Novinar. Otišao je s javne scene praktički nezamijećeno, možda stoga što nikada nije zavijao s vukovima, kao što je to činila većina medija i čitatelja kojima se obraćao. Naravno, u naravi je licemjernog ljudskog roda, prevrtljivijeg u svojim prosudbama od vjetrenjača, da će – nakon što ode i sa ovoga svijeta – početi pisati hvalospjeve o njegovim tekstovima, a njemu to više neće ama baš ništa značiti. Jer, otišao je svijestan da pišući istinu, i analizirajući događaje u svekolikom kontekstu – a ne samo od ishodišta povoljnog za vladajuće strukture i njihove medijske sluge, kao i čitaoce dobro dresirane da ne ulaze dublje ispod površine – nije ništa promijenio. Možda tek, u par osoba nezaraženih virusima nacionalizama, šovinizama, rasizama, fašizama i inih nehumanih „izama“ netrpeljivosti, nespojivih s onim o čemu filozofi razmišljaju da bi čovjek trebao biti. A čovjek, shvatio je – moguće i prekasno – nije filozofska projekcija humanosti na postojeći materijal, već naprosto statistička mješavina blata i dijamanata, u kojoj, poznavajući rijetkost potonjih, prevladava kalom obloženo mediokritetstvo.

Sistemi se mijenjaju, vladaju, stare, propadaju i bivaju zamijenjeni novima, ali pojedinci ostaju za „vječnost“, shvaćao je, ne misleći pritom samoljubivo da bi se to moglo odnositi i na njega. Ali, tko još danas, čitajući Sokrata, Platona, Aristotela, grčke tragičare, literate, te znanstvenike stasale na tradicijama prošlosti, uopće razmišlja o sustavima i bezbrojnim neznancima na čijim su temeljima sistemi počivali, a koji su se međusobno klali u ime prava nametnug elitama, ne razlikujući ga od pravde? Nema kontinuiteta ni u sustavima, ni u moralu gomila (ako se o njemu uopće može govoriti), koje se „kvantnim skokovima“ prilagođavaju postojećim stanjima, lišeni bilo kakve etike i ideologije sem preživjeti, sidreći se materijalno i poziciono u trenutne okolnosti po svaku cijenu.

Sve u svemu, otišao je razočaran, možda više stoga što je trošio vrijeme na tupavu gomilu a ne na svoje najrođenije – roditelje, ženu, djecu i unuke, u idealističkoj namjeri da isuši močvarno blato kako bi svima postao očigledan sjaj dragulja koji se skrivao pod njime. Neki kažu da je novinarstvo profesija, da moraš svršiti svakojake škole i argatovati po tržnicama i policijskim stanicama skupljajući cijene ili podatke za crnu kroniku, kako bi napredovao do žuđenog mjesta kolumnista ili komentatora i analitičara političkih zbivanja u zemlji i svijetu, ali je on odavno shvatio kako su to naprosto iluzije, ako ne i laži kojima se pokriva većina njenih predstavnika u težnji za samoljubivim, dobro plaćenim dokazivanjem svoje ličnosti pred gomilama nedoraslih korisnika medija. Odavno je uvidio da, primjerice, televizijske vijesti o nekom zbivanju počinju riječima „evo priče“ umjesto „evo izvještaja“, jer većina ionako ne razlikuje subjektivne priče, skaske, bajke koje im se „prodaju“, od objektivnog izvještavanja i analize vijesti koje im se servira. Ne, novinarstvo nije profesija, odnosno to je sasvim formalno, ono je naprosto nerazdvojni segment života, vrijedno kolika je i vrijednost čovjeka koji se njime bavi. Kaže se da novine žive tek jedan dan, možda samo koliko čitatelju treba da pročita ono što ga zanima, te ih sa umotanim smećem baci u kantu za otpatke, ali novinar je za cijeli život, a neki se pamte i nakon njega.

Mješavinom žaljenja, prezira, osjećaja gubitka, i zaludnosti, zatvorio je svoju novinarsku svesku, nikada više se ne javljajući u javnosti koja ga je ionako – čak i njegovi štovatelji – ubrzo zaboravila, sve do njegovog konačnog odlaska sa svijeta, praćenog komemoracijama i prisjećanjima kao „doajena“ nacionalnog novinarstva, koja mu više ništa nisu mogla značiti. Konačni odlazak novinara, rijetki su to shvaćali, znači i pokapanje djelića istine o svijetu, tek jedan čin umiranja sve prostituiranije struke koja se njome trebala baviti. Ona će nadživjeti njega i još mnoge časne novinare, a dali će i sramotu koja ju sve više obavija, nikada neće saznati. Svijet se, evoluirajući sasvim suprotno od onoga za što se svojim znanjem, umijećem, odlučnošću i srcem doživotno zalagao, jednako ravnodušno vrti i bez njega, kao i kad je bio među nama.

Ladislav Babić

Tekst je objavljen na portalima Magazin Plus  i PCNEN 

  Društvo, Ladislav Babić, Novinarstvo