Pojam vladara u Starom Egiptu
Govoriti o egipatskim vladarima je poput ulaska u neki drugi svijet, poput povratka u to sanjano “zlatno doba” o kojem nam govore brojne predaje, u doba s drugim mjerilima života, s drugim običajima i kozmološkim shvaćanjima.
Pred veličanstvenim djelima tog tisućljetnog naroda, pred naslijeđem mudrosti koje još uvijek živi te pred zapanjujućom trajnošću njihova političkog sustava, pitamo se: nisu li Egiptom, zemljom Kem, uistinu vladali bogovi?
Koja se nama poznata civilizacija uspjela održati toliko dugo? Bez obzira na neslaganje povjesničara oko određenih datiranja, moramo priznati činjenicu da je drevni Egipat, od svog ujedinjenja za vrijeme Menesove vladavine, postojao najmanje tri tisuće godina. Koja se druga politička institucija, vlada ili stranka toliko dugo održala na vlasti? I, što je možda najvažnije, je li neki narod bio sretniji i iskrenije volio svoje kraljeve? Ako pogledamo nadgrobne stele, freske, statue i papiruse, vidjet ćemo da su Egipćani svugdje prikazivani kao sretni, mirni i nasmijani ljudi, a njihova moralna načela govore o mudrosti naroda, otkrivajući nam njegova obilježja profinjenosti i umjerenosti.
Usprkos promjenama koje su neizbježne za sve što postoji i što je podložno ciklusima, trajnost i očuvanost njegova naslijeđa pokazuju da se Egipat uspio održati unatoč invazijama, srednjim vjekovima i smjenama dinastija. Prihvatili mi to ili ne – jer ipak smo ljudi racionalnog mentaliteta – znanstveno je dokazana jedna činjenica, a to je uvjerenje Egipćana da njima vladaju bogovi ili sinovi božji. Egipatski su vladari, zajedno s narodom, složno nastojali ispuniti svoju dužnost i održati Maat na zemlji, kako bi se ostvarilo ono što se u našoj civilizaciji smatra utopijom, a to je – sreća.
Kroz jedan kratak članak nemoguće je duboko uroniti u dušu egipatskog naroda. No, pokušat ćemo pobliže objasniti njihovo poimanje faraona i njegove uloge vladara zemaljskog Egipta te poimanje kraljevske vlasti. To nam može omogućiti približavanje njihovu pogledu na svijet i načinu razmišljanja.
Izvori
Nećemo se zadržavati na posve povijesnim pitanjima, poput onoga tko je vladao prije Menesa, je li postojao kralj Škorpion ili Narmer, podudaraju li se različite kronološke tablice, odnosi li se neki zapis na ovog ili onog faraona, niti ćemo analizirati bitke i trgovinske sporazume. Namjera nam je približiti se arhetipu egipatskog kralja, a ne njegovim prolaznim karakteristikama. Ovakav pristup ulazi u ono što nazivamo “poviješću mentaliteta”.
Da bismo, međutim, uže odredili ovu temu, navest ćemo neke izvore kojima se služe egiptolozi pri proučavanju egipatskih dinastija.
Potrebno je posebno spomenuti Herodota koji već u Euterpi, drugoj knjizi iz niza Devet knjiga povijesti, kaže: “Sami svećenici su mi iz neke knjige čitali popis imena tristo kraljeva nakon Menesa. U tom dugačkom nizu naraštaja nalazi se i osamnaest etiopskih kraljeva, jedna egipatska kraljica te ostali egipatski kraljevi.”
Drugi izvor je Povijest Egipta ili Manetova Egipatska kronika, sačuvana samo u fragmentima, o kojoj su pisali klasični autori poput Josipa Flavija, Julija Afričkog, Euzebija, Diogena Laertija, Elijana, Lida, Malalasa, Platonovih skolastika, Plutarha, Porfirija, Teodoreta i Teofila. Manetovo je djelo za njih predstavljalo obveznu referencu, možda najvažniju kad se govori o tisućljetnoj egipatskoj kulturi.
