Ralf Valdo Emerson

Ulogujte se / Kreirajte profil

Ralf Valdo Emerson

.

Become a Patron!

.

Ralph Waldo Emerson predstavlja prekretnicu u američkoj književnosti i kulturi, začetnik je novog doba i novih ideja u književnosti, filozofiji i proučavanju religija. Nazivaju ga i ocem suvremene američke književnosti koji je snažno utjecao na brojne američke književnike, prije svega na Walta Whitmana, čiji je dolazak na neobičan način i predvidio.

Rodio se 1803. godine u Bostonu, u obitelji s dugom lozom puritanskih svećenika. Vrlo je rano ostao bez oca, ali se ipak uspio školovati na Harvardu. Družio se s poznatim književnicima i filozofima, pisao poeziju i eseje, vodio dnevničke zapise i držao predavanja po različitim američkim državama od Divljeg zapada do velikih gradova na istočnoj obali. Zalagao se protiv ropstva, isticao transcendentnu prirodu čovjeka i vjerovao u čovjekovo božansko porijeklo.

Prvu knjigu eseja O prirodi (Nature), objavio je 1836. Nastala je nakon puno godina proučavanja i promišljanja o smislu čovjekova postojanja, i to najčešće u osami, u prirodi. Središnja je ideja knjige da Bog prožima prirodu i da se stoga božanska stvarnost može razumjeti proučavanjem prirode. Knjiga se sastoji od osam eseja: O prirodiO općim dobrimaO ljepotiO jezikuO discipliniO idealizmuO duhu i O mogućnostima.

Iz dnevnika:

Studeni 1828. – Zar ne vidite da ste vi sami sebi svemir? Vi nosite vlastitu sudbinu u svojim rukama. Bog nalazi savršenstvo u samome sebi, tako bi morao i čovjek.

21. prosinca 1834. – Neka je blagoslovljen dan kad mlado biće otkrije da su ono što je u nama i ono što je iznad nas sinonimi.

3. lipnja 1836. – Uvijek ponovno učimo da trajanje i veličina ne predstavljaju ništa za dušu.

U vječnosti prirode stoljeća se gube kao trenuci. U ogromnosti materije nema velikog i malog. Trava i lišće koji pokrivaju čitavu Zemljinu kuglu, kao i snijeg koji poput kape pokriva Sjeverni pol baš kao i Južni pol, nisu zahtijevali veći napor ili namjeru no što su ih iziskivali otvaranje jednog ljiljanova zvonolikog cvijeta ili klijanje jednog zrna žita. Za zakone prirode vrijeme ne predstavlja ništa. Ocean je velika kap, kap je mali ocean.

19. listopada 1836. – Pojedinac uvijek umire. Ono što je sveopće jest život. Koliko istine i dobrote uđe u mene, toliko ja živim. Koliko u meni ima grešaka i grijeha, onoliko je i smrti u meni.

12. lipnja 1838. – Ne dopusti okolnostima da vladaju tobom, nego ti uvijek vladaj njima i ništa te neće povrijediti.

21. veljače 1840. – Umjetnost uvijek teži nečemu boljem od prirode, ali umjetničko djelo je uvijek manje uvjerljivo od prirode.

Preuzeto iz knjige: Ralph Waldo Emerson: Društvo i osama: izbor iz dnevnika i eseja.

 

O prirodi

Priroda nikad nema zlokoban lik. Ni najmudriji čovjek ne može proniknuti u njenu tajnu, ali ni prestati biti radoznao otkrivši svu njezinu savršenost…

Ljubitelj prirode je onaj čija su unutrašnja i vanjska osjetila u potpunom međusobnom skladu; onaj koji je zadržao dječji duh čak i kad je u punoj zrelosti. Njegova veza s nebom i zemljom postaje dio njegove svakodnevne hrane. U prisutnosti prirode, iskrena radost prožima čovjeka, usprkos svim njegovim životnim nedaćama i tugama. Priroda mu govori – ti si moje stvorenje i unatoč svim tvojim nevažnim tegobama, pronađi svoj spokoj u meni…

Ljepota je znak kojim Bog obilježava vrlinu. Svako prirodno djelo oblik je milosti. Svako junačko djelo oblik je plemenitosti kojem se jednako raduju junakov zavičaj i slučajni promatrači. Velika djela uče nas da je svemir svojina svakog pojedinca… Umjetničko djelo je apstrakcija ili simbolički sažetak svijeta…

Svaki pojedini predmet jedino je lijep ako naglašava univerzalnu milost.

Pjesnik, slikar, kipar, glazbenik, arhitekt, svi oni pokušavaju zgusnuti ljepotu svijeta u jednu točku, i svaki od njih u svojim djelima pokušava zadovoljiti ljubav prema ljepoti koja ga potiče na stvaranje… Tako priroda djeluje kroz umjetnost pomoću volje čovjeka ispunjenog ljepotom njezinih iskonskih djela. Prema tome, svijet postoji kako bi duša zadovoljila žudnju za ljepotom…

Priroda je posrednik misli, i to na tri načina:

1. Riječi su oznake prirodnih činjenica.
2. Pojedine prirodne činjenice simboli su pojedinih duhovnih činjenica.
3. Priroda je simbol duha…

Već sam napomenuo da je svaki prirodni proces verzija neke etičke pouke. Moralnost počiva u središ­tu prirode i zrači svuda uokolo. Ona je srž svakog sadrža­ja, svakog odnosa i svakog procesa. Sve stvari s kojima dolazimo u dodir poučavaju nas nečemu…

Osobito se u ovome očituje jedinstvenost Prirode – jedinstvenost u raznolikosti koju na svakom koraku susrećemo… List, kapljica, kristal, trenutak u vreme­nu, povezani su s cjelinom i sudjeluju u savršenstvu cjeline. Svaka čestica je mikrokozmos i svaka je vjerno ponavljanje sličnosti svijeta…

Učimo da je ono najuzvišenije dar čovjekovoj duši, da zastrašujuća sveopća bit nije ni mudrost, ni ljubav, ni ljepota, ni moć, nego sve to zajedno i svaka za sebe, i da je upravo to ono zbog čega sve stvari postoje i kroz što se ostvaruju, da duh stvara, da je duh prisutan u pozadini svega, ali i u čitavoj prirodi: da je duh jedinstven, a ne složen, da ne djeluje na nas izvana, to jest preko vremena i prostora, već duhovno ili kroz naše ja. Stoga, taj duh, to Vrhovno Biće, ne stvara prirodu oko nas, već je pušta da nas čitave prožme, kao što životnost prožima čitavo stablo čineći da na mjestu otpalih listova i grančica izbijaju novi listovi i grančice…

Razlog zbog kojeg svijetu nedostaje cjelovitosti, pa leži u ruševinama, jest taj što je čovjek razjedinjen od samoga sebe… Pouzdan znak mudrosti znači vidjeti čudesno u običnom.

Preuzeto iz knjige: Ralph Waldo Emerson: O prirodi. Zagreb. 2013.
Odabrala: Lovorka Cvitić

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Jedan komentar na tekst Ralf Valdo Emerson

  1. Pingback: Ralph Waldo Emerson

Ostavite Vaš komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.