Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje ‘Katalog, moj’, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je ‘tek tako’, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri ‘Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka.
Pisac doba u kojem nitko nije i ne može biti spokojan
Kafka, po stoti put
Jedni pisci koriste imaginaciju, zamišljaju svijet koji onda uobliče u svoje djelo, drugi gledaju u stvarnost, iz nje posuđuju građu za svoje djelo. Onda se pojavio Franz Kafka. Pisac koji je preokrenuo književnost iako mu je pisanje bilo „sporedni posao“, večernja djelatnost nakon napornog radnog dana. U svojim djelima je zamislio svijet koji je postao slika naših života. Najprije se ono presudno dogodi u djelu, a onda u stvarnosti. Upravo to dokazuje i zbog toga ne prestaje da čudi djelo Franza Kafke. Kafka je pisac svih manjina i „manjinski pisac“ koji je postao pisac svih pisaca i svih svojih čitatelja. Pisao je o sebi, a sve nas opisao. Pisao o svom dobu, a opisao naše. Kao pisac bio istodobno zakonodavac i podvrgnut zakonu. Opisao je ugroženost, svoju i našu vlastitu. Opisao je sve procese u kojima možemo biti osuđeni, svaki zamak u koji nikada nećemo ući, sve kukce u koje ćemo se u nesporazumu sa svijetom preobraziti, opisao je sve kažnjeničke kolonije u kojima neki već jesu, a svi u njima možemo završiti. Zato je on suštinski pisac doba u kojem nitko nije i ne može biti spokojan. Opisao je nevolju koju je osjetio i nama ostavio. Neki o tome još uvijek samo slute, neke je to već zadesilo, neki o tome znaju, a oni koji ne znaju još im je gore.
Kafkin preobražaj
Mreža od koje je strahovao Kafkin kukac koji je nekad bio Gregor Samsa, bijaše život sam. Zato je Kafka smislio priču o kukcu, jer se kukac zatvorio u sebe, postao pisac i napisao priču o Kafki, koji se jedno jutro probudio, zagledao u svijet oko sebe i shvati što je svijet njemu i što on u njemu, a iz te mu mreže nema napolje, ona je zbog njega napravljena.
Desetine izdavača je odbilo njegov roman Konfederacija budala, pisac, razočaran, u trideset drugoj godini počinio samoubojstvo, ni godinama nakon njegove smrti ga nisu htjeli objaviti, ali je njegova uporna majka našla uglednog pisca, nekako ga nagovorila da rukopis pročita, on jedva pristao s nadom da će tekst odbiti poslije čitanja prvog paragrafa, možda stranice-dvije, i onda išao sve dalje i dalje, nije mogao prestati čitati to urnebesno djelo u kojem su se spojili u jednu osobu „ludi Oliver Hardy, debeli don Quijotte i perverzni Toma Akvinski“ Baš tako je zapisao Walker Percy nakon čitanja Kennedy Toolove knjige. I našao izdavača. Danas je taj roman pravi kult roman, jedan od najduhovitijih koje sam ikada pročitao, mislio sam da ću pasti na zemlju od smijeha, a znao sam se i zamisliti nad junakovim stajalištima o filozofiji i životu. Djelo je i duhovito, i cinično, i pametno, pa sam neke ideje i sintagme iz njega i sam usvojio. Ja i sam sada, kada nešto dobro uradim, pomislim, baš kao i njegov glavni junak, da bi se nekome kome to ne bi bilo drago mogao zagrcnuti espresso. Neki pisci su usvojili kao svoje pseudonime imena Kennedy Toolovih junaka. Djelo koje dugo nitko nije htio dočeka svoje vrijeme. Možda je djelo ovog pisca utjeha mnogim neuspješnim piscima. Autoru nije bilo.
