Egocentričnost nije ljubav prema sebi. Ona je više razaranje sebe sama. Treba biti dovoljno hrabar za razoriti sebe- to je pak neodlikovano herojstvo, a neodlikovano herojstvo je možda najveći stupanj hrabrosti. Baš zbog toga što svaki pravi egocentrik zna da, zbog esencije svoje egocentričnosti, nikad neće biti odlikovan. U slučaju egocentrika, putovanje prema sebi nikad nema konačan oblik, ono nikad nema totalnu definiciju, već se više radi o nečem difuznom i fluidnom. Svaki pravi egocentrik razmatra sebe kao onog čistog sebe, a vlastito otkrivenje kao nešto potpuno purističko i oslobođeno svega. Ništa takvoga uistinu nije moguće. Egocentrik je uvijek dio konteksta i on može stvarati samo pod uvjetima vlastite zadanosti. A zadan je svime oko sebe. Svaki pravi egoist je uistinu hrabar čovjek, ali je isto toliko u krivu. Doći do sebe i taknuti prstom svoju bit- to je jednako onome kad jezik ide stalno ondje gdje je zubobolja, upala, ili slično. Kod egocentrika je to nagonska bit. To je ona stalna opsesija, ali i stalna iluzija.

I kad dotakneš onog stvarnog sebe, stvarnom egoistu se to neće svidjeti jer on to i ne može prepoznati. On to ne može prepoznati jer će uvijek očekivati više. To je ona fluidnost njegovog puta. A to više ne može dobiti jer u konačnici i ne ovisi o njemu samom. Egoist nije miran čovjek- pun je pobuda, podražaja i impulsa, stoga i njegov obzor je takav. Nije statičan i stalno je izložen podražajima, a kod egoista su ciljevi ono što se mjeri i ono što vrijedi brojiti. A za što se onda egoist može uhvatiti? Za vlastitu predodžbu sebe koja ide ka onom pravom sebi. I taj put je samo iluzija jer on nikad do sebe neće doći. On zauvijek živi u vlastitim pobudama i u mišljenjima drugih. Čim osjeti da se to dvoje poklapa- put se miče od nove pobude ka novom potvrđivanju u tuđem mišljenju. I zato kažem da je biti egoist razaranje sebe jer svatko tko voli sebe nikad ne bi stavljao sebe sama na takve teretne putove svaki dan. Biti istinski egocentrik, u konačnici, znači biti izrazito predan i fokusiran, gotovo pa pod svaku cijenu.

Egocentrik ide prema tome da dodirne sebe sama, čak i kad zna da taj dodir ne može prepoznati zbog vlastite egocentričnosti. Dodir može biti izrazito bolan, a najčešće i je jer je onaj takozvani „stvarni ja“ samo fikcija kreirana kako bi se opravdao put. To su samo nagomilana očekivanja kreirana putem ili na početku puta kako bi se postavilo neko osnovno usmjerenje. Zato je egoist i mazohist- jer zna da ga na kraju bolnog puta opet čeka razočarenje.

Jer što je destrukcija sebe ako ne suicid vlastitih ukotvljenih misli, želja i poriva? Za egoista je samoubojstvo potpuni reset onog svoga u sebi samome (to jest onoga što on drži za svoje u sebi samome). I kad on to izgubi, on gubi sebe. Egocentričnost nije ljubav prema sebi, koliko je razaranje sebe sama. Svaki pravi egocentrik ne podnosi sebe sama i on je žrtva svojih promjenjivih obzora jednako koliko je i žrtva svog uporišta.

Za P.U.L.S.E Bartul Vuksan-Ćusa 

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Filozofija, ličnost, Psihologija