Oksford – Znanje je moje svetlo

Oksford, grad koledža i sanjajućih tornjeva

Vidi Oksford i život će ti biti ljepši i duhovno bogatiji, a pogled u budućnost svjetliji. I to ne samo zato što je moto Univerziteta u Oksfordu, jednog od najstarijih u svijetu gdje danas studira 22.000 studenata, The Lord is my light (Dominus illuminatio Mea), odnosno Gospod je moje svjetlo, već i zbog toga što je u centru grada svaka ulica koledž i gdje vas zapljusne talas mladosti i optimizma i radost slobodnog života.  Svježinu i vedrinu vidite na licima i pokretima mladih ljudi i iskreni osmijeh u njihovim očima.

Ovdje se stvaraju novi vidici i nove ljepote. I već u prvom susretu sa Oksfordom, čovjek zažali što nije rođen u ovom gradu i što ovdje ne živi.  Jer, mladi ljudi u Oksfordu grade svoj život u ljepoti, ljubavi, vjeri, sa punom snagom duha da se stekne znanje, jedino bogatstvo čovjeka koje mu niko ne može oduzeti. Jednom riječju, ovdje se dobija kvalitetno obrazovanje. Sa prestižnom diplomom bilo kojeg koledža u Oksfordu, vrata su vam širom otvorena, svuda u cijelom svijetu. Izvrsno obrazovanje na ovom Univerzitetu pruža iluziju da ljudi ostaju uvijek mladi i ne stare; da su svi visokobrazovani i po ubjeđenju i duši  građani svijeta.

Univerzitetski grad Oksford, u kome živi 160.000 stanovnika i koji je centar Grofovije Oksfordšir, ima 38 koledža i šest privatnih vjerskih škola, utemeljen je 1096. godine i najstarije je sveučilište u engleskom govornom području i već decenijama se ubraja među pet najboljih u svijetu. Grad, smješten kraj rijeka Temze i Červil, formiran je davne 912. godine. Za svog kratkog boravka u Oksfordu primjetio sam da se mladi ljudi raduju životu, nema ovdje mržnje ni pakosti, nema nacionalizma niti prezira prema drugom i drugačijem, ni bijesnog pogleda ako vam se bog drugačije zove ili niste protestant. Niko i ne primjećuje da ste različiti ili da niste iste religije, to nikoga i ne zanima. Ovdje mladi ljudi, kao što je pisao Fridrih Helderlin, njemački pjesnik romantizma, traže ”najviše i najbolje u dubinama znanja”. Trezvena mladost u Oksfordu svoje vrijeme i dobro vidi i sasvim razumije. Oni žive, uče, rade, stvaraju, raduju se životu, oni su u svijetu sa svojom snagom ljudskih vrlina i sopstvenim znanjem. Oni su u svijetu koji žele da obogate i uljepšaju.

Svaki koledž ima biblioteku i salu za odmor studenata i ručavanje, svoj hor, a mnogi i svoju pozorišnu grupu, ili galeriju slika, kapelu ili crkvu. Mladi ljudi u Oksfordu žive za ono što vole, puni su poleta i energije, sigurni u svoje znanje i svoju budućnost; sa ponosom idu kroz život i godine i ostaju vječno mladi. Zato bi možda i moto Univerziteta mogao da bude: znanje je moje svjetlo. Studenti ovdje imaju na umu misao mudrog Sokrata koji je rekao da znati znači biti i dobar, i sebi i drugima. Ponekad, na žalost, ljudi sa velikim znanjem nanosili su i velika zla svijetu i živjeli sa zločincima u sebi. Pamet i znanje nisu uvijek povezani sa etikom i moralom.

I možda Oksford nije slučajno prozvan kao grad sanjajućih tornjeva. To je metafora koju je izmislio pjesnik Metju Arnold, student sa Oksforda. Vjerovatno je mislio da se ovdje neprekidno sanja, živi i stvara i da snovi prelaze u stvarnost. Na svakoj zgradi koledža nalaze se po jedan ili više tornjeva – to je harmonija živopisne arhitekture gotskog sjaja i tornjeva oksfordskih škola. Svagdje u Oksfordu, među starim i lijepim građevinama, ispod sanjajućih tornjeva, i sa mladim ljudima, čovjeku u životu bude toplije u srcu i u duši radosnije.

Prije nego što budu primljeni na koledže, budući studenti razgovaraju sa profesorima i ne gleda se puno na prethodne ocjene, već se procjenjuje sposobnost razmišljanja. Profesori žele da čuju činjenice i argumente i uvjere se da su kandidati za studiranje na Oksfordu pripremljeni za sticanje novih znanja. Pitaju studente zašto smatraju da su dobri za studije na ovom Univerzitetu. U Odsjeku za orijentalne studije je jedno od pitanja: Može li arheologija dokazati ili negirati Bibliju, ili na Odsjeku za ekonomiju i menadžment: Da li bankari zaslužuju svoje plate i treba li  vlada preduzeti nešto da bi se ograničio iznos novca koji oni prisvajaju.

Studenti u koledže dolaze na biciklima ili pješke, često i autobusima i ne voze auta ne samo zbog toga što je Oksfordu malo prostora za parking. Svi su pristojno obučeni, često u jednoobrazne uniforme, čak ni na brucošijadu ne dolaze glamurozno i kičasto nakinđureni ili u skupocijenim odijelima, niti sa blještećim nakitom. A za to veče posebno će ih pripremiti starije kolege i zajedno se napiti kako bi to vatreno krštenje pamtili po mamurluku, a ne po glamuru. Ili, bolje rečeno, sve što je ljudsko nije mi strano. Već u prvim danima studija, profesori kažu svojim studentima da ih oslovljavaju imenima, a ne profesore ili doktore, ili gospodine. To obrazlažu time jer vjeruju da će studenti za koju godinu biti njihove kolege.

Velika Britanija je proglašena kao najbolja zemlja za obrazovanje, ispred Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Rezultat takvog obrazovanja je činjenica da je Ujedinjeno Kraljevstvo među vodećim zemljama u svijetu po broju naučnika, istoričara, književnika, diplomata, filosofa, pozorišnih i filmskih glumaca, muzičara, političara, sportista… Pedeset nekadašnjih studenata sa Oksforda dobilo je Nobelovu nagradu za hemiju, fiziku, medicinu, ekonomiju, književnost… Nagrada se dodjeljuje pojedincima ili grupama koji svojim sposobnostima doprinose čovječanstvu i čiji su uspjesi u stvaralaštvu najveći. Sa koledža u Oksfordu, Velika Britanija je dobila 26 predsjednika vlada, a studenti ovog grada osvojili su pedeset olimpijskih medalja…

Školovanje je, istina, skupo, ali dostižno i mladima iz srednje klase uz pomoć  države i kredita. Godišnje se u Velikoj Britaniji za školovanje na koledžima plaća više od 20.000 funti sterlinga u šta su uključeni stanovanje i ishrana. Cijenu stanovanja izvan koledža sada su podigla razmažena djeca bogatih Rusa i Kineza koji, recimo, u Londonu, udaljenom šezdeset kilometara od Oksforda, kiriju za jednosoban li dvosoban stan plaćaju i po hiljadu funti sedmično! I u samom Oksfordu kirije su mnogo veće nego u drugim evropskim gradovima. Za dvosoban stan kirija je oko 1500 funti mjesečno i plus 200 funti za porez koji ne plaća gazda nego osobe koje tu privremeno stanuju.

Ovdje važi nepisana parola: nije pristojno biti siromašan. Ali, kao i svugdje u svijetu, i u Oksfordu ima sirotinje i čak 3.500 beskućnika. Usred decembra vidio sam nekoliko beskućnika na ulicama Oksforda, a dvojica su ležala na trotoaru, čitali knjige (!), pokriveni toplim dekama. I vidio sam uoči Božića nekoliko grupa mladih ljudi kako na ulici prikupljaju dobrovoljne priloge za beskućnike, i pri tom sviraju i pjevaju i još jednom dokazuju plemenitost i ljepotu svoje mladosti. Sigurno je da je mladost već sama po sebi ljepota života. Ali, mladost u Oksfordu zna da voli i da se raduje, da uči i da stvara dajući pečat sopstvene prirode i prefinjenog ukusa svom vremenu.

Najveći i najpoznatiji koledž je Krajst čerč koji je osnovao Tomas Vulsi 1524. godine, državnik, lord kancelar, nadbiskup od Jorka i kardinal Katoličke crkve, svrstan među četrdeset najvećih umova u istoriji. Kralj Henrik Osmi, koji je Vulsija imenovao za svog savjetnika, odvojiće se 1534. od Rima i postati prvi poglavar Engleske crkve. Kralj je imao i lični razlog za ovakvu odluku. U kanonu Katoličke crkve po pravilu jednom sklopljen brak ne može se poništiti. Henrik Osmi je formiranjem Anglikanske crkve mogao da se rastane od  tadašnje supruge Katarine Aragonske i ponovo se oženi, a Katedrala u Krajst čerču će postati prva crkva protestanske Engleske. Tečno je govorio francuski, španski i latinski i imao šest žena. Njegov život opisao je Viljem Šekspir u djelu ”Henrik Osmi”. U Anglikanskoj crkvi od 1992. godine i žene mogu biti sveštenici.

Iznad glavnog ulaza u koledž Krajst čerč nalazi se Tom Tauer, toranj visok 23 metra sa koga se svaku veče čuje zvono teško sedam tona. U 9,05 sati zvono se oglašava 101 put u znak sjećanja na stotinu prvih studenata. Nekada je to bio i znak da se sve kapije koledža zatvaraju do sljedećeg jutra. Posjete gotovo svim koledžima moguće su samo u određene sate,  gosti plaćaju ulaz. Za vrijeme ispita ulaz gostima u koledž nije dozovoljen. Studenti na ispite dolaze pristojno obučeni, muškarci, na primjer, u bijelim košuljama i sa leptir mašnama. Imena koledža su neutralna, ponekad zanimljiva i neobična – jedan se zove Kraljičin koledž, drugi Isus koledž, treći Fakultet svih duša, četvrti Novi koledž…

Na Isus koledžu prije nepune dvije godine studije književnosti i italijanskog jezika počela je mlada Palestinka Ravan Jagi iz Gaze, koja je osvojila stipendiju za školovanje na Oksfordu. Tako se Ravan Jagi preselila iz Gaze, grada minareta, u Oksford, grad sanjajućih tornjeva, gdje izučava englesku književnost dvadesetog vijeka, a posebno se interesuje za djela Džordža Orvela, pisca ”Životinjske farme”, koji je sahranjen u grofoviji  Oksfordšir i Vilijama Goldinga, nekadašnjeg studenta u Oksfordu, pisca poznatog romana ”Gospodar muva”, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1983. godine.  Studenti sa ovog koledža obavezali su se da će po semestru davati 3,90 funti  za Ravan Jagi  i tako će namiriti dodatne troškove  njenog boravka u Engleskoj. I Koledž će joj otpisati više od pola školarine. Ova Palestinka počela je studije na Univerzitetu u Gazi gdje momci i djevojke nastavu pohađaju odvojeno, ali se brzo privikla na Oksford gdje muškarci i žene zajedno studiraju još od 1878. godine. Engleska je prva zemlja u svijetu koja je uvela ravnopravnost muškaraca i žena. Ravan Jagi tako slijedi svoje čuvene prethodnice Margaret Tačer, Indiru Gandi, Benazir Buto koje su takođe boravile u Oksfordu.

Prije 150 godina, ovdje, u jednoj sobi Krajst čerča, napisan je roman ”Alisa u zemlji čuda”. Ovu bajku napisao je Luis Kerol, matematičar i pisac, pravim imenom Čarls Latvidž Dodžson. Bajka ”Alisa u zemlji čuda” spada u žanr fantastike i to je knjiga koja je prevedena na 174 jezika. Luis Kerol je ovaj roman, koji se smatra i pretečom nadrealizma, počeo da piše 4. jula 1862. godine kada je desetogodišnjoj Alisi Lidel, kćerki svog kolege profesora Henri Lidela, dekana i upravnika škole, autora Istorije Rima i koautora monumentalnog djela Grčko-engleski leksikon, ispričao priču o djevojčici koja je trčeći za zecom pobjegla u zemlju čuda. Luis Kerol je blizu pola vijeka živio u stanu u Krajst čerču. I upravo zahvaljujući ovom profesoru sa Oksforda, Alisa je postala najpoznatije i najčudesnije dijete ovog grada. Kada je imala osamdeset godina bila je pozvana na Kolumbija univerzitet u Njujorku na dodjelu počasne diplome zato što je inspirisala ovo čudesno djelo svjetske književnosti.