Čitao sam davno, mnogo davno Peščanik, u Parizu, mislim da je to bilo 1972., one godine kada je knjiga objavljena. Nosila me jezička i misaona preciznost teksta, biblijska slika Oca, koji tumara košmarnim predjelima apokalipse, uznemirivalo približavanje katastrofe. Čitao sam taj razbijeni, košmarni, u tadašnjem značenju te sintagme „novi roman“, ponajbolji od takvih, čitao ga na jeziku koji se onomad zvao srpsko-hrvatski. U jednom trenutku, zanesen štivom, pomislih: kako li je tek ova knjiga dobra na jeziku na kojem je napisana, u originalu? Nisam mogao vjerovati da je to djelo pisca „iz naših krajeva“. Odavno je izbrisano ime jezika na kojem je ta knjiga napisana, a i država u kojoj je knjiga objavljena. Pisac nije, ponegdje.
Mi sve o njemu znamo, ili bi barem trebali znati. Bio je ovaj enciklopedist i nesporni književni gigant jedan od stupova kulture „naših naroda i narodnosti“, dio općeg obrazovanja, obavezna referenca u diskusijama, mjera dobrog pisanja. Bio je ono što i sada jest – veliki pisac. A zašto u drugim zemljama ne znaju (ili barem ne znaju koliko bi trebali znati) za njegove Zastave, Povratak Filipa Latinovitza, balade i drame? Iako je nacionalna književnost male zemlje bez velikog značaja drugima (onima koji se za nju interesiraju samo kada je to njima u interesu), nacionalna književnost svake, pa i najmanje zemlje, nužna je u izgradnji nacionalne samosvijesti, kulture, jezika, bića. Ono nacionalno kasnije postaje mjera suđenja o drugim književnostima. S njom čitatelji uspoređuju djela drugih kultura. U svojoj književnosti, s kojom su odrasli, formiraju svoj ukus i estetske kriterije. Takva mjera književne vrijednosti u mojoj zemlji je svakako bio Krleža, nema ni jednog ozbiljnog pisca koji ga nije čitao, ni jednog ozbiljnog intelektualca koji o njemu nije znao, pa nikom pametnom nije drago, a ni sasvim razumljivo da nije poznat i u drugim kulturama.
Cijela kultura radi na promoviranju svojih vrijednosti: svaki značajan roman iz utjecajne zemlje promovirali su mnogobrojni kritičari, povjesničari i svi čitatelji te knjige. Tako literarna vrijednost biva nametnuta i drugim kulturama i obrazovanim ljudima. Djela iz male zemlje i njene kulture ne promoviraju često ni u toj kulturi. Svako tko zna čitati raspozna Krležinu spisateljsku virtuoznost, njegovu stilsku i misaonu silovitost, ali iza njega ne stoji ni moćna, ni mnogobrojna nacija, pa njegovo djelo nikada nije imalo onakvu promociju kakvu je svojim estetskim vrijednostima zaslužilo. Vrijednost kao ideološki proizvod dokazuje da neka estetska „vrijednost po sebi“ baš i nema previše značaja. Zato je i Krleža danas u svijetu relativno nepoznat pisac, nema ga na listama velikih, ne spominju ga u opširnim knjigama o najboljima, a mnogi koji mu ni blizu nisu navode se u istim knjigama kao „svjetski poznati i priznati“. Čak i u onoj zemlji u kojoj se rodio sve ga manje, nije im do kulture od kada su ostvarili svoje, književnost im sada malo što dokazuje, kao da im ni identitet više ne potvrđuje.
Nedavno sam naišao ponovo na njegovo ime, na listi „zaboravljenih pisaca, dobitnika Nobelove nagrade“. Ja ga pamtim, često sam o njemu razgovarao sa Nedžadom I., na kojega je u mladosti dosta utjecao. Volio sam Lagerkvista jer je bio odličan, a uvijek sebi dosljedan pisac. Sve je u njegovom djelu protkano vjerom, a ništa dogmom. U njegovim pričama je sve bilo jednostavno, a zastrašujuće. Odjednom liftom junak siđe u pakao. Kepec se ne mijenja cijeli život, jer je oličenje zla. Gomila neće da Pilat oslobodi Isusa, nego notornog razbojnika Barabu. Krvnik je osoba među nama, prijetnja koja se sprema, nacistička vlast koja je u to dobra prijetila Europi, a mogla bi opet. Lagerkvistova pitanja su moralna i politička pitanja, a ne diskusija o religiji, ali kao pitanja dobra i zla također mogu biti i religijska pitanja, a nadasve su pitanja našeg bivanja i našeg moralnog izbora. Možda baš zato sve češće utajena pitanja. Pa tako i pisac koji ih postavlja.
