Mikromozaici – zaboravljena ljepota

Smatra se da tehnika mozaika potječe s Dalekog istoka. U Europi su bili popularni u starom Rimu, gdje su se izrađivali od komadića mramora, keramike i stakla, i najčešće koristili za ukrašavanje podova u patricijskim vilama. Svoj vrhunac, međutim, ova tehnika doživljava u Bizantskom Carstvu (330. – 1453.), gdje se najviše koristila za ukrašavanje kršćanskih crkava.

Carigrad je tijekom srednjeg vijeka bio daleko najveći grad kršćanskog svijeta, čak i nakon uspona velikih talijanskih trgovačkih luka – Venecije i Genove. Zbog toga ne čudi da je najviše umjetničkih djela nastalo upravo na tom području, iako su i drugi gradovi Carstva dali svoj doprinos. Naravno da su umjetnici i obrtnici u glavnom gradu bili povlašteni jer su zbog bogatstva samog grada mogli koristiti skupocjene i trajne te nadasve lijepe materijale u svom radu. Obilnom upotrebom zlatnih pločica, srebra, poludragog kamenja (porfirij, malahit, oniks…), emajla i ostalih vrijednih materijala, ovi su mozaici dobivali na čvrstini i trajnosti te često izgledali, i još uvijek izgledaju, veličanstveno i raskošno.

 

Kristovo preobraženje

 

Vrijeme nastanka: oko 1200. g.

Iako malih dimenzija (52 x 36 cm), umje­šnost izrade i upotrebe sićušnih (0,5 mm -1,0 mm) pozlaćenih pločica, lapis lazulija, mramora i stakla raznih boja umetnutih u vosak presvučen preko podloge, je izvanredna.

Ova ikonica plijeni svojom čistom ljepotom i luksuznom izradom, što nimalo ne umanjuje njezinu nedvojbenu religijsku poruku.

Bizantinci su očito posjedovali ogromno ­strpljenje, potrebno za rad sa sićušnim kockicama, i vještinu stvaranja slike koja istovremeno ovisi o boji, veličini te obliku svakog djelića mozaika. Naime, intenzitet i smjer reflektirajućeg svjetla ovisi o načinu grupiranja kamenčića, o međuprostoru između njih te o nagibu pojedinih djelića u odnosu na podlogu. Upotrebom određenih nijansi toplih i jarkih tonova boja (crvene, smeđe, kobaltne i tamno plave) postizali su vizualan osjećaj gipkosti ljudskog tijela i drapiranih haljina, uspješno koristeći svoje grčko naslijeđe.

 

Minijaturni mozaici

 

Minijaturni mozaici spadali su u luksuzna, izrazito skupa djela bizantinske umjetnosti.

Podijeljeni su na prenosive mozaike od 30 do 120 cm visine i na prave minijature, mikromozaike, koji nisu prelazili 20 cm visine, a koristili su se isključivo prilikom molitve kod kuće.

Prenosivi mozaici pojavili su se u XII. st., a prave minijature postale su popularne tek dva stoljeća kasnije.

Mikromozaici su izgleda bili jako popularni među bizantinskim aristokratima koji su ove skupe, luksuzne minijature koristili tijekom molitve u intimi svog doma ili privatnih kapelica. Osim u samom Bizantskom Carstvu, zbog svoje su ljepote i sposobnosti buđenja vjerskih osjećaja bili na cijeni u mnogim bogatijim domovima zapadnog dijela kršćanske Europe. Poznato je da ih je Papa Pavao II. naručio čak dvadeset i pet.

Do današnjeg dana ovih je minijaturnih umjetnina sačuvano svega četrdesetak. Najviše ih se nalazi u manastirima na Svetoj Gori te u nekoliko svjetskih muzeja.

Najljepšima se smatraju Blagovijest u Muzeju Viktorije i Alberta u Londonu, diptih u riznici Firentinske katedrale na kojem je prikazano dvanaest velikih kršćanskih blagdana, od Blagovijesti preko Uskrsnuća do Uznesenja, te tzv. Djevica nježnosti ( ) u Muzeju Metropolitan u New Yorku.

 

Blagovijest

 

Vrijeme nastanka: 1300. – 1325. g.

Sama ikonografija ovog mikromozaika je standardna: zraka svjetlosti probija se s neba, no nema, što je inače uobičajeno u bizantinskoj umjetnosti, golubice Duha Svetoga koja silazi s visina. Arhanđel drži žezlo, Marija vreteno.

No, igra svjetla i sjene i nabori odjeće oba lika ostavljaju izuzetan osjećaj životnosti. Najviše iznenađuje način na koji je umjetnik uspio prikazati govor tijela i izraze lica preplavljenih značajem događaja. Marija kao da je istovremeno prestrašena i počašćena. Arhanđelu je pak naizgled nelagodno jer Mariji naviješta lijepu, ali ogromnu odgovornost koja joj je namijenjena.

Upotreba poludragog kamenja i plemenitih metala davala im je sjaj koji je trebao predočiti veličanstvenost Božje poruke i kršćanske vjere. Međutim, zbog same tehnike rada, umjetnici mozaika bili su sputani pri izradi detalja, naročito izraza lica, od kamenčića i pločica različitih oblika i dimenzija. Upravo se zbog toga ovih nekoliko spomenutih mikromozaika smatra posebnima.

 

Djevica nježnosti (Eleousa)

 

Vrijeme nastanka: početak 14. stoljeća

Minijaturni mozaik na drvenoj podlozi s djelićima od zlata, raznobojnog poludragog kamenja i pozlaćenog bakra.

Ovaj način prikazivanja Djevice Marije i Isusa pojavljuje se tek u 14. stoljeću. Prisna, nježna veza majke i djeteta nije bila prisutna u ranijim srednjovjekovnim prikazima. U renesansi i kasnije slikari često koriste ovaj motiv.

Dimenzije 11.2 x 8.6 x 1.3 cm – idealne za držanje na dlanu.

 

Autor: Vesna Perhat

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments