Heywood Allen, rođen u Brooklynu, 30.11.1935. , ove godine slavi svoj skoro okrugli pozni rođendan. Ipak, pričekat ćemo do 2025. ne bi li tog sad skoro 89-godišnjaka ispratili u deseto desetljeća njegovog života.

Svima poznat kao Woody Allen, taj duhoviti Židov iz New Yorka većinu je svog vijeka proveo snimajući  kiselo sarkastične komedije smještene u rodni grad ili eventualno njemu drage Pariz, Veneciju ili Barcelonu. Woody Allen je zarana zavolio bejzbol, europski art film te neobične intelektualne žene.

Započeo je karijeru kao stand up komičar te pisac, onih bitničkih američkih 1950-ih kad je svijetom još jahao Humphrey Bogart a tada je zavolio i svoj omiljeni glazbeni pravac jazz.

Njegovi rani uratci bit će gegovi i više stilske vježbe, pomalo nalik Monty pythonu na razvodnjeniji američki način.

1960-ih in su hipici, psihodelični rock i platforma čizme. Sve je flourescentno cvjetno a naš Woody je očalinko koji gleda Dreyera, Bergmana i druge filmske velikaše. Od njih će dosta učiti ne bi li začinio svoj neprikosnoveni humoristički geg.

Taj štreberasti filmaš probit će se pak 1970-ih kada su flourescentne cvjetove zamijenili karirani sakoi i kad su žene počele nositi košulje i kravate u znak totalne emancipacije. Jedna takva, postat će lik njegova oskarovskog hit filma Annie Hall, u koju će se zaljubiti glavni nesigurni i neurotični  antijunak u izvedbi samoga Allena. Allen će kroz narednu dugu karijeru nažalost samo varirati istog lika koji je ujedno hipohondar, Židov, intelektualac, depresivac, cinik i mrgud, drugim riječima autor sam.

Keatonova će odglumiti Annie te dobiti Oscara za tu suptilnu emancipiranu izvedbu a postat će i ljubavnica samog redatelja. Bili su tada, poznih 70-ih,  it par intelektualističkog New Yorka, davno prije afera i prije autorove deemancipacije.

Antijunačni Allen 1980-ih će se zaljubiti u negdašnju teen zvijezdu Miu Farrow, junakinju Gradića Peytona i Rozmarine bebe, Romana Polanskog. Pjegava i plava, krhka i neupečatljive glume, Farrow će mu postati supruga. Njihov brak završit će velikom hollywoodskom aferom 1991. godine nakon brojnih zajedničkih filmova te sijaseta djece, što usvojene što biološke te njegove nevjere.

Allen će svoj privatni osjećajni put skandalozno nastaviti sa usvojenom kćerkom Soon Yi s kojom je i danas a Farrow će postati stara gospođa okružena djecom koja se sjeća svojih brakova sa Frankom Sinatrom, Andreom Previnom te Woodyjem Allenom.

1980-te su plodne godine za samog autora pa će tada snimiti Purpurnu ružu Kaira, Muževe i žene, Zeliga te Hannu i njene sestre. No, zbogom Regan i Bush, dobrodošle 1990-te! U osvit afere Clinton Lewinski bila je afera Allen- Farrow koja je punila stupce još više. Allen je optužen za spolno zlostavljanje svoje djece  te je jedno vrijeme bio cancelled u umjetničkim krugovima baš poput Polanskog.

Vratio se filmu uspješno poznih 1990-ih snimivši posvetu omiljenim Bergmanovim Divljim jagodama ali i sebi kao posrnulom ostarjelom umjetniku, film Razarajući Harry. Tada je imao 60-ak godina.

Mnogi su pretpostavljali da su to zadnji trzaji bruklinskog očalinka no Woody ih je sve razuvjerio neumorno snimajući i naredne dvije dekade.

Ušao je u novi milenij, preživio Bin Ladena i svrgnute blizance, Busha juniora i terorizam snimivši uspješnu razradu teme iz djela Zločin i kazna još jednog idola iz mladosti, Dostojevskog, u filmu Matchpoint. Zatim je dao omaž dragim europskim gradovima Barceloni  i Parizu, manageu de trois te belle epoque u naslovima Vicky Cristina Barcelona te Ponoć u Parizu. Zacementirao je prošlo desetljeće vrlo dobrim remakeom Tramvaja zvanog čežnja, filmom Blue Jasmine, sa odličnom Cate Blanchett (ipak epohalnija uloga Blanche ostala je ona neprevaziđene Vivien Leigh iz 1950-ih u režiji holivudskog outcasta Elije Kazana) u ulozi nesigurne sredovječne dame za koju je ova osvojila svog Oscara.

Woody Allen je kroz svoje filmove neosporno dao izvrstan prikaz svog rodnog grada Velike Jabuke te je gotovo neodvojiv od te postavke iako snimao je i drugdje. No to je ono što ga kao autora determinira isto kao i strast prema jazzu, bejzbolu, europskom filmu, intelektualizmu i psihoanalizi.

Unutar tog segmenta on je na neki način svojom prepoznatljivošću pravi klasik. No, je li to sve?

Woody ima originalnosti, njegov nepresušni  precizni crni humor i autoparodija nižu se iz filma u film, ima mota prepoznati dobre glumce te ih često reprizira no opet se postavlja pitanje:  je li on tako veliki autor 20. i 21. stoljeća kako svjedoče brojne nagrade, 4 Oskara, 10 BAFTI, 2 Zlatna globusa i 1 Grammy.

Woody Allen svakako jest možda zastarjeli brand, njegove filmove ne možete omanuti i ne prepoznati, čak i on ima svoje kopiratelje, no mišljenja sam da je on tek vrlo vješti kompilator, čovjek s ukusom za dobru umjetnost iako sam veliki umjetnik nije.

Njegovi filmovi razrađuju slične teme koje se subjektivno dotiču uvijek i navijek velikog ega autora koji jeste simpatičan i urnebesan u svojim silnim neurozama i ruminacijama no ide li dalje od toga?

Mišljenja sam da još jedan veliki kompilator Quentin Tarantino ima raznovrsniji stil ( možda samo jer je rastao u drugo vrijeme nego Woody) te više redateljskog umijeća iako i sam kopira i kompilira druge autore i njemu drage pravce.

Ne bi li ti Gorani Bregovići modernog filma opstali bitna je sljedba i idolopoklonstvo a i jedan i drugi imali su nevjerojatno dobru prođu i dozu respekta od svojih fanova.

Woody nikako da snimi svoj zadnji film a bogami ni Tarantino. Što Bregović radi ne znamo.

No da zaključimo. U osvit današnjeg posvemašnjeg srozavanja kulture biti poklonik neoriginalnog ali vještog kompilatora Woodya nije grijeh a isto stoji i za Tarantina.

Gledati uvijek isti film nije baš zabavno a gledati uvijek isti film 60 godina još je manje.

Humor je spašavao stvar kroz revolucije, epohe i dekade. Zašto ne bi spasio i Woodyja? Tog prekaljenog očalinka. Neka mu je slava.

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

  Film, Ivana Perić, Njujork, Vudi Alen