Imao je kratak, buran život, pisao samo šest godina, a njegovo djelo postade jedan od temelja ruske književnosti. Slikao je, slike mu bile vješto napravljene, ali blizu sentimentalnom kiču, pisao dobre pjesme pod utjecajem Byrona, pisao još bolju prozu, zbog nje imao problema sa tadašnjom cenzurom, a do danas o njoj ostala potpuno različita, čak oprečna tumačenja. Ljermontovo najpoznatije djelo Junak našeg doba priča je o hladnoj, ciničnoj, egoističnoj osobi, koju sam Ljermontov označava kao „cijelu generaciju“, priča o osobi kakva je vremenom sve više bila prisutna u svakodnevnom životu, često bila omiljeni junak mladog naraštaja, pa i neki moji drugari nastojali takvi biti, čak i kada nisu bili ni blizu beskrupuloznoj i arogantnoj prirodi ovog junaka našeg doba, a jednom koji mu je po mnogo čemu nalikovao postao alibi za vlastitu nesnosnost.
Ono što je šokiralo u toj knjizi, pa i u meni samom izazivalo nelagodu, bila je riječ „junak“, „heroj“, riječ koja se pripisivala samo ljudima koji su po svojim moralnim karakteristikama bili potpuno suprotni Pečorinu, naslovnom liku ovog djela i prvom anti-heroju moderne književnosti. Knjiga je zbunjivala, svojim moralnim stajalištima odbijala i istovremeno privlačila, bila ogroman uspjeh, Ljermontova učinila slavnim. Pisac je bio u sebi romantik, različit od svog junaka, a u svojim tekstovima naslutio svoju ranu smrt. Poginuo je u dvoboju u dvadeset i šestoj godini života.
Ništa što je vrijedno ne može propasti, ni zauvijek nestati
Otkrio nam je prazninu, ponor bivanja, Ništa, put prema nebiću. Ukazao na muku mišljenja, na mišljenje o najtežem, na spoznaje o kojoj nije moguće govoriti. Njegovu poeziju moji estradi skloni prijatelji pisci i glumci nisu nikada recitirali i zato vjerujem da su je shvatili, jer je u njoj takva dubina da ona nije za kazivanje, nego samo za razmišljanje. A koji je shvati, pohrani je u sebe, pa mu dugo nije do kazivanja. Riječ koja je u svojoj poetskoj istini postala filozofija, mišljenje u svom čistom obliku, oslobođeno od osobnosti mislioca i od svega drugog, mišljenje u sebi samom, tako čisto i lijepo da je postalo poezija.
Djeca su s njim plovila, nosila ih spoznaja da je London u životu bio mornar, bokser, lutalica, avanturist, radnik u tvornici, kopač zlata, novinar, ratni izvještač, a onda, iako samouk, postao slavni pisac. Djeca su u njegovim knjigama, u njegovom vitalizmu i želji da pobijedi prirodu osluškivala zov divljine, šum dalekih mora i miris prerija, pa su mislila da je sreća tamo negdje, daleko. Njegova iskrenost je plijenila, svaki njegov tekst bio življen i proživljen. Tek je u svojoj ponajviše autobiografskoj knjizi Martin Eden Jack London dosta toga izmislio, prikrivao i iskrivljavao, ponešto i slagao, pa je, na primjer, dokazivao da nije bio socijalist nego individualist, vjerojatno zato što je brinuo o svojoj publici, a i rashodi mu postali veliki, pa gotovo potpuno osiromašio, iako je bio jedan od prvih pisaca koji je stekao svjetsku slavu i pisanje napravio unosnim zanimanjem. I baš je s te strane kasnije svakom njegovom poštovatelju došlo iznenađenje: životopis Jacka Londona nije u potpunosti korespondirao sa njegovim „životnim pričama“. London je svakako mnogo toga doživio što je u svojim knjigama opisao, ali je utajio svoj rasizam, svoj poziv na nasilje, svoju permanentnu depresiju pretvorio u priču o junačkom opijanju, svom teškom, iscrpljujućem i ponižavajućem radu dao obol romantične pustolovine, pa je tako pisac London stvorio junački život osobe Jacka Londona. Pisci su često izmišljali svoje avanture, junake, njihove događaje. London je izmislio samog sebe. A to nije učinio samo zato što je bio pisac, nego zato što to svako za sebe barem pomalo radi, jer svako svoju sliku vidi barem malo idealiziranom i „veličanstvenom“, svako svoju biografiju barem malo „retušira“. A kada je u pitanju Jack London, sumnjam da su ljubitelji njegove književnosti ikada htjeli vidjeti drugačiju sliku od one koju nam je on sam ponudio, jer je on bio prvi koji je istodobno bio pisac i junak, kako u svojim knjigama, tako i u svom kratkom životu. Pisati i živjeti nije jedno te isto, ali je to mnogima nakon čitanja Londonovih reporterski, grubo napisanih priča bilo teško povjerovati.
