1 Zasebno razmatranje lika Džona Kofija nije sasvim u duhu ovog rada, ali čisto iz pitanja potrebe razriješenja, ali i uvida čije razumjevanje može da baci svjetlo na druge elemente koje ovdje razmatramo, nije na odmet osvrnuti se na višeslojnost lika Džona Kofija.

Već je rečeno da Džon Kofi ima ime kao napitak, ali se drugačije piše. Ovo indicira na Kingovu namjeru da pokaže slojevitost Kofijevog lika i ime je jedan od putokaza ka tome. U engleskom jeziku inicijali Džona Kofija su JC. Narav mu je blaga, može da izvodi čuda, liječi i vraća iz mrtvih. Jasno je gdje King cilja sa ovim. Još ako se zna da su inicijali Hrista u engleskom jeziku JC, onda je kristalno jasna Kingova zamisao. To što je Kofi crn, samo je prst u oko konzervativnom dijelu američke javnosti, tim više što je sama priča smještena u konkretnu epohu. Ne treba zaboraviti i to da su i Hrist i Kofi pogubljeni ne zbog svojih, već zbog tuđih grijehova i na to pogubljenje otišli su ne opirući se, prihvatajući tu svoju sudbinu.

„Zelena milja“ opet donosi jednu težu priču koja obrađuje motiv ljubavi koja ubija. Naime, u samom romanu, Vilijam Vorton egzekuciju svog zločina bazira na tome. Prvoj sestri prijeti smrću druge sestre ukoliko ne bude tiha, a to isto radi i sa drugom sestrom. Obje u nadi da će da spasu onu drugu ostaju tihe, ne puštaju glasa, pa tako Vilijam Vorton završava svoj krvavi pir. Da li bi bilo drugačije da je jedna od sestara vrisnula? Možda, a možda i ne bi, ali suština je da je u ovom slučaju ljubav radila protiv njih.

U okviru ovog istog motiva, ponovo treba da se vratimo na Stajnbekovu novelu „O miševima i ljudima“ i da razmotrimo odnos između Lenija Smola i Džordža Miltona. Naime, Milton, koji ima ulogu staraoca, duboko je svjestan činjenice da je Smol apsolutno nesposoban da se brine o sebi. Leni Smol živi u bajkama, odnosno u pričama koje za njega osmišljava Milton, koje, iako zvuče dosta racionalno, a to je kako naći kuću i parče zemlje i od toga živjeti, su ipak u suštini jedna oralna uzica, jedna vrsta kontrole koju Milton izvodi nad Smolom kako bi ga održavao u onim uskim tokovima opšteprihvaćenog ponašanja. Naravno, ne može se prigovarati Miltonu da kod njega postoji želja za kontrolom ili dominacijom, već to isključivo proističe iz njegove ljudske obaveze, preuzete da se brine o Smolu, a jedan tako veliki čovjek sa velikom umnom retardacijom, zahtjeva izuzetno mnogo pažnje, pa Milton zbog toga i pribjegava svim mogućim nenasilnim metodama kako bi brinuo o Leniju Smolu. Ponekad, ta ljubav koja je na ivici bratske, a koja je u stvari ona suštinska i ljudska, magli vidike i ne dopušta da se vide oni najcrnji scenariji koji bi mogli da nastupe ukoliko čovjek poput Smola ostane bez nadzora. Upravo ta magla, ta koprena, proistekla iz osjećanja prouzrokuje i samu smrt snahe vlasnika ranča na kome su Milton i Smol došli da rade. Znajući da nema drugog izbora, da će ukoliko ga uhvate, državni službenici prema Smolu postupati kao prema svakom drugom kriminalcu, da će kroz taj proces doživjeti maltretiranje, Milton uzima pravdu u svoje ruke i ubija Smola. To nije bila laka odluka, ali na kraju, to je bio jedini mogući ishod. Prvo, Milton to ne radi iz osvete zato što je neko njemu blizak počinio jedno takvo djelo ili se Milton osjeća superiornim, pa pokušava tu superiornost da do kraja sprovede.. Ta odluka o pogubljenju dolazi prvenstveno iz krivice koju Milton osjeća, jer svojom brigom nije uspio da spriječi da se tako nešto dogodi. Drugo, Milton takođe shvata da je pogubljenje njegovom rukom Lenija Smola jedan humani čin, nedopuštajući tako da Smolu sude stranci, neko ko ne shvata Smolovo stanje i samog Smola, koji bi na kraju učinili isto što i on. Sagledavajući sve ne može se a da se ne zapitamo da li je to zaista bilo pogubljenje ili eutanazija.Da li je moglo drugačije? Možda. Možda je Milton mogao da odvede Smola u neki dom, centar i sl., ali ovo je Amerika ranih tridesetih godina, njih dvojica nemaju novca i predrasude su jake i česte.

ŽIVOTINJE kao simboli u oba djela prilično su vidljivi, ali i pored toga kao da se ignoriše njihovo prisustvo. Naime, životinje su ovdje nosioci simboličkih značenja iako su predstavljene u manjem ili većem obimu kao protagonisti. Njihovo ponašanje ukazuje na postojanje dodatnih slojeva radnje i pokazuje efektivnost onog zanatskog djela kod oba pisca, jer se njime služe kao sredstvom za pokazivanje jednog dubljeg značenja svog djela. Ovo pokazuje još jednu zajedničku dimenziju, još jedan zajednički skup koji djele ova dva djela. Svakako, pored onog osnovnog simboličkog značenja za svaku životinju (u jednom opštem smislu) svaki autor je takođe dodijelio i posebno značenje, već prema kontekstu radnje koju je stvorio.

Već je pokazano šta miš simboliše u Stajnbekovoj noveli, a to je simbol ljubavi koja ubija, ali je istovremeno i dio terapeutskog dejstva, nešto što pomaže da se čovjek bolje osjeća. Kod Stajnbeka miš ima malu ulogu, na samom početku radnje, ali i to je dovoljno da ostavi veliki trag na cjelinu. Kod Kinga miš ima daleko veću „minutažu“ i njegov uticaj na radnju romana je daleko veći. Veoma suptilno King personifikuje miša pa on dobija ime (gdin Džingls), bori se sa sjećanjima i osjećanjima, ima svoje prijatelje i neprijatelje i nekoga ko ga oplakuje. Ne treba izgubiti iz vida onaj ključni momenat kada ga je Džon Kofi vratio iz mrtvih. Tako je vaskrsao, poput Lazara. U njemu ima toliko intuicije da se ona često graniči sa samom spoznajom svijeta oko sebe na jedan potpuno racionalan način. Pored toliko stari koje se vrte oko Džona Kofija i njegovih sposobnosti i koji se naziva božijim posebnim stvorenjem, da se često previđa i to da je gdin Džingls takođe jedno od božijih posebnih stvorenja. Sam King pokušava da ostavi trag od mrvica koji bi uputio čitaoca na ovaj zaključak. Zatvorenik poglavica Biterbak upućuje pitanje gdinu Džinglsu: Ti, dobar duh?“ Ako se poslužimo analogijom i vidimo da su u prisustvu gdina Džinglsa svi inspirisani, onda možemo reći da je zaista Džon Kofi Isus Hrist, a gdin Džingls Duh Božiji.

Životinje su nosioci simboličkih poruka i kod Stajnbeka i kod Kinga. Tako pored miševa, u knjigama se javljaju i psi. Opet treba napomenuti da upotreba iste životinje varira između ova dva djela, što zbog priče, što zbog samog obima pomenutih djela. Tako pas u „O miševima i ljudima“ zauzima relativno malu zapreminu cjelokupne novele. Riječ je samo o štenetu koje biva umoreno i tu je samo da potvrdi motiv ljubavi koja ubija i učvrsti poimanje karakternih crta Lenija Smola. To je jedan nevelik događaj, ali služi ne da ocrni Smola, već da učvrsti Miltona u odluci. Opet kod Kinga psi nemaju preveliku ulogu, ali ipak imaju daleko veću nego kod Stajnbeka. Oni su tu da pokažu sumnju da stvarnost, odnosno stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju¹. King kao da želi da pokaže kako psihologija gomile usmjerava one neodlučne na stranu većine što, naravno, nema uvijek pozitivan ishod.

Jedan od najočiglednijih motiva koji se provlače kroz zajednički skup oba ova djela, a opet čini se da je ostavljen po strani jeste SMRT. Čini se da razlog takvog poimanja leži upravo u činjenici da je smrt najprirodnija stvar na svijetu, i više ako se uzme u obzir da je Stajnbekova novela čisti realizam, a da Kingov roman nije potpuno u fantasy žanru, već iskorištava momenat čvrstog koketiranja sa magijskim realizmom. Tako dolazimo do toga da jedan od očiglednih motiva neprestano izmiče našem pogledu.

Miš, štene, Leni Smol i gđa Kurli bivaju umoreni pred naišm očima i (kao kompliment Stajnbekovom umijeću) njihova smrt se prirodno uklapa u radnju. Naravno, svaka ta smrt je posljedica loše odabranih poteza, a sa druge strane to pravi konsekvence koje savršeno određuju tok priče i privode je njenoj kulminaciji i kraju.

Ako je smrt u Stajnbekovoj noveli prosti hir prepletenih sudbina sudionika na tom prostoru, to isto ne možemo reći i za Kingov roman. „Zelena milja“ kao zatvorski toponim postoji svrsishodno da donosi smrt, pa makar to bilo i puko izvršenje pravde. U opštoj kulturi za boju smrti se smatra crna boja, ovdje je to zelena.

„Zelena milja“ više je nalik na žrtvenik, na oltar na koji se polažu žrtve. „Zelena milja“ je uvijek žedna krvi i njenoj žeđi je teško umaći počevši od zatvorenika koji svoj život završavaju na električnoj stolici, pa sve do onih koji svoju grozomornu sudbinu dočekuju i onda kada se sklone sa „Zelene milje.“ „Zelena milja“ je oličenje smrti i sve duše pogubljene na električnoj stolici i dalje ostaju tu zarobljene u svom teškom zagrobnom životu i zbog toga na kraju i Džon Kofi izjavljuje da ih vidi okupljene oko te stolice. Smrt tako u „Zelenoj milji“ je neminovna i dolazi po svoje, pa čak i onda kada je prinuđena da svoje planove odgodi na izvjesno vrijeme.

Bez namjere u iznošenje definitivnog zaključka, možda bi se moglo napisati da u književnosti postoje slučajnosti koje dva djela približavaju jedno drugom na osnovu sličnih motiva i simbola ili čak i namjerno. Te namjere ne moraju da budu identične, ali svakako posljedice koje su te namjere proizvele idu u prilog nama čitaocima jer nam daju priliku da uživamo u dodatnom sloju čitanja, a to je pronalaženje istih ili sličnih poveznica između dva ili više djela, pa makar to i ne bilo objektivno razmatranje, već puko učitavanje.

1 Small – mali na engleskom jeziku.