Ostali izvori su:
a) Popis kraljeva iz Sakkare
Pronađen je u jednoj grobnici u Sakkari, a trenutno se nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu. Navodi 47 kraljeva do Ramzesa II., iako je najvjerojatnije isprva sadržavao 58 vladara. Počinje s Miebisom, šestim kraljem iz I. dinastije. Ne sadržava vladare od XIII. do XVII. dinastije, a sačuvana je i predaja o Donjem Egiptu.
b) Popis kraljeva iz Abidosa
Nalazi se na zidu jednog hodnika hrama Setija I. u Abidosu. Sadržava kronološki popis imena 76 kraljeva od Menesa do Setija I. Ne sadržava vladare od XIII. do XVII. dinastije. Postoji i duplikat ovog dokumenta u hramu Ramzesa II. u Abidosu, no on nije u cijelosti sačuvan.
c) Popis kraljeva iz Karnaka
Trenutno se nalazi u muzeju Louvre u Parizu. Popis je isprva sadržavao imena 71 kralja, od Menesa do Tutmozisa III. Sačuvana su i imena nekih vladara iz razdoblja Srednje države (od XIII. do XVII. dinastije). Kao i popis iz Abidosa (mjesta gdje je pokopan Oziris), i ovaj popis čuva predaju o Gornjem Egiptu.
d) Papirus iz Torina
Radi se o daleko važnijem dokumentu od prethodno navedenih popisa. Pisan je hijeratskim pismom. Vjerojatno je sadržavao imena više od tristo vladara te trajanje njihove vladavine u godinama, mjesecima i danima. Jednako kao Manetovo djelo, papirus iz Torina počinje s dinastijama bogova, iza kojih slijede smrtnici. Sve u svemu, ovo djelo ima dosta sličnosti s Manetovom Povijesti Egipta.
e) Kamen iz Palerma
Ovaj izvor potječe iz V. dinastije, negdje oko 2600. g. pr. Kr. Bila je to golema kamena ploča od crnog diorita, dimenzija 213 x 366 cm, no do naših dana sačuvan je samo upola manji fragment koji se nalazi u muzeju u Palermu. Manji komadi istog, kao i drugih sličnih spomenika, nalaze se u Egipatskom muzeju u Kairu i na University Collegeu u Londonu.
Tekst je nažalost nepotpun, ali sigurno postoji uža veza između Maneta i ovog nalaza nego između Maneta i ostalih dosad navedenih izvora. Kamen je razdijeljen po godinama. Na gornjem dijelu su naznačeni važni događaji, a na donjem poplave Nila. Tijekom vladavine prvih dinastija godine nisu označavane brojevima, već nose imena vezana uz važna zbivanja. Kao i kod Maneta, posebno su tretirani vjerski i vojni događaji te neki drugi, poput gradnje piramida.
Teološko podrijetlo kraljeva
U skladu s tvrdnjama Mircea Eliade1, kraljevi su – jednako kao i svaka druga tema iz drevnog Egipta – usko povezani s onim što se smatralo svetim. Drevni narodi nisu razlikovali božansko i svjetovno. Za njih je postojao samo Kozmos, unutar kojeg se nalazio i Sveti prostor, odnosno dio koji su bogovi posvetili, svijet koji su stvorili i u kojem žive.
U tom svijetu sve je isplanirano i posloženo prema redu i hijerarhiji zadataka koje svaki bog izvršava da bi sve išlo svojim tijekom. Božanstva imaju zadaću da održavaju taj red in aeternum, a faraon, koji je sin božji, mora činiti isto to na zemlji.
Dakle, faraon opravdava svoje postojanje time što su ga bogovi zadužili da održava red na zemlji, da čuva ravnotežu pred kaosom. Ovakvo kozmološko razmišljanje upućuje na egipatsko vjerovanje u “kozmičku dvojnost” suprotstavljenih sila u ravnoteži. Ta se dvojnost, kao odraz nebeskog u zemaljskom, očituje u onome tko je posrednik između neba i zemlje.
To je vidljivo i u mitu o Ozirisu. Kako kaže Henri Frankfort, faraon će se zvati “Dva gospodina”, što predstavlja spoj dvaju vječnih neprijatelja, Horusa i Seta, mitoloških simbola sukoba. “Borba je jedan od elemenata u svemiru koji nipošto ne smijemo zanemariti. Horus uvijek savladava Seta, ali ga nikada ne uspijeva uništiti. Horus i Set međusobno se ranjavaju u borbi, ali naposljetku dolazi do pomirenja i Set uspostavlja statičnu ravnotežu u svemiru. Pomirenje, odnosno nenarušivi red u kojem svaka od suprotstavljenih sila čini ono što treba, zapravo je egipatsko mjerilo za svijet i poimanje države. Kad kralja (barem u prvim tekstovima) nazivaju Horus-Set, ta formula znači više od “Dva gospodina”. To ne znači samo da kralj vlada dvojnim kraljevstvom nego da je uništio suprotnosti i pomirio sukobljene snage; on predstavlja nenarušivi red”.