Povede je na rijeku, u sumrak, govorio djevojka je, a bijaše mladić. Nadao se vitezu, dugo ga čekao, a onda stigli crni konjanici s crnim perjanicama. Htio, umre li, da balkon ostave otvorenim, a izvedoše ga na poljanu, skinuli ga golog, strijeljali. U njegovoj tragičnoj sudbini rečena je bit pjesništva: ljubav, nagost, izloženost, ranjivost i smrt. Sve odjednom, u noći, za koju bi neupućeni rekao da je bila noć lune, lijepa, lirska noć. Ili je baš možda takva poetika: okrutna, prema pjesniku nemilosrdna, a nama nježna, sve dok nas ne dohvati slična sudbina.
Možda sam prvi put naišao na jednu njegovu pjesmu u knjizi Bihalji-Merina Španija između smrti i rađanja. Bila je to pjesma o Machadovom napadnutom i ranjenom voljenom gradu: „Madride, Madride, kako gordo tvoje ime zvuči / Ti se smiješ s olovom u srcu“. S junakom romana se ponekad saživimo, uglavnom kada nam nalikuje ili ga u nekome prepoznajemo. Zanos u pjesmi pak može biti svačiji. U Machadovom zanosu sam i sam gorio. Machado je bio blizak taoizmu, jedan je od ključnih španjolskih modernista, među prvim europskim pjesnicima govorio bez osobnog ja, a živio svoju poeziju, bio svoja poezija. Kada je poražena španjolska Republika, morao je ostarjeli pjesnik s majkom bježati u Francusku, tamo ubrzo i umro. S njim i njegov san. S njim, kasnije, i mnogi moji snovi. Koliko puta ponovih njegov stih: Gospode, opet smo sami, moje srce i more. Kada bih o njemu napisao pjesmu, bila bi to pjesma o mojim izgubljenim bitkama. I ljepoti, pa zbog tih poraza ne žalim, jer ljepota, kao ni pjesma, ne napušta.
Goli i mrtvi je naslov njegovog romana o borbama u Drugom svjetskom ratu. Taj roman je Meilera proslavio kao pisca. Bilo je to doba „ratnih priča“: učesnici Drugog svjetskog rata pisali su, a još više naokolo govorili o svojim podvizima, ljudi čitali Od sada do vječnosti, a i mnoge druge knjige, u kojima se slavio heroizam, pokazivala muka ratovanja i teški put do pobjede. Danas se te knjige malo čitaju, posebno u „našim krajevima“, gdje se sada uglavnom poraženi hvale svojim porazima. Mene obradova kada se, desetak godina nakon rata, i Meiler (najprije u svom romanu Park jelena, a na još upečatljiviji način u Američkom snu) i sva literatura odmakla od tih tema. Ne može se stalno živjet u prošlim bitkama. Zato je i Meiler počeo pisati o gradskom životu, o američkim snovima i javama, o Marilyn Monroe, o značajnim događajima novog vremena, o ratu u Vijetnamu, o turobnoj prirodi kapitalizma, o seksu i alkoholu, o svemu što je uistinu bio njegov život, potpuno se okrenuo „književnom žurnalizmu“, a priče o ratu ostavio u prošlosti. Danas Meilera možda još poneko pamti, najčešće po sjajnoj reportaži o drugoj borbi, onoj u džungli, između Muhammeda Alia i Georgea Foremana.
Oni što su vikali „Lijeva, lijeva“ uhvatiše se u narodna kola, ništa im desni više smetali nisu, u pobratimstvu zajedno, s pucanjem i pjevanjem, prema provaliji.
Ranije su slavili, u školi ponajviše, pjesnika Majakovskog. Imitirali ga mnogi, naročito estradni pjesnici. Rezultat: mnogo buke, malo poetike.
Stihovi Majakovskog bili su hrabrost. Koračnica. Odlučnost. Vjera. Borba. Revolucija. Crvena od želje, crvena prema pobjedi, crvena u pobjedi. Onda, odjednom, pucanj iz pištolja. U crveno srce pjesnika.
Zadnjih dana svog života ni njemački nije govorio. A smatran je najvećim piscem njemačkog jezika. Umro je u emigraciji. Pobjegao je od nacista, koji su njegove knjige spaljivali. I drugi su ga osporavali. Brecht ga je opisao kao „biedermeier dušu“. Kao nešto propalo, starinsko. Opisivali su ga i kao pisca „buržoaskog epa“ o Buddenbrookovima, slavljenog romana o propasti jedne obitelji. Opisivali su ga i kao osobu iz „prošlih vremena“. Dosadnu osobu. Što je ostalo od ovog velikog pisca? Thomas Mann je sigurno to bio, veliki pisac. Nesporni pisac. Gigant. Dobio je i onu u ono doba važnu, Nobelovu nagradu. I časna, moralna osoba, kažu, bio. A ipak ovog pisca i neospornog poznavaoca filozofije, autora koji je opisujući svoje junake opisao jedno vrijeme, danas rijetko spominju. Mlađi tvrde da je prošlo doba njegovog otmjenog stila, njegove mudre rečenice, njegovih lijepih konstrukcija, veličanstvene romaneskne građevine u kojoj je njegovan duh suvremenog klasicizma.
U Mannovim velikim romanima, u njihovom svijetu reda, utvrđenih konvencija i pouzdanih vrijednosti, sve se dešava po unaprijed osmišljenom konceptu. Kao da smo ušli u neki teatar, u kojem svaka osoba zna svoju ulogu, a i krajolik je u nekoj funkciji. Junaci Mannovih proznih djela zapravo su „filozofi“, prije „pojmovi“, zastupnici precizno određenih svjetonazora i tumači filozofskih nazora, nego stvarne osobe. Ali, opet puno toga u njegovim djelima volim, naročito jedan moment, jednu epizodu iz Čarobne gore, onaj trenutak kada junak u noći s onu stranu stvarnosti doživi svoju ljubavnu avanturu sa Madame Shoshanom: je li se to uistinu dogodilo? Ili je to bio samo san? Ili je to na kraju svaka ljubav? Kao da se tu i pisac izgubio, zbunio, pa baš tada najviše bio ono što on jest. Kao što je rekao tko jest i u Smrti u Veneciji, ali to kao oženjen čovjek i otac goleme obitelji nikada ne bi ni sebi, a kamo li drugima priznao, jednako kao što je svoju vlastitu preplašenost pripisivao junacima svojih kraćih priča, od Malog gospodina Friedla do Maria i mađioničara. Tu je možda ključni moment njegovog nestajanja: nije bio dovoljno iskren prema sebi samom. A to je dijelom dolazi otud što nije htio biti ono što jest, nego „dostojanstven“ i „veličanstven“. Što je pripadao svojoj otmjenoj i učenoj publici. Jednom načinu mišljenja i ophođenja koje je potpuno različito od današnjeg neurotičnog vremena fragmenta, u kojem više nema mjesta značajkama „velikog narativa“. Ja ipak mislim da će se jednom i „svečane“ knjiga Thomasa Manna ponovo naći u rukama dobrih čitatelja. Onih koji ne misle da je prozni tekst samo zabava, onih koji znaju da je dobar roman cijeli emocionalni i misaoni svijet. Ništa što je vrijedno ne može propasti, ni zauvijek nestati. Ono preživi sva osporavanja i ponovo nađe svoju publiku. Ono se poradi svoje unutarnje vrijednosti uvijek nanovo vraća.