U Oksfordu je studirao i Persi Biš Šeli, jedan od najznačajnijih pjesnika engleskog romantizma i to u sadašnjoj zgradi Univerziteta Koledž, najstarijem u ovom gradu. Bio je među najboljim i najslavnijim studentima, pripadao je pristalicama prosvjetiteljstva, ali je izbačen sa koledža zbog brošure pod nazivom ”O neophodnosti ateizma”. Persi Biš Šeli, Džon Kits i Džordž Gordon Bajron su nenadmašne poete sjajne ephe romantizma. Isidora Sekulić je napisala da su Šeli, Kits i Bajron slavuji, a Robert Brauning, engleski pjesnik i dramski pisac, veličajući mrtvog Šelija nazvao ga ”onim koji gazi po suncu”. Sva trojica su umrli daleko od svoje rodne zemlje. Šeli je imao trideset godina kada se utopio u Tirenskom moru, Kits je umro u 26. godini  u Rimu bolujući od tuberkuloze i tugujući za svojom vjerenicom Fani Braun kojoj je pisao ljubavna pisma svaki dan. Sahranjen je sa više neotvorenih pisama svojoj ljubavi. Filosofska teza Kitsa je glasila: ljepota je istina. Džordž Gordon Bajron je umro u 37. godini od malarije u Misolongi, u Otomanskom carstvu, razočaran u svoje pokušaje da pomogne Grčkoj da pobijedi u ratovima protiv Turaka.

Po prirodi buntovnik i slobodnih nazora, Lord Bajron je mnogo putovao i najviše boravio na Mediteranu. U svom romantičarskom zanosu dao je i ime najpoznatijem mostu u Veneciji – Mostu uzdaha koji nije nazvan po uzdasima ljubavnika kako bi mogli da zamišljaju romantičari i zaljubljeni parovi. Naprotiv, most je dobio ime po uzdasima zatvorenika koji su ga prelazili idući iz jedne u drugu zgradu pred strijeljanje bacajući poglede prema slobodi i ljepoti Venecije. Iz ovog zatvora uspio je da pobjegne čuveni ljubavnik Đakomo Kazanova.

I u Oksfordu postoji Most uzdaha, izgrađen 1913. godine, koji povezuje dvije zgrade Hertford koledža. (Na ovom koledžu studirao je i Džonatan Svift, englesko-irski pisac, autor romana ”Guliverova putovanja”). Preko tog mosta prelaze studenti pred ispite vjerujući da će im to pomoći, a dole, ispod mosta, rođene su mnoge studentske ljubavi. I danas Most uzdaha u Oksfordu služi turistima za slikanje i – uzdahe. Ispod ovog mosta iz moje duše izašlo je mnogo uzdaha i osjetio sam veltšmerc kao i Bajron: bol romantičarske i neizlječive tuge zbog toga što je u mojoj nekadašnjoj zemlji Jugoslaviji, na cijelom Balkanu, sada takvo vrijeme, najgore od svih vremena.

Svakog prvog maja, u šest sati ujutro, radujući se proljeću, sa najvišeg tornja, hor sa koledža Maudlin nazvan po Mariji Magdaleni, pjeva crkvenu himnu, zatim pjesmu ”Sada je mjesec maj” i potom popularne engleske pjesme i to se čuje u cijelom gradu.

Na ovom koledžu studirao je i Oskar Vajld, novinar i pisac poznatog romana ”Slika Dorijana Greja”. Zbog ekscentričnog ponašanja u toku studija imao je problema sa profesorima. Kao jedan od prvih poznatih homoseksualaca bio je proganjan i kažnjavan. Jednom je izjavio: ”Volim London! Komponovan je od divnih idiota i briljantnih luđaka, baš onako kako društvo treba da izgleda”. Kada je stigao u Ameriku, carinicima je na pitanje šta ima da prijavi, kratko odbrusio: Nemam ništa da prijavim osim svoga genija!  Ovaj ”princ paradoksa” i  ”gospodar jezika”, kako su  često nazivali Oskara Vajlda, umro je u Parizu od meningitisa, na početku dvadesetog vijeka, sa svega 46 godina, sam u hotelskoj sobi, zaboravljen i bez novca.

U Oksfordu sam prošao i najužom ulicom u gradu (Cuckoo lane) gdje se dvije osobe jedva mogu mimioći. To i ne bilo toliko zanimljivo da u ovoj ulici nisu živjeli i stvarali dvojica izuzetnih ljudi. Isaija Berlin, istoričar i filosof, autor biografije o Karlu Marksu, čiji se grob nalazi u Londonu, i poznate knjige ”Ruski mislioci” i zatim književnik i naučnik Džon Ronald Ruel Tolkin, profesor i počasni doktor Oskfordskog univerziteta, autor trotomnog djela”Gospodar prstenova”, jednog od najpopularnijih djela fantastike, romana koji je prodan u 150 miliona primjeraka! Džon Tolkin, koji je napisao da je ”jedan san moćniji od hiljadu stvarnosti”, bio je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine i ušao u najuži izbor za ovo priznanje. Nagradu je tada dobio Ivo Andrić.

U blizini Oksforda rođeni su Vinston Čerčil i Agata Kristi.  Političar, vojnik, novinar, pisac, slikar, državnik Vinston Leonard Spenser Čerčil, rođen je Blehejmu, nedaleko od Oksforda; u jednoj anketi 2002. godine izabran je za najvećeg Britanca svih vremena. Predsjednik Džon Ficdžerald Kenedi proglasio ga je za prvog počasnog građanina Sjedinjenih Američkih Država. Dobio je 1953. godine Nobelovu nagradu za književnost. Za njegov 90. rođendan stizale su mu brojne čestitke, a na mnogima je bila napisana samo ova adresa: ”Najvažnijem državniku svijeta, London”. Vinston Čerčil je bio prijatelj Josipa Broza Tita i nekoliko puta se susreo sa predsjednikom Jugoslavije. Godine 1943. poslao je svog sina Randolfa da ode u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i upozna Josipa Broza i tako se uvjeri ko se jedino bori protiv fašizma u Jugoslaviji, ali su ga četnici presreli i ubili. Ser Vinston Čerčil bio je predsjednik Vlade Velike Britanije, to jest Ujedinjenog Kraljevstva uoči Drugog svjetskog rata i prvi se suprotstavio Adolfu Hitleru rekavši: ”Nikada se nećemo predati”. Čuvena je i njegova izjava da ”Balkan proizvodi više istorije nego što je može potrošiti”.

Agata Meri Klarisa Kristi, rođena u mjestu Troki, u grofoviji Oksfordšir, napisala je osamdeset romana, najviše kriminalističkog žanra, koji su prodani u dvije milijarde primjeraka i prevedeni na pedeset jezika. Prema Ginisovoj knjizi rekorda, romani Agate Kristi, čija je glavna tema odbrana nevinosti, na trećem su mjestu najprodavanijih knjiga u svijetu, odmah poslije Biblije i djela Vilijama Šekspira. Ova najpoznatija spisateljica misterija, nazivana i ”kraljicom zločina”, posjetila je više evropskih zemalja. Jednom prilikom putovala je Orijent ekspresom, vozom koji je preko Beograda, povezivao Pariz i Istanbul i u pismu svom mužu napisala kako je fascinirana divnim predjelima i zanimljivim ljudima na stanicama i bila oduševljena šetnjom kroz Beograd i Niš. Nakon ovog putovanja napisala je i poznati roman ”Ubistvo u Orijent ekspresu”.

Kada dođeš u Oksford, kažu ljudi,  obavezno treba da posjetiš jedan koledž, muzej, biblioteku, knjižaru, galeriju, čuješ hor nekog koledža, odeš na pozorišnu predstavu i naravno da navratiš u nekoliko pabova i restorana.

U Oksfordu sam se uvjerio da je Horhe Luis Borhes bio u pravu kada je rekao da je biblioteka veliki raj. Sasvim lijepo je ljubav prema knjigama objasnio i Nikola Tesla koji je rekao da je svoje najbolje dane proveo u bibliotekama, čitao i osjetio da je traćio vrijeme, ali je ubrzo shvatio i ushićeno naglasio ”da je to bilo najbolje što sam učinio”. Tesla je tečno govorio osam jezika.

Bodlien biblioteka Univerziteta u Oksfordu, osnovana 1602. godine, u kojoj je dvanaest miliona knjiga, druga je po veličini u Ujedinjenom Kraljevstvu i svrstana je među pet najljepših u svijetu. Police sa knjigama ljeta Gospodnjeg 2015, u glavnoj zgradi i brojnim ograncima, bile su duge 192 kilometra. U ovoj najstarijoj Biblioteci u Evropi broj polica sa knjigama uvećava se svake godine za pet kilometara. U Biblioteku se ulazi uz pismeno odobrenje i daje izjava u kojoj se naglašava da će se posjetilac pristojno ponašati, poštovati pravila biblioteke, čuvati i vratiti knjigu koja se posuđuje najduže na šest sati i samo unutar zgrade. Poslije toga, student ide u čitaonicu gdje se često nađe i po 2500 čitalaca. U Bodlien biblioteci se nalazi svaka knjiga štampana u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Bibiloteka Bodlien organizovala je krajem 2015. godine izložbu posvećenu Jermeniji,državi čija istorija traje dvije i po hiljade godina. Izložba: ”Dva i po milenijuma kulture Jermenije” (na jermenskom  jeziku Hajastan), prve hrišćanske zemlje, predstavljena je od kralja Darijusa do moderne republike, male države sa oko tri miliona stanovnika koja se danas nalazi u regionu Zakavkazja i geografski je u Aziji, ali se sa svojim kulturno-istorijskim nasljeđem smatra i dijelom Evrope. Na izložbi je vidno prikazan genocid  koji je Turska počinila nad jermenskom populacijom prije stotinu godina kada su askeri mlade republike pobili oko milion Jermena. U dijaspori živi oko osam miliona  Jermena širom svijeta koji se zalažu da sve zemlje prihvate rezoluciju Ujedinjenih nacija o genocidu nad jermenskim narodom i da se  Turska osudi zbog ovog zločina. Sredinom 2016. godine papa Franjo je izjavio da ne treba nikada zaboraviti genocid na Jermenima, a savezni parlament Njemačke, Bundestag, usvojio je rezoluciju u kojoj se tvrdi da su Turci počinili genocid 1915. godine i pobili milion i više nedužnih Jermena. ”U Turskoj je ubijeno 300.000 Kurda i milion Jermena”, rekao je 2005. godine pisac Orhan Pamuk, nobelovac,  i zatim 2006. bio optužen i krivično gonjen kao narodni neprijatelj.

Zanimljiva je bila i izložba o životu i radu Ejde Lavlejs, naučnice, matematičarke, prvog programera u svijetu. Ejda Lavlejs je kćerka pjesnika Džordža Bajrona koja je u ranoj mladosti napisala svojoj majci da već ”kada ne možete da mi date poeziju, zar ne možete da mi date poetičku nauku”. Američko odjeljenje za odbranu u njenu čast nazvalo je svoj univerzalni programski jezik Ada, kako se piše njeno ime na engleskom. Umrla je u 37. godini, kao i Bajron, i sahranjena pored svoga oca koga nikada nije upoznala.

Prvi univerzitetski muzej u svijetu Ešmolian otvoren je Oksfordu 6. juna 1863. godine i u njemu su eksponati svjetske i britanske umjetnosti, vrijedne kolekcije kineske i arapske keramike, renesansne skulpture, i slike Mikelanđela, Leonarda da Vinčija, Rembranta, Pikasa, Vinsenta van Goga, Rubensa, Rafaela, Ticijana… Ovdje je i jedna violina iz Kremone čuvenog majstora Antonijusa Stradivarijusa, trideset  zlatnih čaša iz kasnog Rimskog carstva…

Muzej prirodne istorije, odnosno Oxford University Museum of Natural History u Oksfordu spada među najstarije zgrade u Evropi, a otvoren je 1860. godine. Odmah na ulazu nalazi se Dodo, zaštitni znak grada, skelet ptice koja je bila prva žrtva planetarnog zagađenja. U Muzeju su izložene kolekcije zooloških, etnomoloških, geoloških, paleontoloških i mineroloških primjeraka gotovo iz cijelog svijeta sakupljene u posljednja tri vijeka. Na vidnom mjestu su statue Čarlsa Darvina i Isaka Njutna, naučnika svjetskog glasa, inače studenata sa Kembridža. Na ulazu u Muzej postavljena je bista Čarlsa Darvina čime je odato priznanje ovom naučniku i poslije vjekovne rasprave prihvaćena njegova teorija moderne evolucije po kojoj se svi životni oblici razvijaju putem prirodne selekcije.

Rasprave o evoluciji počele su još 30. juna 1860, godinu dana poslije objavljivanja Darvinove knjige ”Porijeklo vrsta”. Tada su svoja mišljenja ukrstili biskup Semjuel  Vilberfors i biolog Tomas Haksli. Na kraju rasprave biskup je upitao Hakslija: da li su vam majmuni preci po majčinoj ili očevoj liniji? Biolog nije bio zatečen tim pitanjem jer je odmah odgovorio: mnogo je vjerovatnije  da sam potekao od majmuna nego od čovjeka koji je isključio svoj razum i Haksli je tako pobijedio u ovoj debati. Rasprava nije završena, a sadašnji papa Franjo je rekao da su ”teorija evolucije i velikog praska u pravu i da Bog nije čarobnjak sa čarobnim štapićem”. Ovo su još ranije tvrdili student sa Oksforda, engleski teoretski fizičar i kosmolog Stiven Hoking i nekadašnji profesor zoologije na ovom Univerzitetu, autor knjige ”Zabluda o Bogu” Ričard Dokins.

Ove misli Stivena Hokinga, pape Franje i Ričarda Dokinsa pratile su me i prilikom razgledanja velike galerije oružja od postanka čovjeka do početka dvadesetog vijeka. Od kamenja preko kopalja, noževa, strijela, pušaka i bombi, otrova, sablji i mačeva čovjek je uložio previše truda i mnogo vremena sa jednim ciljem: da ubija drugog čovjeka. U nekoliko hiljada prohujalih  godina, kažu istoričari, bilo je ukupno 14.560 ratova, a ubijeno je blizu četiri milijarde ljudi. I svi ti koji su stvarali oružje i ubijali umrli su, nestajali i ostali zaboravljeni. A oružje još postoji i svakog dana je sve opasnije i smrtonosnije. I nešto je tužno, pretužno u tome. Možda je baš zbog oružja i želje za ubijanjem čovjek i protjeran iz raja. I imađaše pravo Čarls Darvin koji je rekao da vremena nisu loša, nego čovjek.

Ulaz u muzeje je besplatan, ne samo u Oksfordu nego i u Londonu. Jedan od najstarijih engleskih pabova, mnogi gosti kažu i najbolji, nalazi se u Oksfordu; to je Terf taverna iz trinaestog vijeka. Pab je preko puta biblioteke Bodlian, a gosti ove taverne bili su i pisci Karl Luis, Oskar Vajld, Džon Tolkin, Vinston Čerčil, poznati glumački par Ričard Barton i Elizabet Tejlor, Margaret Tačer, Toni Bler, Dejvid Kamerun… (Ričard Barton koji je takođe studirao na Oksfordu, glumio je vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Josipa Broza Tita u filmu ”Sutjeska” snimljenom 1974. godine. Još u vrijeme dok su bili zaljubljeni par  Ričard i Elizabet formirali su teatar  ”Barton Tejlor” u Oksfordu kome je glavna svrha da podstiče mlade ljude na glumu u pozorištu i na filmu).

U bašti Terf taverne, na zidu piše da je ovdje davno šmrkao i  bivši predsjednik Amerike Bil Klinton i da je nekadašnji premijer Australije Bob Hok popio kriglu čuvenog engleskog piva pejl el za jedanaest sekundi što je i zapisano u Ginisovoj knjigi rekorda. Organizuje se i ljetni festival piva kada je gostima na izboru najmanje četrdeset vrsta ovog starog engleskog pića. Specijalitet kuće je pečena riba sa pomfrijem…

U Čekres pabu je 1643. godine boravio Evanđelista Toričeli, italijanski fizičar, ljekar i matematičar i u Oksfordu je usavršio barometar sa živom koji je izmislio prilikom izgradnje jedne fontane u Toskani. Slijedio je ideje Galileo Galileja koga je crkva izopštila iz javnog života i osudila na strogu izolaciju zbog toga što je podržavao  heliocentrični sistem Nikole Kopernika po kome je razbijena crkvena dogma da je Zemlja ravna ploča i središte svemira i ustvrdio, dokazao i pismeno objelodanio da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca. Sud Katoličke crkve nazvan inkvizicija je zabranio da se ta teorija obznanjuje, a crkva je oba naučnika izolovala iz javnosti i osudila na kućni pritvor. Uprkos papinoj zabrani, Toričeli je u svemu podržavao Kopernikovu teoriju i stavove Galileja i prvi rastumačio razlog nastanka vjetrova objasnivši tu prirodnu pojavu koja nastaje zbog razlika u temperaturi. Čekres pab je poznat i po izvrsnom pivu nazvanom stara šarena kokoška, jednom od najboljih pejl el piva.

U Kraljičinoj stazi u Oksfordu, ulici u neposrednoj blizini Kraljičinog koledža i Mosta uzdaha, nalazi se Kuća kafe, najstariji kafić u gradu, osnovan 1654. godine. Sadašnji vlasnici ove Kafe kuće ponosno govore da je to najstarija kafana u Engleskoj i Evropi.  Samo nekoliko metara dalje, u Oksfordu se nalazi i Grand kafe i tu se hvale da su oni imali kafanu još 1650. U Londonu pak kažu da je prva kafana u Evropi otvorena u ovom gradu 1652. godine. I u Beogradu tvrde da je u ovdje bila najstarija kafana na kontinentu, i to 1522, na ušću Save u Dunav. Carigrad je dobio kafanu 1555, Venecija 1629, a Pariz 1672; Boston, u Americi, 1676. godine. I u Beču će kazati da ovaj grad ima jednu od najstarijih kafana u Evropi, a prvu kafanu navodno je otvorio Somborac Đuro Franjo Kolčić koji ima i svoju statuu na ulazu u jednu kafanu. Kafana se zvala ”Kod zelenog pasulja”. Istorijski izvori, pak,  tvrde da je prvu kafanu u Beču otvorio Jermenac ili Grk Johanes Diodato 1683. Građani Beča su prvi put vidjeli zrna kafe poslije poraza turske vojske koja je bježala glavom bez obzira pred naletom poljskog vojskovođe Jana Sobjeskog. U prvi mah, Bečlije su mislile da je to hrana za kamile. Srećom, u to vrijeme je u Beču bio i Georg Franc Kolohicki (da li je to ustvari Đuro Franjo Kolčić?) koji je često boravio u Beogradu i odmah prepoznao da je to zrnevlje kafe. Komandant turskih snaga kara Mustafa paša nije osvojio Beč i bijegom se spasio i ostavio velike količine kafe. Tako je kafa umjesto  Turaka osvojila i Beč i Evropu. Ova igra sa godinama najstarije kafane u Evropi možda se može nazvati i legendom. A sa legendama je uvijek isto. Ne zna se tačno gdje završava ova kratka storija o najstarijoj kafani na našem kontinentu niti gdje postaje istina.

U Kafe kući, originalno Queen’s Lane, možete popiti pravu tursku kafu uz koju će vam donijeti i rahat-lokum, čak i baklavu, ili jesti kvalitetno pripremljene obroke; porcije su velike, a usluga brza.  Kafić je pun studenata i turista. Ovdje vam nude i poznato tursko efes pivo.

U knjižari i kafiću Nero, gdje možete vidjeti zajedno i studente i profesore, sa knjigama i kompjuterima u rukama, jedinim ukrasima koje svuda nose, prodaje se mala torba kao suvenir na kojoj piše: ”Knjige, a ne bombe”.

Sve je Oksfordu u znaku knjiga, nauke i znanja i zato iz ovog grada u Englesku i svijet dolazi stvaralački dio društva, mladi i obrazovani koji donose svjetlost istine među ljude sa željom da život na majci Zemlji bude bolji. Sa mnogo godina i decenija na leđima iskustvo me naučilo: ljudsko društvo se teško mijenja. Ali, ovdje u Oksfordu, mladi ljudi žive srcem u svojoj ideji čovjekoljublja uvjereni da ovaj svijet može biti ljepši, pravedniji i humaniji. Siguran sam da oni nikada neće odustati od svoje namjere; ja se divim toj plemenitoj težnji, nadi i iluziji.

(Sent Pitersburg, proljeće 2016)

  Oksford, putopisi, univerzitet, XXZ portal