Na pravoj strani budućnosti – Pokažite ovu fotografiju mladim američkim ljevičarima. Zapravo, pokažite ju i starim američkim ljevičarima. Objasnite im onaj dio fotografije koji ste kao Hrvati, Slovenci, Južni Slaveni ili naprosto antifašisti dužni razumjeti. Čovjek slijeva je Josip Broz, predsjednik socijalističke federacije južnoslavenskih država, čelnik međunarodnog Pokreta nesvrstanih. Cigara koju pali je s Kube, zemlje kojoj je najveći i najmoćniji susjed nametnuo monstruozne sankcije jer se u njoj narod drznuo protjerati američku mafiju. Te cigare nije dozvoljeno unositi u SAD, a pogotovo ih nije dozvoljeno paliti u Bijeloj kući ispred predsjednika SAD-a.

Pitajte američke ljevičare, prave, tko je drugi čovjek na slici, ovaj koji se prekriženih nogu vidno nervira. Oni će vam, ako su ikakvi ozbiljni ljevičari, objasniti da je to Sotona. I reći vam da je ovo jedna od najjačih fotografija dvadesetog stoljeća.

Josip Broz i ja

Nisam iz obitelji koja je idealizirala Josipa Broza.

Rijetko ga se spominjalo, uglavnom kada bi se netko sjetio pretjeranog veličanja u medijima. Nitko u mojoj familiji, koliko ja znam, nije bio u partiji. Poznavali su, kao što su svi poznavali, profesionalne političare i lopove koji jesu bili u partiji. Takve nisu voljeli ni dok su bili u partiji, ni kad su nakon toga prešli u druge partije. Generaciji mojih roditelja takvi su ogadili socijalizam, jer su im usta bila puna socijalizma dok su trpali novce u džep i dizali katove na kuće.

Ali nisu svi bili takvi, ni blizu, niti su antifašisti i komunisti vodili rat da bi krali. Moji su svi uglavnom bili Dalmatinci i za njih je rat bio rat protiv Talijana, Nijemaca, ustaša i četnika. Bio je to rat protiv nepravde, dogovorenih brakova, zlostavljanja sirotinje, klerikalnog licemjerja i kolonijalnog iživljavanja. Prije Tita, za vrijeme Tita i nakon Tita.

Jednoj od mojih baka su ustaše izručili oca Talijanima koji su ga ubili jer je bio komunist. To je u prijevodu značilo školovan, pismen odvjetnik koji je na sudu zastupao nezaštićene od popova i tajkuna. Moju baku, njegovu kćer, su zajedno s malim bratom i ostalima koje su našli u selu polili petrolejem i zatvorili u štalu s namjerom da ih zapale. Bili bi ih zapalili, djecu, da ih nije nadređeni Nijemac rastjerao. Žena se toga sjeća jer je tada prvi put probala čokoladu. Dao ju joj je nacist nakon što ju je spasio od ustaša.

Druga baka se sjeća talijanskih vješala na splitskoj Općini, Duceove glave koja te gleda odsvuda po gradu, vješanja djece zbog pisanja grafita i bombi koje su pred njenom majkom padale po splitskoj tržnici jer smo za ostatak svijeta bili nacistička okupacijska zona.

Mog djeda su kao klinca zarobili jer je pobjegao iz domobrana, gdje su ga prisilno unovačili. Bio je toliko izgladnio da se provukao kroz rešetke i pokušao pobjeći. Kad su ga uhvatili nisu mu vjerovali da je sam pobjegao, mislili su da ga je netko od njihovih pustio. To mu je spasilo život. Držali su ga kao zarobljenika i mlatili da oda tko je izdajnik. Završio je u koloni za Bleiburg, ni kriv ni dužan, ustaše su ga povlačili za sobom kao topovsko meso.

Moj drugi djed je, tako se priča, zapalio vlastitu kuću kako ne bi došla u ruke Talijanima. U Jugoslaviji su mu nacionalizirali zemlju u središtu Bola na Braču, dovoljno zemlje da se na njoj mogao sagraditi poveći hotel. Umjesto toga se sagradio vrtić. I neka je.

Ti ljudi nisu idealizirali Josipa Broza i nije im trebao nikakav kult ličnosti. Josip Broz je jednostavno bio simbol borbe protiv zla i nečovječnosti, za ljude koji su vidjeli zlo i nečovječnost svojim očima. Ali oni meni nikad nisu pričali o Titu, samo o vlastitim doživljajima iz života. Ustvari, ni ne znam sa sigurnošću što su oni o njemu kao osobi  mislili.

Moji roditelji Tita nikad nisu ni spominjali. Bili su onih generacija koju je Zapad neprestano bombardirao propagandom, a koju partija nije ni znala ni mogla privući. Tito, ili bilo što vezano uz državu, bilo je dio folklora u kojem se ljudi njihovih godina više nisu nalazili. Teško je bilo cijeniti Tita ili partiju u doba kada se država raspadala.

Tako da meni po pitanju Josipa Broza nitko nije punio glavu. Meni ga je, iz današnje perspektive, jednostavno lakše cijeniti nego što je bilo njima. Kako su mnogi još uvijek živi, i njima je iz današnje perspektive vjerojatno lakše cijeniti Tileta Bravara nego što im je onda bilo.

Čovjek nasuprot Titu

Drugi čovjek na slici je najomraženiji predsjednik SAD-a u dvadesetom stoljeću, ako ne i jedan od najomraženijih političara ikada. Richard Millhouse Nixon (fon. Ričard Milhaus Nikson) je jedini predsjednik SAD-a u novijoj povijesti koji je otjeran s dužnosti.

Pisao sam već usputno o situaciji u hladnoratovskim Sjedinjenim Državama. Kraj četrdesetih i pedesete obilježila je represija i formiranje policijske države. Joseph McCarthy (fon. Džozef Mkarti), provodio je čistke humanista, ljevičara ili, jednostavno, obrazovanih u sferi politike, kulture i javnog života. Prava žena i manjina ugrožavala su se i ograničavala, a kolonijalni ratovi u Koreji i Vijetnamu osvijestili su do koje mjere je SAD postao ono protiv čega se u Drugom svjetskom ratu nominalno borio.

Nixon je na vlast došao iz Kalifornije, gdje se kao guverner suočavao s ozbiljnom prijetnjom kalifornijskim bijelim tajkunima. Kalifornija je, zajedno s većinom jugozapadnih država, oduzeta Meksiku u ratu 1848. U stotinjak godina američke uprave, situacija se za domicilno hispano-indijansko stanovništvo nije mijenjala nabolje. Naprotiv, izrabljivački zemljoposjednički sustav je zadržan, a domaći Meksikanci su bili, i do danas u velikoj mjeri ostali, građani drugog reda i robovska radna snaga.

To je također osnovni razlog zbog kojeg je kalifornijska policija toliko ozloglašena ili zbog kojeg se bijeli Amerikanci sa jugozapada osjećaju toliko militantno i ugroženo spram Meksikanaca – oni su tu još uvijek, u nekoj mjeri, okupatori. A ono što ih je iznimno uznemirilo bio je pokret za građanska prava koji je ranih šezdesetih izborio znatno veća prava za crnce. Ropstvo je u SAD-u već dugo bilo službeno ukinuto, ali su samo crnci ikad službeno bili robovi. Crnci su se pobunili oko toga što im ukidanje ropstva u praksi ipak nije pružilo puna građanska prava i jednakost. Tajkuni koji su izrabljivali domaće Meksikance panično su se pitali gdje će to pružanje ljudskih prava ne-bijelcima stati. Bilo im je vrlo jasno da će se i njihovi domaći prezreni na svijetu aktivnije organizirati i pobuniti protiv gringo okupatora.

U proljeće 1968. U Memphisu je ubijen vođa pokreta za prava crnaca, Martin Luther King Junior (fon. Martin Luter King Džunior). SAD je uslijed toga zahvatio nezapamćeni val nereda. Najpoznatiji i najkrvaviji bili oni u četvrti Watts u Los Angelesu gdje je policijsko iživljavanje nad crncem završilo sa šest dana urbanog ratovanja i trideset i četvero mrtvih. Tadašnji guverner Kalifornije, Richard Nixon, u studenom 1968. izabran je za predsjednika.

Zavjetovao se da će zaustaviti nasilje u samom SAD-u angažiranjem, kad god je to bilo moguće, policije i vojske za suzbijanje prosvjeda. Uz to se oslanjao na operacije tajnih službi, kao što je bila COINTELPRO, za zatiranje značajnijih proturatnih i studentskih organizacija, kao i onih za rasnu ravnopravnost. Nakon njegove odluke iz 1970. godine o širenju Vijetnamskog rata na područje Kambodže, uslijedio je val prosvjeda studenata na više od stotinu  sveučilišta diljem zemlje. Demonstracije na Sveučilištu Kent State u Ohiu završile su sukobom između demonstranata i Nacionalne garde. Pripadnici Garde otvorili su vatru na studente te ubili četvero i ranili devetero ljudi. Kao reakcija na ubojstva i ranjavanja, prosvjedi su se proširili na oko 1200 sveučilišta, uz bombaške napade i paljenje sveučilišnih zgrada, a Nacionalna garda intervenirala je u šesnaest država.

I nije stalo na tome

Nixon nije stao samo na ubojstvima i fizičkom gušenju građanskog neposluha, imao je za cilj što je moguće više uništiti ljevicu, međuklasnu i međurasnu solidarnost. Njegov put do predsjedništva utemeljio je republikansku strategiju kojom se od njegovog vremena nikad nisu prestali služiti – podilaženje sustavnom rasizmu i vjerskom fundamentalizmu na jugoistoku i imperijalizmu na jugozapadu SAD-a. Njegovo političko djelovanje u razbijanju veza između građanstva išlo je toliko daleko da je takozvani Rat protiv droge, aktualan i danas, započet u njegovo doba kao konkretna mjera za izoliranje Meksikanaca od šire javnosti.

Meksikance se u očima javnosti predstavljalo kao dilere, kriminalce i silovatelje — čisto ako ste mislili da je Trump nešto sam smislio. Uložen je veliki trud da se za kanabis proširi španjolski naziv marijuana, ne bi li ju se moglo predstavljati kao loš utjecaj kojim Meksikanci truju čestitu bijelu mladež. S druge strane, široki spektar ljevičara koje je potonuće SAD-a u otvoreni fašizam izvuklo na ulice se konstantno u medijima poistovjećivalo s drogama. Drakonski zakoni o suzbijanju uporabe droga omogućavali su policiji teroriziranje i pritvaranje ljudi, podmetanje dokaza, raspršivanje okupljanja i zabranu organizacija.

A ako ste mislili da je tu kraj, Nixon je uspostavio odnos s Kinom i gurao pseudo-environmentalističke politike kod kuće. To zvuči lijepo, dok ne razaberete da se u praksi svodi na to da se američka industrija sustavno uništavala i selila u Kinu. Američka radnička prava i zaštite koje su krvavo izborili prije Drugog svjetskog rata otišli su zajedno s njima. Vrijednost dolara trajno je vezana za vrijednost nafte, jer je planiranim odustajanjem od američke proizvodnje SAD-u kao jamac moći ostala samo sposobnost da iz ostatka svijeta iznudi naftu. Što je SAD do dana današnjeg zaglavilo u imperijalizmu karakterističnom za devetnaesto stoljeća.

A intervencije u Južnoj Americi pod Nixonom izazivaju mučninu i noćne more. Uključuju pokolje čitavih stadiona punih ljudi, zabilježene i dokumentirane.

Richard M. Nixon je trajno obilježen kao čovjek bez kojeg se klaunovi kao Reagan, Bush ili Trump vjerojatno uopće ne bi mogli dogoditi. A tvrdi desničari poput Clintonovih ne bi bili u prilici izigravati ljevicu. Skončao je predsjedničku karijeru lažući u kamere o tome kako nije zlorabio predsjedničke ovlasti. Istraga je osudila 48 ljudi iz vrha njegove administracije za zlorabljenje ovlasti, a on je bio prisiljen podnijeti ostavku.

Sve se zna

I to se u Americi, na ljevici, onoj pravoj, zna.

Nixona je nemoguće demonizirati jer ga njegovi vlastiti postupci osuđuju kao jednu od najštetnijih osoba druge polovice dvadesetog stoljeća. On je stvorio ozloglašenog Henryja Kissingera, arhitekta i sivu eminenciju američke krvave vanjske politike, kao i mentora Hillary Clinton (for. Hilari Klinton). Nixon je natjerao zapadnu ljevicu da na pedesetak godina postane potpuno bezopasna. Nixon je uništio svaku trunku legitimiteta i ugleda koji je SAD kao država uživala. Na povijesnoj prekretnici nakon popuštanja prvog vala represije koja je u pedesetima zahvatila SAD, u trenutku kada su se mase dizale u pobuni i želji za dostojanstvenim životom, Nixon je rekao povijesno “ne” budućnosti.

I u situaciji u kojoj se po Nixonovoj naredbi puca u studente, šalje vojsku u crnačke četvrti, ubija meksičke aktiviste i baca napalm po djeci u Vijetnamu, Josp Broz pred tim stvorenjem izvadi zabranjenu cigaru s izolirane Kube i zapali je usred Bijele kuće.

Jer može. Jer ga se ne boji. Jer je i sam iz zemlje iz koje su potjerali takve.

Mala je to stvar, ali čovjeka veseli. Kao da netko opali šamar Hitleru. Ili vritnjak Mussoliniju. Ili počupa Staljinu brk. Ili udjeli Zdravku Mamiću besu u glavu. Kontra mraku, kontra sili, to smo svijetu nekad bili.

Štos sa gadarijama kakve nam je Nixon ostavio u naslijeđe i s kojima se sada hrvamo je to što im dođe kraj. Jednog dana — skorog, kako se čini —  trebat će nam dokaz da smo bili na pravoj strani povijesti. A ova fotografija je i više od toga, ona je i univerzalni pasoš za pravu stranu budućnosti.

I baš je, nekako, zgodno, da u glavnom gradu, ravno u centru imamo po čovjeku na njoj nazvan trg.

Luka Kordić

Tekstovi o politici na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Istorija, Politika, Ričard Nikson, Tito