Nakon Menesove vladavine i ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta, ovo dualističko poimanje svijeta u potpunosti se očituje u političkom životu. Faraon je gospodar “dviju zemalja”, odnosno Gornjeg i Donjeg Egipta, ali također i zemaljskog i nebeskog Egipta, svijeta živih i svijeta mrtvih. Tako je faraon kao predstavnik bogova u narodu predstavljao i primjer jedinstva u mnogostrukosti. On je iznad dobra i zla, mladosti i starosti, muškoga i ženskoga, a prije svega iznad života i smrti. Zbog toga su Egipćani vjerovali da će ih faraon, zajedno s bogovima, primiti u drugi svijet.
Faraon je, uz ovu kolektivnu ulogu, bio i simbol individualne stvarnosti prema kojoj je svaki čovjek sličan bogovima. Bilo bi preopširno ovdje tumačiti kako su Egipćani poimali čovjeka, no u osnovi radi se o sljedećem: čovjek se sastoji od niza materijalnih i duhovnih elemenata. No iznad tijela, osjećaja i uma, nalazi se bezvremenska stvarnost u kojoj sudjeluju svi ljudi. Svi su se smatrali božjom djecom, ali su priznavali različite stupnjeve udaljenosti od vlastitog božanstva, a time i različite stupnjeve nutarnjeg postignuća. Faraon je predstavljao vidljivi i opipljivi dokaz postojanja mogućnosti nutarnjeg razvoja. Ovo shvaćanje bilo je još opsežnije. Egipćani su, moglo bi se reći, vjerovali u nevidljivo jedinstvo svega što postoji. Sve je međusobno povezano, a osnovna veza je ona koja postoji između svih stvari s jedne, te faraona i bogova s druge strane. “Zbog toga su svi bogovi i njihovo Ka jedno s njim, sadržani u njemu i sjedinjeni s Gospodarom dviju zemalja.”
Potrebno je razumjeti važnost ovog naizgled jednostavnog argumenta. Bez obzira jesu li seljaci, vojnici, pisari, veziri ili svećenici, Egipćani su vjerovali da postoje bogovi, a u njihovo ime faraon vlada i njihovom zemljom. Kakvo ih zlo može zadesiti kad ih štite bogovi? Čovjek je iznutra bio smiren, znajući da će se netko pobrinuti za pravovremenu poplavu Nila, za obilne žetve, kao i za to da ih nikakav napadač ne porobi. Netko je pazio da jaki ne ugnjetavaju slabe i da vlada pravda.
Neki će možda ovakvo stajalište smatrati pomalo infantilnim, kao da je riječ o djeci koja znaju da im se ništa loše ne može dogoditi sve dok su roditelji tu da ih zaštite. Činjenica je, međutim, da je ovakvo razmišljanje bilo djelotvorno i da je dalo svoj doprinos velikim postignućima egipatskog naroda.
S druge strane, egipatsko poimanje svetog podrazumijevalo je sljedeće: svemir je bio “Kozmos”, odnosno red koji su održavali bogovi, a na zemlji je, oponašajući nebo, trebalo održati taj isti red. To je ostvarivano obredima u kojima su trebali sudjelovati svi, od faraona do najnižeg seljaka. Imajući u vidu važnost kraljevske obveze održavanja reda, faraon je, štoviše, bio podređen obredima više nego podanici. Seljak je sebi mogao priuštiti određenu slobodu, ali faraon je morao, od zore do zalaska Sunca na zapadu, obavljati strogi niz obreda, oponašajući vječni obred Oca Sunca, Amona Raa, i nalikovati mu u svemu. Tako je bilo za vrijeme vladavine mnogih kraljevskih dinastija, a slična je pojava bila prisutna i u drugim kulturama, primjerice, u kineskoj.
U egipatskom narodu svatko je prihvaćao svoju dužnost, ponašajući se poput zupčanika svetog stroja. Svaki dio tog stroja imao je zadaću koju je trebalo izvršiti, kako se ne bi narušila ravnoteža.
Ovo nam omogućava razumijevanje i drugih elemenata egipatskog mentaliteta. S jedne strane, očita je izvanredna važnost očuvanja obreda nepromijenjenima tijekom mnogih naraštaja, a s druge strane i važnost svećeničkog staleža koji pomaže faraonu u izvršavanju njegove kozmičke dužnosti očuvanja i prenošenja ovih formula. Riječ “formula” ovdje koristimo u istom značenju u kojem je danas koriste matematičari, fizičari ili kemičari, odnosno kao sintezu stvarnosti koja se može ponoviti bilo gdje i bilo kada, pod uvjetom da se poštuju njezine vrijednosti. Stoga je svaki bog ili svako božansko trojstvo bilo štovano kroz posebne obrede koje su svećenici obavljali na točno određeni način i tako su se kanoni izvedbe obreda uspjeli očuvati sve do pada Carstva.
Smatramo taj detalj iznimno važnim jer se radi o “lajtmotivu” cijele egipatske kulture. Po našem mišljenju, Egipat najbolje karakteriziraju njegova trajnost i tisućljećima očuvani i netaknuti umjetnički, literarni i znanstveni obrasci. Egipćani su smatrali da se spoznaja krije u prvobitnim formulama koje su im predali bogovi i koje se trebaju očuvati po svaku cijenu.
“Ptah je stvorio bogove, podigao gradove, odijelio provincije; postavio bogove na mjesta štovanja, odredio im žrtve, osnovao njihove hramove.”
Dobivene izvorne formule kasnije je trebalo samo neprestano ponavljati. I doista, u razdoblju kraja Carstva Egipćani su ove formule ponavljali slično kao što su to činili i nepismeni svećenici u srednjovjekovnim samostanima: nisu razumjeli ono što prepisuju, ali su nastojali što vjernije prenijeti “crteže”. Pronađeni su mnogi medicinski zapisi iz novijeg razdoblja, koji su zapravo kopije starijih tekstova iz vremena prvih dinastija.
Egipatska kultura je jedina koja nam se otkriva kao gotovo savršena: to je kultura s razvijenom umjetnošću, arhitekturom, znanošću, književnošću i politikom, koju je malo tko kasnije nadvisio. Osim toga, njezino najkraće priznato trajanje iznosi više od tri tisuće godina. Mogli bismo se upitati jesu li formule “djelovale”? Jesu li doista u jednom trenutku svoje povijesti Egipćani došli do vrhunca gotovo savršene spoznaje, odnosno onoga što Martin Bernal naziva “osovinskom srži”? Na ovo pitanje ne znamo odgovor. Možemo samo primijetiti da se usporedo s dekadencijom Egipta odvija i dekadencija u primjeni formula. Na slično ukazuje i Platonova Država, u kojoj se objašnjava kako promjene u običajima dovode do promjena i u političkim sustavima.
No, vratimo se našoj temi. Očito je da su egipatski svećenici u svojim “kućama života”, “kućama vječnosti” ili “kućama tisućljeća” imali monopol nad znanjem. Oni su zapravo vladali Egiptom, a na čelu im je bio vrhovni svećenik – faraon. Sa svoga položaja u hijerarhijskoj piramidi, uz moć koju su im podarili bogovi, ti svećenici-arhitekti-liječnici upravljali su običajima, pravom i svim oblicima javnog i privatnog života.
Željeli bismo napraviti jedan pomak prema boljem razumijevanju egipatske kulture i religije, koje su često, zbog neznanja, loše shvaćene u javnosti, čak i u akademskim krugovima. Faraon i svećenici su, prema egipatskom poimanju svijeta, imali određenu zadaću i određenu ulogu koju je narod razumio i prihvaćao, i obavljali su svoju dužnost u egipatskom društvu. Egipat je bio veliki hram kojim su “vladali bogovi”, a život bogova – zakona sveopće Prirode – bio je slavljen u obredima.
1 Eliade, M. Sveto i profano
Sa španjolskog prevela: Glorija Blažanović
Autor: José Rubio Sánchez
Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E
Pojam vladara u Starom Egiptu napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →