirala sebe samu, pa onda na svojim fejsbucima, uz sličicu spomenika sa Đardina, objavljuju sličicu zagrebačkog spomenika Augustu Šenoi, s ugla Vlaške i Palmotićeve. Kažu da su ta dvojica, Marijin August i njezin Mate, isti kip. Ima ih i koji nanižu još sličica, pa govore da je sve to jedno te isto, a našao se i jedan da kaže kako je Marija Ujević rijetko netalentirana umjetnica. Toga nam je svega, eto, nanijelo to carstvo virtualnih svjetova. Nekoć, samo jedan je bio Ićan Malenica, graditelj veličanstvenog Tuđmana u Pridragi, a danas je, zahvaljujući svim tim fejsbucima i svoj bijedi hrvatskog novinarstva, Ićanova estetika pobijedila Mariju Ujević. Premda mi, priznajem, sve to nije mrsko čuti ni pročitati. Jer doista, istina je, biblijskim glasom to izgovorimo: Marija Ujević netalentirana je umjetnica upravo onako kako je Mate Parlov netalentiran šampion. Zaslužila Marija je Matu, upravo na način na koji je zaslužila Jurja Križanića, kojeg gledamo kroz ogradu onoga kaptolskog vrta. Dva su to ovom šetaču najbliža njezina kiparska utjelovljenja.

Za razliku od većine naših sportskih velikana, a zapravo za razliku od svih – s mogućim izuzetkom Krešimira Ćosića, Mate Parlov imao je svoje civilno lice. Dražen je bio mladić s loptom, Ljubek je klečao u kanuu, čak su i takvi poput Kukoča i Rađe neegzistentni izvan košarke, premda se kao građani nikad i ničim nisu osramotili. Ali teško bi se moglo reći da su izvan košarke na bilo koji način postojali. Mate Parlov bio je većim dijelom svoga kratkog života građanin. Poput heroja iz nekog velikog rata, koji za reverom nosi sitnu, jedva vidljivu značku, i po njoj se prepoznaje ono što je nekad bio. Dok su se drugi šampionskom slavom koristili da bi dobili bolji komad mesa u mesnici, ili da bi poput L.M. (35) i D.L. (31) mogli nekažnjeno lagati pred hrvatskim sudovima, da bi mogli slobodno ne plaćati porez, primati golemu doživotnu naknadu za svoje šampionstvo, ili da bi mogli u narodu širiti svoje duhovno, emocionalno i moralno siromaštvo, Mate Parlov je životom običnog građanina štitio dostojanstvo svjetskog prvaka. Bio je uzoran, jer je bio običan.

To je ono što je dobro u zamisli Marije Ujević. Nije ona izlila Matu Parlova u boksačkom gardu, s rukavicama na šakama, onakvog kakav imponira općenarodnom sjećanju, ali i svim našim osobnim, intimnim sjećanjima. Takav bi kip bio spomenik publici jednog šampiona, ali o samom šampionu ne bi govorio ništa. Ili bi, možda, po njega bio malo i uvredljiv. Čovjekov život, ipak, nešto je drugo. Kao što je i javni prostor nešto drugo. Na Đardinima bi se u rukavicama i s boksačkim gardom, pognutom glavom i prijetećeg pogleda, moglo prikazati samo kakvog oriđinala, gradsku ludu, nevoljnika. Takav spomenik Mati Parlovu mogao bi se naći samo u uglu neke boksačke svlačionice, u galeriji, u kazališnom foajeu, na opernoj pozornici… Na Đardinima, pa još preko puta njegova kafića, može stajati samo Mate Parlov građanin, nikako boksač.

Naravno da moramo dopustiti ljudima koji imaju problem s imaginacijom da se zateknu zbunjenim i da nikako ne mogu u građaninu vidjeti šampiona. Ali Marija Ujević niti je defektolog, niti je klinički psiholog, a nije ni psihijatar, pa da se bavi onim što bi u njezinom radu mogli vidjeti ljudi koji imaju problem s imaginacijom. Takvi neka se slobodno bune, kako u ustanovama, tako i izvan njih, ali uznemirujuće je da se njihov problem smatra dijelom javnog mnijenja. 

Umjetnica je kao predložak svom portretu uzela pojavu mladoga, čak vrlo mladog Mate Parlova. To lice nedirnuto je, gotovo dječačko. Bilo bi joj mnogo jednostavnije da ga je modelirala prema liku zreloga čovjeka, koji je bio vrlo snažno obilježen svojim bitkama, mečevima, utakmicama… Doista, imao je fizionomiju ostarjelog boksača, po kojoj su udarali svi oni koje je za svoje karijere pobijedio, kao i oni malobrojni od kojih je izgubio. Neki drugi umjetnik – na um mi pada meni dragi i bliski Ivan Fiolić uživao bi u tom licu – ali čemu bi, zapravo, bio takav spomenik? Junaštvu? Ratu? Borbi, boksu i boksačkoj pogibelji? I možda tek rubno, bio bi to spomenik Mati Parlovu. Ovo je, međutim, doista on. Marija Ujević ga je modelirala s vrlo jasnom idejom o tome što se, zapravo, uspomenjuje u životu jednoga čovjeka.

Postoje ljudi, na sve ih je strane, pa čak i među onima koje inače smatram razumnima, te vjerujem da su katkad bili i u kazalištu, a mislio sam da su pročitali i poneku knjigu, koji imaju problem i s fizičkom sličnošću modela s predloškom. Opet ćemo reći: ne bi ni s njima bilo nikakvih problema, e samo kad se njihovo mišljenje ne bi smatralo relevantnim. Ili kad bi se smatralo onako i onoliko relevantnim kako je i koliko je relevantan sud o nekom albumu Milesa Davisa ili Daniela Barenboima koji će iznijeti publika Senide Hajdarpašić zvane Senidah. Kriterij pojavne sličnosti portreta i njegova predloška prestao je biti relevantan s izumom, pa s totalnom demokratizacijom medija fotografije. Danas tome služe selfiji, a ne Marija Ujević. Istina, selfi s Matom Parlovim nije, iz razumljivih razloga, moguće napraviti. Ali nije metalni objekt na Đardinima zamjena za Matu, pa da mu se sad prigovara kako na Matu nedovoljno sliči. Uostalom, zar zaista mislite da bi Mate Parlov pristajao da s njime slikate selfije? Zašto biste onda to radili s njegovim spomenikom?

Marija Ujević prikazala je šampiona onakvim kakav je on doista bio. To je njegovo držanje, njegova misao i emocija. To je on. Ili to nije on, nego njegov živi čovjek, koji ga je pet dana lipnja obilazio i fotografirao svakoga jutra, podneva i večeri, u toj metalnoj figuri, naslonjenoj na postament, na šank, na nešto, vidi Matu Parlova. Ili, jasnije rečeno, vidi uspomenu na Matu Parlova. Spomenici u javnom prostoru opredmećene su uspomene. Tako ih treba gledati, i pritom valja imati na umu da svaka od tih uspomena biva dovršena tek u oku promatrača. Spomenici su poput pripovijetki, novela i romana, koji također počinju postojati tek kroz čitateljevu imaginaciju. Kao što i notni zapisi oživljavaju tek dok ih orkestar tumači glasovima glazbenih instrumenata.

Dok gledam kako se spomeniku Mati Parlovu sve više i više primiču stolice i stolovi Matina kafića, i kako po postamentu na koji je šampion naslonjen veseli gosti u glasnoj raspravi odlažu krigle sa pivom i čaše s teškim i tamnim istarskim teranom, biva mi drago i zbog njega, i zbog Marije. On je ovo zaslužio, nije bio ceremonijalna budala, a nije bio ni D.Š. (53), krupni porezni dužnik, koji se krajem devedesetih, u vrijeme najveće svoje fudbalske slave, po Zagrebu vozikao u ferariju tomislavgradskih registarskih pločica, nego je naprosto bio čestit čovjek, čija imoćanska čestitost jednako imponira njegovoj zemljici Istri kao i cijeloj Hrvatskoj, kao i cijeloj Jugoslaviji, uostalom, koje više nema, kao što ni Mate Parlova više nema. Zaslužio je, kažem, da njegov spomenik tako suživi s ljudima, koje je za života promatrao iz svog kafića i koji su ga, vjerujem, nervirali. Spomenik je savršeniji od čovjeka. Spomenik se nikad ne nervira.

A zaslužila je ovo i sama Marija Ujević. Podno njenih figura ne polaže se cvijeće i ne ostavljaju vijenci. One srastu s prostorom, i oživljavaju u očima prolaznika. Pomažu im da odlože čašu ili da se naslone. Nerviraju ih, kao što bi ti isti prolaznici nervirali čovjeka, e da nije mrtav. O pojavi Jurja Križanića umjetnica nije imala saznanja: prikazala ga je kao ispijenog i poraženog idealista, koji u svojoj vjeri stremi čelom naprijed. Mate, međutim, uspravan stoji, nalakćenom mu se niza stranu spušta njegova strašna ljevica. Zamućena je, kao da je u pokretu, pred objektivom fotografske kamere. Smiješi se, zagledan preko ceste, slobodan od svih sablasti, pod košćelom čiju je krošnju zamislio i projektirao bezimeni bečki baštovan, parkovni arhitekt, ne imajući svijest o tome da čini nešto što će ljudi jednoga dana pripisivati Bogu. I taj vrtlar, i Mate, i Marija, i ovi Đardini s osamdeset živih stabala košćele, skupa s novelom koju bismo započinjali koncem devetnaestog vijeka, samo kad nas poslovi ne bi na sve strane razvlačili, imaju jedan važan razlog i smisao, koji je razlog i smisao svake umjetnosti: Bog je ono što čovjek stvori, a od njega je nesamjerljivo veće.

Izvor: Miljenko Jergović

Tekstovi o sportu na portalu P.U.L.S.E

Mate Parlov: put od čovjeka do spomenika i natrag