Piše: Predrag Finci
Naslov knjige sam posudio od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti
Mnogo sam čitao. Mnogo i zaboravio. A one što i koje upamtih zbog nečega mi je vrijedilo upamtiti, kao što je možda one druge trebalo zaboravit. Pa od knjiga koje stigoh pročitati meni drage, najdraže ovdje nabrojah. Ne navodim ni jedno djelo mojih osobnih prijatelja i poznanika, iz straha da ne budem prestrog, a i iz straha da ne budem suviše popustljiv, jer se bojim da bih u takvom odabiru nekoga nepravedno mogao izostaviti, a u ocjenama, i pozitivnim i negativnim, biti uvijek subjektivan. O njima ću drugom prilikom. Zato ću ovdje samo o nekoliko naših pisaca, koji imaju ugled i u zemlji u kojoj sada živim, a ponajviše o klasicima i „stranim piscima“.
Svaki pisac piše o onome što je najviše njegovo. Svako djelo Drugog na svoj način shvaća, nada se ispravno, najbolje, ali nužno i svoje u tuđem djelu čita. Svaki stvaralaštvom zaneseni pisac misli da je njegovo djelo isto što i život. Svaki svoje djelo smatra nužnim, istinskim prinosom velikoj knjižnici svijeta. A život uvijek proširuje ovaj katalog, nanovo u njega nova djela upisuje. Tako je i u ovom, koji sam sastavih. Zato neka i smjerni čitatelj odmah doda djelo koje mu je na pameti, odobravam i pozdravljam.
Mnoge dane provedoh u knjižnicama. Mnoge sam knjige čitao, neke samo listao, ponekad prolazio pored dugih redova knjiga, kao pored neke terakota vojske od slova, silne armije u kojoj mnogim borcima ni imena nisam znao, a neke od knjiga mi postale bliske, pa bi im se u ponovnom susretu obradovao kao starom znancu. Ponekad bih pomislio (a i to nam je pokazao i dokazao Borges): ima na svijetu suvišnih ljudi, ali nema suvišnih knjiga. Svaka, čak i najgora nečemu nas može naučiti, negdje uputiti i barem njenom autoru nešto znači. Mogao bih, doduše, izdvojiti i samo nekoliko autora: Homer, Shakespeare, Cervantes, Dante, Flaubert, Tolstoj, Dostojevski, Dickens, Kafka, Eliot, Borges… Ali, onda bih mnoge meni drage i mnogima značajne zanemario. A i kada bih pobrojao sve kojih se mogu sjetiti, opet bih nekog izostavio, ili što ga se nisam sjetio, ili zato što ga još nisam čitao. Zato dakle navodim samo neka od djela koja me se dojmiše, samo sto dvadeset i tri (123) takva, pa još jedno, pa još jedno, lako bi ih moglo biti 1234, možda bi potpun spisak bio tek kada bih mogao nabrojiti 12.345 i više od toga, i više, jer je priča o pričama beskonačna priča i zbir svih priča, a tim pričama, evo, pridodajem i svoju priču o kazivanom i napisanom, o epskom i poetskom, o proznom i dramskom, o književnosti, priču o tome što sve književnost može biti, pravim svoju selekciju, iznosim svoje dojmove bez prepričavanja sadržaja djela i navođenja svih onih podataka kakve čitatelj može naći u svakoj boljoj enciklopediji ili na poleđini knjige. Ovi moji kratki tekstovi su samo skice, dojmovi, ono što o meni dragim piscima ili njihovim knjigama ispisah na margini, moje osobne bilješke, oznake u mom katalogu.
Izvor: XXZ Magazin
O književnosti i piscima: nema spokoja napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →