Muzika je najmoćniji oblik magije

Muzika je najmoćniji oblik magije

„Iako dolazi zima, često odlazi na kupanje po mjesečini. U dvorištima mlade noći domaćini pale korov po dvorištima. Obale su strmina s koje se zovu morske nimfe. Grad sa svojim sumracima spomenik je preminulom. Život slijedi meki ritam mora koji ustrajnošću briše sjećanja. Praskozorje nakon bluda je prizivanje nove čežnje. Šapat se pridružuje prošlim stvarima. Svi su bjegunci pred smrću. Nevažno je jesu li nekog izgubili ili ne. Grad je već više puta sam sebe izgubio. Čeka se nebo natopljeno svjetlom. U satirskom jutru opet započinje drevna igra, ekstaza i zaborav ne traže nikakve usporedbe. Ispunjavaju se. Nad mrtvim pričama sada umire mladost… O smrti trebalo znati ipak više od Kanta, koji je, jednom upitan, rekao da o njoj ne zna gotovo ništa“.

MARIJAN GRAKALIĆ (iz knjige „Smrt Džejmsa Džojsa“)

 

ZVUK KAO NAJOGOLJENIJI OBLIK ISTINE

 

Često se raspravlja o tome šta je to istina, koja je priroda istine; kako je moguće da ima više vrsta istina, ili više suprotstavljenih istina, koje je potrebno dokazivati. Mnogi smatraju da istina živi u jeziku, u onome što se može ispričati. Ali to je pogrešno, jer istine mogu biti izražene i na druge načine. Istina je postojala prije jezika. Sveto pismo smatra da posreduje istinu između čovjeka i Boga, baš kao da istina nije postojala prije nastanka Svetog pisma. Međutim, postoje tačke na kojima se jezik i muzika podudaraju i u odražavanju istine. O tome je pisao Paul Valéry u knjizi „Malarme & Melanž“:

„Posmatrana u svojoj nagoj i magičnoj blistavosti, riječ se uzdiže do elementarne snage note, boje, svodnog kamena. Stih se ukazuje kao saglasje koje dopušta uvođenje oba tonaliteta, gde tajanstveni i čisti epitaf, ogledalo podzemnih nadahnuća, postaje neka vrsta pratnje …“

Dakle, istina nije podudarna isključivo sa jezikom. Kao primjer za navedeno u ovom ogledu ćemo uzeti muziku, umjetnost zvukova, to jest sve ono što ulazi u univerzum čula sluha, a to je uistinu čitav jedan univerzum.

Može li jedan roman proizvesti muziku, ali ne na način da muzika daje takt naraciji (a oblika impulsa koje muzika daje literaturi ima mnogo), nego u smislu da se kroz jezik stvori muzičko djelo, podjednako muzikalno, kao ono koje se stvori putem nekog muzičkog instrumenta? Uzmimo jedan primjer. Mladić, izvanredno nadaren za muziku, odabere pogrešno zanimanje, te počne studirati literaturu. Njega pokreće osjećaj za muziku, ali on taj osjećaj nije razlučio, a šuma literarnih simbola ga još više odvede na stranputice. On stvara u jeziku, a nije svjestan da je njegovo unutrašnje pogonsko gorivo zapravo muzika. Njegova upornost je neumorna, on stvara, rudari u jeziku, a na kraju u obliku romana stvori muzičko djelo.  Ukratko: njemu se posrećilo da „proizvede tišinu“ (a ona je početak i svršetak svega), koja se skoro i prstima može opipati. Možda će neko sada podrugljivo reći: „ma ajte molim vas, pa to vam je NIŠTA, jedno veliko golemo NIŠTA. Mora da je „povukao vlagu“ na Mokroj Gori i.t.d.“.  Eto vidite, a Hajnrih Hajne je o sebi ovako govorio: „Ja sam pauza između dva tona“. Nije li „tišina“ u toj pauzi između dva tona?

Oblici muzike u svemiru nama nisu poznati, ali mislim da je prazan prostor u muzici sadržan u poetici tišine. Jednom proizveden zvuk, tvrdio je Tesla, traje vječno a njegova najveća snaga je tišina. Tišina je osnova oblikovanja zvuka. Tako da je oblikovanje tišine jedna mogućnost postojanja muzike u nama poznatom svemiru. U prirodi muzika postoji, a muzika koju stvara čovjek, prije svega je nastala podražavanjem muzike u prirodi. Muzike koju proizvode ptice, kao još mnoga stvorenja. Muzike ima pod vodom. Kitovi u ledenim morima čuju zvučne valove, kojima se oglašavanju drugi kitovi na velikoj udaljenosti. Morska školjka je poprimila muziku mora, koju možemo oslušnuti čak i na kopnu. To je problem sa mnogo rješenja, a primjeri su bezbrojni. Tako da je uobičajeno poimanje muzike jako suženo. Samo jedan oblik te umjetnosti živi u koncertnim salama svijeta, u raznim filharmonijama. Po Stingu (koji nam je nedavno gostovao u Sarajevu) „savršena glazba je tišina, a glazbenici stvaraju prekrasan okvir oko ovog savršenstva“.

 

MUZIKA VLADA VASIONOM

 

Plutarh je naveo jedan dobar primjer u knjizi „Dion & Brut“, koji govori o Pitagorinom učenju o suštini muzike:

„Pitagorino glavno učenje je bilo odnos muzike i matematike, proučavanje brojeva kojima je dodeljivao mističko značenje: brojevi od 1 do 10 predstavljaju naročite osobine kosmosa; prva četiri broja su sadržana u 10 (1+2+3+4 =10). Muzika vlada i vasionom: svih deset nebeskih tijela se okreću  oko osovine i pri tom daju zvuk (centralna vrata, 2 zemlje, Sunce, Mesec, 5 planeta) a tonovi su u istom odnosu kao i žice na liri. Ljudi tu divnu simfoniju ne mogu čuti jer je njihovo uvo otupjelo. Zatim je postavio učenje o seobi duše (metempsihoza). Ugled Pitagore kod učenika bio je toliki du su pribavljali autoritet za svoja učenja time što bi kao najviši dokaz rekli: autòs épha = to je on (Pitagora ) rekao. Učenje ovoga filozofa je imalo veliki uticaj na Grke (orfizam), pa i na Platona i ostale.“

Tišina je prazan prostor, ali je ipak kategorija zvuka. Kada ništa ne čujemo, onda osluškujemo tišinu. Zvuk nastaje na principu trenja, kao i vatra od varnice. Pitagora govori o rotaciji nebeskih tijela, koja nije bešumna. Zemlju, Mjesec i Sunce, pored energije i gravitacionih sila, povezuje i nečujni univerzum zvukova. Na mjestima gdje se sudaraju gravitaciona polja, dolazi do trenja, koje, kao što je rečeno, nije bešumno. Zar to nije jedan dokaz izvan-jezičkog oblika istine. Zar van-jezičko postojanje istine nije mnogo adekvatniji medij za međuzvjezdana prostranstva, koja su „s onu stranu uma“, gdje jezik ne dopire i nema nikakvog značaja. U tim zonama, koje su 99 procenata vremena i prostora, zvuk je mnogo adekvatniji prenosnik istine nego jezik. Stoga je Pitagora bio u pravu kada je zapazio tu neobičnu simfoniju nebeskih tijela. Naravno, šumovi u prirodi i kosmosu nisu isto što i muzika. Šumljenje mora ili vjetra možda graniči s muzikom, ali nije muzika u mjeri u kojoj je to zrikanje zrikavaca ili pjev kanarinca. Emily Dickinson je napisala u jednoj pjesmi – Raspori ševu, naći ćeš muziku. Zašto je to tako? Zato što je pjesma navedenih živih bića njihova poruka u boci upućena Tvorcu i odaslata u kosmički Eter. Atomi muzike putuju kosmičkim Eterom. Muzika koju stvara čovjek je podražavanje zvukova u prirodi. Onaj ko ima razvijeno čulo sluha od najranijih dana osluškuje manifestacije svijeta kroz zvukove i to preko instrumenata prevodi u notni sistem muzike. To je tradicionalno shvatanje muzike. Međutim, moderno shvatanje muzike, u vremenu svemirskih istraživanja i raznih sondi koje putuju među-galaktičkim prostorom, trebalo bi biti drugačije. Na koji način drugačije? Zvuk, kao najogoljeniji oblik istine, bi trebao da odigra ulogu koju jezik ne može. Jezik ne može savladati međuzvjezdani prostor, dok zvuk može. Zvuk mnogo bolje putuje kroz prostor i vrijeme. U tom pogledu bi muzika mogla da odigra ulogu transkosmičkog posrednika između čovjeka i drugih svjetova u svemiru, koji po svemu sudeći postoje. Taj most muzika može mnogo bolje uspostaviti nego jezik. Ali muzika bi morala da napravi transformaciju, od oblikovanja šumova planete zemlje, do oblikovanja kosmičkih šumova, to jest trebala bi napraviti sjedinjenje sa „carstvom tišine“ nepreglednog kosmičkog Etera nad nama. U tome bi morala ići u korak sa svemirskim istraživanjima, što bi razgradilo tradicionalni koncept muzike, kao umjetnosti. To znači da bi krajnja jedinica zvuka trebala biti svedena na atom, kao kosmički gradivni element, koji bi u tom prirodnom ambijentu, mogao da se ugradi u protok kosmičkih Fenomena, i bez vještačke energije savlađuje prostorne i vremenske barijere. Na način na koji putuje svjetlost, zvuk bi mogao biti doveden u mogućnost savlađivanja velikih vremenskih udaljenosti. Ali u tom slučaju za zvuk bi trebala manje važiti pravila notnih sistema, a više zakonitosti fizike i astronomije. Priroda zvuka, kao kosmičkog Fenomena, još nije dovoljno iskorištena, jer je čovjek prije svega, u tradiciji danas poznate umjetnosti muzike, podražavao zvukove zemaljske prirode. Međutim, to je mnogo jednostavnije reći nego učiniti.

 

„VELIČINA UMJETNOSTI SE NAJJASNIJE OČITUJE U MUZICI“ (Gete)

 

Filozof Kasim Prohić je pišući o poeziji Maka Dizdara dodirnuo navedene teme, odnosno nemoć jezika ili muzike (u današnjem stadijumu) da premosti ono što je van čovjekovog domašaja, a najveći dio kosmosa je izvan (u pitanju je Prohićev tekst – „Razmirje: koraci na rubu oštre jave“):

„Sve što je u Modroj rijeci imenovano – zaumno je, pa je zato imenovanje ovdje samo daleko približavanje apsolutnom, a nikako akt precizne pojmovne identifikacije. O modroj rijeci se, doista, govori, ali je taj govor unaprijed osuđen da bude samo mjera čovjekove konačnosti, još ne, i nikada, oblik u kojemu se bezmjernost prepoznaje kao u svom autentičnom odsliku. Govor se tu javlja kao poraz na koji se pristaje, ali istovremeno kao jedinstveno uskrsnuće Riječi koja i živi od doticaja plamenog jezička apsolutnog. Ona se javlja u njegovom svjetlu, pripada njegovom gravitacionom polju, mora biti metafizička ako će svjedočiti da je mnogo više nego sljepilo kosmičke praznine, tog, također, nepojamnog odsustva svake antropološke artikulacije, i mnogo manje od toga da bude objava transcendentnog jezika, one svevidosti koja bi cjelinu svega što jest učinila apokaliptičnim kosmičkim okom koje bi moglo da gleda samo sebe.“

Baš kao što je poezija u nemogućnosti da dosegne istinu, bez obzira što se oblikuje u jeziku, koji za sebe uzima pravo da bude mjerilo istinitosti, tako i muzika još uvijek ne može da razotkrije svoj puni potencijal, pa čak i ako ide ukorak sa najmodernijim tehnološkim otkrićima. Kasim Prohić ovdje piše o poeziji Maka Dizdara, koji je jedan šaman slavenske poezije, jedan tumač srednjovjekovnih tajni, kada je čovjek živio u suglasju sa prirodnim i kosmičkim elementima. „Kameni spavač“ je najtrajnije čovjekovo agregatno stanje. Pod kamenom leži i sluša. Tako se on obraća budućim naraštajima – tamo gdje si sada ti, ja sam bio. Tamo gdje sam ja sada, ti ćeš biti. To je poezija gorke mudrosti starinskog čovjeka ovog podneblja. Poezija Maka Dizdara je satkana od Sunca, Vode i Zemlje i Vatre, to je uistinu šamanska magija. U tom smislu Kasim Prohić piše:

„Riječ je ljudsko oko, ona sabirna žiža predmetnosti koja upija nijansu, kojoj nijansa, preliv, sjena, različito, nesvodivo omogućuju da svijet vidi tako bogato i nejedinstveno. Ona to ne bi bila kada bi „gledala“ u apsolutnu tamu i apsolutno svjetlo, jer bi namah bila utopljena ili, kao obnevidjela, spaljena. Međutim, to iskušavanje apsolutnog, njegovo prizivanje, te bezumna igra sa zaumnim ostaje trajna pjesnička tema, možda jedini izvorni pjesnički motiv. Kao biće koje nikada nije potpuno „od ovog svijeta“, uvijek na bridu, granici da vlastiti život shvati samo kao mogućnost za jedan viši i životniji trijumf, trijumf estetske egzistencije, pjesnik je nužno upućen na to da u živo piše antrolopogiju. Zato je pjesničko iskustvo najautentičnija nauka o čovjeku, dovoljno unutarnje raznolika da nikada ne može postati sistematska disciplina, ali i odveć jedinstvena u naglašavanju osnovne ljudske tenzije da je možemo shvatiti i kao cjelovito antropološko iskustvo.“

Nema nikakve sumnje da i jezička umjetnost (kao i druge umjetnosti) ima iskonsku vezu sa procesima stvaranja u svemiru, ali umjetnost u cjelini bi trebala napraviti jedan preobražaj, koji bi morao ići ukorak sa naučnim otkrićima iz oblasti fizike i astronomije. Priroda jezika bi trebala stremiti ka tome da se sjedini sa svjetlošću, da postane integralni dio svjetlosti, putem koje bi mogla da prelazi ogromne razdaljine u svemiru (mjerene svjetlosnim godinama), čime bi postigla puni komunikacijski potencijal, a to je prevazilaženje komunikacijske entropije u svemiru. Zvuk isto tako posjeduje navedene potencijale. To znači da bi morao biti promijenjen tradicionalni koncept umjetnosti, koji je još uvijek previše čvrsto vezan za zemljaske okvire. Te umjetnosti se mogu sjediniti u hibridnu formu, i time uduplati svoje komunikacijske potencijale. O odnosu sjenki, koje su kosmički hibridi, i vječnosti je pisao Gistav Koen u eseju – „Pokušaj objašnjenja Morskog groblja“:

„On će govoriti ne nemoj večnosti, nego svojoj uzdanici, čistom dvojniku svesti, moru, koje izgleda kao da je zatočenik lišća u krošnjama između kojih se prosijava, jedući ograde groblja i puneći svojom svetlošću sklopljene oči što ih zasenjuje. A čime ga ono razgovara? Problemom koji ga zaokuplja posle tri stotine pesnika i tri hiljade godina pevanja, smrću, no o kojoj će njegova razmišljanja i osećanja biti sasvim drukčija od njihovih, vedrija, budući da je prihvataju. Vraća se na misao o telu tvorcu senki, koje privlače seni, kao što je bilo telo nekog tamom obavijenog pretka i kao što je bilo čelo kroz koje je minula iskra što mu je prenela život.“

Iskra je mjesto gdje se duhovno i biološko izlivaju u kosmičko biće, čija je tajna zaključana, kao što je tajna svemira nepoznata. Tajna se može razriješiti jedino kada se uzajamno objasni tajna bića i tajna svemira, ne jedno preko drugog, nego istovremeno, jer je njihov savez neraskidiv. Umjetnost mora pronaći duhovne koridore svemira, kojim bi mogla prevazilaziti barijere vremena i prostora, ali ako je to još uvijek nemoguće, ona je dokaz da postoje unutrašnji svjetovi, koji postoje paralelno sa vanjskim, i da je za njima potrebno tragati. Unutrašnji svijet nije samo ono što sanjamo; ono što sanjamo je samo slutnja stvarnog unutrašnjeg svijeta. Tajni putokazi u van-jezičkom unutrašnjem svijetu mogu biti impulsi zvuka. Tom problemu je Paul Valéry u knjizi „Malarme & Melanž“ posvetio jedno zanimljivo zapažanje:

„Kao što je svet čistih zvukova, lako prepoznatljivih uhom, bio izdvojen iz sveta šumova da bi se suprotstavio ovome i izgradio savršeni sistem Muzike, isto bi tako pesnički duh želeo činiti s jezikom: on se večito nada kako će iz te praktične i statistične tvorevine izvući retke sastojke od kojih će graditi dela u potpunosti zanosna i posebna. To znači zahtevati čudo. Dobro znamo da ne postoji trenutak u kome vezivanje naših ideja s grupama zvukova koji ih prizivaju jednu po jednu ne bi bilo potpuno proizvoljno ili savršeno slučajno. Ali, pošto smo neko vreme posmatrali, iskusili, postigli nekoliko lepih neobičnih efekata, laskamo sebi kako ponekad možemo ostvariti jedno sasvim organizovano delo, bez slabosti i bez mrlja, sastavljeno od radosti i povoljnih slučajeva. Ali stotinu božanstvenih trenutaka ne izgrađuje pesmu, koja je neka vrsta neprekidnog rasta i kao nekakva figura u vremenu; a prirodna pesnička činjenica samo je izuzetno ukrštanje u neredu slika i zvukova koji se javljaju duhu. Treba dakle mnogo strpljenja, upornosti i izgrađivanja, u našoj umetnosti, ukoliko želimo izgraditi delo koje više neće biti samo serija tih srećnih, srećno povezanih poteza; a ako još nameravamo da naša pesma uspešno zavede čula čarolijama ritma, treperenja, slika, da odoli i odgovori na pitanja refleksije, evo nas kako započinjemo najnerazumiju od igara.“

Putovanje prostorom bez putokaza podrazumijeva oslanjanje na vlastita čula. Prema „Tibetanskoj knjizi mrtvih“ (i sličnim spiritualnim knjigama) postoji čovjekovo zagrobno putovanje duhovnim svijetom. Ako je tokom života umjetnošću izoštrio čula, to mu može pomoći da prevaziđe sve stepenike tog puta. Umjetnost kao najvjerniji prijatelj pruža ruku u najtežim okolnostima, kada život visi o koncu. Zar to nije najveći smisao umjetnosti?

„Vidio sam anđela u mramoru“, govorio je Mikelanđelo, „i klesao sam uporno i mukotrpno dok ga nisam oslobodio“.

(Na slici: Sarajevski mural Dejvida Bovija koji je po svojim dimenzijama ubjedljivo najveći na Svijetu)

Tekst i foto: Marko Raguž

Sarajevo, jesen 2022.            

Izvor: Fenomeni

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments